Župni listić [42/26] 12. do 18. listopada 2026

ČOVJEK KOJI JE POGRJEŠNO RAZMIŠLJAO O BOGU

Sve je počelo jednim pozivom. Ne prisilom ili obvezom, nego pozivom upućenim tvojoj neizmjernoj i dramatičnoj slobodi. Dramatičnoj i tebi, ali i Bogu. Bog je čovjeku rizik: to je Bog prazne dvorane, praznih i tužnih crkava, kruha i vina koje nitko ne želi, nitko ne traži i nitko ne blaguje, slab je pred čovjekovim srcem. Pa ipak Bog poziva na ono » što oko ne vidje… i u srce čovječje ne uđe« (1Kor 2,9), nije zvao na rad, na okopavanje vinograda nego na svadbu, na iskustvo pune radosti, na uživanje u slavlju s osjećajima skromnosti i zahvalnosti. Evanđelje svjedoči: lijep život Božji je dar i njegova tajna. Bog nije dužnost nego čežnja. Otišli su jedni na svoja polja, drugi za svojim poslovima. Uzvanici žive za svoje poslove, nemaju vremena za radost. Žive izvan sebe samih. No kralj se ne da obeshrabriti. Smislio je nove načine da bi ostvario svoje snove, izišao na raskrižje i pozvao dobre i loše ljude. Njemu ne trebaju ljudi koji bi mu služili, nego oni kojima će on činiti dobro, koje će on posluživati životom. Kada Bog učini svoje, na redu smo mi ljudi. Prispodoba na početku nije predvidjela nikakve pjesme, dvorana je bila prazna, a završila je dramatično, bacite ga van. Zar je moguće tako promašiti život? Svakome od nas postavljen je jedan uvjet, svadbeno ruho. U dvorani gdje su pomiješani dobri i loši, čovjek bez svadbenog ruha nije ništa lošiji od drugih. On zapravo nije ni znao da je pozvan na svadbu. Zato nije obukao lijepo odijelo kako zahtjeva svadbeni običaj. Nije ni slutio da bi kralj u svoju palaču mogao pozvati sirotinju i beskućnike, i to na svadbenu gozbu svojega sina. Kraljevi to ne čine. Znao je da oni uvijek nešto zahtijevaju, njima se mora davati, a oni nikomu ništa ne daruju. On je pogrješno mislio o Bogu. Pogrješno misliti o Bogu - to je drama, nešto najgore što nam se može dogoditi jer se tako ogriješimo o svijet, o povijest, o čovjeka, o sebe, ogriješimo se o život (David M. Turoldo). Odjeća koju treba nositi i ne ogriješiti se o život jest Isus Krist (usp. Ef 4,24). Na krštenju sam s bijelom haljinom primio i zadaću da se tijekom života obučem u Krista, da usvojim njegove osjećaje, da u meni odjekuju njegove riječi, da mislim njegovim mislima. Uvijek dišite Krista - posljednja je preporuka opata Antuna njegovim monasima. U Njemu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28). Možemo, dakle, dati svoj udio u životu koji je svečano slavlje.

.