Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.
Nedjeljna duhovna misao - 25. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a
Tumačeći istine o kraljevstvu Božjemu Gospodin je iznio i jednu neobičnu prispodobu koja uvijek nanovo izaziva. A ova koju smo čuli danas izaziva, jer zvuči neuobičajeno i gotovo neprihvatljivo i za naše ‘suvremene’ uši navikle na govor o pravednosti i zalaganje za ostvarenje iste u društvu i međuljudskim odnosima, kao što je izazivalo i reakcije Isusovih suvremenika. Doista, u današnjoj prispodobi Isus predstavlja kraljevstvo Božje kako neku vrstu nepoštenog dara koji, kad se daje jednima, kao da nanosi nepravdu drugima. Jer i da živimo u zemlji u kojoj se poštuju prava radnika i u kojoj poslodavci redovito isplaćuju plaće i zaslužena primanja, isto bismo svi zadržali dozu rezerve prema spomenutom gospodaru, uvjereni negdje u dubini duše kako je ipak bio nepošten prema radnicima, te bismo zadržali osjećaj da je ipak one prve iskoristio, a onim drugima išao na ruku. Isus, međutim, ne kritizira njega, već stav i ponašanje radnika koji se bune na potez svoga gospodara. Stav koji zauzimaju spomenuti radnici iz prispodobe je vrlo neuviđavan.
Njima nedostaje poniznosti u odnosu prema gospodaru koji im čini dobro i uslugu kad ih uzima u najam taj dan, te im daje zasluženu plaću onako kako se pogodio i kako im je obećao. Ta plaća je stigla bez kašnjenja tako da ih nije u ničemu zakinuo što im je obećao, sukladno i dogovoru na koji su pristali. A da im dogovor nije odgovarao, onda ne bi ni pristali na njega, tako da je ipak bila bezrazložna njihova ljutnja. Prema ispripovijedanoj prispodobi, nedostajalo im je poniznosti i bili su usredotočeni više na interes i svoju računicu, nego na ispravan stav pred onim tko im je dao posao i kruha taj dan. Njihov stav je bio pogrešan, jer su zanemarivali da bi bez gospodara koji im daje posao ostali besposličari. A sudeći prema njihovoj reakciji, da su potom morali i drugi dan ići na posao kod istoga gospodara, vjerojatni bi zabušavali i ljenčarili da mu se osvete što im nije dao po mjerama njihovih apetita, kako se to događa među nama ljudima, te je i to jedna od neželjenih pojava u našem društvu.
Nedjeljna duhovna misao - 23. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20
Iz Katekizma Katoličke Crkve o bratskoj opomeni i obraćenju: Plod su ljubavi radost, mir i milosrđe; ona zahtijeva velikodušnost i bratsku opomenu; ljubav je dobrohotnost; budi uzajamnost, ostaje nesebična i blagotvorna; ona je prijateljstvo i zajedništvo: »Ljubav je ispunjenje svih naših djela. Tu je naš cilj: radi njega trčimo; prema tom cilju trčimo; kad k njemu budemo stigli, u njemu ćemo naći svoj počinak.« (AUGUSTIN, In epistulam Ioannis ad Parthos tractatus) KKC 1829
Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava,28 priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravednosti. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom; »ona je kao protuotrov koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha«. Čitanje Svetoga pisma, molitva časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuju u nama duh obraćenja i pokore te pridonose oproštenju naših grijeha.
Nedjeljna duhovna misao - 22. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Jr 20, 7-9; Ps 63, 2-6.8-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27
Nakon što je Otac nebeski u srcima apostola očitovao da je Isus njegov Sin i Mesija, a Petar to javno ispovjedio pred svima, Isus ih je počeo intenzivnije poučavati svome poslanju u svijetu. Tako im je naviještao da ima trpjeti i umrijeti, nakon čega je imao i uskrsnuti. No upravo Petar koji ga je prvi od svih učenika ispovjedio kao Sina Boga živoga burno reagira na takav njegov govor i pokušava ga odvratiti od naviještenoga plana, premda i ne zna dobro da nije riječ o nekom Isusovom proizvoljnom trenutnom planu, već o navještaju da će se dogoditi prema onome što je bilo prorokovano u Pismima o njemu. Iz toga zaključujemo da Petar u ime vlastitog osjećaja humanosti želi odvratiti Isusa od patnji i križa o kojemu je govorio: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!
Poput toga Petrova stava i reakcije, danas se razvija novi humanizam u društvu u kojem se bježi od križa i patnje, a nastoji se osigurati lagan život. Ni sami ne vidimo koliko je to veliko zavaravanje i privid, jer nema izgrađena čovjeka ni stabilnoga društva bez križa, patnje i napora. Ovaj se humanizam često očituje u odnosima roditelja i djece, pri čemu roditelji drže svojom svetom zadaćom priuštiti svojoj djeci život i životna iskustva bez napora i križa. Tako se ravnaju prema određenim kriterijima humanosti i humanizma, no čine veliki previd, kao što ga učini i sveti Petar. Mnogi se čak zavaravaju prividnim i lažnim uvjerenjem da će se moći prije ili poslije stvoriti društvo bez patnje i križa, te im iz njihove humane i humanističke perspektive smeta i Bog koji je tako jasno govorio o potrebi križa i o nezamjenjivoj ulozi i koristi patnje u životu.
Nedjeljna duhovna misao - 12. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33
Duh Sveti je pokretač svakoga crkvenog poslanja. On vodi Crkvu na misijske putove. Ona »tijekom povijesti nastavlja i razvija poslanje samoga Krista koji je poslan naviještati evanđelje siromasima. Stoga Crkva, poticana Kristovim Duhom, treba koračati istim putem kojim je koračao sam Krist, naime putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe sve do smrti, iz koje je svojim uskrsnućem izišao kao pobjednik. Tako je krv mučenika sjeme kršćana. Jakost je moralna krepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek opre napastima i svlada zapreke u ćudorednom životu. Krepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i strah od smrti, i da se odvažno suoči s kušnjama i progonstvima. Ona raspoložuje čovjeka za odricanje i za žrtvu vlastitog života, da bi obranio pravednu stvar. »Gospodin je moja snaga i pjesma« (Ps 118, 14). »U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33).
Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je: Svi trebaju biti pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona. Služenje i svjedočenje vjere nužni su za spasenje: »Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima« (Mt 10, 32-33).
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - 10. vazmena
NEDJELJNA ČITANJA
Hoš 6,3-6; Ps 50,1.8.12-15; Rim 4,18-25; Mt 9,9-13
Isus je izazvao sablazan poglavito time što je svoje milosrdno ponašanje prema grešnicima poistovjetio sa stavom samoga Boga prema njima. Čak je dao razumjeti da, sjedajući za stol grešnikâ, pripušta grešnike na mesijansku gozbu. Ali osobito opraštajući grijehe Isus je vjerske vlasti stavio pred dilemu. Zar nisu s pravom, užasnuti, govorili: »Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini« (Mk 2, 7)? Praštajući grijehe, Isus ili huli jer je čovjek koji se izjednačuje s Bogom, ili govori istinu te njegova osoba uprisutnjuje i objavljuje ime Božje.
Isus poziva grešnike na kraljevsku gozbu: »Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike« (Mk 2, 17). Pozivajući ih na obraćenje, bez kojeg nema ulaska u kraljevstvo, Isus im riječima i činima pokazuje neizmjerno milosrđe svoga Oca i neizmjernu »radost« koja biva »na nebu zbog jednog obraćenog grešnika« (Lk 15, 7). Najviši dokaz takve ljubavi bit će žrtva vlastitog života »na otpuštenje grijeha« (Mt 26, 28). Pravedno je Bogu prinositi žrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdne prošnje i zajedništva: »Prava je žrtva svaki čin koji se vrši da svetim zajedništvom prianjamo uz Boga i koji je usmjeren prema onoj svrsi dobra po kojemu uistinu možemo biti blaženi.« (sv. Augustin) Vanjska žrtva, da bude prava, mora biti izraz duhovne žrtve: »Žrtva Bogu duh je raskajan…« (Ps 51, 19). Proroci starog Saveza često su prokazivali žrtve prinesene bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema bližnjemu. Isus doziva u pamet riječi proroka Hošee: »Milosrđe mi je milo, a ne žrtva!« (Mt 9, 13; 12, 17). Jedina savršena žrtva jest ona što ju je Krist prinio na križu, potpunoma se prinoseći Očevoj ljubavi za naše spasenje. Sjedinjujući se s njegovom žrtvom, možemo od svoga života učiniti žrtvu Bogu.
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - 7. vazmena
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1 Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a
Molitvu kojoj nas uči Isus, »Oče naš!«, možemo iznutra prihvatiti ako uđemo u sveto ime Gospodina Isusa. Njegova »svećenička molitva« nadahnjuje iznutra velike prošnje Očenaša: brigu za Očevo ime, žudnju za njegovim Kraljevstvom , ispunjenje Očeve volje, njegova nauma spasenja i oslobođenje od zla. U crkvenoj liturgiji Krist označuje i ostvaruje u prvom redu svoje vazmeno otajstvo. Za svoga zemaljskog života Isus je svojim naučavanjem navješćivao i djelima predostvarivao svoje vazmeno otajstvo. Kad je došao njegov Čas, on proživljuje jedinstveni povijesni događaj koji ne prolazi: Isus umire, biva pokopan, uskrsava od mrtvih i sjeda s desne Ocu »jednom zauvijek« (Rim 6, 10; Heb 7, 27; 9, 12).
To je zbiljski događaj, koji se dogodio u našoj povijesti, ali i jedinstven: svi drugi povijesni događaji zbivaju se jedanput i prolaze, tonući u prošlost. Kristovo vazmeno otajstvo, naprotiv, ne može ostati samo u prošlosti, jer on je svojom smrću uništio smrt, i zato sve što Krist jest, i sve što je učinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u božanskoj vječnosti te obuhvaća sva vremena i u njima se uprisutnjuje. Događaj križa i uskrsnuća ostaje i sve privlači k Životu.
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - 6. vazmena
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1 Pt 3,15-18; Iv 14,15-21
Prije svoga Vazma, Isus najavljuje slanje »drugoga Paraklita« (Branitelja), Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju i koji je nekoć »govorio po prorocima«, sada će biti uz učenike i u njima, da ih poučava i uvodi »u svu istinu« (Iv 16, 13). Tako je Duh Sveti objavljen kao još jedna božanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu.
»Što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega« (1 Kor 2, 11). A njegov Duh, koji ga objavljuje, čini da upoznamo Krista, njegovu Misao i živu Riječ, ali sam sebe ne izriče. Onaj koji je »govorio po prorocima« čini da čujemo Očevu Riječ. No njega ne čujemo. Mi ga poznamo samo u pokretu kojim nam objavljuje Riječ osposobljujući nas da ga u vjeri prihvatimo. Duh Istine koji nam »objavljuje« Krista »ne govori sam od sebe«. Takva zastrtost, u pravom smislu božanska, tumači zašto ga »svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje«, dok ga oni koji vjeruju u Krista poznaju jer on ostaje s njima (Iv 14, 17).
