Duhovna misao

Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.


Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66

Rezime današnjeg evanđelja, koje donosi Kristovu muku, bio bi: naš je Bog umro da bismo mi živjeli. Isusova žrtva, koja nije tražila ništa svoje već je izraz sebedarja i samoizvlaštenja da bismo mi postali nebesnici, bila je najveće Bogojavljenje u povijesti spasenja ljudskoga. Na križu Bog nije objavio svoju svemoć kao kod stvaranja ili izlaska iz Egipta, već je na križu Bog objavio svoju nemoć pred onim što on u sebi jest. A on je u sebi beskonačna ljubav koja se daje za druge. Bog je savršen i ništa osim njega nije mu bilo potrebno. No, on kao čista ljubav nije mogao to zadržati za sebe već je stvorio čitav svemir, nebeska i zemaljska bića kojima je vrhunac čovjek, samo zato da bi ljubav, tj. samoga sebe podijelio s drugima. I kada mu je čovjek na ljubav odgovorio egocentričnim sebeljubljem kojim je Boga želio maknuti i sebe proglasiti bogom, on ne odustaje od čovjeka već sam postaje čovjekom da nas pobožanstveni.

To otajstvo preveliko je za naš razum i koliko god ga nastojali dokučiti, i dalje će biti otajstvo koje se pak najjednostavnije tumači kao Božja ljubav. Danas je nedjelja kojom se proslavlja Isusov svečani ulazak u Jeruzalem i njegovo poniženje na križu. Dočekujmo i mi svakodnevno Isusa ne prostirući pred njim masline i palme, već svoje molitve i svoja srca, spremni prihvatiti njegovu riječ i u život ju sprovesti. Isusova muka govori nam kako nakon kušnji, boli i same smrti dolazi ono što je vječno i jedino vrijedno, a to je život s Bogom i u Bogu. Križ i njegovo prihvaćanje srcem jedini je način kako se uspeti na nebo, kako postići vlastito uskrsnuće. Kada je Isus umro na križu rasporila se hramska zavjesa iza koje se skrivalo svetište. Ovime se želi reći kako se u Raspetom Isusu Bog potpuno objavio i otvorio nam pristup sebi, jer više nema zastora pred licem Božjim već ga gledamo u Kristu. Neka se kroz naš životni križni put razdire sve što zaklanja pogled prema Bogu kako bismo po prelasku s ovoga svijeta ugledali njegovo lice i sa svim stvorenjem ispovjedili svoju vjeru Pavlovim riječima: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45

U današnjem evanđelju ponovno čujemo o bolesti koja je na Božju proslavu, kao što je to bilo i protekle nedjelje u slučaju slijepca od rođenja. Ovoga puta bolesnik je Isusov prijatelj Lazar koji od posljedica svoje bolesti umire. Isus se sa svojim učenicima upućuje u Betaniju da se dogodi čudo kako bi povjerovali u njega. U susret mu izlazi Lazarova sestra Marta koja izriče kako on zasigurno ne bi umro da je Isus bio uz njega. Ovdje se skriva istina kako je Isusova prisutnost znak života, jer gdje je on prisutan tu smrt ne može ništa konačno učiniti, osim razdvojiti dušu od tijela koji će se na slavu Božju opet sjediniti o uskrsnuću mrtvih. Uz Isusovu prisutnost nužan preduvjet za čudo je i vjera pojedinca koji želi primiti milost, a koju Marta potvrđuje. Vjera u Isusa koji je uskrsnuće i život temelj je života jer on smrt preobražava u prelazak iz ništavila u prelazak k Bogu.

No, nisu i drugi tog uvjerenja pa je Isus zaplakao: ne samo zbog smrti Lazara već zbog toga što mnogi ne vjeruju u njega, a neće čak niti nakon čuda koje slijedi. Isus plače zbog nevjere ljudi da smrt po njemu doista nije kraj već početak, da nije točka na kraju rečenice života već zarez nakon kojeg se nastavlja i zadobiva smisao. Isus čudo započinje zahvalnom molitvom Ocu za uslišanje nečega što se još nije dogodilo te nas poučava da svaka naša molitva mora biti izrečena u uvjerenju da smo traženo već primili. Isusova zapovjedna rečenica probudila je Lazara iz smrtnog sna. Samo jedna Isusova riječ može pobijediti smrt i dati novi život. Ako mu vjerujemo, to se može dogoditi i nama.

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 17, 3-7; Ps 95, 1-2, 6-9; Rim 5, 1-2.5-8; Iv 4, 5-42

U današnjem evanđelju je zanimljiva slika Isusa koji sjedi i čeka na zdencu. To je slika Boga koji nas čeka, koji je žedan naše vjere i povjerenja u njega. Tražeći strankinju iz naroda s kojim Židovi nisu u dobrim odnosima da mu da piti Isus ruši sve barijere te se pojavljuje kao onaj koji sve povezuje u jedno. Bog nije onaj koji razdvaja, već spaja sve ljude budući je svima Stvoritelj i Otac, bez obzira na vjeru, rasu i nacionalnost. Bog je žedan susreta s nama, on je žedan naše vjere i povjerenja, a istovremeno u nama pobuđuje žeđ za sobom, jer samo on utažuje iskonsku potrebu našega tijela da budemo ispunjeni njegovom milošću kako bismo provodili njemu ugodan život. Isus ženi ubrzo daje do znanja kako poznaje njezino traganje i nemir, što je simbolizirano kroz ženinu žeđ, budući je i ona došla na zdenac po vodu. Isus joj nudi živu vodu od koje više neće ožednjeti. Time naglašava kako za čovjekov radostan i ispunjen život nije dovoljno samo udovoljiti tjelesnim potrebama, već je potrebno napojiti dušu Bogom koji je nepresušan izvor milosti i života kojeg nam daje u izobilju. Žena je otvorena za Isusovu besjedu te joj on pedagoški pomalo otkriva sebe kao onoga kojega svijet čeka od svog postanka. Isus traži da pozove muža, na što ona odgovara kako ga nema, a Isus se u tom trenutku predstavlja kao onaj koji poznaje tajnu njezinog srca.

Ovo je zapravo ženina ispovijed da se nalazi u grijehu i da je potrebna pomoći te se time otvara Bogu da djeluje. Budući se žena potpuno otvorila onome s kime razgovara, Isus joj se objavljuje kao onaj koga najavljuju proročki spisi kao Mesiju. Nakon te spoznaje, ona više ne postavlja pitanja već čuvši riječ Božju, ostavila je vrč i krenula u grad, tj. ostavila se svega onoga što ju je sputavalo i vezivalo za ovosvjetsku prolaznost te je postala glasnik radosne vijesti koja proizlazi iz osobnog susreta s Bogom. Ženina riječ okupila je Samarijance oko Isusa koji se sada osobno uvjeravaju u istinitost onoga što su čuli od žene, štoviše, u Isusu su prepoznali samog spasitelja svijeta. Ovdje se jasno ocrtava kako je svjedočanstvo pojedinca koji je susreo Krista vrlo važno za obraćenje drugoga, ali tek kada čovjek osobno susretne Boga, dolazi do promjene u njegovu životu. Samarijanci na koncu mole Isusa da ostane s njima te on uslišava njihovu molitvu. I mi se trebamo učiti od Samarijanaca te svakodnevno moliti Isusa da ostane s nama, tj. da mi trajno ostanemo s njime, da nas nitko i ništa od njega ne rastavi.

Nedjeljna duhovna misao – 2. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 12, 1-4a; Ps 33, 4-5.18-20.22; 2Tim 1, 8b-10; Mt 17, 1-9

Preobraženje, o kojem nam govori evanđelje, prethodilo je Isusovoj muci i anticipacija je onoga što slijedi po uskrsnuću. Isus uzima trojicu apostola na goru, što je simbol povlaštenog mjesta gdje se čovjek susreće s Bogom. Isus je tu došao moliti te se usred susreta s Ocem preobrazio. Tom prilikom dogodilo se da su apostoli vidjeli ono što je ljudskom oku nevidljivo, a to je božanska narav Isusa Krista. Preobraženom Isusu u kojem se vidi sam Bog pridružuju se Mojsije i Ilija koji predstavljaju Zakon i Proroke kojih je Isus ispunjenje. Otac, kao i na krštenju u Jordanu, potvrđuje svoga Sina u kom je sva njegova milina te poziva prisutne da slušaju Isusa. Naime, oni su Mojsija i Iliju smatrali većima i od Isusa, pa Bog daje do znanja da je pred njima ne samo netko tko je veći od spomenute starozavjetne dvojice već da je pred njima onaj koji je usavršenje Zakona i Proroka. Apostoli su se prestrašili jer su razbijene njihove slike o važnosti Mojsija i Ilije, a još više se prestrašiše što shvatiše da su pred samim Bogom. A Božja blizina zna za čovjeka biti teška, jer u njegovu svjetlu prepoznaje svoje nedostatke, spoznaje svoju ništavost pa se trojica apostola pobojaše za svoju opstojnost. Isus ih hrabri da se ne boje jer Bog nije zatornik, on ne uništava, već stvara i daje život.

Zasigurno je svatko od nas doživio svoje iskustvo Preobraženog Isusa, svatko od nas je u svojoj nutrini, ali i u stvorenom svijetu vidio slavu Božju te tu sliku nosimo u sebi u trenucima kada dolaze problemi, poteškoće, razočaranja. Činjenica je da Isus nije uslišao Petrovu molbu da ostanu na brdu već se vratio s njima dolje. Time želi reći kako se treba vratiti u svakodnevicu i u njoj živjeti ono što je doživljeno. Ovozemaljski život nije uživanje u gledanju Boga već često tapkanje u mraku, traženje izlaza iz teških situacija. Poneki put izgleda nam da se Bog sakrio, da je daleko od nas dok nosimo terete i križeve života. U takvim se trenucima trebamo vratiti na svoju osobnu goru preobraženja gdje smo susreli Isusa i iskusili njegovu ljubav te vođeni tom nadom krenuti dalje. Time ohrabreni trebamo biti sposobni zahvaljivati Gospodinu za trenutke kada doživljavamo njegovu slavu, ali i za trenutke patnje, jer u svima njima Bog nam je blizu te nas priprema da po vlastitom križnom putu postanemo dionici Kristova uskrsnuća.

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 2, 7-9; 3, 1-7; Ps 51, 3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5, 12-19; Mt 4, 1-11

Često se korizmeno vrijeme promatra kao tmurno vrijeme odricanja, posta i pokore, gotovo kao vrijeme nekakvog zapovijedanog očaja. Takav pogled na ovo milosno vrijeme je pogrešan i ne može u konačnici ostvariti ono što korizma jest. Korizma je priprava za slavlje Uskrsa, radosno iščekivanje susreta s onim koji je pobijedio smrt, a koji je i nama to isto obećao. Svjesni svoje grešnosti i mnogih manjkavosti kojima ne zaslužujemo nazivati se kršćanima, ovo vrijeme koristimo za popravljanje i vježbanje u savršenosti i svetosti. Ono na što nas korizma poziva je obraćenje. To nije događaj koji se odvija jednom već je obraćenje svakodnevni proces odluke kojom nastojimo otkriti novi život u Kristu. Što obraćenje podrazumijeva ponajbolje nam govori njegova grčka inačica metànoia, koja poziva na promjenu misli te na otkrivanje smisla postojanja, a koji se nalazi onkraj ove prolazne stvarnosti. Korizma dakle nije vrijeme besmislenog odricanja koje vodi k eventualnom smanjenju konfekcijskog broja i boljem izgledu, ona nije dokazivanje da ja mogu izdržati bez nečega i pokazati svoj karakter.

Korizma dobiva svoj smisao samo ako nas vodi k obraćenju, k ponovnom i trajnom okretanju prema Kristu. Ako sam Bogočovjek, kako nam donosi današnje evanđelje, nije bio pošteđen đavolskog zavođenja i napastovanja, onda toga nismo niti mi. Svakodnevna je duhovna borba koja se vodi u nama i potrebno je uvijek odlučiti se za Boga, othrvati se strastima i požudama koje nas pritišću za ovaj svijet, osloboditi se utjecaja Zloga koji želi našu propast i trajno nas odvojiti od Boga. Mnogi su od nas odlučili činiti neku pokoru, u ovome se vremenu nečega odreći, što je veoma pohvalno i potrebno. Međutim, ne smijemo zaboraviti ono temeljno, a to je da trebamo postiti tako da se odreknemo grijeha. Zato je veoma važno da uvidimo u čemu najviše griješimo, gdje su naše slabe točke, pa da se onda u ovoj korizmi pomoću naše pokore obnovimo i očistimo, da bismo onda u punoj radosti mogli slaviti uskrsnuće Kristovo i uskrsnuće naše.

Nedjeljna duhovna misao – 7. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jak 1, 19-27; Ps 15, 2-5; Mk 8, 22-26

Današnje evanđelje mogli bismo sažeti u jednu radikalnu i teško prihvatljivu rečenicu: Ljubi neprijatelje jer inače nisi kršćanin! Probajmo vidjeti tko su to neprijatelji. To su oni koji su nas povrijedili, ili koji nam stalno iz dana u dan stvaraju rane i oduzimaju mir. To je možda šef koji me sustavno psihički zlostavlja, kolega ili kolegica zbog koje se svaki dan doma istresam na cijelu obitelj, osoba koju poznajem koja me stalno ogovara, netko tko me prevario za novac, ili me ponižava u društvu, možda ljudi koji progone vjeru i vrijeđaju Božje ime i žele da se vjere zabrani...“ I sada nas Isus poziva da prema tim ljudima imamo osjećaje kao prema mužu, ženi, bratu, sestri, djeci. Trebamo ih ljubiti. A što znači ljubiti? Biblijsko shvaćanje riječi ljubav ne označava osjećaj, nego djelovanje za dobrobit drugoga. Bog je ljubio svoj narod ne tako što im je tepao, nego jer je u povijesti djelovao za njihovo dobro. Kada su bili robovi, oslobodio ih je, kada su bili gladni i žedni, hranio ih je i pojio.

Isus ne traži da postanemo najbolji prijatelji ili nešto slično, ali želi da im želimo dobro, a najveće dobro koje možemo nekome željeti je spasenje duše. Zato smo pozvani moliti za obraćenje onih koji nas mrze. Isus nas poziva da ga nasljedujemo, da se učimo od njega koji je blaga i ponizna srca, da budemo isti kao On koji svima čini dobro, bez razlike daruje i dobre i zle. Bog ljubi sve pa i svoje neprijatelje te i nas poziva da budemo takvi, da ljubimo savršenom božanskom ljubavlju. Tako možemo ostvariti posljednju rečenicu evanđelja koja nas poziva na savršenstvo života. Možda nam se to čini nemogućim, ali Bogu je sve moguće ako mu se otvorimo. A ljubav prema svakom čovjeku, pa i neprijatelju, put je otvaranja da postanemo savršeni te zadobijemo vječni život Bogom.

Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 15, 15-20; Ps 119, 1-2.4-5.17-18.33-34; 1Kor 2, 6-10; Mt 5, 17-37

Isus u današnjem evanđelju uzima određene zapovijedi koje se tiču odnosa prema bližnjemu te ih radikalizira dopunjujući njihov smisao. Prva zapovijed koja je uzeta odnosi se na zabranu ubojstva. Već svako narušavanje međuljudskih odnosa svojevrsno je ubojstvo i to ubojstvo ljubavi prema bližnjemu. Uzalud nam je govoriti da ljubimo Boga kojeg ne vidimo, ako mrzimo čovjeka kojeg vidimo, jer se kroz odnos prema čovjeku očituje i naš odnos prema Bogu. Iduće što Isus produbljuje je pitanje preljuba, što on postrožuje na način da ističe kako već sama želja prožeta požudom prema tuđem supružniku biva grijehom u srcu. Nastavljajući govor o toj problematici, Isus poziva na samoosakaćenje, jer je bolje odstraniti ud koji nas navodi na grijeh, nego cjelovito biti bačen u propast. Naravno da Isus od nas ne traži doslovno odstranjenje naših udova već od nas traži samokontrolu u situacijama koje nas vode na određeni grijeh, jer svjesni smo svojih slabosti kao i određenih okolnosti koje nas stavljaju u položaj da počinimo grijeh. Potrebno je odlukom volje izbjegavati takve situacije kako bismo sačuvali mir u srcu. Isus uzima i zabranu krivokletstva, gdje u Zakonu stoji kako nije dopušteno kleti se krivo, već treba izvršiti zakletvu.

No, on ide korak dalje i kaže kako nam nije dopušteno nikako se kleti, jer čime god da se kunemo vrijeđamo Boga, budući je sve od njega i za njega. U svojoj krhkoj ljudskosti možemo se s pravom pitati: tko je taj koji može živjeti, razmišljati i postupati onako kako nam Isus danas govori? Kako se god ponekad naši problemi i situacije činile neizdržive, a Božji zahtjevi nemogućima, treba uzeti u obzir kako Bog ne traži od nas neostvarive stvari. Samo onaj učitelj koji mnogo daje učenicima, može od njih i tražiti mnogo toga, jer ih je osposobio da uspješno svladaju zadatke bez obzira na njihovu zahtjevnost. Tako i onaj koji je u svojoj ljubavi dao samoga sebe za nas ima pravo tražiti od nas da se i mi potpuno predamo njemu čineći i one stvari koje se naizgled čine nemogućima. Darovana nam je sloboda da biramo što želimo i tako krojimo vlastiti život. Budimo mudri te odaberimo Krista. I to svaki dan.

Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 58, 7-10; Ps 112, 4-8a.9; 1Kor 2, 1-5; Mt 5, 13-16

Isus nam u današnjem evanđelju govori u slikama koristeći za vjernike tri simbola: sol, svjetlo i grad na gori. Svi znamo da je sol ona koja daje hrani okus te čuva namirnice od propadanja. Sama za sebe zapravo nema nikakvu vrijednost te svoj smisao ostvaruje u hrani u kojoj nestaje, ali ostavlja neizbrisiv trag. Poput soli, kao kršćani trebamo davati okus svijetu, čuvati ga da se ne pokvari u ogrezlosti u grijeh, biti nenametljivi, ali jasno prepoznatljivi, jer ako obljutavimo tj. ako ne živimo svjedočki svoje kršćanstvo te druge ne osvajamo za Krista, biti ćemo bačeni kao kamena sol na put da se njome gazi. Nadalje, mi smo svjetlo svijeta. Svjetlo u zamračenoj prostoriji otkriva njezinu ljepotu ili pak njezine nedostatke. Tako i kršćani otkrivaju ljepotu Boga i ružnoću zla i grijeha. Ni svijetlost, kao i sol, nema vrijednost po sebi već do izražaja dolazi kad osvjetljava nešto drugo. Zato je naš zadatak osvjetljavati svaki kutak koji obilazimo u prolaznosti ovoga svijeta, svakome osvijetliti put prema Kristu koji je spasitelj svakog čovjeka. Konačno, Isus svoje vjernike naziva gradom na gori.

Grad na gori je mjesto koje se vidi izdaleka, biva sigurno utočište za prolaznike koji se tu odmaraju i obnavljaju zalihe hrane i pića. I mi kršćani pozvani smo biti nadaleko prepoznatljivi samim svojim životom kao oni koji pripadaju Kristu, biti drugima dostupni, prihvatiti ih, dati im što im je potrebno, a osobito im dati duhovnu hranu koja je Krist sam. I grad, kao i sol i svijetlo, ima svoj smisao tek s drugima. Naše je, dakle, poslanje živjeti za druge na način da ih privedemo na put spasenja. Ako obljutavimo, obljutaviti će svijet. Ako ugasimo svijetlo – svijet će ostati u tami. Ako postanemo nevidljivi i zatvorimo vrata svoga srca, mnogi će umrijeti od gladi za Bogom. Dajmo okus svijetu, osvijetlimo ga Kristom Isusom, budimo utočište u kojem će uvijek biti prostora za Boga i čovjeka.

Nedjeljna duhovna misao – Prikazanje Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Mal 3, 1-4; Ps 24, 7-10; Heb 2, 14-18; Lk 2, 22-40

Današnje evanđelje govori nam kako Josip i Marija ispunjavaju Zakon prikazujući prvorođenog sina u hramu. To je ispunjavanje Levitskog zakonika u kojemu piše da se svako muško prvorođenče mora prikazati Bogu četrdeseti dan u spomen na događaj kada je Bog u Egiptu pobio prvorođence Egipćana, a Izraelske spasio izvevši ih iz ropstva. Ovim prikazanjem u hramu jasno se daje do znanja kako Isus kao Sin Božji nije došao dokinuti već ispuniti Zakon Božji. Zanimljivo je zapaziti da nam današnje evanđelje govori o prvom pravom adventu: latinski pojam adventus, grč. parousia, označava trenutak kada Bog dolazi u svoj hram, trenutak kada se ono što je dugo iščekivano konačno događa. Vidimo kako sam Bog u ljudskom obliku ulazi u Hram i čini ga na poseban način svetim prostorom. Snažna prisutnost Boga u hramu potiče starca Šimuna i proročicu Anu da prepoznaju taj trenutak. I po euharistiji događa se taj trenutak ulaska Boga u njegov hram, samo je pitanje jesmo li sposobni prepoznati tu prisutnost, zahvaća li nas Duh Božji toliko da smo na unutarnjoj razini sposobni prepoznati Boga i čuti njegov glas koji nas potiče ka vršenju njegovih zapovijedi koje nisu teret nego pomoć da smisao života ne promašimo već ga ostvarimo u svijesti koju današnje evanđelje ističe, a to je da mi nismo vlasništvo svojih roditelja, da čak ne pripadamo ni samima sebi, već samo Bogu.

Nemojmo biti mač boli Marijinu srcu što postajemo kad ne prihvaćamo njenog Sina, kad ustrajemo u grijehu, kad ga odbijamo. Nemojmo samo paliti blagoslovljene svijeće, što je karakteristično za današnji blagdan, već i sami budimo svijeće, budimo oni koji razaginju tamu, Kristova prisutnost i putokaz svakome prema nebu. Prikažimo se i mi Gospodinu, priznajmo svoju pripadnost njemu da bismo i sami jednom mogli biti otpušteni kao njegove sluge u miru te pripušteni u Božje kraljevstvo k promatranju njegovog lica, što nam je darovano kao plod spasenja.

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 8, 23b – 9, 3; Ps 27, 1.4.13-14; 1Kor 1, 10-13.17; Mt 4, 12-23

Evanđelje nam donosi početak Isusovog javnog djelovanja nakon krštenja na rijeci Jordan. Taj se početak događa u Galileji koja je bila ozloglašena, čemu u prilog ide i pridjev „poganska.“ Upravo ovdje se Isus nastanjuje, u gradu Kafarnaumu uz Genezaretsko jezero kojeg evanđelist naziva morem. Razlog tome je što Matej pokušava kroz čitavo evanđelje Isusa proglasiti novim Mojsijem koji izvodi iz ropstva smrti, budući da more, tj. vode pod svodom simboliziraju smrt. Isus je došao da nas izvede iz ropstva grijeha i smrti i to upravo preko vode koja po njegovu krštenju više nije simbol smrti već posvetnom milošću biva po sakramentu krštenja znak spasenja. Isus poziva ljude na obraćenje, koje nije samo okretanje Bogu već kompletna promjena misli i mentaliteta, odricanje od zatvorenosti i egocentričnosti, početak života za Boga i čovjeka. Obraćenje nije jedan moment već cjeloživotni proces koji treba biti svakodnevna odluka da se mi smanjujemo, a Krist u nama i u svijetu raste.

Nadalje, u tom području Galileje koja je negativno okarakterizirana, događa se nešto pozitivno: Isus susreće Petra i Andriju, a kasnije i Ivana i Jakova, prve apostole koji su se bavili svojim svakodnevnim poslom koji im je omogućavao egzistenciju. Samo jedan poziv potaknuo je ove ljude da se ostave svega i pođu za njim. Odrekli su se materijalne sigurnosti te su se predali u službu čovjeku s kojim se prvi puta susreću jer su spoznali da je u njemu Bog. I nama je upućen taj isti poziv, da budemo ribari ljudi. To ne znači da i mi moramo ostaviti egzistenciju, obitelj, sve što imamo i da krenemo za Isusom. To znači samo to da njega stavimo na prvo mjesto u svom životu te da svojim životom lovimo ljude za Isusa, da im budemo putokaz prema vječnom spasenju. Tada će sama naša prisutnost biti ujedno i prisutnost kraljevstva Božjega na zemlji. Poslušajmo Isusa: obratimo se i krenimo za njim već danas odlučujući se svakog dana iznova obratiti, posvećivati i ići za Isusom.

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 49,3.5-6; Ps 40,2 i 4ab.7-7-8a.8b-9.10; Kor 1,1-3; Iv 1,29-34

Čitanje svetog evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.« Riječ Gospodnja (Iv 1, 29 - 34).

Misli za današnje evanđelje

Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta

Nije Bogu do suhe pravednosti. Nije Bogu do smrti grešnika. Ne sakuplja Bog kamenje koje ljudi stoljećima na nj bacaju. Ne dopušta da mu nezahvalnost ljudska zagorči dušu i srce. Ne želi ni pomisliti da bi zloća imala posljednju riječ. Kad se već ljudi ne žele odreći grijeha, kad su se već ljudi u svojoj ludosti onesposobili da se izbave od grijeha i njegovih posljedica, Bog to čini umjesto čovjeka. Ne kaže: "Sam si to zaslužio, ostani u svome jadu". Ne. Bog oduzima grijeh svijeta. I to – zapazimo! – ne nekim svojim dekretom u smislu: "Hajde da vam otpišem vaša dugovanja". Ne. Bog šalje svojega Sina koji je Janje. Bog krvlju svojega Sina, njegovim predanjem i ljubavlju izbavlja čovjeka od grijeha. Bog ulaže najvrjednije što ima, svojega Sina, da bi nas očovječio, učinio slobodnima od grijeha. To čini Bog. Pitanja za tiho razmišljanje:

1. A čime se ja dičim, u što se ja uzdam, gdje je moja snaga?

2. Otežavam li terete drugih, ili imam razumijevanja za tuđe slabosti, kao što Bog ima za moje?.

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja po Božiću

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Evanđelje ove nedjelje, koje se čita i na samu svetkovinu Božića, uvertira je s kojom pisac uvodi u svoje evanđelje i otvara, tj. objavljuje sadržaj kojeg će u nastavku prepričati. Sržna rečenica koju svi mi poznajemo iz molitve Anđeo Gospodnji glasi: „I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama“, a govori na o velikom i nedokučivom otajstvu Božje ljubavi da je Bog postao čovjekom. Zašto je Bog postao čovjekom? Zašto je došao k nama kao dijete? Odgovor je: ljubav! On to nije učinio jer je morao ili jer bez čovjeka ne bi bio zadovoljan. On to nije učinio jer bi bio podložan bilo kakvom vječnom prirodnom zakonu koji mu ne bi dopuštao slobodu; on je to učinio iz nedokučive ljubavi, jer je čovjeku kojeg je stvorio iz ljubavi, želio biti blizu. Bog nije trebao niti stvorenje niti čovjeka za svoju sreću; on nije bio ni na koji način upućen na nas. Bog je stvorio svijet i čovjeka u punoj slobodi. Čovjek kroz svoju duhovnost uzima udjela na tajni Božjoj.

On je sposoban za upoznavanje samoga sebe i za slobodnu odluku. Bog ne želi da se čovjek konačno izgubi, iako se dijeli od Božje ljubavi i ruši u smrt, on sam postaje čovjek. Kao čovjek dolazi k nama i biva rođen u štali i položen u jasle. Bog nas ne ljubi samo na božanski način nego i na ljudski način. Po svojoj ljubavi koja ide do smrti na križu, želi izliječiti ljudsku slobodu, koja je po grijehu ranjena. Ponovno nam daruje božanski život. Čini nas sposobnima za pravu i nesebičnu ljubav. Darujmo djetetu Isusu sve naše povjerenje: u njemu nema zlobe i laži, nego samo ljubav i dobrota. Pripremimo vječnoj Riječi Božjoj koja je postala tijelom, stan u našem srcu, kao što je to učinila Djevica Marija, njegova Majka u vjeri i ljubavi. Budimo jaslice koje obuhvaćaju Neobuhvatnog te širimo svijetlo Kristovo i njegov mir svakome koga susrećemo.

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Današnja čitanja govore nam o velikim znakovima koji će se dogoditi kada se pojavi Krist, kojega nam kroz došašće naviještaju kako Izaija tako i Ivan Krstitelj. Dok je prošlog tjedna prikazan kao osoba koja sve usmjeruje na Isusa u kojemu prepoznaje Mesiju te djeluje kao glas koji izvikuje Božju riječ, Ivan Krstitelj u tamnici postavlja jedno pitanje sumnje, pitanje čovjeka koji se pomalo čudi onome što se događa. Naime, iako je po Duhu spoznao da je Isus ostvarenje svih proroštava, Ivan se, nalazeći u tamnici i svjestan kako će njegov život uskoro završiti, pita o tome je li stvarno Isus Sin Božji. Narod je očekivao Mesiju koji će biti politički vođa, izbavitelj od tlačitelja, a ovaj što ga gledaju druži se s grešnicima i carinicima, pristupa onima koji su po Zakonu odbačeni i prijateljuje s njima. Ivan stoga šalje svoje učenike da provjere kod Isusa tko je on, da on sam kaže da li je Mesija ili treba drugoga čekati.