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - 5. vazmena
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1 Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12
Crkva je ovčinjak čija su jedina i nužna vrata Krist. Ona je i stado za koje je sam Bog unaprijed navijestio da će mu biti pastirom; njegove ovce – makar njima upravljaju ljudski pastiri – bez prestanka vodi i hrani sâm Krist, Dobri pastir i Knez pastira, koji je za ovce položio svoj život. Kristovo kraljevstvo započinje sjati ljudima u Kristovoj riječi, djelima i prisutnosti. Prihvatiti Isusovu riječ znači prihvatiti sámo Kraljevstvo. Klica i početak Kraljevstva jest malo stado onih koje je Isus došao skupiti oko sebe i kojima je on sâm pastir. Oni tvore pravu Isusovu obitelj. One koje je tako oko sebe okupio, poučio je novom načinu ponašanja, ali i vlastitoj molitvi.
Upravimo stoga svakodnevno molitve našem Dobrom pastiru za sve pastire Crkve, osobito našega novoga nadbiskupa. Pomolimo se i za Papu, sve biskupe i svećenike po čijim rukama Krist svakodnevno postaje prisutan kako bi se mogli hraniti njegovim tijelom.
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - 3. vazmena
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 2,14.22-33; Ps 16,1-2a.5-11; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35
Jedan od naziva za svetu Misu koju su koristili prvi kršćani je „Lomljenje kruha“ – jer je taj obred, vlastit židovskoj gozbi, običavao vršiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tomu su ga činu učenici nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo. Euharistijski sastanak ili zbor – jer se euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.
To je ujedno i poziv nama na izgrađivanje zajedništva u svojoj zajednici, kako bi živjeli ono što primamo u Euharistiji, a to je Bog. Bog je Ljubav i stoga smo pozvani živjeti tu ljubav među svojim bližnjima, a na osobit način u svojoj župnoj zajednici. Na taj način postajemo i vidljivo svjedočanstvo vjere koje može otvoriti srca onih koji su daleko od vjere i Boga. Prihvatimo stoga poziv na koji smo pozvani.
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - 2. vazmena
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31
Zahvaljujući vlastitom iskustvu, Pavlu nije nepoznata opasnost od iskrivljene revnosti, usmjerene u pogrešnom smjeru. On sam je pao u tu opasnost prije pada na putu za Damask koji je bio prst Božje providnosti. Ponekad se moramo suočiti s pogrešnom usmjerenom revnošću, upornoj u poštivanju čisto ljudskih i zastarjelih pravila za kršćansku zajednicu. „Oni – piše Apostol – revnuju za vas, ne časno“ (Gal 4, 17). Ne možemo zanemariti brižnost kojom se neki posvećuju pogrešnim zanimanjima pa i u samoj kršćanskoj zajednici. Netko se može hvaliti lažnim evanđeoskim poletom dok zapravo hlepi za ispraznom slavom odnosno slijedi svoja vlastita uvjerenja ili malo samoljublja.
Zapitajmo se stoga: koje su, prema Pavlu, značajke autentične evanđeoske revnosti? Koristan je u vezi s tim tekst koji smo slušali na početku, naime popis „oružja“ za duhovni boj koji navodi Apostol. Među njima je spremnost za širenje evanđelja, koju neki prevode kao „žar“ – ta je osoba revna u pronošenju tih ideja, tih stvari – i nazvana je „obućom“. Zašto? Kako to da je polet za Evanđelje povezan s onim što se obuva na noge? Ta metafora preuzima tekst proroka Izaije, koji glasi ovako: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!’“ (52, 7).
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - Cvjetnica
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16-17.22-23; Kol 3,1-4 (ili: 1Kor 5,6b-8); Iv 20,1-9
Kako će Jeruzalem primiti svoga Mesiju? Pošto se uvijek otimao pokušajima naroda da ga zakralji, Isus izabire vrijeme i do u pojedinosti pripravlja svoj mesijanski ulazak u grad »Davida, oca svoga« (Lk 1, 32). Klicali mu kao sinu Davidovu, onome koji donosi spasenje (»Hosana« znači: »Oh, spasi nas!«, »daj nam spasenje!«). Sada »Kralj slave« (Ps 24, 7-10) ulazi u svoj grad »jašući na magaretu« (Zah 9, 9): ne zadobiva Kćer Sionsku, sliku svoje Crkve, niti lukavošću niti nasiljem, nego poniznošću koja svjedoči za istinu. Zato podanici njegova kraljevstva, toga dana, jesu djeca i »siromasi Božji«, koji mu kliču kao što su ga anđeli navijestili pastirima. Njihovo klicanje »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje« (Ps 118, 26) preuzela je Crkva u »Svet« euharistijskog bogoslužja kao uvod u spomen-čin Gospodinove Pashe.
Isusov ulazak u Jeruzalem očituje dolazak Kraljevstva koje će Kralj-Mesija uskoro ostvariti Pashom svoje smrti i Uskrsnuća. Slavljem ulaska Isusova u Jeruzalem, na Cvjetnicu, Crkva započinje Veliki tjedan.
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - treća korizmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42
Sin Božji, koji je sišao s neba ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga posla, »ulazeći u svijet veli: [...] Evo dolazim! [...] Vrši ti, Bože, volju tvoju! [...] U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek« (Heb 10, 5-10). Od prvog časa svoga utjelovljenja Sin prihvaća Božji naum spasenja u svojem otkupiteljskom poslanju: »Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4, 34). Isusova žrtva za grijehe svega svijeta (1 Iv 2, 2) izraz je njegova zajedništva ljubavi s Ocem: »Zbog toga me ljubi Otac što polažem život svoj« (Iv 10, 17). »Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovijedio Otac« (Iv 14, 31). (KKC 606).
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - sedma nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Lev 19,1-2.17-18; Ps 103,1-4.8.10.12-13; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48
Evanđeoski zakon usavršuje zapovijedi Zakona. Gospodinova Besjeda na gori nipošto ne dokida niti obezvređuje moralne propise Staroga zakona, nego im otkriva skrivene vrijednosti i otvara nove zahtjeve; osvjetljuje svu njihovu božansku i ljudsku istinu. Ne dodaje novih izvanjskih propisa, nego dopire do obnove samoga korijena djelovanja, srca, tamo gdje čovjek izabire između čistog i nečistog, gdje se oblikuju vjera, ufanje i ljubav i s njima sve druge kreposti. Tako evanđelje dovodi Zakon do punine nasljedovanjem savršenosti Oca nebeskoga, opraštanjem neprijateljima i molitvom za progonitelje, po uzoru Božjeg velikodušja.
(pripremio: Ivan Pugar, bogoslov)
Nedjeljna duhovna misao - šesta nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Sir 15,15-20; Ps 119,1-2.4-5.17-18.33-34; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37
Evanđeoski zakon »dopunja« Stari zakon, pročišćava ga, premašuje i dovodi do savršenstva. U »blaženstvima« dopunja Božja obećanja, uzdižući ih i usmjerujući »Kraljevstvu nebeskom«. Obraća se onima koji su raspoloženi da vjerom prihvate tu novu nadu, a to su siromašni, ponizni, ožalošćeni, čisti srcem, progonjeni zbog Krista utirući tako neslućene putove Kraljevstva. (KKC 1967).
Isus je preuzeo Deset zapovijedi, ali je u njihovu slovu očitovao snagu Duha na djelu. Propovijedao je »pravednost« koja nadmašuje »pravednost pismoznanaca i farizeja«, ili pogana. Izložio je sve zahtjeve zapovijedi: »Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij [...]. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu« (Mt 5, 21-22).
Nedjeljna duhovna misao - peta nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 58,7-10; Ps 112,4-8a.9; 1Kor 2,1-5; Mt 5,13-16
U Svetom pismu izraz »nebo i zemlja« znači: sve što postoji, cjelokupno stvorenje. Pokazuje također, unutar stvorenja, vezu koja u isti mah ujedinjuje i razlikuje nebo i zemlju: »Zemlja« je ljudski svijet. »Nebo« ili »nebesa« može označavati nebeski svod, ali i vlastito Božje »mjesto«: »Oče naš koji jesi na nebesima« (Mt 5, 16), prema tome i »nebo« kao eshatonsku slavu. Konačno, riječ »nebo« označuje »mjesto« duhovnih stvorova – anđela – koji okružuju Boga. (KKC 326).
Pozvani smo biti svjetlo koje neprestano svijetli usmjereno na Oca koji je na nebesima. To možemo ostvariti kroz redovitu molitvu, čitanje Svetoga Pisma i životom u skladu s Božjim zapovijedima.
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - treća nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 8,23b – 9,3; Ps 27,1.4.13-14; 1Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23
Prvo je djelo milosti Duha Svetoga obraćenje, kojemu je plod opravdanje, kako je Isus navijestio na početku evanđelja: »Obratite se jer je blizu Kraljevstvo Božje« (Mt 4, 17). Na poticaj milosti, čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oproštenje i pravednost odozgor. Opravdanje nije tek otpuštanje grijeha nego je i posvećenje i obnova unutrašnjega čovjeka.
Bog nas poziva kako bi svakodnevno ostvarivali Božju volju u svojemu životu. Težeći tome borimo se protiv grijeha. Bog nam daje snagu da ih pobijedimo i nadvladamo. Svako je pokajanje poziv na novo obraćenje. Na taj ćemo način možemo širiti svjetlo Kristovo koje rasvjetljava svaku tamu i po kojoj sve skriveno postaje vidljivo.
pripremio: Ivan Pugar, bogoslov
Nedjeljna duhovna misao - druga nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 49,3.5-6; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 1,1-3; Iv 1,29-34
Ivan Krstitelj je u Isusu Kristu prepoznao Mesiju koji je bio navješćivan po prorocima Staroga zavjeta. Kristovo poslanje nije samo ograničeno na Izraelce svoga vremena nego na sve ljude. Krist dolazi iz grčkog prijevoda hebrejskog izraza »Mesija«, a znači »Pomazanik«. I postaje Isusu vlastito ime samo zato što on savršeno ispunja božansko poslanje koje taj naslov označuje.
U Izraelu su naime u Božje ime bili pomazani ljudi posvećeni za poslanje koje im je Bog povjerio. Tako je bilo s kraljevima, svećenicima i, u rijetkim slučajevima, s prorocima. Tako je nadasve moralo biti s Mesijom kojega je Bog poslao da konačno uspostavi njegovo kraljevstvo. Mesija je morao biti pomazan Duhom Gospodinovim, u isti mah kao kralj i svećenik, ali i kao prorok. Isus je ostvario mesijansku nadu Izraela svojom trostrukom službom svećenika, proroka i kralja. (KKC 436).