Isus ne odgovara potvrdno, ne potvrđuje se svojom riječju, već djelima. Ivanov bi se potez mogao, u svijetlu onoga što je prethodilo ovom događaju, okarakterizirati kao potez pravog vjernika. Učenici su došli k utamničenom Ivanu, ali on ne traži sažaljenje, ne traži da se ljudi navezuju na njega, već ih šalje k Kristu, upućuje ih da se sami svojim očima i ušima osvjedoče da je Isus Bog i da krenu za njim. To je potez velikog čovjeka, pravog i uzornog vjernika koji sve i svakoga usmjerava na Boga. Ostvarimo u svom životu poziv koji nam upućuje današnja nedjelja, koja se prema staroj tradiciji naziva Gaudéte, što je skraćeno od Gaudéte in Dómino semper, a prevedeno s latinskog znači „Radujte se u Gospodinu uvijek!“A uvijek radosni možemo biti samo ako se redovito susrećemo s Bogom, ako s njim prijateljujemo, ako ga u drugima prepoznajemo i vjerno mu služimo. Braćo i sestre, radujte se, jer približilo se vaše otkupljenje, jer sam Bog dolazi da vas spasi i da vam objavi otajstvo svoje ljubavi. Otvorimo mu vrata svoga srca kako bi se on u nama nastanio i s nama ostao zauvijek.

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

Dok nas je početak adventa pozvao na budnost i spremnost na konačni susret s Bogom, danas promišljamo o tome kako ispravno provoditi život idući u susret Gospodinu koji dolazi spasiti svakog čovjeka. Kao primjer pravog i Bogu ugodnog čovjeka evanđelje pred nas stavlja lik Ivana Krstitelja, preteče Isusa Krista. U opisu Ivanova djelovanja koje nam je izneseno valja zapaziti nekoliko detalja. Jedna od bitnih stvari je činjenica kako je Ivan glas koji viče u pustinji. On nema svoju riječ, ne proklamira nešto svoje ili samoga sebe. Ivan je samo glas, instrument kroz koji Bog narodu upućuje svoju riječ. Slika je to pravog kršćanina, klerika i laika, koji ne govori svoje riječi već ono na što ga Bog potiče. Za to je potrebna otvorenost i predanost, a što nam nerijetko nedostaje, kako bismo bili Bogu korisni instrumenti. Ivan Krstitelj riječ Božju razglašuje u pustinji. Pustinja je po sebi opasno mjesto gdje ne postoje uvjeti za život.

U pustinji je čovjek sam te njegovo zapomaganje ne pada na plodno tlo. Da bi se nekoga moglo čuti u pustinji, potrebno je šutjeti. Zato je pustinja posebno mjesto duhovnog života. I mi smo u vrevi svakodnevice pozvani otići u pustinju, u unutarnje bezstrašće gdje nema prodora tjelesnosti i svjetovnosti, gdje u svojevrsnoj izolaciji možemo čuti riječ koju nam Bog upućuje. Samo ako se povlačimo u pustinju, možemo se susresti s Bogom, jer on je tamo, ne u vrevi nego tišini koju treba osluškivati i pomno razabrati njezin govor. Pustinja je mjesto želje susreta s Bogom koji je oaza koja nas napaja da možemo nastaviti ići putem spasenja. Odjeven u devinu dlaku i hranjen skakavcima i divljim medom, Ivan poručuje kako nije bitno što imamo već tko smo, odnosno kakvi smo. Zasigurno tim stilom nije bio atraktivan, ali je privlačio ljude autentičnim životom što podrazumijeva da se riječi i djela u svemu slažu. Poslušajmo Ivanov glas, obratimo se, promijenimo svoj način života da bude u skladu s Božjom voljom. Budimo glas koji viče u pustinji, u ovom svijetu koji je gluh za Božju riječ, ali koji će je čuti samo ako ćemo provoditi autentičan život, ako ćemo postati korisna oruđa u Božjim rukama. Prigrlimo svakoga kao što je i Krist prigrlio nas i budimo drugima glas koji vazda upućuje na Isusa.

Nedjeljna duhovna misao – 1. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44

Poziv na budnost i pripravnost tema je evanđelja prve nedjelje došašća koje govori o tome kako u čas kada ni ne pojmimo Sin Čovječji dolazi okončati prolaznost i uspostaviti vječnost. No, ti događaji neće doći bez prethodne najave koja će nam omogućiti da znamo kako je dan dolaska Sina Božjega bliže no prije. U to vrijeme život pojedinaca ići će uobičajenim tokom možda i obilježen općom indiferentnošću, ali svi će imati priliku znati da se događa promjena, jer kao što je Noa bio znak svojim suvremenicima kada je u naizgled mirna vremena gradio arku pripremajući se za potop, tako će i u ta vremena, a ona već traju, biti jasni znakovi koji nas trebaju usmjeravati prema konačnom susretu s Bogom. Neki će te znakove spoznati i prihvatiti, drugi će nastaviti živjeti kao da Boga nema, iako sve upućuje na njega. To će rezultirati time da će jedni biti spašeni, a drugi odbačeni i to prema isključivo vlastitom odbiru zla umjesto dobra. Riječ Božja nas potiče da se probudimo oda sna uljuljanosti u ovaj život i budemo spremni za iznenadne napade neprijatelja Božjih, jer samo se tako možemo othrvati napastima zla i biti spremni za susret s Gospodinom.

Vjerojatno nećemo dočekati Gospodina kada dođe na koncu vremena, ali ćemo se s njime sigurno susresti u trenutku smrti, kada će se naš život nastaviti, ali će se promijeniti mjesto njegova odvijanja. Budimo stoga postojani u vjeri, nadi i djelima ljubavi, što nije uvijek lako, ali se isplati jer ono što ne možemo pojmiti Bog je pripravio za nas. Imajmo svoja srca uistinu kod Gospodina, jer gdje nam je srce tu ćemo i biti: ako je u propadljivosti, propast ćemo, ako je u Bogu, živjet ćemo. Sama činjenica da nam dan smrti ni dan ponovnog Kristova dolaska nije poznat, treba nas učiniti pozornima i budnima da nas to neznanje učini svakodnevno spremnima za taj susret. Unatoč teškim riječima koje smo slušali o posljednjim danima, Evanđelje i dalje ostaje Radosna vijest, jer nam govori o Božjoj utjelovljenoj ljubavi koja nas privlači k sebi. Činjenica je da smo već spašeni po Kristovom pashalnom otajstvu. Ono što trebamo je zahvaliti za taj dar svetošću života, odbaciti djela tame i prionuti uz Boga koji osvjetljuje i najveće tmine našeg života. Kao što je radosno ovo razdoblje pripreme za Rođenje Gospodinovo, neka tako svima nama bude radostan i konačni susret s Isusom Kristom u čas kada dođe, da nas privede k svijetlu svoga lica na nebesku gozbu u društvo svetih.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

2Sam 5,1-3; Ps 122,1-5; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43

Današnjom svetkovinom Krista Kralja svega stvorenja započinje posljednji tjedan u liturgijskog godini. Ono što nas može začuditi, kada se povezuje uz pojam kralja i kraljevanja, je današnje evanđelje. Možemo ostati šokirani i iznenađeni kako najveće poniženje može biti navještaj radosne vijesti o Kristu kao kralju. Da bi se doprlo do bîti, potrebno je reći kako je Božja logika drugačija našoj, jer i sam Bog kaže kako se nerijetko njegova volja i naša ne poklapaju već razilaze, što može u konačnici rezultirati time da promašimo cilj i smisao života. Zaustavimo se na Kristu Kralju i promotrimo oblik njegove vladavine kroz pashalno otajstvo. Dok su svjetovni kraljevi osobe koje vole uzvišenost i visoke pozicije i teže tome da budu iznad drugih, da postanu bogovi, Sin je Božji u osobi Isusa iz Nazareta sišao s nebesa, spustio se, ponizio se, postao čovjekom da nas uzdigne i pobožanstveni, da nas postavi za suvladare svoga kraljevstva. Isus ne vlada sa zlatnog uzvišenog kraljevskog trona, već vlada s dvije ukrižene drvene grede na kojima je dao život da bi mi mogli hoditi u novosti života. On nije na glavu stavio zlatnu krunu, već se dao okruniti trnovom krunom kojom mu se nije iskazivala čast, već ga se izrugivalo i obeščastilo. Isus nije nosio kraljevsko ruho, već je bio ogoljen i izvrgnut sramoti da povrati naše dostojanstvo, da postane sramota umjesto nas. Naš Krist Kralj nije tražio da se pred njim savijaju koljena i iskazuje mu se kraljevska čast, već je savio svoja koljena i apostolima oprao noge ističući tako da je u njemu i sam Bog postao sluga da nas otkupi od ropstva grijeha.

Isus nije vladar koji kažnjava one koji su se ogriješili o njega već sam preuzima kazne na sebe ne ubijajući druge već dajući se ubiti da bi mi živjeli. Otajstvo Božje svemoći očituje se u tome da se dao svezati, da je postao u određenom smislu nemoćan samo da bi nas otkupio i doveo k sebi. Postoje još mnoge usporedbe koje bi se tako mogle izvesti, ali valja naglasiti još jednu bitnu, a ta je da su mnoga kraljevstva iščezla s lica zemlje, da se mnogim kraljevima zatro spomen, a da je naš Krist Kralj uskrsnuo od mrtvih te da je njegovo kraljevstvo vječno, a samim time jedino stvarno. Upoznati s načinom na koji kraljuje naš Krist Svevladar živimo svakodnevno u miru s Bogom i ljudima izvršavajući sve ono što Bog od nas traži kako bismo mogli uči kroz nebeska vrata u dom Gospodnji slušajući Isusov glas i riječi: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

Isusovi suvremenici divili su se jeruzalemskom hramu i njegovoj ljepoti. I dok su oni bili zaneseni ljepotom ovog ljudskog zdanja, Isus im poručuje kako neće ostati ni kamen na kamenu od te građevine. To se uistinu i zbilo 70. godine po Kristu, kada je jeruzalemski hram razrušen od strane rimske vojske te do danas nije obnovljen. Poruka koja iz ove besjede vrijedi za nas je da budemo svjesni da što god gradili i radili na ovome svijetu, biva podložno prolaznosti i propadljivosti. Naše pouzdanje ne smije biti u ovo svjetskoj prolaznosti već se trebamo bogatiti u Bogu i graditi život na čvrstoj stijeni koja je sam Krist Gospodin. Ratovi i pobune veliki su znak da je Dan Gospodnji blizu. To su pojave koje prate ljudsku povijest gotovo od samog početka. Ratovi ne jenjavaju, otvaraju se nova bojišta, nemir i tjeskoba unosi se u ljudsko srce čime se zapravo želi u čovjeku zatomiti vjera u postojanje pravednog i milosrdnog Boga. Isus najavljuje prirodne katastrofe i neke natprirodne pojave koje će za cilj imati potaknuti čovjeka da promisli o svojoj prolaznosti te počinje više razmišljati o vječnosti za koju je i stvoren.

Isus naviješta kako će oni koji se u njega pouzdaju i njemu vjeruju biti proganjani, maltretirani od određenih svjetovnih vlasti, zatvarani zbog toga što su kršćani, izdani od najbližih, pa čak i ubijeni. Znamo da bez križa nema uskrsnuća, da ono što je Isus prošao i mi smo pozvani proživjeti da bi konačno i sami zadobili život vječni koji podrazumijeva gledanje Boga onakvog kakav jest. I kada se čini da ne postoji svijetlo u ovoj Isusovoj eshatološkoj besjedi koja govori o katastrofama posljednjih dana, dolazi do priželjkivanih riječi utjehe i nade. Isus obećaje kako svima koji vjeruju u tim gotovo bezizlaznim situacijama neće ni vlas s glave otpasti. Ta je izjava gotovo paradoksalna ukoliko se uzme u obzir sve ono što joj je prethodilo. Ono što Isus želi reći je da smo u takvim trenucima pod Božjom zaštitom, da će nam dati milosti da ne posustanemo u vjeri te da budemo odvažni i u najtežim trenucima, pa i u trenucima mučeništva. Samo ako smo nepokolebljivi u vjeri, ako ustrajemo da živimo kršćanski bez obzira na to što smo zbog toga u očima nekih nazadni, zatupljeni, nerazumni, vrijedni žaljenja i tome slično, mi i dalje živimo svoja krsna obećanja iščekujući blaženu nadu i dolazak spasitelja našega Isusa Krista.

Nedjeljna duhovna misao – 32. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

2Mak 7,1-2.9-14; Ps 17,1.5-6.8b.15; 2Sol 2,16 – 3,5; Lk 20,27-38

Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas se u većoj mjeri nego li ikad prije susrećemo sa saducejskim pristupom nijekanja uskrsnuća i vječnog života, jer se, prema argumentaciji takvih, nitko nikada nije vratio iz onostranosti i potvrdio da ona postoji. No, mi kršćani znamo kako to nije istina jer se Bog u čovječjem obličju spustio na zemlju da nam se otkrije i objavi; bio je mučen, raspet i pokopan, te je uskrsnuo i objavio se mnoštvu ljudi koji su potvrdili da je uistinu živ. Tako imamo dokaz vjere da je naša nada postojana u Kristu Isusu koji nam je u Duhu Svetom otvorio pristup k Ocu nebeskom. Iako zasigurno vjerujemo sve što je do sad rečeno, s pravom se ipak pitamo što je uopće uskrsnuće? Donekle se može pronaći aktualno i prihvatljivo tumačenje uskrsnuća u spisima velikog teologa i čovjeka vjere, pape emeritusa Benedikta XVI. On na početak tumačenja uskrsnuća stavlja činjenicu kako je uskrsnuće temelj kršćanske vjere bez kojeg bi kršćanstvo bilo mrtvo. Ističe kako ni sami svjedoci nisu znali opisati tu stvarnost koja nadilazi ljudski rječnik i shvaćanje. Uskrsnuće nije oživljavanje mrtvaca, jer to u određenim slučajevima može učiniti i medicina. Uskrsnuće je novi život koji nije podložan zakonu smrti, ono je nova dimenzija postojanja koja je po Isusovu uskrsnuću svima otvorena.

Ono nije povratak u redoviti ljudski život, već je to život u Božjoj beskrajnosti. Prazan grob ne potvrđuje da je Isus uskrsnuo. Tu istinu potvrđuju susreti s uskrslim Kristom, kojega mogu vidjeti i prepoznati samo oni kojima je On dao tu moć. No, kako ga mi možemo vidjeti i prepoznati? Odgovor se nalazi u vjeri koja se očituje u najuzvišenijem slavlju Crkve, a to je euharistijska gozba, gdje se Isusa uskrslog otkriva i susreće u tumačenju Pisma i lomljenju kruha po čemu ga na otajstven način čujemo, vidimo i dodirujemo te postajemo jedno s njime. Treba priznati kako uskrsnuće i dalje ostaje tajna, točnije, vjerovano otajstvo koje će se jednoga dana svima jasno očitovati i pokazati kao istina koju smo sada pozvani naviještati. Neka nam dobri i milosrdni Bog udijeli milost da redovito susrećemo uskrslog Krista u predanim nam otajstvima te po njima jednog dana zavrijedimo i sami biti dionici uskrsnuća i života vječnoga slaveći Boga živih u društvu anđela i svih svetih.

Nedjeljna duhovna misao – 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 11,22 – 12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11 – 2,2; Lk 19,1-10

Draga braćo i sestre u Kristu!

U središtu otkrivanja Božjeg milosrđa našao se jedan lik koji se po svojoj društvenoj ulozi suprotstavlja načelu milosrđa. To je Zakej, nadcarinik, čovjek koji je ubirao porez za rimsku vlast, što je bila vrlo nečasna služba, jer ne samo da je surađivao sa neprijateljima židovskog naroda nego je i pljačkao vlastiti narod. On želi vidjeti Isusa te se zbog toga uspinje na smokvu. Prema evanđeoskom tekstu, Zakej ima namjeru vidjeti Isusa i ne spominje se da postoji ikoja druga težnja njegova srca. No, Isus itekako zna što je u srcu tog čovjeka. On ga svojom riječju ohrabruje i poručuje da mu je boraviti u njegovoj kući. Događa se zaokret svojstven Božjem milosrđu. Pozivom da se spusti sa smokve Isus ga je vratio u zajednicu, izjednačio sa statusom svih onih koji su išli s njim, a taj status je istina da smo svi mi sinovi i kćeri Oca nebeskoga, da smo pred Bogom svi jednako vrijedni. Zakej otvara vrata svoga doma Isusu Kristu, ali znatno važnije, on otvara vrata svoga srca Bogu da uđe u njega i učini ga svojim prebivalištem. Iskreni susret s Bogom nužno vodi k obraćenju i pročišćenju. Tu se ostvaruju starozavjetni redci Knjige mudrosti o Gospodinu koji je spor na srdžbu, milostiv, pun smilovanja i ljubavi, koji ne osuđuje već gleda kroz prste na grijehe ljudi.

Bog ima milosrđa i ljubavi za svakoga od nas, jer da nas nije ljubio, da to nije bila njegova volja, mi ne bismo postojali. Pozvani smo stoga Bogu uzvratiti za dar njegove ljubavi i milosrđa te poput Pavla moliti jedan za drugoga i za sve ljude svijeta da se proslavi ime Kristovo, da svatko spozna istinu o Bogočovjeku. Pozvani smo na svetost, a ona uključuje i radost poradi duhovnog i tjelesnog dobra drugoga. Treba se radovati zbog Zakeja koji je odlučio raskinuti sa starim životom, podati polovicu imanja potrebitima te onima koje je prevario vratiti i više nego što je zakonom propisano. Učimo se i mi od Zakeja pustiti Boga u naše srce da nas očisti za sebi dostojan stan kako bismo se po ovozemaljskom hodu mogli uspeti u dom Gospodnji da bismo zadobili ispunjenje Zakejeve želje u punini, a to je promatrati Boga u vječnosti.

Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 35,12-14.16-18; Ps 34,2-3.17-19.23; 2 Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

Braćo i sestre,

čitamo današnju prispodobu gdje se farizej i carinik mole u hramu. Farizeji su bili ljudi koji su se stvarno trudili izvršavati odredbe Zakona i ostale odredbe židovske Predaje. Do u tančine su pazili na propise o čistome i nečistome, o prehrani, o subotnjem počinku, o sitničavom obdržavanju svih propisa o svetkovanju blagdana. Tko s ljubavlju i poštovanjem pazi na obdržavanje propisa, sigurno je Bogu mio. Isus ne prekorava farizeja zbog njegovih djela, niti zbog načina na koji on slijedi Zakon i Predaju. Isus ga kori zbog njegove uznositosti, oholosti, umišljenosti; kori ga zbog njegove ne-ljubavi. Farizej, naime, dvostruko griješi. Kao prvo, on prezire carinika zbog njegovih mnogobrojnih grijeha. Pri tome farizej zaboravlja, da Bog jedini poznaje dubine ljudskoga srca i da Bog jedini može i smije suditi. Time što u ovoj prispodobi farizej prosuđuje carinika on se, zapravo, stavlja na mjesto Boga i time krši prvu zapovijed. Druga pogreška farizejeva jest ta, da se on uspoređuje s carinikom. Zlo i dobro se ne uspoređuju s drugima.

Zlo je zlo, a dobro je dobro, bez obzira kako u tim stvarima postupa moj susjed, bez obzira kako u takvim slučajevima postupao bilo tko u Crkvi ili državi, bez obzira što o tome govorili zakoni ovih ili onih europskih država. Što god mi o tome mislili, Isus veli da je carinik otišao kući opravdan, a farizej ne. Zaključno veli Isus: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Kako da se mi u tome smjestimo? Kao prvo, nipošto ne trebamo zanemarivati ni Božje ni crkvene zapovjedi. Bez obdržavanja zapovjedi, upali bismo u strašnu opasnost da ništa nije važno i da smo mi jedini suci. Nikad, ali baš nikad ne bismo se trebali hvastati svojim dobrim djelima. Nikad, ali baš nikad ne bismo se trebali izdizati iznad drugih ljudi kao umišljene veličine i samozvani suci. Zato, u jednostavnosti i poniznosti srca iskreno i uvjereno zavapijmo zajedno s carinikom: Bože, milostiv budi meni grešniku! Neka nam se Gospodin doista smiluje i udjeli svoju milost.

Nedjeljna duhovna misao – 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 35,12-14.16-18; Ps 34,2-3.17-19.23; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

Braćo i sestre,

mi ustrajno i s pouzdanjem molimo, a onda Bog postupa prema našim molitvama. U današnjem evanđelju Isus u prispodobi opisuje suca koji čini dobro udovici samo da mu više ne dodijava. Ako tako postupa nepravedni sudac, koliko li će više Bog uslišati one koji mu svednevice vape. Međutim, u nekim zgodama našega života izgleda nam kao da nas Bog ne čuje, kao da je okrenuo lice od nas. I nama se ponekad čini da nas Bog ne čuje, da nas je ostavio na čekanju. Ovo je sasvim razumljivo ljudsko razmišljanje. Duboko u sebi znamo i vjerujemo da nas Bog čuje. Zato Isus danas veli kako uvijek valja moliti i nikada ne sustati. Osnova naše vjere, osnova Kristova nauka jest upravo to, da je Bog milostiv, da je Bog dobrostiv, da je Bog ljubav. U Svetom pismu Bog govori da nas voli više nego što bi majka mogla voljeti svoje dojenče, više nego zaručnik zaručnicu, više nego otac sina. Toliko puta Pismo govori da nas Bog voli unatoč naših grijeha, unatoč toga što mi njegovu ljubav ne zavrjeđujemo. Kakvi god da jesmo, važni smo Bogu. Bog ne može ne ljubiti, baš kao što svjetlost ne može ne svijetliti. Bog je blagonaklon, Bogu je stalo, Bog nas voli. No, kako onda razumjeti današnju Isusovu prispodobu?

Veli da će Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vape k njemu. A iskustvo nas uči da nije baš uvijek tako. Govorimo o vapaju majki za zdravlje svoje djece, govorimo o molitvama za prestanak rata i nasilja. Govorimo o silnim uzdisajima ljudi i žena koji žude za mirom, slogom i ljubavlju u braku i obitelji. Često ne bude onako kako se čovjek moli. Zaboravljamo da je molitva iznad svega drugovanje s Bogom, molitva je nastojanje da čovjek pokuša spoznati Božju volju i prema njoj živjeti. Kao što nas je Bog stvorio, tako Bog ima za svakog od nas posebno poslanje. U molitvi nam valja tražiti da spoznamo volju Božju za sebe. Božja je volja, naravno, u prvom redu, da se odreknemo svakoga zla i grijeha. Božja je volja da živimo po evanđelju. Božja će volja biti i sve ono što nas u životu pogodi, a što je posvema izvan našeg utjecaja. Kakve god bile moje nevolje ja vjerujem: Bog vidi, Bogu je stalo, Bog je uz mene, on na meni ispunja svoju volju koja je na čudesan i meni često nedokučiv način za me spasonosna i sada i u vječnosti. Stoga ustrajmo u molitvi, vjerujmo u snagu molitve, vjerujemo da nas Bog čuje i da nam daje ono što je najbolje za nas, pa mu za to molitvom i zahvalimo.

Nedjeljna duhovna misao – 28. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1-8

Često se kaže da zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu, a ta je da ozdravi. Tko god ima iskustvo bolesti zna da je doista tako. A znala su to i desetorica iz današnjeg evanđelja koji bolesni od gube prilaze Isusu i traže da im se smiluje. Guba je bila opaka i ružna kožna bolest, koja je u ono vrijeme bila neizlječiva, pa bi nakon višegodišnje muke najčešće završavala smrću. Ova desetorica koja prilaze Isusu krše zakon jer se u stanju te bolesti nisu smjeli približavati naselju, a sama se bolest smatrala kaznom za grijeh. Gubavci su se osjećali odbačenima od sviju, i od ljudi pa i od Boga. Zato ova desetorica zastaju i izdaleka viču Isusu: smiluj nam se! Zanimljivo je da čak ne traže ozdravljenje nego traže da prema njima ima sućuti. Činjenicom kako je gubavaca deset, što je broj punine, evanđelist Luka želi poručiti kako je cijeli narod, cijelo čovječanstvo na neki način gubavo. Nitko nije čist jer svatko u sebi nosi grijeh uslijed kojega je udaljen od Boga i ljudi. Gubavci će ozdraviti, ali ne odmah nego nakon što su čuli Isusovu riječ i krenuli.

Kršćanin treba iskoračati puno koraka dok s njega ne otpadne guba uslijed koje se osjeća udaljen od Boga, zbog koje izbjegava ljude, koja mu opterećuje savjest. Gubavci su čuli riječ ozdravljenja i po njoj krenuli prema svećeniku kako bi ozdravljenje bilo priznato, a oni se mogli vratiti u društvo. Sva desetorica otiđoše putem ozdravljenja, ali samo jedan se vratio. Zanimljivo, nije to bio vjerni Židov već tuđinac, Samaritanac, za ondašnje vjerne Židove bio je heretik. Isus u prvi plan stavlja njegovo slavljenje Boga. I drugi su ozdravili, ali su ozdravili za sebe! Iako su im tijela očišćena, srca su im i dalje u gubi. Koža je ozdravila, ali ne i srce. Moguće je poslušati Isusa i sve učiniti, ali i dalje ostati besplodna smokva. Samaritanac osjeća kako Isus prema njemu nije ispunio dužnost. Zna da mu je pružio ono što nije morao i stoga jedini kreće nazad prema njemu te jedini dobiva od Isusa garanciju da ga je njegova vjera spasila. Neka i nama to bude poticaj da zamolimo Gospodina da nas očisti od gube koja kalja naše srce, naš odnos prema Bogu i čovjeku, da umnoži našu vjeru kako bi svako od nas mogao od Isusa čuti: „Tvoja te vjera spasila!“

Nedjeljna duhovna misao – 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Hab 1,2-3; 2,2-4; Ps 95,1-2.6-9; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

Draga braćo i sestre,

Puno je stvari koje činimo kao dobra djela u odnosu prema bližnjima, što je dobro i pohvalno, rekli bismo, evanđeoski. No, danas nas u evanđelju Isus pita o našim motivima, našim razlozima. Zašto mi to činimo? Što zauzvrat očekujemo? Isus donosi primjer najamnika koji je cijeli dan marljivo radio svoj posao. Taj će čovjek dobiti svoju dnevnicu za rad. No, tu nije kraj. Na koncu svog težačkog posla dužan je ispuniti još jednu zadaću, a ta je poslužiti gospodara za večerom. Čini se kao nepravda da nakon čitavog dana mora učiniti još i to, ali budući je pristao raditi kao nadničar, pristao je i na ovo. Tako gospodar nije okrutan već pravedan jer nije prekršio njihov dogovor. I mi također nerijetko više očekujemo, makar to po sebi i ne bilo nužno i pravedno. Rado zbrajamo naše zasluge, makar se kunemo da smo posve nesebično i neproračunato učinili neko dobro djelo. Tako se može npr. dogoditi da naplaćujemo našu roditeljsku ljubav. Namećemo svojoj djeci osjećaj krivnje da bi onda oni uvijek činili ono što mi hoćemo, jer imamo osjećaj da su nam dužni. Takvih primjera manipuliranja zbog učinjena dobra ima na pretek. A Isus nas poziva na se definiramo kao beskorisne sluge. Ne smijemo činiti stvari s računicom, ne smijemo činiti dobro da budemo pohvaljeni, već trebamo činiti dobro radi njega samog.

Ne bojmo se. Bog sve vidi i sve zna. Neće nam proći nenaplaćenom ni čaša hladne vode koju smo dali žednu čovjeku. Neće proći nenagrađenom niti jedna jedina lijepa riječ koju smo nekom uputili. Zar stvarno mislimo da bi Bog bio zaboravljiv ili možda nezahvalan? Sjetimo se: Bog se ne da darom nadmašiti. Veli Isus: „Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, naplatit će ti.“ Ne trebamo se silno brinuti da nam se priznaju naša dobra djela. Kad bi nas Bog sudio isključivo po našim djelima, ne bismo dobro prošli. No, Bog nas sudi po svojoj dobroti, po svom smilovanju. A posebno mu se sviđa bogato obdariti one koji su ponizni. Molimo i Gospodina za tu poniznost, molimo ga da umnoži našu vjeru koja će biti sposobna činiti čuda, ponajprije čudo našeg obraćenja i posvećenja, a onda i čudo da sve što radimo činimo ljudima na korist i spasenje, a Bogu na slavu.

Nedjeljna duhovna misao – 26. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Am 6,1a.4-7; Ps 146,6c-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31

Draga braćo i sestre,

nerijetko ne možemo proniknuti kolika zna biti ljudska bijeda. Ponekad se i mi, vjernici, pravimo da ne postoji brat ili sestra u potrebi ili pak smatramo da je ta osoba tuđa briga. O takvom jednom marginaliziranom čovjeku govori i današnja prispodoba o bogatašu i siromahu Lazaru. On je, sav u čirevima, ležao pred vratima bogataša. Bio je gladan i priželjkivao je nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Jedino što je tražio su mrvice s bogatoga stola jer za njega su te mrvice značile hranu, život, a za bogataša su to bile doista tek mrvice. Ponekad doista nije potrebno uložiti bogatstvo već mrvicama razveseliti bližnjega. Imamo za to priliku svakodnevno, od toga da uz koju kunu prosjaku poklonim i svoje vrijeme u razgovoru, da staroj majci ne pružim tek čašu vode kako bi je se riješio već i toplu riječ i zagrljaj, da ne služim bližnjemu namrgođena lica jer to moram učiniti već da stavim osmijeh koji govori o srcu ispunjenom ljubavlju za Boga i čovjeka.