Nedjeljna duhovna misao - treća nedjelja Došašća
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11
Bog nije ostavljao svoj narod. Vodio ga je u Starom zavjetu, poučavao po prorocima i, konačno, obećao Spasitelja. „ Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji.“ (Iz 35, 4-6) Bog je vjeran svojim obećanjima. Isus predstavlja znakove svoga mesijanstva: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.“ I doista! Isus je liječio bolesti u Izraelu, činio čudesa u svome narodu. Međutim, to su bili tek znaci onog konačnog, pravog spasenja.
Naime, Krist je vazmenim otajstvom svoje muke, smrti, uskrsnuća i proslave otvorio put vječnoga spasenja svome narodu, pridružujući svojoj proslavi sve one koji vjerom i sakramentima pristanu uza nj. Sve se to, onda, odvija u Kristovoj Crkvi. Sve to blago Božje blizine i Božjeg spasenja nazočno je i djelatno u Crkvi, zajednici vjernika koji su Tijelo Kristovo. Htjeli bismo, naravno, i svojim kršćanskim opredjeljenjem i životom pridonijeti da Crkva to zaista i bude, da ne bude u njezinom tijelu obamrlih i usahlih udova.
Nedjeljna duhovna misao - druga nedjelja Došašća
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12
Bog nam daruje krepost nade, ali ne bilo kakvu nadu, nego nadu koja je usmjerena prema Ljubavi. Bog je ljubav i on nas preko nade poziva sebi. Nada nije sama za sebe, nego ona u isto vrijeme u sebi sadrži i ljubav i vjeru. Ona nas ne ostavlja ravnodušnima nego nas poziva da i drugima prenosimo one darove koje primamo od Gospodina. Osim što nam ukazuje na cilj na koji smo usmjereni, pruža snagu u našem djelovanju i u sebi sadrži poziv za obraćenjem. Po Izaiji Bog govori o Kraljevstvu Nebeskom koje dolazi, čiju sliku već sada nalazimo u Crkvi. Ono se ostvaruje u milosrđu koje činimo jedni drugima.
Naš Bog nije bog osvete i ljubomore, nego Bog ljubavi i nade. Budimo spremni učiniti ono na što nas Ivan Krstitelj i Izajia pozivaju „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“. Upravo ovo vrijeme Došašća u kojem se nalazimo neka bude posebno usmjereno na taj poziv, jer nikada nije kasno učiniti se što spremnijima dočekati rođenje Spasitelja koje osobito slavimo na Božić.
Nedjeljna duhovna misao - prva nedjelja Došašća
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44
Po prorocima Bog svoj narod oblikuje u nadi spasenja, u išče kivanju Novoga i vječnoga saveza, koji će, namijenjen svim ljudima, biti upisan u srcima. Proroci navješćuju korjenito otkupljenje Božjega naroda, očišćenje od svih njegovih nevjera, spasenje koje će obuhvatiti sve narode. Nositelji ove nade bit će prije svega Gospodnji siromasi i ponizni. Svete žene poput Sare, Rebeke, Rahele, Mirjam, Debore, Ane, Judite i Estere živom su očuvale nadu u spasenje Izraela. Marija je najčišća slika te nade. »Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu« (Heb 1, 1-2). Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, jest jedina, savršena i nenadmašiva Očeva Riječ.
U njemu nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove. Sveti Ivan od Križa, slijedeći tolike druge, sjajno to razlaže tumačeći Heb 1, 1-2: »Dajući nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je odjednom tom jedinom Riječju rekao sve i nema više ništa reći [...]. Što je naime nekoć djelomično govorio prorocima, to nam je sve rekao u njemu, dajući nam njega cijeloga, to jest svojega Sina. Stoga, tko bi sada htio Boga još ispitkivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari i novine.« .
Nedjeljna duhovna misao - 34. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
2Sam 5,1-3; Ps 122,1-5; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43
Da ujedini raspršeno čovječanstvo, Bog odabire Abrama zovući ga: »Idi iz Zemlje svoje, iz Zavičaja i doma očinskoga« (Post 12, 1); s nakanom da od njega učini Abrahama, to jest »oca naroda mnogih« (Post 17, 5): »I sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati« (Post 12, 3). Narod koji bude potekao od Abrahama bit će nosilac obećanja danog patrijarsima, bit će narod izabrani koji je pozvan da pripravi buduće okupljanje svih sinova Božjih u jedinstvu Crkve. Taj će narod biti korijen na koji će se nacijepiti pogani koji postanu vjernicima. Patrijarsi, proroci i drugi likovi Starog zavjeta bili su i bit će uvijek štovani kao sveti u svim liturgijskim predajama Crkve.
U vremenu nakon patrijarha Bog je od Izraela učinio svoj narod. Izbavio ga je iz egipatskoga ropstva, sklopio s njime Sinajski savez i po Mojsiju mu dao svoj zakon, da ga priznaje i služi mu kao jedinomu, živome i pravom Bogu, brižljivom Ocu i pravednom sucu te da iščekuje obećanog Spasitelja. Izrael je Božji svećenički narod nad kojim je »zazvano ime Gospodnje« (Pnz 28, 10). To je dakle narod onih »kojima je prvima Gospodin naš Bog govorio«, narod »starije braće« u vjeri Abrahamovoj.
Nedjeljna duhovna misao - 33. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19
Pošto je jedinstvo ljudskog roda narušeno grijehom, Bog bez oklijevanja nastoji spasiti čovječanstvo zahvaćajući u svaki pojedini od njegovih dijelova. Savez s Noom poslije općeg potopa izriče osnovno načelo božanske rasporedbe spasenja prema »narodima«, to znači ljudima ujedinjenim po skupovima, »svaki s vlastitim jezikom – prema svojim plemenima i narodima«. Taj u isti mah kozmički, socijalni i religiozni red mnoštva naroda, ide za tim da ograniči oholost palog čovječanstva, koje bi, jednodušno u opačini, htjelo sámo stvoriti vlastito jedinstvo na način kule babilonske.
Ali poradi grijeha, toj su privremenoj rasporedbi spasenja mnogoboštvo i idolopoklonstvo naroda i njegova vođe bili stalna prijetnja da skrene u poganske stranputice. Savez s Noom ostaje na snazi sve dok traje vrijeme narodâ, do proglasa Evanđelja u cijelom svijetu. Biblija poštuje neke velike likove »narodâ«, kao što su Abel pravedni, kralj-svećenik Melkisedek, pralik Kristov, pravednici Noa, Daniel i Job. Tako Sveto pismo pokazuje do kojih visina svetosti mogu dospjeti oni koji prema Noinu Savezu žive očekujući da Krist »sve raspršene sinove Božje skupi u jedno«. [KKC, 56-58]
Nedjeljna duhovna misao - 32. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Mudr 11,22–12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11–2,2; Lk 19,1-10
Božanski naum Objave ostvaruje se u isti mah djelima i riječima iznutra međusobno povezanima koje se uzajamno osvjetljuju. U tome je posebna božanska pedagogija: Bog se postupno objavljuje čovjeku, kroz vremenska razdoblja ga pripravlja da primi nadnaravnu Objavu koju mu pruža o sebi samom, a koja dolazi do vrhunca u osobi i poslanju utjelovljene Riječi, Isusa Krista. Sveti Irenej Lionski u više navrata govori o toj božanskoj pedagogiji pod vidom međusobnog privikavanja između Boga i čovjek: »Riječ Božja [...] nastanila se među ljudima i postala je Sinom Čovječjim da čovjeka privikne primiti Boga a Boga da privikne stanovati u čovjeku, prema Očevoj volji.«
Bog koji po Riječi sve stvara i uzdržava, u stvorenjima pruža ljudima trajno svjedočanstvo o sebi, a budući da je nakanio otvoriti put višnjega spasenja, on se povrh toga već od početka očitovao praroditeljima. Zaogrnuvši ih sjajem milosti i pravednosti, Bog ih je pozvao na usrdno zajedništvo sa samim sobom. Ta objava nije bila prekinuta grijehom naših praroditelja. Bog ih je naime poslije njihova pada, obećavši otkupljenje, podigao k nadi u spasenje; neprekidno se skrbio za ljudski rod da svima koji, postojani u dobrim djelima, tragaju za spasenjem dade život vječni. »A kad je neposluhom izgubio tvoje prijateljstvo, nisi ga ostavio pod vlašću smrti [...]. Više si puta ljudima i svoj savez ponudio« (IV. euharistijska molitva). [KKC, 53-55]
Nedjeljna duhovna misao - 31. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Mudr 11,22–12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11–2,2; Lk 19,1-10
Svojim naravnim razumom čovjek može sa sigurnošću spoznati Boga polazeći od njegovih djela. Postoji međutim i drugi red spoznanja, do kojega čovjek ne može doprijeti vlastitim silama: to je red božanske Objave. Po svojoj posve slobodnoj odluci Bog se čovjeku objavljuje i dariva time što mu otkriva svoje otajstvo, svoj dobrohotni naum što ga je odvijeka zasnovao u Kristu za sve ljude. Bog je svoj naum spasenja potpuno objavio time što je poslao svoga ljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, i Duha Svetoga.
Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga Sebe te priopći otajstvo svoje volje, kojim ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi. Bog koji »prebiva u svjetlu nedostupnu« (1 Tim 6, 16) želi priopćiti svoj vlastiti božanski život ljudima što ih je slobodno stvorio, da ih u svom jedinom Sinu učini svojom posinjenom djecom. Objavljujući samoga sebe, Bog želi osposobiti ljude da mu odgovore, da ga upoznaju i da ga ljube daleko više negoli bi sami po sebi mogli. [KKC, 50-52].
Nedjeljna duhovna misao - 29. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14–4,2; Lk 18,1-8
Onaj koji obavlja službu poučavanja neka postane svima sve da sve osvoji za Krista. I neka ne misli kako mu je povjerena samo jedna vrsta ljudi da ih može poučavati nekim propisanim i sigurnim obrascima te na jednak način sve vjernike uvoditi u pravu pobožnost. Nego, budući da su jedni poput novorođene djece, a drugi započinju u Isusu Kristu odrastati, dok su neki u odrasloj dobi, nužno je da pozorno razmotri kojima je potrebno mlijeko, a kojima čvrsta hrana. A Apostol je pokazao da na to moraju obratiti pozornost i to shvatiti oni koji su pozvani u tu službu; u prenošenju tajnî vjere i načelâ života oni moraju prilagoditi nauk duhu i shvaćanju slušateljâ.
Bez sumnje, najizvrsniji je onaj put koji je Apostol pokazao kad je sadržaj svog nauka i poučavanja usmjerio na ljubav koja nikad ne prestaje. Doista, bilo da se izlaže ono što treba vjerovati, bilo ono čemu se valja nadati ili što treba činiti, uvijek i u svemu mora biti istaknuta ljubav našega Gospodina, da svatko uoči kako sva djela savršene kršćanske kreposti izviru samo iz ljubavi te nemaju nikojeg drugog cilja doli ljubav. [KKC, 24-25].