Mrvice, to su sitnice koje činimo s velikom ljubavlju da bismo drugima donijeli Boga i zajedno s njima zadobili spasenje. Ne zanemarujmo ih jer bogataš je svojim mrvicama mogao postići nebo, mogao se spasiti, ali je propustio tu prigodu. Bog ne zbraja naše silne i velike zasluge, ne gleda nagrade i pohvale koje dobivamo od drugih za svoja dobra djela. Bog gleda na moju prostodušnu ljubav koju se svakodnevno trudim iskazivati u malim i svakodnevnim životnim trenucima. Život je Božji dar, život je radost. A radost se umnaža kad se dijeli, kad se dariva. Na taj način postajemo slični Bogu koji se najviše veseli kad svoj narod obasiplje mnogim dobročinstvima. Zanimljivo je, između ostalog, zapaziti detalj da se bogataševo ime ne spominje jer se nije spasio, a Lazarovo je ime upisano u knjigu života, urezano u dlan Božji te se nalazi među spašenima, živi u Bogu koji je Život. Ne bojmo se stoga svakodnevno i svakome koga susrećemo dati makar mrvice od sebe kako bi i naša imena bila upisana u nebu.

Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Draga braćo i sestre,

čitamo u današnjem evanđelju prispodobu o jednom upravitelju koji je prikazan kao lopov i varalica, ali je uzet kao primjer za Isusovu poruku. Taj je upravitelj na nama nepoznat način na imanju gospodara stvorio veliki manjak. Kada je gospodar to saznao bilo je jasno da će uslijediti sankcije koje će ugroziti upraviteljevu egzistenciju. Promišljao je i našao rješenje kako da si i nakon gubitka pozicije stekne prijatelje za budućnost, pa kada bude u potrebi, ima se kome obratiti, a to su dužnici kojima je smanjio dug. Samim time, oni više nemaju obveze prema gospodaru već ovom upravitelju. Dakako, Isus nas ne želi potaknuti na to da sprovodimo nepošten i nepravedan, proračunat način života.

Bit ove pouke je da se upravitelj svim silama trudio da ne propadne materijalno, a nama bi to trebao biti poticaj da se jednako svim silama trudimo da ne propadnemo u duhovnom smislu. Ono što se od nas traži je vjernost Bogu. Kada su u pitanju zemaljska dobra, i mi se znamo snaći kao nepošteni upravitelj, ali kad je u pitanju vjernost Bogu, tu već nailazimo na problem. Budimo iskreni: ne trudimo se ni blizu onoliko koliko se trudimo za naš ovozemaljski život. A Isus kaže da ne možemo služiti Bogu i bogatstvu. Bog želi u našem životu biti isključivo na prvome mjestu. Kao što je u Isusovoj prispodobi upravitelj imao na raspolaganju tuđe bogatstvo, tako Bog i u naše ruke stavlja ono što zapravo i nije naše vlasništvo: život, obitelj, obrazovanje, sakramente, vjerski odgoj koji smo primili, svoju riječ koja nas opominje da ne potratimo svoj dragocjeni život. Sve nam to može poslužiti da ne ludujemo, nego da mudro upravljamo vlastitim životom. Bog nam daje mogućnost da činimo dobro onim darovima koji nisu naši. Budimo mudri te ih iskoristimo na način da drugima činimo dobro te tako svi zajedno steknemo bogatstvo u Bogu.

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 32,7-11.13-14; Ps 51,3-4.12-13.17.19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32

Draga braćo i sestre,

evanđeoski tekst današnje nedjelje vjerojatno je jedan od najpoznatijih i najdražih tekstova iz razloga što nam progovara o neizmjernom Božjem milosrđu. I baš će se o tome zasigurno najviše propovijedati po svim crkvama, kako je Bog milosrdni Otac koji oprašta naše grijehe ma koliko god da ga uvrijedili jer nema grijeha koji Bog ne oprašta iskrenom pokajniku. Često se zaustavljamo samo na ocu i mlađem sinu, jer se, ako smo iskreni, nerijetko i nalazimo u ulozi mlađeg sina koji je povrijedio oca, ali mu je oprostio, kao što i nama Otac oprašta sve grijehe kojima ga vrijeđamo. No, zaboravlja se da ovdje postoji i drugi, stariji sin koji je bio cijelo vrijeme uz oca, koji ga nije uvrijedio, ali se našao uvrijeđen kada je otac prihvatio raskajanog sina; nije se radovao zbog dobra brata svoga koji je bio izgubljen, ali je pronašao pravi put. Ova je prispodoba upućena farizejima koji su kritizirali Isusovo druženje s carinicima i ostalim grešnicima. Nisu mogli shvatiti kako netko može imati osjećaja za te ljude, ne shvaćajući da su samim time vršeći vanjske forme ušli u bezosjećajnost.

U ulozi tih farizeja, a samim time i starijeg sina, znamo se i mi nerijetko naći, iako toga možda nismo svjesni. Smatramo se vrjednijima od onih koji ne prakticiraju kršćanski način života i kao da nas smeta kada netko takav promijeni svoj način života. Prokazuje ga se i pred Bogom kao osobu koja je do jučer udarala po Bogu i Crkvi, a sada svjedoči svoju vjeru. Koliko se samo ovdje pokazuje naša zatvorenost za istinsku ljubav iz koje izvire radost poradi dobra drugoga. Čemu bi se trebali više radovati nego onome tko je spoznao da hoda krivim putem te je promijenio način svoga života? Zar je doista naše oko ponekad zlo zato jer je Bog dobar? To je poruka na koju nas poziva današnje evanđelje, da se radujemo zbog svakog dobra, a osobito duhovnog dobra naših bližnjih, da zajedno s njima slavimo Boga koji se proslavlja po našim životima kako bismo jednom svi bili privedeni vječnom slavlju u domu našeg milosrdnog Oca.

Nedjeljna duhovna misao – 23. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

Draga braćo i sestre,

Isus mnoštvu koje ga je slijedilo postavlja uvjete: tko želi biti njegov učenik treba mrziti oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, nakon čega također treba uzeti svoj križ i ići za njim. Isus je vjerojatno osjetio da mnoštvo koje ga je slijedilo ima svoje ljudske računice, što nije pomirljivo s njegovim stavom i poimanjem života i vjere. Dolazili su s mnoštvom svojih težnji i potraživanja, pa Božja riječ nije u njima mogla biti djelotvorna na način na koji je on želio. Tako je dobar dio ljudi koji je slušao Gospodina imao neke svoje računice dok ga je slijedio, a on je htio da oni za Bogom idu isključivo iz želje za Bogom, a ne poradi računica koje su stvarali pred njim. Velika je devijacija ako ljudi takav stav primjene i na odnos s Bogom, ako prema njemu nastupaju na proračunat način. Ne znaju se potpuno Bogu predati, ne znaju ga tražiti radi njega samoga, nego ga traže radi sebe i svojih potreba, te idu za njim samo ako imaju neke materijalne koristi. Mnogo je onih koji ga slijede tražeći od njega da im očuva ili uveća postojeća zemaljska dobra, a da im u biti nije ozbiljno stalo ni do Boga ni do toga da sami žive božanskim životom. Tako ljudi bit svoga života rascjepkaju na dijelove, od kojih jedan dio se ostavlja za Boga, drugi dio za ljude, treći za obveze i stvari, itd.

Ne shvaćaju koliko je to pogrešno, pogotovo prema Bogu, koji, komunicirajući s nama osobno, očekuje da i naš stav prema njemu bude osoban, to jest sveobuhvatan. Bog prije svega očekuje od nas potpuno predanje, što će se kasnije pokazati kao najveći dar kojim možemo obdariti i svoje bližnje, jer ćemo od Boga naučiti bezrezervnu ljubav i predanje i za njih. Isus želi da sjednemo i da razmislimo, pa da potom napravimo dobar izračun, to jest računicu bez proračunatosti, jer proračunatost se događa kao plod zlih nagnuća i navezanosti na ovaj svijet u dubinama bića. Ako i možemo zavarati ljude, pa pod krinkom duhovnosti imati zemaljsku računicu, Boga sigurno ne možemo zavarati niti od njega možemo skriti ni najdublje misli. Znati duhovno računati znači opredijeliti se slijediti Isusa, bez obzira čega se trebali odreći i što u to uložiti, kako nam sugerira njegova sveta riječ: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. Odvažimo se riskirati i sve Bogu predati imajući samo jednu računicu: život vječni.

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 3,17-18.20.28-29; Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje nam donosi izvještaj o tome kako je Isus bio pozvan na objed kod farizejskog uglednika, te je uočio kako se uzvanici bore za prva mjesta. Ovakav stav izvire iz ljudske duše i srca koji su ispunjeni egocentričnošću i taštinom. Stoga Isus ne propušta prigodu poučiti ih o duhovnim propustima i pogrješkama u koje su upadali. Htio im je skrenuti pozornost da svakodnevno iskrivljeno i nekrjeposno ponašanje nikada ne može postati normalnim samo zato što ga ponavljamo ili samo zato što se tako ponaša većina ljudi. Nije bio problem u tome gdje će tko sjesti već zbog unutarnjeg stava pojedinaca Isus želi skrenuti pozornost na to da boreći se za ovozemaljsko prvenstvo čovjek može izgubiti vječnost s Bogom. Često zaboravljamo koliko je velik svaki naš čin jer u sebi nosi snagu određenja, te nas može usmjeriti k nebu ili zakopati u zemlju. Zato naši čini ne pokazuje samo kakvi smo kao ljudi u određenoj situaciji, nego nas i usmjerava prema onom konačnom, nebeskom ostvarenju. Isus je ovim poučkom jasno istaknuo da između zemaljskih i nebeskih dobara postoji obrnuto proporcionalan odnos. To znači da, što se više netko trudi stjecati zemaljsko obilje, tim više sebe prikraćuje za nebesko blago.

Takav čak riskira da se dogodi potpuni gubitak nebeskih, ako do kraja i isključivo prione uz zemaljska dobra. Gospodin nam kao lijek za ovu opasnu bolest nudi poniznost kao krepost kojom možemo regulirati naš stav prema zemaljskim i nebeskim dobrima. Tko je ponizan svjestan je Boga i njegove veličine, te u isto vrijeme sebe i svoje neznatnosti. U ime toga neće se nikada nametati ljudima kao netko tko je veći od drugih, tko traži za sebe prva i bolja mjesta, već eventualno kao sluga koji služi da svi oko njega otkriju Božju veličinu. Sam Isus je tako živio, te je ostavio i svojim učenicima i sljedbenicima da to usvoje i posvjedoče u svijetu svojim životom. Na nama je da ga do kraja nasljedujemo kako bismo zauzeli, makar ne prvo, ali sigurno mjesto za njegovim stolom u Božjem kraljevstvu.

Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Izr 8,22-31; Ps 8,4-9; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Vjerujemo da je taj jedini Bog apsolutno jedan u svojoj presvetoj biti kao i u svim svojim savršenostima: u svojoj svemogućnosti, bezgraničnom znanju, providnosti, volji i ljubavi. On je »Onaj koji jest«, kako je sam objavio Mojsiju (Izl 3, 14). On je Ljubav, kako nas uči apostol Ivan (1 Iv 4, 8). Tako ta dva imena, Bitak i Ljubav, izražavaju neizrecivo samu božansku stvarnost onoga koji nam se sam htio očitovati i koji »stanuje u nedostupnom svjetlu« (1 Tim 6, 16). On je sam u sebi nad svako ime, iznad svih stvari i svake stvorene inteligencije. Jedino Bog nam može dati pravu i potpunu spoznaju o samome sebi, objavljujući se kao Otac i Sin i Duh Sveti. Mi smo milošću pozvani na sudjelovanje u njegovom vječnom životu — ovdje na zemlji u tami vjere, a poslije smrti u vjekovječnom svjetlu.

Uzajamne veze koje odvijeka tvore tri Osobe, od kojih je svaka jedno te isto božansko Biće. Zahvaljujemo stoga božanskoj Dobroti što mnogobrojni vjernici mogu zajedno s Nama pred ljudima svjedočiti za jedinstvo Boga, premda ne shvaćaju tajnu presvetog Trojstva. Vjerujemo, dakle, u Oca koji vječno rađa Sina; vjerujemo u Sina, Božju Riječ, koji se odvijeka rađa; vjerujemo u Duha Svetoga, nestvorenu Osobu koja izlazi od Oca i Sina kao njihova vječna Ljubav. Tako u trim božanskim Osobama, koje su jednako vječne i međusobno jednake, bujaju i dolaze do vrhunca u svoj uzvišenosti i slavi, vlastitoj nestvorenom Biću, život i blaženstvo savršeno jednog Boga, i uvijek »treba častiti Jedinstvo u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu.

Nedjeljna duhovna misao – Duhovi

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26

Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. “Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece. Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama.

Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”. Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva “Paraklet”, doslovce: “Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). “Paraklet” se obično prevodi “Tješitelj”, budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i “Duhom istine” (Iv 16,13).Osim toga vlastitog imena koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9.14; 15,19, 1 Kor 6,11; 7,40), a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

Nedjeljna duhovna misao – VII. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 7,55-60; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

Isus Krist je u svome utjelovljenju izišao od Oca, a u svome uskrsnuću i uzašašću opet se njemu vratio: "Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu." (Iv 16,28) Što je pokrenulo Boga Oca, da nam pošalje svoga Sina i Duha Svetoga? To je bila ljubav! Jer Bog je u sebi tajna vječne ljubavi, i Trojstveni Bog je htio, da ljudi imaju udjela u ovoj ljubavi i kao Božja djeca bit će primljena u Božju slavu. Upravo stoga je Isus došao k nama: kao čovjek je htio da nam Bog bude blizu. Kao dokaz za to, da je stvarno s nama želio dijeliti sve, dragovoljno se podložio nepravednoj smrti na križu. Kao Božji Jaganjac uzeo je na sebe grijehe, da bismo mi mogli primiti dar pomirenja s Bogom. U dolasku Isusa Krista zasjalo nam je, tko je stvarno Bog. Mi ljudi ne bismo to nikada mogli dokučiti.

Ograničene su sposobnosti našega razuma; naše iskustvo je zemaljsko. Doduše ljudima je moguće, da se "ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom po djelima razabire", kake piše sv. Pavao u poslanici Rimljanima (Rim 1,20). Ipak ona najnutarnija Božja bit ostaje nam skrivena, ako se on nama dobrovoljno ne objavi. I baš je on to učinio, kad nam je poslao Isusa Krista, svoga Sina. Tako Isus s punim pravom kaže: "I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima" (Iv 17,26).