Nedjeljna duhovna misao - 28. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
2Kr 5,14-17; Ps 98,1-4; 2Tim 2,8-13; Lk 17,11-19
Potrebno je da čovjek bude prosvijetljen Objavom Božjom ne samo u onome što nadilazi njegovo shvaćanje, nego i u »vjerskim i ćudorednim istinama koje ljudskom razumu nisu po sebi ne dohvatne, da bi ih, u sadašnjem položaju ljudskog roda, svi mogli spoznati bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese ikakve zablude«. Priznavajući ljudskom razumu sposobnost da spozna Boga, Crkva izražava svoje uvjerenje, da je moguće svim ljudima i sa svima ljudima govoriti o Bogu.
To je uvjerenje podloga za njezin dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali također s onima koji ne vjeruju i s ateistima. Budući da je naša spoznaja o Bogu ograničena, isto je tako ograničen i naš govor o Bogu. O Bogu možemo govoriti samo polazeći od stvorenja i primjereno našem ograničenom ljudskom načinu spoznavanja i razmišljanja. [KKC, 38-40].
Nedjeljna duhovna misao - 27. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Hab 1,2-3; 2,2-4; Ps 95,1-2.6-9; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10
Sveta majka Crkva čvrsto drži i uči da se Bog, počelo i svrha svih stvari, može naravnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari. Bez te sposobnosti čovjek ne bi mogao prihvatiti Objavu Božju. Čovjek ima tu sposobnost jer je »na sliku Božju« stvoren (Post 1, 27). Pa ipak je čovjeku, u povijesnim okolnostima u kojima se nalazi, veoma teško spoznati Boga samim svjetlom svoga razuma. Premda je ljudski razum, jednostavno govoreći, po sebi doista sposoban da dođe do istinite i sigurne spoznaje da postoji jedan, osobni Bog, koji svojom providnošću uzdržava i upravlja svijetom, te da postoji naravni zakon što ga je Stvoritelj u naša srca usadio, ipak taj isti razum nailazi na mnoge poteškoće da se uspješno i plodno služi tom svojom naravnom moći.
Jer istine koje se tiču Boga i odnosa ljudi s Bogom potpuno nadilaze red vidljivih stvari, i kad trebaju utjecati na ljudsko djelovanje i oblikovati život, zahtijevaju od čovjeka žrtvu i odricanje. U nastojanju da dođe do tih istina ljudskom pak umu smetaju ne samo utjecaj osjetila i mašte, nego i neuredne težnje koje su posljedica istočnoga grijeha. Zato se događa da ljudi glede tih pitanja rado uvjeravaju sami sebe, da je neistinito ili barem dvojbeno ono što oni neće da bude istinito. [KKC, 36-37].
Nedjeljna duhovna misao - 26. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Am 6,1a.4-7; Ps 146,6c-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31
Čovjek. Izazvan svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti. U svemu tome on zamjećuje znakove vlastite duhovne duše. Budući da je »klica vječnosti što je u sebi nosi nesvediva na samu materiju«, čovjekova duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu. Svijet i čovjek svjedoče da u sebi samima nemaju ni svoj prvi uzrok ni svoj zadnji cilj, nego da imaju udjela u onom Biću koje je u sebi bez početka i bez svršetka.
Tako, ovim različitim »putovima« čovjek može spoznati da postoji neka stvarnost, koja je prvotni uzrok i zadnja svrha svega, »a što svi nazivaju Bogom«. Čovjek ima sposobnosti koje ga osposobljuju da spozna opstojnost osobnoga Boga. Ali da bi mogao ući u prisni odnos s Bogom, Bog se htio čovjeku objaviti i dati mu milost da može tu Objavu u vjeri prihvatiti. »Dokazi« za opstojnost Božju međutim mogu pripraviti na vjeru i biti od pomoći da se uvidi kako se ona ne protivi ljudskom razumu. [KKC, 33-35].
Nedjeljna duhovna misao - 25. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13
Budući da je stvoren na sliku Božju i pozvan upoznati i ljubiti Boga, čovjek koji Boga traži otkriva neke »putove« da bi došao do spoznaje Boga. Oni se nazivaju također »dokazima za opstojnost Božju«, ne u smislu prirodoznanstvenih dokaza, već u smislu »konvergentnih i uvjerljivih obrazloženja« koja nam omogućuju doći do prave sigurnosti. Ti »putovi« koji nas približuju Bogu imaju kao ishodišnu točku stvorenje: materijalni svijet i ljudsku osobu. Polazeći od promjene i nastajanja, od kontingencije, od reda i ljepote svijeta Bog se može spoznati kao izvor i svrha svemira.
Sveti Pavao s obzirom na pogane tvrdi: »Što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im je očitovao. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi« (Rim 1, 19-20). A sveti Augustin kaže: »Ispitaj ljepotu zemlje, ispitaj ljepotu mora, ispitaj ljepotu prorijeđena i svugdje prisutna zraka; ispitaj ljepotu neba [...] ispitaj sve te stvari. Sve će ti odgovoriti: Gledaj nas samo i promotri kako smo lijepe! Njihova je ljepota njihov ispovjedajući hvalospjev (confessio). A tko je stvorio te lijepe promjenljive stvari ako ne Onaj koji je nepromjenljivo lijep (Pulcher)?« [KKC, 31-32].
Nedjeljna duhovna misao - 24. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Izl 32,7-11.13-14; Ps 51,3-4.12-13.17.19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32
Intimnu i životnu povezanost s Bogom može čovjek zaboraviti, ne priznati i čak izričito odbaciti. Takvi stavovi mogu imati najrazličitije uzroke: pobunu protiv prisutnosti zla u svijetu, neznanje ili vjerski nehaj, brige za svjetovno i za bogatstvo, loš primjer vjernika, misaone struje protivne vjeri i naposljetku težnju čovjeka grešnika da se, iz straha pred Bogom, sakrije te izmakne njegovu pozivu. »Neka se raduje srce onih što traže Gospodina« (Ps 105, 3). Iako čovjek može zaboraviti ili odbaciti Boga, Bog ipak neumorno svakoga čovjeka zove, da ga traži, da živi i nađe sreću.
No to traganje zahtijeva od čovjeka puni napor uma i ispravnost volje, »srce iskreno« kao i svjedočanstvo drugih koji će ga naučiti tražiti Boga. »Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušni djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušni djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.« [KKC, 29-30].
Nedjeljna duhovna misao - 23. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33
Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren; Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti k sebi a čovjek će samo u Bogu pronaći istinu i blaženstvo za kojima neprekidno traga: »Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest u čovjekovoj pozvanosti u zajedništvo s Bogom. Već od samoga svojeg postanka čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava. Čovjek živi potpuno u skladu s istinom samo ako tu ljubav slobodno priznaje i svojemu se Stvoritelju povjeri.
Ljudi su, u povijesti sve do naših dana, na mnogo načina izražavali svoje traganje za Bogom kroz svoja religiozna uvjerenja i ponašanja (molitve, žrtve, obrede, razmatranja, itd.). I pored toga što ti izražajni oblici mogu biti višeznačni, oni su do te mjere sveopći da se čovjeka može nazvati religioznim bićem: Bog »sazda [...] od jednoga cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17, 26-28). [KKC, 27-28].
Nedjeljna duhovna misao - 12. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Zah 12,10-11; 13,1; Ps 63,2-6.8-9; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24
Kateheza je tijesno povezana i spojena s cijelim životom Crkve. Naime, ne ovise bitno o njoj samo geografska rasprostranjenost i brojčano povećanje Crkve, nego još više unutarnji rast Crkve i njezino podudaranje s Božjim naumom. Razdoblja crkvene obnove ujedno su vremena u kojima se kateheza izlaže na izrazit način. Tako u velikoj epohi crkvenih Otaca vidimo svete biskupe kako joj posvećuju zamašan dio svoje službe. To je vrijeme sv. Ćirila Jeruzalemskog, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Ambrozija i sv. Augustina te brojnih drugih Otaca, kojih katehetska djela ostaju uzorima.
Katehetska služba crpi uvijek nove energije u crkvenim koncilima. Tridentski je koncil u tom pogledu primjer koji treba istaknuti: u svojim konstitucijama i dekretima dao je katehezi povlašteno mjesto; izvor je Rimskog katekizma koji nosi i njegovo ime, a kao sažetak kršćanskog nauka predstavlja djelo prvoga reda; u Crkvi je pobudio izvrsnu organizaciju kateheze i zahvaljujući svetim biskupima i teolozima kao što su sv. Petar Kanizije, sv. Karlo Boromejski, sv. Turibije Mogrovejski, sv. Robert Bellarmin, pokrenuo je objavljivanje brojnih katekizama. [KKC, 7-9]
Nedjeljna duhovna misao - Preseveto Trojstvo
NEDJELJNA ČITANJA
Zah 12,10-11; 13,1; Ps 63,2-6.8-9; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24
Katehezom je vrlo rano nazvano sveukupno nastojanje Crkve da ljude učini Kristovim učenicima, da im pomogne vjerovati da je Isus Sin Božji, kako bi po vjeri imali život u njegovo ime, da ih odgaja i poučava u tom životu i da tako izgrađuje Tijelo Kristovo. »Općenito se može ustvrditi kako je kateheza odgoj u vjeri koji valja dati djeci, mladeži i odraslima iznad svega poučavanjem kršćanskog nauka na organski i sustavan način, s ciljem da se vjernici uvedu u puninu kršćanskog života.«.
Kateheza je povezana – iako se s njima formalno ne poistovjećuje – s mnogim drugim elementima pastoralnog poslanja Crkve koji imaju neki katehetski vidik, pripremaju katehezu ili iz nje proizlaze. To su: prvi navještaj Evanđelja ili misionarsko propovijedanje, sa svrhom da se pobudi vjera; istraživanje razloga za vjerovanje; iskustvo kršćanskog života; slavlje sakramenata; ulazak u crkvenu zajednicu; apostolsko i misionarsko svjedočenje. [KKC, 4-6]
Nedjeljna duhovna misao - 6. vazmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 15,1-2.22-29; Ps 67,2-3.5-6.8; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29
Veli Isus, kao prvo, mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. To je pravi mir, to je Kristov mir. Isus ne obećava da će promijeniti vanjske okolnosti. Tako svojim učenicima nije, na primjer, obećao, da će svojim nastupom zatvoriti usta zlobnicima i zlonamjernicima ili da će činiti takva čudesa da će im se carevi klanjati ili da će im dati takvu snagu Duha, da se među njima samima nikada neće dogoditi razdor ili nesloga. Isus ne govori o tome da mijenja svijet oko nas. Isus svojim vjernim učenicima obećava da će imati mir u svojoj duši, unatoč neprilikama i teškom životnom okruženju. Upravo su tako shvaćali Kristov mir i Kristovu snagu apostoli. Mi molimo Gospodina da nas oslobodi naših nevolja i naših križeva. Molimo za slogu u kući, za razumijevanje na poslu, molimo za materijalnu sigurnost, molimo za zdravlje. I to je razumljivo i dobro. Međutim, iznad svega bismo trebali moliti Boga da nam podari Kristov mir, da možemo nositi i podnositi i sebe i svoje bližnje i okolnosti u kojima živimo. Jer, događa se često da nam baš i ne bude onako kako molimo.