Nedjeljna duhovna misao – VI. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 15,1-2.22-29; Ps 67,2-3.5-6.8; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29

Duh Sveti dozivat će vam u pamet sve što vam rekoh

Čovjeku koji ima živ odnos s Isusom, nije potrebno moralizirati. Ona zna da su moralni principi važni i nužni jer postavljaju granice između dobra i zla. Jednako tako važna je i molitva radi potvrđivanja dobrih plodova života u zajedništvu s Bogom. „Ja sam u Božjem Srcu, Bog pak u mojem." Suvremeni čovjek često doživljava krajnosti: s jedne strane, načela i slijepo pridržavanje istih, a s druge samovolja pod krinkom slobode. Osobni odnos s Bogom čovjek ne gradi ispunjavanjem samog zakona, moralnim načelima ili vršenjem dužnosti. Istinska veza gradi se ljubavlju prema onome što Bog govori, a iz toga se onda rađa nova ljubav u čovjeku. Prava ljubav ne zaboravlja ono što joj je najvažnije, koga voli i gdje može vidjeti svog odabranika. Ona vrlo živo pamti najvažnije događaje spasenja. Moja ljubav također treba ovu vrstu sjećanja. Neka stoga moja hvala izražava zahvalnost Bogu zato što je uvijek spreman pohoditi moje srce, kada god ga otvorim za njega.

Molim li se za ljubav prema Bogu? Potvrđuju li moja djela ljubav prema Bogu?

Nedjeljna duhovna misao – V. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35

Put kršćana na zemlji označen je radošću i nadom kao i patnjama i iskušenjima. Pavao i Barnaba ohrabrivali su stoga učenike; oni su ih opominjali, da ostanu vjerni u vjeri. Jer: "Kroz mnoge nevolje moramo ući u kraljevstvo Božje" (Dj 14,22). Nevolje zemaljskoga života nisu nikakva prigoda za očajavanje. One pripadaju našemu životu, i smijemo vjerovati Bogu, koji sve okreće na dobro. Tko je povezan s Isusom Kristom u vjeri, nadi i ljubavi, taj se ne treba ništa plašiti. Sama vlastita slabost i grešnost prigoda su da se nanovo bacimo u ruke milosrdnog Boga! Mislimo u molitvi na sve one kršćane koji radi svoje vjere moraju trpjeti progonstvo. To su i danas u različitim zemljama svijeta vrlo mnogi. Oni se muče, ostati Kristu vjerni, i trebaju našu solidarnost i našu potporu u molitvi. Uskrsno vrijeme naći će svoj vrhunac u svetkovini Duhova.

S novom zapovijedi ljubavi da budemo slični Kristu, za nas bi bilo prezahtjevno bez Duha njegove ljubavi. Jedni drugima služiti, jedni druge susretati s dobrotvornošću, jedni drugima opraštati možemo samo od dara koji nas oslobađa i kojim smo "zaraženi". Mi molimo za taj dar u svakom slavlju Euharistije. Mi molimo zato, da naše sudjelovanje za stolom Gospodnjim nama dade udjela u njegovom Duhu i da tako učimo živjeti njegov testament. Preporučimo i sebe i sve ljude zagovoru svih svetih: oni već smiju sudjelovati u vječnoj radosti; koju Bog daruje izabranima svojim. Marija, Djevica i majka Božja, neka bude i naša majka i zagovornica kod svoga sina Isusa Krista.

Nedjeljna duhovna misao – II. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Draga braćo i sestre,

Nedjelja Božjeg Milosrđa slavi se u nedjelju nakon Uskrsa. Posvećena je Božjem milosrđu, koje je promovirala poljska redovnica sv. Faustina Kowalska. Neslužbeno je slavljen od 1985. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetkovinom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000., u godini Velikoga jubileja, na dan kanonizacije svete Faustine.

U Dnevniku sv. Faustine napisana je Isusova poruka u vezi ovoga blagdana: "Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine milosrđa mojega i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja pristupi ispovijedi i sv. pričesti zadobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Neka se nijedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skerlet. Svetkovina milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu". Isus je sv. Faustini rekao "U Starom sam Zakonu slao proroke svome narodu s gromovima. Danas šaljem tebe čitavom čovječanstvu sa svojim milosrđem. Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo već ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce. (Dn 1588)" .

Slika Božjeg milosrđa prikazuje Isusa kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela. One označuju krv i vodu koje su potekle kada je Isusovo umiruće srce na križu bilo kopljem probodeno. Ispod slike piše: "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav. Prema Dnevniku sv. Faustine, Isus je obećao posebnu zaštitu i milosti, svakom gradu i svakoj kući, u kojima će biti izložena ova slika.

Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

Draga braćo i sestre,

Isus po svojoj ljudskoj naravi želi živjeti. Plaši se smrti. Zato je tako razumljivo da u prvom dijelu svoje molitve veli: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Tako i mi molimo za zdravlje, za uspjeh, za mir i ljubav u obitelji… I to je razumljivo. Međutim, Isus u nastavku svoje molitve govori ono što je srž svake molitve. Govori svome Ocu: Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Koliko god to koji puta bilo teško, ovo treba biti središnji dio i naše molitve. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Iznad svega želimo da se na nama vrši Božja volja. On vidi ono što mi ne vidimo, on zna ono što mi ne znamo, njegovi su putovi nedokučivi. I, što je najvažnije, Bog nas ljubi kao svoju djecu. Pa ako dopušta nevolju, muku i smrt, on zna zašto i zbog čega. Za nas ostaje bitno da smo pred njegovim očima i u njegovu srcu. Strašna je bila Isusova tjeskoba.

Veli današnje evanđelje: I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. I u tim trenucima – gle! – stiže pomoć s neba: A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. To je i naša nada i naša snaga. Bog nas nikada ne kuša preko naših sila. Tako se u našem životu javlja Božji anđeo tješitelj. Može to biti neki sretan događaj, neka posebna prigoda, rečenica iz Svetoga pisma, bljesak neke spoznaje koji nas prosvijetli i utješi. Može to biti neka draga osoba koju Bog postavi na naš životni put… Neće Bog dopustiti da nas muka i teret života posve satru. Samo je važno da se mi potrudimo ostati Bogu vjerni, a on nas nikada neće ostaviti same na našem putu. Konačno, uvjereni smo, mi smo njegova djeca. Mi smo uvijek u njegovu srcu.

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 43,16-21; Ps 126,1-6; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11

Isus uči u Hramu. Narod ga sluša. Njegovi protivnici žele ga iskušati i koriste idealnu prigodu: dovode mu ženu zatečenu u preljubu. Kakav će biti sud rabija iz Nazareta? Hoće li se on staviti iznad zapovijedi koje je saopćio Mojsije, a koje dolaze direktno od onoga kojega on zove Ocem? Tada ne može biti poslan od Boga! Ako se drži Tore i zagovara kamenovanje preljubnice, tada nije daleko otišao sa svojim čovjekoljubljem! Bezizlazan slučaj. Kako reagira Isus? On piše po zemlji. Služi se proročkom radnjom crtanja. Što to znači? Proroci puno puta ne govore riječima, nego djelima. Hošea je npr. oženio prostitutku za kojom je još morao trčati kad ga je napustila, da bi nastavila svoj posao. Zašto je to učinio? Da bi on sam po tom trčanju predstavio veliku i odlučnu Božju ljubav prema Izraelu. Hošeina ljubav prema svojoj ženi je slika Božje ljubavi prema grešnicima koji se okreću od Njega. Poziva grešnike da mu se vrate. Ide za njima svojom ljubavlju.

A što čini Isus? On piše u pijesak. Jedan Židov vješt bibliji odmah je znao na što Isus upućuje. Čitamo kod Jeremije 17,13: "Svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode." Napušten od Boga i upisan u prašinu je odnos Isusovih protivnika. I kao da im to nije bilo dovoljno oni i dalje navaljuju. On im uzvraća rečenicom: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." Tada stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Oni znaju da pred Bogom nitko nije bez grijeha. Isus ide korak dalje: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" "Nitko Gospodine." Isus govori: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." Pokajmo se i mi za svoje grijehe i ne griješimo više.

Nedjeljna duhovna misao – 4. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32

Draga braćo i sestre,

Draga braćo i sestre, današnje evanđelje nam poručuje: Ako si pogriješio, nasukao se, skrenuo s pravoga puta, možeš se obratiti, vratiti se natrag u milosrdne ruke nebeskoga Oca. On ti oprašta grijeh makar je velik. Ako si ostao čestit, i nikakvog velikog grijeha nisi učinio i vjerno si vršio svoju dužnost, tada budi milosrdan prema onima koji takvu sreću nisu imali. Svatko od nas može promisliti u kojem od ove dvojice sinova vidi sebe. Možda se skrivamo u obojici, iskusili smo oproštenje kao i izgubljeni sin, a osjetili smo i nepomirljivost starijega sina u nama. Pripovijest o mlađemu u evanđelju ispričana je do kraja. On sebe smatra sretnim i zahvalnim Pripovijest o starijemu ostaje otvorena. Prihvaća li on svoga brata nakon početnog odbijanja ili je i dalje na udaljenosti? Nama je naloženo da ovo evanđelje do kraja pišemo i nađemo "happy end" za brata koji ne može oprostiti. Možda je tu nešto i za nas same da učinimo.

U Očenašu molimo: "Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Ako mi ne oprostimo bližnjima, ni Bog nama neće oprostiti. Drugome oprostiti treba puno snage. Možda si već iskusio da ti je učinjena nepravda. Sigurno je da bi bilo jednostavnije iskaliti bijes na drugome i kazniti ga iako se on želi ispričati. Ipak znamo u biti kako bi bilo čudesno i puno bolje da jedni drugima oprostimo, da se pomirimo i ponovno započnemo dobro činiti. Otac u prispodobi preko svake mjere bio je radostan kad je mogao ponovno zagrliti svoga izgubljenog sina; zato mu je rado oprostio. Kod Boga je isto tako, tako kaže Isus s ovom pripoviješću. Sa svime što nas opterećuje smijemo uvijek doći k Bogu. On nas želi zagrliti svojim milosrdnim rukama.

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!

Draga braćo i sestre,

evanđelje treće korizmene nedjelje spominje tragediju ljudi koji su došli žrtvovati u hram, pa ih je Pilat dao pobiti, kao i onih drugih na koje se srušila kula u Siloamu. Naši su dani izbrojeni i naše je vrijeme ograničeno. Nikada ne znamo koliko nam je vremena dano i hoćemo li sutra imati prigode za dobro djelo koje možemo učiniti danas. Doista, kako veli Isus, ne bismo trebali Boga iskušavati. Jer, još od osnovnoškolskih dana tako rado odgađamo činiti svoje dužnosti, tako da često ne činimo ono što bismo trebali. Tako smo u školu dolazili bez lektire, pa onda kasnije, nikad nam nije došlo na red da se stvarno odreknemo nekih loših navika, da se stvarno obratimo, da se više posvetimo Bogu, obitelji, svojim dužnostima. Odgađamo i odgađamo. Jer, ako nešto uporno odgađamo, lako nam se može dogoditi da to nikada i ne izvršimo. Zato nas Pavao opominje: “Dok imamo vremena, činimo dobro svima” (Gal 6,10). Vrijeme nam tako brzo protječe. Zato, opet veli Pavao: “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa” (2 Kor 6,2).

Isus govori ako se ne obratite, svi ćete tako propasti. Isus nas poziva na obraćenje a ne na razmišljanje ili donošenje suda kako skončavaju grešnici, a kako pravednice. Isus nas svim svojim snagama želi potaknuti obratimo od zla i nesavršenosti. Želi nas potaknuti da cijelim svojim bićem živimo po njegovim zapovijedima i Božjoj volji. Kada tako živimo imamo pravu životnu radost.

Nedjeljna duhovna misao – 2. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Draga braćo i sestre,

u evanđelju druge korizmene nedjelje Isus dopušta da tri apostola – Petar, Jakov i Ivan – sudjeluju već u slavi na gori preobraženja, koju će on imati kao uskrsnuli. Oni smiju već unaprijed nešto "kušati" od slave nebeskoga kraljevstva. Dok slušaju Očev glas s neba, koji upućuje na Isusa kao svoga izabranog Sina, oni trebaju biti ojačani u vjeri. Bog pokazuje apostolima, da ima nešto veće nego što čovjek može sebi predstaviti. Također tamo, gdje mi ne proziremo Božje planove, on zna put i sve upravlja i okreće za naše dobro. Glas Očev s neba traži od apostola, da slušaju Sina Božjeg – Isusa. Na njega se trebaju osloniti; njemu se potpuno trebaju povjeriti.

On je poslanik Oca nebeskoga, i kao što Otac šalje njega, tako će Isus Krist nakon svoga uskrsnuća poslati apostole u sav svijet, da bi oni svjedočili za njega. Tko sluša Božju riječ, stoji na čvrstom tlu. Ne treba očajavati, iako je puno toga u svijetu nesigurno. I tako, nakon jedinstvenog doživljaja na brdu, trojica apostola: Petar, Ivan i Jakov nose u srcima duboko iskustvo Gospodinova preobraženja. Čuvajmo zahvalno i mi u našim srcima sve dobre časove našega života. Neka nam Bog daruje puno utjehe, da budemo ojačani za vrijeme kušnje, križa i patnje. Teški časovi će doći, ali tko je svoje srce utemeljio u vjeri u Boga, ne treba se ništa bojati. U pravo vrijeme Gospodin Bog će sve na dobro okrenuti, izvršiti i primiti nas u slavu nebesku.

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

Iz Poruke pape Franje za korizmu 2019.

Draga braćo i sestre,

Korizma je sakramentalni znak ovog obraćenja. Ona poziva kršćane da dublje i konkretnije otjelovljuju vazmeno otajstvo u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, i to prije svega postom, molitvom i milostinjom. Post nas uči mijenjati naš stav prema drugima i svemu stvorenom. Moramo se kloniti napasti da “proždiremo” sve kako bi zadovoljili svoju nezasitnost i biti spremni trpjeti zbog ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srca. Molitva nas uči odricati se idolopoklonstva i samodostatnosti našeg ega i priznati da trebamo Gospodina i njegovu milost. Davanjem milostinje izbjegavamo bezumno zgrtanje svega što nam padne pod ruku u iluzornom uvjerenju da možemo osigurati budućnost koja nam ne pripada. I tako ćemo ponovno otkriti radost nauma koji Bog ima za stvorenje i za svakoga od nas, a to je da ljubimo Njega, našu braću i sestre i čitav svijet, i da u toj ljubavi pronađemo našu pravu sreću(...)

Draga braćo i sestre, korizmeno razdoblje od četrdeset dana koje je Sin Božji proveo u pustinji stvaranja imalo je za cilj ponovno tu pustinju pretvoriti u onaj vrt zajedništva s Bogom koji je postojao prije istočnoga grijeha (usp. Mk 1, 12-13, Iz 51, 3). Neka naša korizma ove godine bude putovanje tim istim putem, donoseći Kristovu nadu također svemu stvorenom, kako bi se »oslobodi[lo] robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Ne dopustimo da to milosno vrijeme prođe uzalud! Molimo Boga da nam pomogne krenuti na put istinskog obraćenja. Odbacimo svoju sebičnost i zaokupljenost samima sobom i okrenimo se Isusovu Vazmu.