Veli Isus dalje: Dajem vam mir, ali ne kao što svijet daje. Naravno. U svojim nevoljama i tjeskobama redovito tržimo mir i smirenje u ovome svijetu. Važno je završiti dobru školu, naći dobar posao, lijepo zarađivati, biti mlad i lijep, imati utjecajne prijatelje, lijepo se zabavljati, uvijek otkrivati nova uzbuđenja. Baš kako to neki časopisi rado govore: živjeti život punim plućima. Međutim, što god mi imali i koje god položaje zauzimali, naša pluća neće uvijek biti poletna, naše će zdravlje ići svojim tijekom, slava je ionako prolazna, a moguće bogatstvo, utjecaj i položaj – u konačnici – ne ispunjaju nas mirom kakav smo bili priželjkivali. Veli Isus konačno: Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši. Važna je to riječ ohrabrenja. Naravno da su nas plašila ratna zbivanja. Naravno da nas obuzimaju velike brige zbog gubitka posla, zbog nemogućnosti zaposlenja, zbog narušenog zdravlja, zbog nemira u obitelji… Međutim, Isus nam govori da je i on preko muke i smrti prešao u nebesku slavu. Mi trpimo zajedno s njime da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni. (priredio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao - 5. vazmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35
U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina. Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njegov odraz. U tom smislu su od najranijih vremena imali simbole međusobnog raspoznavanja, kao što je bila riba ili križ, što se i danas običava koristiti. No izvanjski znakovi i simboli bez unutarnje pripadnosti ne govore niti vrijede baš mnogo. Prava vjera se ne izriče niti njegovanjem narodnog folklora ni održavanjem starih običaja, pa i onda kad takve manifestacije mogu biti dobre i korisne, a tim manje neprimjerenim dokazivanjima kakvih ima i u našem ambijentu.
A što tek reći o onom velikom proturječju i pošasti koje se zove psovka kojom pojedini vjernici dokazuju kako su ‘poučeni’ o vjeri, te onda opsegom izraza koje biraju pokazuje kako imaju uvida u otajstva vjere. Na taj izopačen način izražavaju naličje vlastitog identiteta, umjesto da kao vjernici licem svjedoče da su upoznali lice Božje. Zato Gospodin Isus jednostavno ne želi takav pristup izvanjskog dokazivanja, nego želi da njegovi učenici dokazuju da mu pripadaju unutarnjim stavom i međusobnim odnosima. Samo onaj tko istinski ljubi Boga i bližnjega svoga može reći da je pravi učenik Isusov, te svojim životom odražava lik i snagu svoga Učitelja. Dopustimo se i mi zahvatiti neizmjernom ljubavlju Božjom koja nam se približila u Isusu, te ga proslavljajmo svojim životom i međusobnom ljubavlju, kako bi i on nas proslavio kod sebe u vječnoj slavi Očevoj. (priredio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao - 4. vazmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 13,14.43-52; Ps 100,2-3.5; Otk 7,9.14b-17; Iv 10,27-30
Četvrta vazmena nedjelja tradicionalno se zove Nedjelja Dobroga Pastira, jer se redovito čita neko od Evanđelja o Isusu kao pastiru ovaca – Božjeg naroda. Tako i danas imamo kratki odlomak iz Ivanova Evanđelja (Iv 10, 27-30) u kojem Isus govori o odnosu prema svojim ovcama. On je onaj koji poznaje ovce svoje, ali isto tako ima prepoznatljiv glas koji njegove ovce razaznaju među mnoštvom drugih glasova. No ono što je najposebnije kad Isus sebe predstavlja Dobrim Pastirom je činjenica da on svojim ovcama daje vječni život. Poradi toga je istinski pastir jer on daje ono što nitko ne može dati čovjeku, niti itko može to pribaviti na drugi način osim po njegovu daru. U kratkom odlomku današnjeg Evanđelja Isus izražava nekoliko značajnih istina o odnosu Boga i njegova naroda. Jedna od tih je da je Bog pastir svoga stada, to jest da je on, ne neograničeni gospodar koji raspolaže ovcama svojevoljno, svojeglavo i na bezobziran način, nego slika pastira izražava skrb kojom Bog skrbi za svoje stado vodeći ga najboljim i najsigurnijim putem, te pribavljajući mu najsočniju i najkrepkiju hranu. Istina, odnos pastira i ovce uvijek izriče i svojevrsnu pripadnost, ali u prvom redu pripadnost zajedništva i međusobne upućenosti, a ne gospodarenja i neodgovorne zloporabe.
Ali jer ljudska povijest nije bezazlena, niti je bez protivština koje prate svakog čovjeka i narod, tako je uvijek bilo grabežljivih zvijeri koje su napadale i ugrožavale pojedince i narod u cjelini. Zato je narodu trebalo pouzdanih pastira, to jest povijest Božjeg naroda je bila toliko teška da je bilo prijeko potrebno da sam Bog bude pastir svome stadu. No nakon što je Gospodin ispunio pastirsku službu, iza sebe je u Crkvi ostavio pastire kojima je dao istu dvostruku zadaću: da poučavaju Božje stado iznutra, te da ga štite od grabežljivaca izvana. Ili slikovito rečeno, da imaju prepoznatljiv i jasan glas, te da imaju snažnu i čvrstu ruku iz koje nitko ne može ugrabiti ovce Gospodinove. Zato je danas cijela Crkva pozvana moliti za dar takvih pastira koji će revnošću svoga života potvrditi da su dostojni poziva. Jer njima je poziv nastaviti poslanje Krista uskrsloga, to jest propovijedati njegovo uskrsnuće, te ga svjedočiti živeći od uskrsnuća i za uskrsnuće. (priredio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao - 3- vazmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19
Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i rađanja i, na općenitiji način, na sklonost sklapanju veza zajedništva s drugima. Svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima ženidbe i razvoju obiteljskog života. Sklad ženidbenog para i društva dijelom ovisi od načina na koji su življeni komplementarnost među spolovima te uzajamna potreba i potpora. Stvorivši ljudsko biće kao muško i žensko, Bog na jednak način daje osobno dostojanstvo muškarcu i ženi. Čovjek je osoba, i to vrijedi jednako za muškarca kao i za ženu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga. Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na različit način, slika Božje moći i nježnosti. Sjedinjenje muža i žene u ženidbi jedan je način nasljedovanja, u tijelu, Stvoriteljeve plemenitosti i plodnosti: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2, 24).
Iz tog sjedinjenja potječu sva pokoljenja čovječanstva. Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka. U Govoru na gori On strogo tumači Božju namjeru: »Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u svom srcu« (Mt 5, 27-28). Čovjek ne smije rastaviti ono što je Bog sjedinio. Crkvena je predaja shvatila šestu zapovijed kao onu koja obuhvaća cjelokupnost ljudske spolnosti. [Katekizam Katoličke Crkve, br. 2332-2336].
Nedjeljna duhovna misao
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31
Vjera i nevjera, vjernici i nevjernici su susjedi. Nalazimo ih u istoj obitelji, žive pod istim krovom, pripadaju istoj grupi. Vjera i nevjera prožimaju se. I vjernika i nevjernika nagriza sumnja. Najjasnije to potvrđuje današnje evanđelje u kojem glavnu ulogu igra apostol Toma. Njemu će se nadodati nekoliko imena. Ne samo da je Toma Blizanac. Bit će on „nevjerni“ Toma, „sumnjivi“ Toma. Iako su i drugi učenici pokazivali istu „nevjeru i sumnju“, iako su i Petar i Ivan čuli od Marije Magdalene da je Kristov grob prazan, nisu povjerovali, nego su se požurili vidjeti svojim očima i uvjeriti se. Vidjevši da je grob prazan povjerovali su. Njih se ne naziva „sumnjivcima“, nego svjedocima. To pokazuje da će neki prihvatiti dar vjere i onda kada se radi samo o znakovima. Petru i Ivanu bio je dovoljan znak prazan grob i postat će gorljivi svjedoci Kristova uskrsnuća. Čudo uskrsnuća Kristova nastavlja se i pored sumnje i sve je više svjedoka Njegova uskrsnuća. Naviještanje nije bilo nikada lako, teško je bilo ljude uvjeravati da je Isus živ, da je uskrsnuo. Već na prvom koraku naići će na tvrd otpor i to od čovjeka iz njihove sredine. Bio je to apostol kao i oni, učenik Isusov, Toma zvani Blizanac. Trebalo je, dakle, najprije uvjeriti prijatelje i kolege da je Isus uskrsnuo.
Nije bilo dovoljna njihova tvrdnja: „Vidjeli smo Gospodina!“ Toma je želio puno više jer ono što kolege govore nije bilo moguće provjeriti. Toma želi vidjeti i opipati, htio je susret s Isusom. Riječi mu ne govore ništa. „Ako ne vidim… ako ne stavim svoj prst… ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Zato uskrsli Gospodin ide do kraja izvršiti svoje poslanje. Ne samo da uvjerava učenike svojim riječima da je živ, nego pokazuje sumnjivcima i svoje tijelo. Tomi kaže: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.“ S ovom gestom otjerao je uskrsli Gospodin i zadnji trun sumnje svim svojim učenicima pa i „nevjernom“ Tomi. Crkva uči da je vjera dar Božji. Ovo današnje evanđelje to i potvrđuje. Na koncu Isus ponovno hrabri svoje učenike. Veli: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Uskoro će apostoli postati svjedoci Isusova uskrsnuća i poruku njegova spasenja pronosit će do na karaj zemlje. Isti je poziv i isto poslanje i za nas. Isus i nas šalje da budemo svjedoci njegova uskrsnuća, da svjedočimo da je Krist u nama uskrsnuo te da je uskrsnuo za svakoga čovjeka dobre volje. Pri tome je, naravno, temeljno da svjedočimo svojim životom. A to onda znači da ćemo i u dobru i u zlu i u trenucima ushićenja, ali i u trenucima teških križeva pokazivati da sve u svome životu nosimo i podnosimo u svjetlu Isusova uskrsnuća.
Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56
Starozavjetni Sluga Gospodnji svoje ispunjenje nalazi u Isusovoj muci. Drama je to u dva čina. Na početku: Hosana! Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! A na koncu: Raspni ga, raspni! Evo što dobiva Bog od čovjeka! Puče moj, što učini tebi, ili u čem ožalostih tebe? Pa ako se već nije uklapao u planove vjerskih poglavara, Židova, i državnih, Rimljana, puče moj što učinih tebi? Tebi kojeg sam liječio, podizao od mrtvih, hranio kruhom u pustom kraju? Tako se događalo Isusu koji svojima dođe…da bi im dao život u izobilju. Isus svojom smrću čovjeku u krajnjoj liniji daje ulaz u život – postati dijete Božje! Dijete istine. A prvo što Isus čovjeku pruža svojom mukom i smrću jest slika o njemu samome: tko je čovjek, tko su ljudi, ako On mora među nama i od nas trpjeti? Tko se dobro zagleda u sliku onoga što se događalo s Isusom, prepoznat će negdje u toj slici i sebe. Učenici su najprije nezainteresirani, spavaju, potom su iznenađeni i uplašeni. Juda ide za svojim računima i radi u svoju korist. Barem tako mu se isprva činilo. Petar nije zao, ali čuvat će ponajprije svoju sigurnost. Pilat prvo nezainteresirano govori da na Isusu ne nalazi krivnje, a potom će popustiti pritisku i kukavički Pravednika predati u smrt. Baraba bez ijedne, pa i one najmanje riječi hvala prihvaća oslobođenje – da za njega drugi umre. Podsjeća li nas to na nekoga? Ljudi se griju uz vatru razgovarajući o – za njih – važnijim temama nego li je ova gungula oko nekih razbojnika i prestupnika. Vojnike ne zanima Isus nego što će dobiti i podijeliti među sobom.
To je prvi čin, ali ne čin koji je završio. Bilo bi krasno da se Isusova muka završila na Golgoti. Međutim nije: Tužitelji su već davno umrli, svjedoci su pošli svojim kućama, sudac je napustio sudnicu, ali Kristova parnica još se vodi. Traje Njegova parnica. Drugi čin. Pogled iz Njegovog kuta. Ljudi idu Bogu u njihovim nevoljama, plaču za pomoću, traže kruha. Tako čine svi, svi. Ljudi idu Bogu u svojim nevoljama. Kršćani stoje blizu Bogu u Njegovoj patnji. Zato zahtjev nasljedovanja nije čuditi se nad Gospodinom – diviti Mu se, nego pratiti Ga, ići za Njim dok se predaje Noći, dok je onaj Predani koji se predaje Drugom za druge. Ovi su dani omogućili rođenje novog čovjeka: rađamo se u ranjenom srcu svog Stvoritelja! Od malog, u sebičnost zatvorenoga srca skučena čovjeka prema novom stvoru protegnutom prema beskraju dužine, širine, visine i dubine nadspoznatljive ljubavi Kristove. Raspete. I koliko su stvarni udarci biča, ubod kopljem i tamna smrt, tim je stvarnija Božja ljubav i Njegov život u nama! (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 43,16-21; Ps 126,1-6; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11
Ozračje ove nedjeljne evanđeoske zgode u Iv 8,1-11 jest Isusovo dnevno naučavanje u hramu. On je uspješan učitelj koji sjedeći, s autoritetom poučava a narod hrli k Njemu. Preljub je bio kršenje volje Božje izražene u sedmoj zapovijedi Božjoj. No, praksa – kao što je vidljivo i u ovom evanđeoskom odlomku – bila je obilježena dvostrukim standardima: kažnjavane su samo žene. Ova zgoda tempirana je protiv Isusa: pravi optuženik je on protiv kojega se traži razlog za osudu pa i pomoću žene uhvaćene u preljubu. Njegovi protivnici misle da su ga stavili u bezizlaznu poziciju: ili mora prekršiti Mojsijev zakon ili se zamjeriti rimskoj vlasti (jer smrtnu kaznu u okupiranom Izraelu može proglasiti samo rimska vlast). Ako je nad uzetim na ribnjaku afirmirao čovjekovo oslobođenje u odnosu na Zakon, kako će sada osloboditi ovu grešnicu a da ne prekrši nijednu odredbu? Nema jasnog razloga zašto je Isus pisao po tlu. Crkveni oci u tome vide aluziju na redak iz proroka Jeremije: koji se odmetnu od tebe, bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode. Ako je tako, bilo bi to neizravno podsjećanje na krivnju onih koji tuže preljubnicu.
Svakako, već sam čin pisanja prvi je gest oslobođenja za ženu jer Isus pogled s nje svraća na sebe i podiže napetost okupljenih u očekivanju odgovora. Dok se oko njega diže oluja, on je potpuno miran. Žena stoji i čeka riječ osude, ali neće je dočekati. Bog ne osuđuje. Osuđivati može samo čovjek! I njima koji ne bi dali oproštenje i osuđuju, potrebno je oproštenje. I mizerija onih koji mu namještaju zamku obuhvaćena je Njegovim milosrđem, ali to još ne znaju! Isus ženi jasno kaže da može slobodno poći, ali ne smije više griješiti. Iz toga se može zaključiti kako je ovim Isusovim riječima prethodilo ženino pokajanje. Gospodin pokazuje brigu za spasenjem grešnika čije biće ne vapi za kaznom nego za promjenom i ulaskom u puninu života. Zato prema ženi nastupa skladnim i ljekovitim spojem istine i ljubavi. Tema oproštenja grijeha, jedna od temeljnih tema u Bibliji, u Isusu dostiže svoj puni izražaj. Čovjek običava misliti da mu Bog oprašta zato što se pokajao i obratio. Njegov sud nad grijehom sastoji se u tome da prihvaća sȃm biti osuđen – da bi nas opravdao! Prihvaća grijeh i osudu da bi pružio – život, u izobilju. (priredio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 4. korizmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32
Nekada su nedjelje, dok su svete Mise bile na latinskom jeziku, dobivala svoje nazive po početnim riječima ulaznih pjesama (introita) pa se tako na Četvrtu nedjelju korizme pjevala antifona “Laetare Jerusualem” (Raduj se, Jeruzalme), na temelju čega se i danas kadšto može čuti da se ona naziva Nedjelja Laetare. “Raduj se, Jeruzaleme…” stihovi su koje pronalazimo u Knjizi Izaijinoj 66,10, a u prijevodu glase ovako: “Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!” Nedjelja Laetare nalazi se približno u sredini korizme, pa se ponekad naziva i Sredoposna, a poznata je i pod nekim drugim imenima, kao npr. Majčinska nedjelja, Nedjelja ruže, Ružičasta nedjelja ili Nedjelja pet kruhova. Svi smo mi osjetljivi na zemaljska dobra, trudimo se stjecati ih, čuvati, te potom i uvećavati, već kako nam prilike u kojima živimo omoguće.
U materijalističkom svijetu u kojemu živimo, a u kojem se ljude i život vrednuje prema onome što imaju, pred nama su uvijek veći izazovi glede zemaljskih dobara. Zato su nama ljudima redovito važne vijesti o tome tko je koliko stekao, koliko mu teži bogatstvo, koliko su velika njegova ulaganja, te koje su pretpostavke za uvećanje njegova kapitala. Osim toga pazimo i kritiziramo loše gospodarenje društvenom imovinom, rasprodaju dobara ispod cijene ili pak na netransparentan način. Smeta nas kada vlasti loše upravljaju državnom imovinom, jer znamo da joj se vrijednost ne može uvijek na prikladan način izraziti. Sve su to pokazatelji kako smo osjetljivi za zemaljska dobra, te pazimo što činimo s njima. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9
Današnji evanđeoski odlomak stavlja nam pred oči svu tegobnost ljudskoga života koja počesto prelazi u tragičnost. A kako je nama ljudima skriven smisao tragedija koje nas prate ili se događaju oko nas, sve skupa nas nemalo zbunjuje. Na isti način su bili zbunjeni i preneraženi Židovi koji su nazočili jednom takvom nemilom i krvavom događaju u Jeruzalemu. Naime, rimski su vojnici, po Pilatovu nalogu, brutalno ubili neke Galilejce koji su došli u Jeruzalem prinijeti žrtve Bogu u Hramu. Po svoj prilici nije bilo čovjeka koji se nije upitao zašto se takva nesreća dogodila ljudima koji su došli častiti Boga prinosom svojih žrtava. Ovakvo postavljeno tjeskobno pitanje nije moglo ostati kao prigovor Bogu, jer nijedan pobožni Židov nije dvojio oko Božje dobrote i skrbi za svoj narod. No ako Bog nije bio uzrok te tragedije, onda je njezin uzrok morao biti u čovjeku, pa i kad drugima nije bio vidljiv ili očit. Uvriježeno mišljenje i stav svih nazočnih je bio takvo da su držali stradale nesretnike grješnicima koje je Bog kaznio poradi nekog počinjenog skrivenog grijeha, te je stoga Gospodin Isus osjetio da ih treba razuvjeriti i ukazati im na nešto mnogo važnije.
Isti Gospodinov poučak vrijedi i danas kad za mnoge nesreće i tragedije okružujemo sve oko sebe, a nismo u stanju otkriti koliko je Bog strpljiv prema nama, te koliko smo mi zlorabili njegovo strpljenje. Gdje bi nam bio kraj, i kao pojedincima, obiteljima i društvu, kad bismo stalno davali plodove koje Bog u nama potiče, kad bismo se popravljali i bili kvalitetniji ljudi? Kad iskreno stanemo pred Boga, spoznat ćemo kako je velik i dobar, te koliko smo mi sami imali duhovnih propusta, koliko smo sebi otežavali rast i onemogućivali plodnost, dok se on mučio oko nas i slao nam poticaje svoga Duha, pa čak i svoga Sina. U korizmenom vremenu Gospodin nas poziva da otvorimo oči za Božju strpljivost i za znakove koje nam daje za naše duhovno dobro. Dopustimo mu da se potrudi oko nas, te se i sami potrudimo oko sebe i donesimo plodove obraćenja koje nas vodi spasenju i životu vječnome. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 2. korizmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36
Opće je poznato da čovjek ne kreće na put ako ne zna kamo ide ili pak ne poduzima nijedan napor ako ne zna čemu to čini. Bez dobro definiranoga cilja nema smislene i korisne aktivnosti. Tako je isto i u duhovnome životu, to jest životu vjere. Ako nismo dobro promislili i osmislili vlastite čine, onda je bolje ne činiti ništa, jer sve postaje ispraznost i formalnost. Sve rečeno vrijedi i za našu korizmenu obnovu i za sve korizmene aktivnosti i odluke koje kao vjernici donosimo pred Bogom, a koje su ne samo korisne, već i potrebne za duhovni život. Doista, sve korizmene odluke i djela na koja se odlučimo, korisna su i dobra sama u sebi, ali koliko će imati učinka za naš duhovni život i rast, ovisi o tome koliko ih povežemo s konačnim duhovnim ciljem, to jest koji im vjerski i vjernički smisao dademo. Poradi takvog usmjerenja koje je Isus htio dati svojim učenicima, poveo je trojicu sa sobom na goru kad se išao pomoliti (Lk 9, 28b-36).