Nedjeljna duhovna misao – 8. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45

Isus u današnjem evanđelju vrednuje čestitost pojedinog čovjeka i vjernika (Lk 6, 39-45). Veli: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“ Uvijek Božju riječ gledamo kao riječ upućenu svakome pojedinom od nas. Svatko treba u Božjoj riječi, kao u jasnu zrcalu, sagledavati same sebe. Dobro je zastati i pokušati bar djelomično uočiti kakvi su plodovi moga djelovanja? Možda mislim da sam u nekim pitanjima u pravu, samo što me, eto, moji bližnji ne razumiju. I zato uporno ustrajavam na svome stavu i dokazujem drugima da su u krivu. I koji su plodovi? Ima li više razumijevanja, dobrote, strpljivost i uvažavanja? Ili se svađe umnažaju i razdor raste? Kakvi su plodovi mojih nastupa, moga govorenja, moga djelovanja? Postižem li tako svoj mir? Širim li svojim djelovanjem i svojim postojanjem onaj Kristov mir? Mogu li u tome smislu svake večeri u miru usnuti ako se uključim u taj pothvat?

Veli Isus: „Vi ste svjetlost svijeta. Vi ste sol zemlje“. U nama – Božjom milošću – gori plamen Božje ljubavi, vatra Kristova spasenja, mi smo nositelji one blage i radosne vijesti – Evanđelja, da Bog u Kristu pobjeđuje svako zlo, da Božja ljubav nadjačava svaki grijeh i svaku oholost. Tu radost i tu blagost na poseban način su pokazivali toliki sveci. Veli Pavao: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21). Molimo za svoje spasenje i za spasenje cijeloga svijeta. Kao što reče Pavao: „Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama“ (2 Kor 13,11). Upravo tako: Bog mira bit će s nama.

Nedjeljna duhovna misao – 7. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; Ps 103,1-4.8.10.12-13; 1Kor 15,45-49; Lk 6,27-38

Draga braćo i sestre,

današnje nam prvo čitanje predstavlja kralja Davida. Davida. Njegova veličina, u tome što je uvijek vodio besprijekoran život. Njegova je veličina u tome što je znao praštati, što se znao pokajati za svoj grijeh, što se iznad svega trudio Bogu ugoditi. Pa i onda kad je dao ubiti nevina čovjeka da bi preoteo njegovu ženu, David priznaje svoj grijeh i do kraja se pred Bogom ponižava. I upravo po toj svojoj osobini da zna praštati, da je milosrdan, da ima ljubavi – David je sličan Bogu. Današnje nam čitanje, dakle, prikazuje Davida upravo u takvom lijepom svjetlu. David je velik u praštanju, David iskazuje milosrđe, upravo onako kako Bog iskazuje milosrđe čovjeku koji to zavrjeđuje. Čuli smo danas: Kralj Šaul sa svojom vojskom progoni Davida i njegove ljude. Nema sumnje da je Šaul tražio Davida da ga ubije. I onda se dogodilo da je kralj okružen svojim vojnicima tvrdo zaspao.

David je sa svojim vojskovođom Abišajem prišao Šaulu koji je spavao. Tada je Abišaj predložio Davidu da ubije Šaula, jer je mislio da je Bog, očigledno, Šaula predao u Davidove ruke. Međutim, David odgovara: „Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?“ David je poštivao Šaula jer ga je Bog po proroku Samuelu pomazao za kralja. To je David. David kojeg hvali Sveto pismo i koji je i dan-danas idealan kralj u židovskom pamćenju, David čijim su imenom častili Isusa govoreći: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ To je Davidova veličina. Ne u njegovim vojnim pothvatima, nego u tome da zna biti milosrdan i dobrostiv, kao njegov Gospodin.

Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 17,5-8; Ps 1,1-4.6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

Draga braćo i sestre,

svako vjersko učenje na svijetu upućuje ljude kako treba živjeti na ovome svijetu, da bi mogao živjeti na drugome. Osnovna oznaka svake religije jest upravo to da govori o prekogrobnom životu. Jer, kad bismo govorili samo o uređenju ovozemnog života, bio bi to određeni društveni nauk, humanizam, a nipošto vjera u Boga koji je vječnost i koji nas u vječnost poziva. Danas nam Božja riječ na poseban način o tome progovara. Pavao govorio u tome Atenjanima koji su ga pozorno slušali dok on nije spomenuo uskrsnuće od mrtvih. Tada se jedni stadoše rugati, a drugi rekoše: „Još ćemo te o tom slušati!“ (Dj 17,32). Međutim, u Korintu je među vjernicima bilo nekih koji su, izgleda, prihvaćali Kristovo uskrsnuće (ipak je Isus Sin Božji), ali nisu vjerovali da mrtvi uskršavaju. Zato se Pavao čudi: Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. Upravo tako. Kristovo uskrsnuće temelj je našega spasenja.

Sin Božji se utjelovio kao Isus Krist, prošao je svijetom čineći dobro, naviještao je istinu o Božjem kraljevstvu, otvorio evanđelje svakom čovjeku dobre volje, domaćem i tuđincu. Na koncu je bio uhićen, osuđen i pogubljen. Koje bi značenje imalo Kristovo svekoliko djelo da nije uskrsnuo. Reklo bi se: umro on, umrli i svi, činili dobro ili zlo. Međutim, upravo po svojoj smrti i uskrsnuću Krist i sve nas povezuje sa svojim Ocem, pobjeđuje smrt. On, nadalje, svima onima koji ispovijedaju njegovo ime i koji se po krštenju i drugim sakramentima s njime povezuju otvara vrata vječnog života. Bez toga bi sve njegovo propovijedanje ostala tek lijepa riječ i sva njegova dobra djela tek hvalevrijedni humanizam.

Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Draga braćo i sestre,

Braćo i sestre, u evanđelju dolazi Isus i traži od njih da još jednom bace mreže. Petar doduše ne razumije što bi to trebalo značiti; njegova reakcija je značajna, karakteristična i pokazuje ipak veliko povjerenje u Isusa: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." Iznenada se događa ono, na što nitko nije računao: mreže su bile pune riba, gotovo im se razdirale. Tek uz pomoć ribarskih kolega Jakova i Ivana uspijeva im, da ribe u lađi dovezu, jer zbog težine ulova umalo im lađe ne potonuše. Kako je to moguće? Zašto sada tako veličanstven ulov? Kako je to Isus znao? Tko je taj Isus? Za Petra dolazi samo jedno u pitanje – on se baca na koljena pred Isusom i priznaje vlastitu nedostojnost: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!"

Pritom se Isus ne zadovoljava time; on pomaže Petru da ustane i kaže mu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!" Budućnost za Petra i njegove kolege ribare Jakova i Ivana nije u bogatom ulovu ribe kao što se baš dogodilo na Genezaretskom jezeru, nego će oni postati "ribari ljudi". To će svakako činiti s Isusom, i očigledno je Isus prvi ribar ljudi. On poučava okupljeno mnoštvo o dolasku kraljevstva Božjega po njemu. Svi vjeruju, da su "ulovljeni" od Isusa, jer su njemu povjerovali: on ih sigurno vodi kući, u kraljevstvo svoga nebeskoga Oca. U starom kršćanstvu za Isusa Krista upotrebljavao se znak ribe. Grčko ime za ribu glasi: ἰχθύς. To su početna slova od Ιησούς Χριστός Θεού Υιός Σωτήρ: Isus Krist, Božji Sin, Otkupitelj, Spasitelj. Riba i odgovarajuća riječ bili su dakle neupadljiv raspoznajni kršćanski znak. U radosti zbog toga, da svi tako reći pripadamo "Božjem ribnjaku", želimo također i druge ljude voditi Kristu i postati kao i apostoli "ribari ljudi"! Neka nam u tome snagu daje primjer Bl. Alojzija Stepinca.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Draga braćo i sestre,

današnji evanđeoski tekst nastavak je Isusova samoočitovanja u sinagogi u Nazaretu kojim je Isus svojim sumještanima objavio svoj božanski identitet i svoje mesijansko poslanje. U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izviješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja. No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima.

Ako otkrijemo što je to njih nagnalo na negativnu reakciju, onda možemo kod sebe otklanjati takve uzroke, jer smo svjesni da i sami počesto odbacujemo Isus, kako osobno tako i kao društvo. Isus ipak ne može ne biti Bog za nas, vrlo neposredan i bliz, pa i onda kad je do te mjere zahtjevan da nas korjenito ugrožava u našoj ljudskosti. Ali onoj uljuljanoj i zaspaloj! Doista, i nas danas ugrožava, ako je to ugrožavanje, u takvoj uljuljanoj ljudskosti koja nije nimalo uljudna i ljudska, ali mi mu dopustimo da nas trgne iz sna naše zaspalosti. Ugrožava nas jer nam želi otvoriti oči, a mi ne budimo poput Nazarećana, nego mu dopustimo da nam kaže i pokaže da smo slijepi, kako bi nas iz ljudskoga mraka na koji se počesto navikavamo izveo na božansko svjetlo i doveo do vječnoga spasenja.

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Neh 8,2-4a.5-6.8-10; Ps 19,8-10.15; 1Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21

Draga braćo i sestre,

na početku svoga evanđelja Luka obrazlaže vrlom Teofilu, zašto je sastavio izvješće o Isusovom životu. Radi se o pouzdanom opisu svega onoga, što se dogodilo radi našega spasenja po Isusu Kristu. Stoga je Luka temeljito istražio i pitao različite svjedoke koji su vidjeli i slušali o događajima. Dvije tisuće godina nakon Kristova rođenja mi smo upućeni na izvore i svjedočanstva, kojima možemo vjerovati. U Lukinom evanđelju ali i u drugim evanđeljima približava nam se povijest spasenja, da se otvorimo u vjeri za Boga i njegovu riječ. Luka naviješta u prvim poglavljima svoga evanđelja različite događaje Isusova djetinjstva, počevši od začeća Djevice Marice, Isusova rođenja u Betlehemu i njegova prikazanja u Hramu do tri dana traženja i nalaženja dvanaest godišnjeg Isusa po njegovim roditeljima koji su bili u velikoj brizi za njega. Papa u miru Benedikt XVI. kazao je, da se već od početka pokazuje, da to Dijete dolazi od Boga, da je Bog sam u njemu postao čovjekom i da nas susreće u ljubavi.

U evanđeoskom odlomku ove nedjelje odrasli Isus posjećuje sinagogu svoga zavičajnog Nazareta. Otvara knjigu proroka Izaije i ukazuje da je on od Boga poslani Mesija, u kojem se ispunilo Pismo. Slušatelji su iznenađeni i puni čuđenja. Uskoro će se to oduševljenje okrenuti protiv njega. I za nas vrijede riječi i svjedočanstvo Svetoga pisma. Mi slušamo po nadahnuću Duha Svetoga o ljudskim sastavljačima, potpisnicima svjedočenja vjere i Isusova života. Primamo u njima istinsku riječ vječnoga života. Kao i Marija želimo tu riječ čuvati u svome srcu, o njoj razmišljati, da bismo donijeli dobar plod za zemaljski i vječni život.

Nedjeljna duhovna misao – Krštenje Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7 ; Lk 3,15-16.21-22

Draga braćo i sestre,

blagdanom Krštenja Gospodnjega završava liturgijsko božićno vrijeme. Isusovo krštenje po Ivanu na Jordanu objaviteljski je događaj: Nebeski Otac objavio je Sina na koga siđe Duh Sveti u tjelesnom obličju poput goluba, a glas se s neba zaori: "Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Nakon javnog predstavljanja Isusa po nebeskom Ocu počinje Isusovo naučavanje i propovijedanje. Ivan Krstitelj je navijestio njega i ljude pripremao za njega. Ivan se sada povlači i prednost daje Isusovom djelovanju. Isus će biti onaj koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Što treba značiti: Isus krsti Duhom Svetim i ognjem? Duh Sveti je treća božanska osoba. Isus je s Duhom Svetim Pomazanik, Mesija, Krist. Krštenje koje naviješta Isus, je krštenje u Duhu Svetom. Ovdje se ljudi ne samo pripremaju za oproštenje grijeha, kao kod Ivanova pokorničkog krštenja, nego se u kršćanskom krštenju grešnik opravdava pred Bogom.

Bog u srcima krštenih ljudi uzima stan; čovjek postaje hram Duha Svetoga. Ljubav je dar koji kod krštenja vodom i Duhom Svetim biva uliven u srca ljudi. Jer ljubav je prije svega dar; tek tada je zapovijed. Tko prije toga nema iskustvo da je ljubljen, ne može druge ljude ljubiti. Bog je prvi ljubio nas , dok smo još bili grješnici. U svetom krštenju smo postali djeca Božja i baštinici neba. Budimo zahvalni u svako doba za dar svetoga krštenja. Trudimo se, da uvijek živimo od milosti krštenja i da budemo spremni za nebesku gozbu. Marija, Majka Božja, pratila nas svojim zagovorom kod Boga.

Nedjeljna duhovna misao – Bogojavljanje

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 60,1-6; Ps 72,1-2.7-8.10-13; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12

Draga braćo i sestre,

zvijezda o kojoj izvještava evanđelje, simbol je Božjega vodstva. Znamo da su se ljudi stoljećima uz pomoć zvijezda orijentirali u mračnoj noći na svojim putovanjima i zvjezdano nebo im je pomoglo da stignu do cilja putovanja. Zato je zvijezda simbol za iskustvo Božjega vodstva u životu, za sve one trenutke kada nam se u nekim događajima i susretima otvorio put. I tri su kralja bila vođena. Oni su slijedili zvijezdu i došli do mjesta rođenja Djeteta Isusa. U njemu prepoznali Boga. I pastiri su bili vođeni. Nisu spontano došli do mjesta rođenja. Čudo Božjeg vodstva na koncu ih je dovelo do vjere. Zbog toga je vjerniku zvijezda simbol Božjega vodstva. Osim našega ljudskoga traženja, postoji i Božje usmjeravanje. Bog nam ide ususret dok toga još nismo ni svjesni.

“Život se može razumjeti samo unatrag, ali živjeti se mora unaprijed” (S. Kierkegaard). Postoje putovi koji su nam dobro poznati: put do škole, radnoga mjesta, ceste koje su ucrtane na kartama. Sasvim je drugačije kada razmišljamo o putu našega života. Naš put u nastupajućoj godini još nam nije poznat. Možemo, doduše, planirati što ćemo raditi sljedeću godinu, ali ne znamo hoće li se ti planovi ispuniti ili ne, hoće li se iznenada pojaviti neki drugi put, mimo naših planova. Što znači vjerovati? Pristati na Božji put s nama. Ne znamo kamo sve put vodi, ali s povjerenjem u Božje vodstvo, putujemo korak po korak, iz dana u dan. Na našemu putu potrebna nam je podrška bližnjih (zajednice), osobito danas kada su mnogi ostavljeni sami na svom putu.

Nedjeljna duhovna misao – Sveta obitelj

NEDJELJNA ČITANJA

Post 15, 1-6; 21,1-3 Ps 105, 1-9; Heb 11,8.11-12.17-19; Lk 2,22-40

Draga braćo i sestre,

evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji.

Obitelj mora zbog Herodove prijetnje bježati u Egipat. Na svom bijegu u Egipat Josip uzima Isusa i njegovu majku. Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga. Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg. Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja Došašća

Isus Krist, vječna Božja Riječ,

svojim je utjelovljenjem postao našim prijateljem i bratom.

Neka blagoslovi svaki Vaš, korak,

sva Vaša djela i život i podari Vam radost i mir.

Ispunjeni radošću Evanđelja,

zahvalni smo za svaku Vašu molitvu i

potporu u rastu naše župne zajednice.

Čestit Božić i blagoslovljenu novu 2019. godinu žele Vam:

preč. Ivan Frkonja, župnik

vlč. Marinko Golek, župni vikar

Ilija Nikolić, trajni đakon

s. Veronika Šaban, KBLJ

s. Lajda Marki, KBLJ

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz poruka varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka za Nedjelju Caritasa

„Treća nedjelja došašća, tzv. Radosna nedjelja u liturgiji Crkve, posvećena je, odlukom hrvatskih biskupa, djelotvornoj ljubavi – Caritasu. Bog je Ljubav koja nas poziva na promjenu, na svetost. Možda nećemo činiti čuda, ali možemo učiniti mnogošto drugo – biti ponizni, skromni, imati srce za bližnje – baš kao što je to Isus činio. Ići putem svetosti, u današnjem svijetu, ne znači nešto zastarjelo, ne znači izolaciju, već znači životno opredjeljenje, predanost odnosu saveza s Bogom. Nastojati oko osobne svetosti čuva nas od licemjerja „prigodnog“ ili „samo nedjeljnog kršćanina“. Ustrajati na putu svetosti kroz djela konkretne ljubavi prema bližnjima u potrebi, kroz Caritas, jedan je od načina svjedočenja Ljubavi u svakodnevnim zauzetostima. Na to nas upozorava i papa Franjo u ovogodišnjoj pobudnici “Radujte se i kličite”: „Ne možemo podržavati ideal svetosti koji ignorira nepravdu u svijetu gdje neki banče, bezumno troše i žive samo za najnoviju potrošačku robu, čak i dok ih drugi promatraju izdaleka, živeći cijeli svoj život u krajnjoj bijedi. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba.

Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor“. Draga braćo i sestre, dok radosno iščekujemo rođenje Spasitelja, nastojmo tu svetost svakodnevno živjeti konkretnim djelima ljubavi, kroz Caritas. Budimo jedni drugima oslonac i podrška, darujmo se jedni drugima jer jedino tako možemo rasti u vjeri i kao pojedinci i kao zajednica. Neka vas Duh Božji vodi u služenju bližnjima, Crkvi i svome narodu, na slavu svemogućega Boga i dobro svih ljudi!“

† Josip Mrzljak, biskup varaždinski, predsjednik Hrvatskog Caritasa

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Draga braćo i sestre,

vrijeme došašća doživljavamo kao vrijeme neposredne priprave za Božić. Ne smijemo pasivno čekati. Ivan Krstitelj u evanđelju poziva: “Pripravite put Gospodinu!” Kako se pripravlja put Gospodinu koji dolazi? Postupno, strpljivo, ustrajno. U perspektivi došašća to znači da ono malo i svakidašnje u našemu životu dobiva svoj duboki smisao: riječi i geste kojima druge ohrabrimo, potaknemo na praštanje i pomirenje, međusobna solidarnost, strpljivo prihvaćanje sebe i drugih. Sve to znači ‘pripraviti put Gospodinu’. Netko reče: “Srećom, da se ne čuje miris misli: svi bismo inače pomrli!” Naše krivudave misli, naše predrasude, neka se isprave; hrapava srca neka se izglade. U prvom čitanju čuli smo poziv Baruha, tajnika proroka Jeremije. “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti…” Te riječi izrečene su u situaciji kada je Jeruzalem bio uništen, a njegovi stanovnici odvedeni u progonstvo u Babilon. U životu postoje ‘dobra vremena’ i ‘loša vremena’. Ne možemo uvijek živjeti ushićeno, osjećati se izvrsno. Nekada potonemo. Osjetimo sivilo svakidašnjice. Umorni smo. Sve je to normalno.

Problematično bi bilo tek onda ako bismo se stalno osjećali loše, depresivno. Nažalost, dosta je onih među nama koji su razočarani, beznadni; ljudi koji su izgubili vjeru u čovjeka i vjeru u Boga. Stoga je Baruhov poziv itekako aktualan i danas: “Skinite haljinu tugovanja i nesreće!” U središtu adventa stoji poruka: Bog dolazi. On dolazi svakog trenutka povijesti čovjeka pojedinca i pojedine zajednice. Treba paziti da nas nađe otvorene kako bi mogao naš mali ljudski život uvesti u božansko događanje. Došašće je dinamično vrijeme. Treba poći ususret Gospodinu. Svaka je euharistije došašće. Bog dolazi u riječi koja se naviješta. Dolazi u znakovima (kruh i vino) svoga predanja do smrti. Dolazi u međusobnom zajedništvu vjernika.

Nedjeljna duhovna misao – 1. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Bdijte da budete pripravni!

Draga braćo i sestre,

"Advent" znači "dolazak", i mi očekujemo dolazak Djeteta Isusa, čije rođenje slavimo na Božić. Svi mi znamo, da se nečemu osobitom radujemo! Dani i sati prolaze polako; mi bismo najradije, da naše želje i očekivanja budu odmah ispunjena. Bog želi doći u naša srca: to je smisao adventskog i božićnog vremena. Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze (Lk 3,4)! Tako i slično pozivali su proroci. Kako se mi ponašamo, kad očekujemo dolazak gosta u našu kuću? Brinemo se za to, da sve bude čisto i uredno, da bi se taj gost dobro osjećao. Kad on dolazi nalazimo vremena za njega i posvećujemo mu našu pažnju. Kod Isusa treba biti slično: on je tada došao na svijet pred dvije tisuće godina kao dijete u spilji, začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice. Sveti Josip bio je njegov očinski zaštitnik.

I to Dijete Isus, htjelo bi doći u naše srce; ne samo za Božić, nego kroz cijelu godinu – svakoga dana i svakoga sata. U čitanju je govor o mladici, o izdanku, a ne odmah o jednom stablu. Tako, kao što jedna mladica raste polako, i mi trebamo strpljivosti. Isus je došao na svijet kao "mladica", kao "izdanak", i on želi rasti u svakome od nas. Bog je postao dijete, jer nas ljubi; želi nam biti bliz kao čovjek. To je radosna vijest koju slavimo za Božić i zbog čega se pripremamo sada u adventu. Da nam to dobro uspije, molimo se Bogu po zagovoru blažene Djevice Marije.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 7,13-14; Ps 93,1-2.5; Otk 1,5-8; Iv 18,33b-37

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus odgovara Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.“ Pilat ništa nije razumio. Mislio je: „A kakvo to kraljevstvo može biti, ako li ne od ovoga svijeta?“ Isus mu je odgovorio, ali, nije tada Isus samo govorio Pilatu govori je to i nama. Svatko od nas rado gradi neka svoja mala kraljevstva koja su od ovoga svijeta. Uza svu redovitu i razumljivu brigu za život i svakodnevnicu, dopuštamo samima sebi da nas u velikoj mjeri obuzme upravo izgradnja nekoga našega kraljevstva. Pa se tako veoma trudimo oko nekog našeg ugleda i položaja u društvu, oko zarade, oko zabave i užitaka, oko materijalnih bogatstava, tako da pomalo neprimjetno stavljamo i Boga i svoju dušu na sporedno mjesto. Isus govori Pilatu kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i time sažima svekoliko svoje naviještanje. Mi nismo gluhi i slijepi kao Pilat. Nama je poznato što Krist naučava i čini. Mi smo njegove riječi čuli i u njegov nauk unišli.

Naime, osnovni sadržaj Kristovog nastupa i propovijedanja bilo je navješćivanje kraljevstva nebeskoga. To je kraljevstvo ovdje među nama. To je kraljevstvo mira, ljubavi, praštanja, dobrote, vjernosti. To je kraljevstvo u kojem čovjek živi po zakonima evanđelja. To je kraljevstvo iskrene i prave ljubavi prema Bogu i čovjeku. I što se više budemo trudili oko toga kraljevstva, to će nebesko kraljevstvo biti među nama, to ćemo u većoj mjeri nebo na zemlju spustiti, to ćemo u većoj mjeri uživati predokus konačnog i vječnog kraljevstva. Ono je među nama. Ono nam je na dohvat ruke. Budemo li Krista nasljedovali u njegovu služenju i u njegovoj ljubavi, već sada ćemo kraljevati zajedno s njime.

Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Draga braćo i sestre,

Draga braćo i sestre: „Tko je kao Bog?“ Ovo je pitanje uvijek prisutno među nama ljudima. Koliko god smo mi još slabija bića od anđela, mi zaboravljamo na anđelovo pitanje „Tko bi to mogao biti kao Bog?“ Zaboravljamo i na odgovor koji se nužno nameće: „Nitko“. Zaboravljamo i onda – svjesno ili nesvjesno – stavljamo sebi druge „bogove“ iznad Boga samoga. Privlače nas neke druge snage i neke druge zamamnosti. Zamamno je izdizati se iznad drugog čovjeka. Zamamno je klanjati se ovosvjetskim silama: moći, ugledu, vlasti, užicima. Zamamno je li tada čovjek propada. Stojimo pred Božjom tajnom. Puno toga ne razumijemo. Ne znamo zašto Bog toliko puta dopušta da se oholica šepiri, da zlo nadjača dobro u ljudskom društvu. Puno puta ne razumijemo zašto Bog dopušta da pravednik trpi, da ima toliko zla i tuge u svijetu. Ali znamo da Bog zna.

„Tko je kao Bog?“ Prisjetimo se. O tome nam govori i prva zapovijed. Bog je jedini. Njemu se treba klanjati i s punim povjerenjem primati iz njegove ruke ono što nam život donosi. Jer on je mudrost, on je snaga, ali iznad svega on je ljubav. U toj nas je ljubavi stvorio, po toj nas je ljubavi spasio te za nas priprema mjesto u vječnom kraljevstvu svoje ljubavi. Zato neka pohvalni poklik svetoga Pavla bude i naša zahvalna molitva: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen (Rim 11,33-36).

Nedjeljna duhovna misao – 32. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Draga braćo i sestre,

svakodnevno imamo prigode činiti djela milosrđa. Namjerno velimo djela milosrđa, jer ona mogu biti i tjelesna i duhovna. I to je ono što se uvijek isplati. To je ono što je uvijek vrijedno. Govorimo o djelima milosrđa. Evo što nam o tome govori kršćanska tradicija. Ona čak nabraja tjelesna djela milosrđa pa veli da su to: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenima pohoditi, itd.… Kao duhovna djela milosrđa navodi: dvoumna svjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi, za žive i mrtve moliti. Koliko se oko svega toga trudimo? Koliko smo od svega toga propustili? A koliko bismo mogli učiniti! Naravno, zacijelo nam se neće odmah uzvratiti u nekom vidljivom obliku kao što je to bilo s onom udovicom, ali ostaje ono što je najvažnije.

Budemo li se oko tih djela milosrđa trudili, već sada ćemo imati duboki duhovni mir i radost. Već sada ćemo osjećati da smo sinovi Oca nebeskoga koji daje da kiša pada pravednima i nepravednima. Već sada ćemo odražavati Božje lice u svijetu, tj. njegovu dobrotu i milosrđe, već sada ćemo biti nebesnici. A ono o čemu nam govori kršćanska tradicija, tako je jednostavno. Nabrajajući duhovna i tjelesna djela milosrđa kršćanska nam tradicija zapravo govori da se prema ljudima postavljamo onako kako bismo se postavljali prema nama najbližima, npr. prema našoj djeci ili kao što bismo htjeli da se ponašaju drugi prema nama. I puni strpljivosti, nježnosti, svakovrsne pažnje. Da budemo drugima blizi, ljubazni i puni ljubavi onako kako je i Bog prema nama. I gle – nebo će se spustiti na zemlju.

Nedjeljna duhovna misao – 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 6,2-6; Ps 18,2-4.47.51ab; Heb 7,23-28; Mk 12,28b-34

Draga braćo i sestre,

Sveto pismo je obimna knjiga. Kršćanski nauk mladi uče kroz sve godine svoga školovanja. Studij teologije traje pet godina. Netko bi se s pravom mogao upitati, nije li previše zamršen kršćanski nauk? Kako običan čovjek u toj šumi propisa i kršćanskog nauka može znati kako mu je živjeti? Na te dvojbe Isus nam daje jednostavan odgovor. Sav nauk Svetoga pisma, sva kršćanska načela mogu se svesti na dvije zapovijedi: Valja nam iz svega srca ljubiti Boga, a bližnjega svoga kao sebe same. Tko je to shvatio i tko to u životu provodi, dovoljno je naučio. Neka za nas danas ovaj Isusov nauk bude plodonosan. Božjom su milošću spoznali veličinu Božju i neizmjernost njegove ljubavi prema čovjeku. U Bogu je sve znanje, sve stvorenje i sva ljubav. Sve ono što bismo mogli zavoljeti tek je blijeda slika Božje veličine, Božje savršenosti i Božje ljubavi. Prema tome, tko Boga traži, tko Boga – koliko je to ljudski moguće – spozna, taj ga nužno i ljubi. Bog je onaj koji me je u ljubavi stvorio.

Bog me poučava i vodi, Bog mi daje mudrost i snagu, Bog daje smisao mojim mukama i nevoljama, Bog je za me pripravio vječne stanove, Bog me čini dionikom božanske naravi svoga Sina Isusa Krista. Isus ovu molitvu i ovu zapovijed iz Staroga zavjeta nadopunja drugom zapovijeđu: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. I zaključuje: Nema druge zapovijedi veće od tih. Uvijek se u našem naviještanju vraćamo na ovo. Zašto Isus ljubav prema Bogu tako usko povezuje s ljubavlju prema bližnjemu? Osnovni je razlog taj što u Boga nema pristranosti. Bog ljubi svakog čovjeka. Štoviše, veli Isus u svojim prispodobama, Bog posebnu ljubav iskazuje upravo slabima i grešnima. Prema tome, naopako razmišljamo ako mislimo da bi Bog iz nekih neobičnih razloga volio više mene nego moga susjeda, ma kakav on bio. Bog ljubi svakoga čovjeka i najjednostavniji način da se Bogu svidimo jest taj da i mi ljubimo jedni druge, kao što Bog i nas i njih ljubi u svome Sinu.