On je u molitvi pokazivao zajedništvo s Ocem, čemu je i njih htio poučiti, premda vidimo iz Evanđelja kako oni nisu baš tako intenzivno proživljavali njegovu molitvu. On im je, zacijelo, htio pružiti predokus budućega svijeta, to jest njegove uskrsne preobrazbe prema kojoj je on sam išao, te prema čemu je vodio svoju ljudsku narav. Znao je da nije dobro ako idu za njim, a imaju svoje ljudske ciljeve. Tada im pamet može biti zamračena da ne mogu dobro razumjeti značenje njegove muke i križa. A samo onaj tko je otvoren Božjem djelovanju i razumije slavu preobraženja i uskrsnuća, taj će onda razumjeti i prihvatiti smisao svake pokore i patnje, odricanja i križa. U tom slučaju, kad postavimo dobre ciljeve, naša korizma neće biti isprazna ni prizemljena. Susret s Gospodinom koji nas preobražava je trenutak kad se izdižemo iznad ovog zemaljskoga u samoći na brdu, kako bismo se vratili jasnijih ideja i odlučnijih stavova za budućnost. Bit kršćanskoga života nije u tome da vjernik živi cijeli svoj život u duhovnoj zavjetrini, nego da se u povlaštenim trenutcima osnaži za poslanje u svijetu. Na to nas poziva Gospodin, te nam svojim preobraženjem i ove korizme daje potrebnu snagu da ga ispunimo. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13
Korizma nam se predstavlja kao vrijeme ozbiljnosti, posta i pokore, te ju doživljavamo kao vrijeme kušnje. Naime, imamo osjećaj kako Bog od nas traži tijekom korizme nešto što ne traži u svakodnevnome životu, te bi time pred nas stavio određena iskušenja oko kojih trebamo poraditi. U tome smislu vidimo i da je Isus bio u pustinji četrdeset dana kad nije jeo ni pio, sve dok nije došao do toga da je ogladnio. Pitamo se stoga, je li on time išao prema granicama svojih mogućnosti, čime je u jednu ruku iskušavao Boga, a u drugu sebe. S pravom se postavlja pitanje što znači iskušavati Boga. Potom, smije li Bog kušati nas, ako mi ne smijemo njega? Nadalje, smijemo li kušati i sami sebe, ako ne smijemo Boga? Korizma kao vrijeme intenzivnog propitivanja sebe i svoga kršćanskoga poziva stavlja nas u posebno snažan i jasan odnos s Bogom, jer bez njega i njegova svjetla u duši ne možemo se uopće propitati, kao ni spoznati bit onoga što jesmo i onoga što nam je činiti u svijetu. Valja, međutim, imati na umu da upravo zajedništvo s Bogom i jasnija spoznaja vlastitog bogosinovstva kao najdublje biti samoga sebe smeta našem duhovnom neprijatelju đavlu.
On zato plete svoje mreže, smišlja spletke i podvale kako bi onemogućio zajedništvo Oca nebeskoga sa svojom djecom. Doista, samo je jedan put pobjede, a to je čuvanje milosnog dara bogosinovstva. Tko bi zajedništvo s Ocem smatrao nebitnom i sporednom sastavnicom života, te se ponašao kao zemno i prizemljeno biće, već bi pokazao da je izgubio bitku s napasnikom. Jer svi naši ozbiljni problemi započinju u trenutku kad izgubimo iz vida duh sinovstva koji nam je najveći dar i najbitnija sastavnica života. Zajedništvo s Ocem je najveća vrijednost kojom raspolažemo i na kojoj možemo temeljiti život. Upravo na onakav način na koji je pokušao kušati Gospodina Isusa, onoga koji će nas vratiti u puno zajedništvo s Ocem. Živimo stoga od svake riječi koja izlazi iz njegovih usta, klanjajmo se njemu jedinomu i ne iskušavajmo ga nego živimo vjerno kao sinovi, bez spoticanja o kamenja napasti koje napasnik stavlja kao zapreke na putu kojim kročimo putem vječnosti. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 8. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Sir 27,4-7; Ps 92, 2-3. 13-14. 15-16;1Kor 15, 54-58; Lk 6, 39-45
U današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 6, 39-45) čitamo nekoliko Isusovih preporuka za duhovni život, koje je sveti Luka stavio zajedno u svom Evanđelju. Svaka od ovih preporuka je rečena vrlo jasnim i upečatljivim slikama koje Isus uzima iz svakodnevnoga života tako da mogu biti razumljive svima koji ga slušaju. Jedna od tih usporedbi je i slika slijepe osobe koja nije u stanju voditi drugu osobu, jer obojici onda prijeti opasnost da ne završe u jamu i tako naude samima sebi: Može li slijepac slijepca voditi? Jasno je, naime, kako Isus nije imao namjeru govoriti o tjelesnoj sljepoći, nego je samo uočio zakonitosti svakodnevnoga života kojih se svi drže, te ih je primijenio na duhovni život. Očito je primijetio kako se svi ne drže dosljedne logike kad je u pitanju duhovni život, kao što se nje drže kad je riječ o tjelesnom životu i svakodnevnoj razboritosti. No isto tako, valja odgovoriti i na neke druge upite, upravo znajući kako Isus ima namjeru upozoriti svoje slušatelje na duhovnu sljepoću.
Pitanje je vrijede li te riječi za nas u današnje vrijeme kada čovjek sebe drži samosvjesnim i odraslim. Upravo jer je to tako u današnjem društvu, tim je više aktualnija Isusova riječ. On je prepoznao ljudske tendencije koje nisu bile samo sklonosti ljudi onoga vremena, već su na neki način uvijek prisutne u ljudskoj slaboj naravi. Upravo pred svime rečenim čovjek ipak u dnu bića osjeća i priznaje slabost, pogotovo što je u taj proces ušao odbacujući Boga. On vrlo dobro zna kako mu treba pomoć, što se osjeća upravo onda kad se želi prikazati velikim i snažnim. Ovo je stoga prigoda priznati svoju sljepoću, jer doista u pitanjima vječnoga života nijedan se čovjek ne može pohvaliti kako dobro i jasno vidi. Nakon toga, pružimo ruku Isusu i dopustimo mu da nas on povede, jer je on kao pravi čovjek s nama u svemu jednak, osim u grijehu, to jest sljepoći. Ako smo već slijepci na putu, onda to budimo s Gospodinom i dopustimo mu da nas vodi kao Bog ljubavi kojemu je stalo do našega spasenja. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Jr 17,5-8; Ps 1,1-2.3.4 i 6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26
Na VI. nedjelju kroz godinu u prvome čitanju nam prorok Jeremija veli: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća!“ U svoje vrijeme ove su se riječi odnosile na jeruzalemske vladare koji su pred nadolazećom opasnošću da budu osvojeni od Babilonaca smatrali da im mogu pomoći Egipćani. A Jeremija govori da je problem u tome što se ne žele obratiti od svojih grijeha. Govori im, dakle, da im samo Gospodin može biti snaga i izbavljenje. Iz povijesti židovskog naroda znamo što se dogodilo. Jeruzalemski su se prvaci do kraja pouzdavali u Egipat i nisu htjeli poslušati Jeremijina proroštva. Zato je grad bio opkoljen, zauzet, razoren a velik dio naroda bio odveden u izgnanstvo. Isus govori na sličan način. Veli: „Blago vama, siromasi… blago vama, koji sada plačete…“ Hoće reći da bogatstvo i izobilje nipošto nije jamac konačne sreće i mira. Naprotiv, oni koji bez svoje krivice trpe materijalnu oskudicu, a ipak se trude oko dobra, bit će spašeni. Naprotiv, veli Isus, jao onima koji se u svoje bogatstvo uzdaju, jao onima koji budu uživali u pohvalama ovoga svijeta. sve će to proći i nestati. Upravo je to naša muka.
Nekako smo „razapeti“ između neba i zemlje. I što nam se događa? Evo. Čovjek uloži puno truda i napora da stekne određeno obrazovanje, zatim godinama radi do iscrpljenja da bi sebi i svojoj obitelji osigurao ono što misli da je nužno. I onda, u svojim pedesetim godinama shvati da se otuđio od vlastite obitelji, da mu je posao bio sve, da mu je sada zdravlje ugroženo te da uopće ne uživa u onome što je stvorio. Braćo i sestre, Božje zapovijedi i Božji zahtjevi uvijek su razumni. Jer kad smo u Bogu i Bog u nama, onda sve dobiva svoj pravi, blagi i blaženi smisao. Jer naše je kraljevstvo nebesko. Već sada, baš kao što će se u vječnosti u punini ostvariti. Na VI. nedjelju kroz godinu slavimo svjetski dan braka koja je posvećena mužu i ženi, kao stupu obitelji koja je temelj društva. Simbol Svjetskog dana braka govori o poslanju i vrijednostima koje zastupa. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Kad je započeo svoje javno djelovanje među narodom, Isus je prvenstveno naviještao riječ Božju, što je narod bez daljnjega opazio i upravo radi toga ga dolazio slušati. Njegova riječ je bila drukčija od riječi standardnih propovjednika koji počesto ni sami nisu vjerovalo oni što su govorili ili nisu znali što govore. Znalo se također dogoditi da u određenim situacijama propovjednici ne znaju što reći, te onda prebace razmišljanja na aktualne političke teme nastojeći politikanstvom izazvati pozornost, umjesto da hrane duše vjernika neprolaznom hranom Božje riječi. A nije bila rijetkost da su usta propovjednika bila puna kritiziranja i moraliziranja, optuživanja i prozivanja, te su tako više odbijali nego pozivali, više tjerali nego privlačili svoje slušatelje. Isus pak, osim što nije propovijedao ništa drugo osim riječi Božje, nije bio opterećen time što će ljudi misliti o njegovom propovijedanju, a još manje što će reći nedorasli propovjednici, nego je jednostavno propovijedao dajući najbolje što je mogao svojim slušateljima.
Zato se oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, a on je tražio prikladan način, pa i mjesto, da bolje navijesti poruku Božju. Zbog toga se znalo dogoditi vrlo zanimljivih situacija, pa i neočekivanih obrata u dušama njegovih slušatelja. Doista, obrat se dogodio upravo u dušama četvorice prvih učenika koji, kako vidimo, nisu imali namjeru slušati Isusov navještaj, nego su bili posvećeni ribarskom poslu. I što je najzanimljivije, Isusova riječ je u njihovim dušama ostavila više traga nego u dušama onih koji su se gurali za njim da čuju navještaj riječi Božje. Dopustimo mu da nam poremeti naše uobičajene sheme i navike, planove i projekte, jer će nam sigurno dati bolji život od onoga koji mi sami sebi isplaniramo. Nego krenimo za njim kao Učiteljem koji nam na zemlji pokazuje siguran put do neba.
Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31–13,13; Lk 4,21-30
Današnji evanđeoski odlomak (Lk 4, 21-30) nastavak je prošlotjednog odlomka (Lk 1, 1-4; 4, 14-21) u kojem je sveti Luka opisao Isusov dolazak u svoj grad Nazaret i kako je pročitao mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Izaije. Osim što je po svom običaju došao u sinagogu i javno čitao svetopisamske tekstove, Isus je tom zgodom održao pred njima svoj prvi nastup nakon što je započeo svoje javno djelovanje. Za razliku od prethodnih dolazaka u sinagogu i sudjelovanja u bogoštovnom životu svojega mjesta, ovaj put on nastupa kao Mesija koji objavljuje svoje mesijansko poslanje, što je već započeo objavljivati u drugim mjestima Galileje. Današnji evanđeoski tekst nastavak je Isusova samoočitovanja u sinagogi u Nazaretu kojim je Isus svojim sumještanima objavio svoj božanski identitet i svoje mesijansko poslanje. U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izviješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja.
No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima. No Božja riječ i njezin navještaj nisu okovani i ne mogu biti potisnuti u sferu privatnoga, nego iz osobne zrelosti i odgovornosti prelaze u područje opće dobrobiti. Tako postaju javni i jasni znak narodu, te poziv da svatko pred tom riječju doživi osobni poziv i odgovornost. (sastavio: Frano Bijelić, bogoslov).
Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 62,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.9-10ac; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12
Prije stotinjak godina proučavatelji Svetoga pisma počeli su se zanimati za „povijesnog Isusa“. Naime, evanđelja opisuju Isusov život pod vidom našega spasenja, tj. opisuje one događaje koji su važni za naše spasenje, a nisu običan životopis. I stvarno: bilo bi zanimljivo znati neke obične stvari o Isusu? Što je volio jesti? Je li kao dijete bio šutljiv ili razgovorljiv? Je li imao smisla za glazbu? Je li kao dijete bio omiljen među svojim vršnjacima? Evo, u evanđelju 2. Nedjelje kroz godinu (Iv 2, 1-12) kao da možemo više vidjeti Isusa – barem na trenutak – u „običnijoj“ ulozi. Isus odlazi na svadbu i veseli se s uzvanicima. Htjeli bismo to otajstvo našega spasenja pravo čuti i prihvatiti da bismo ga onda mogli dostojni. Današnji se evanđeoski odlomak zaključuje riječima: Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Važno je to zapaziti. Početak Isusova javnog djelovanja vezan je uz jednu veselu svadbu, uz jelo i piće, uz pjesmu i ples, a zapravo uz puno Isusove ljubavi, dobrote i ljudske susretljivosti.
Prvo Isusovo čudo bilo je na svadbi. Bilo je to „luksuzno“ čudo. Što iz toga možemo vidjeti? Prvo, kako već spomenusmo, blagoslovljen je svaki Božji dar koji sa zahvalnošću uzimamo, kao što je ovo svadbeno veselje. Drugo, Isus posvećuje ženidbu i potvrđuje onaj prvi blagoslov izrečen nad prvim ljudima. U Starom zavjetu je dosta česta slika svadbe i ljubavi muža i žene (zaručnika i zaručnice) kojima se želi pokazati kako Bog ljubi svoj narod. Konačno, euharistiju nazivamo „svadbenom gozbom Jaganjčevom“. Temelj, dakle, Božjeg blagoslova nad čovjekom jest bračna i obiteljska zajednica. Zato smo mi kao kršćani pozvani čuvati svetost i naših brakova i naše obitelji. Pozvani smo sve činiti da naše obitelji budu temeljem Crkve i društva, pa ako hoćemo, i temeljem duhovne obnove našega naroda i cijeloga svijeta.
Nedjeljna duhovna misao – Krštenje Gospodinovo
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7 (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22
Blagdanom Krštenja Gospodnjega završava liturgijsko božićno vrijeme. Isusovo krštenje po Ivanu na Jordanu objaviteljski je događaj: Nebeski Otac objavio je Sina na koga siđe Duh Sveti u tjelesnom obličju poput goluba, a glas se s neba zaori: "Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Nakon javnog predstavljanja Isusa po nebeskom Ocu počinje Isusovo naučavanje i propovijedanje. Ivan Krstitelj je navijestio njega i ljude pripremao za njega. Ivan se sada povlači i prednost daje Isusovom djelovanju. Isus će biti onaj koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Što treba značiti: Isus krsti Duhom Svetim i ognjem? Duh Sveti je treća božanska osoba. Isus je s Duhom Svetim Pomazanik, Mesija, Krist. Krštenje koje naviješta Isus, je krštenje u Duhu Svetom. Ovdje se ljudi ne samo pripremaju za oproštenje grijeha, kao kod Ivanova pokorničkog krštenja, nego se u kršćanskom krštenju grešnik opravdava pred Bogom.
Bog u srcima krštenih ljudi uzima stan; čovjek postaje hram Duha Svetoga. Ljubav je dar koji kod krštenja vodom i Duhom Svetim biva uliven u srca ljudi. Jer ljubav je prije svega dar; tek tada je zapovijed. Tko prije toga nema iskustvo da je ljubljen, ne može druge ljude ljubiti. Bog je prvi ljubio nas , dok smo još bili grješnici. U svetom krštenju smo postali djeca Božja i baštinici neba. Budimo zahvalni u svako doba za dar svetoga krštenja. Trudimo se, da uvijek živimo od milosti krštenja i da budemo spremni za nebesku gozbu. Marija, Majka Božja, pratila nas svojim zagovorom kod Boga.
Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja po Božiću
NEDJELJNA ČITANJA
Sir 24, 1-2.8-12; Ps 147, 12-15.19-20; Ef 1, 3-6.15-18; Iv 1, 1-18
Radosna vijest ove nedjelje, koje se čita i na samu svetkovinu Božića, uvertira je s kojom pisac uvodi u svoje evanđelje i otvara, tj. objavljuje sadržaj kojeg će u nastavku prepričati. Sržna rečenica koju svi mi poznajemo iz molitve "Anđeo Gospodnji" glasi: "I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.", a govori nam o velikom i nedokučivom otajstvu Božje ljubavi da je Bog postao čovjekom. Zašto je Bog postao čovjekom? Zašto je došao k nama kao dijete? Odgovor je: ljubav! On to nije učinio jer je morao ili jer bez čovjeka ne bi bio zadovoljan. On to nije učinio jer bi bio podložan bilo kakvom vječnom prirodnom zakonu koji mu ne bi dopuštao slobodu; on je to učinio iz nedokučive ljubavi, jer je čovjeku kojeg je stvorio iz ljubavi, želio biti blizu. Bog nije trebao niti stvorenje niti čovjeka za svoju sreću; on nije bio ni na koji način upućen na nas. Bog je stvorio svijet i čovjeka u punoj slobodi. Čovjek kroz svoju duhovnost uzima udjela na tajni Božjoj. On je sposoban za upoznavanje samoga sebe i za slobodnu odluku. Bog ne želi da se čovjek konačno izgubi pa sam postaje čovjek. Kao čovjek dolazi k nama i biva rođen u štali i položen u jasle. Bog nas ne ljubi samo na božanski način nego i na ljudski način.
Po svojoj ljubavi koja ide do smrti na križu, želi izliječiti ljudsku slobodu, koja je po grijehu ranjena. Ponovno nam daruje božanski život. Čini nas sposobnima za pravu i nesebičnu ljubav. Darujmo djetetu Isusu sve naše povjerenje: u njemu nema zlobe i laži, nego samo ljubav i dobrota. Pripremimo vječnoj Riječi Božjoj koja je postala tijelom, stan u našem srcu, kao što je to učinila Djevica Marija, njegova Majka u vjeri i ljubavi. Budimo jaslice koje obuhvaćaju Neobuhvatnog te širimo svijetlo Kristovo i njegov mir svakome koga susrećemo.
Nedjeljna duhovna misao – Sveta obitelj
NEDJELJNA ČITANJA
1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52
Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji. Obitelj mora zbog Herodove prijetnje bježati u Egipat. Na svom bijegu u Egipat Josip uzima Isusa i njegovu majku. Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama.
Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga. Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg. Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.
Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja došašća
NEDJELJNA ČITANJA
Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac i 3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45
Gospodin po proroku Miheju 700. godina prije Mesijina rođenja razotkriva mjesto njegova rođenja: Betlehem, Efrata. To je bilo mjesto rođenja kralja Davida. Važno je da će se izraelski Mesija, spasitelj svijeta, pojaviti u skrovitosti, a ne u Jeruzalemu, glavnom gradu Izraelovu, ne na kraljevskome dvor. Rodit će se u najmanjem mjestu među kneževstvima Judinim. Nastupit će kao maleni, neznatan Nazarećanin. Rodit će se u odbačenom zakutku Rimskoga Carstva, taj budući Gospodar u Izraelu. Prema Bibliji, izgleda da je božji na čin takav da On izabire za velika djela upravo one koji su naizgled slabi i maleni. Iz već spomenutog malenog Betlehema Bog izabire Davida, najmlađega, osmoga, među svojom braćom da bude izraelski kralj. Iz prezrenog Nazareta su bili Marija i Josip, obični i siromašni ljudi, a Isus je za svoje sugrađane bio tek „tesarov sin“ .
Nije istinska veličina ni u stasu ni u glasu, ni u ljepoti, ni u ugledu, ni u moći. Ono bitno oku je skriveno. Velik je onaj čovjek koji toga nije ni svjestan. Čovjek koji „u miru svoj kruh jede“, koji pruža ruku nevoljniku, koji prašta bez pridržaja, koji vidi tuđu nevolju, koji se raduje malim stvarima, koji – a da toga nije ni svjestan – ima srce veliko kao planina. Ono što vrijedi to je srce. To je duh. To je dobrota i ljubav. A oni su vječni. Neuništivi.
Nedjeljna duhovna misao – 35. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Bar 5,1-9; Ps 126,1-2ab.2cd-3.4-5.6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6
Duh Sveti koji uči Crkvu i podsjeća je na sve što je Isus rekao, odgaja je i u molitvenom životu.
Duh koji poučava Crkvu i koji je podsjeća na sve što je Isus rekao, formira je i u molitvenom životu. U prvoj jeruzalemskoj zajednici, vjernici »bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 2, 42). Taj je slijed izrazit za crkvenu molitvu: utemeljena na apostolskoj vjeri i ovjerovljena ljubavlju, ona se hrani euharistijom. Molitve su prije svega one koje vjernici slušaju i čitaju u Svetom pismu, no oni ih posuvremenjuju, osobito psalme, počevši od njihova ispunjenja u Kristu. Duh Sveti, koji tako Crkvu u molitvi podsjeća na Krista, vodi je k cjelovitoj Istini i stvara nove obrasce koji će izraziti nedokučivo otajstvo Krista na djelu u životu, u sakramentima i u poslanju njegove Crkve. Blagoslov izražava najdublji pokret kršćanske molitve: ona je susret Boga i čovjeka; u njoj se Božji Dar i čovjekovo prihvaćanje međusobno privlače i sjedinjuju.
Blagoslovna molitva jest čovjekov odgovor na Božje darove: budući da Bog blagoslivlja, srce čovjekovo može uzvratiti blagoslivljajući onoga koji je izvor svakog blagoslova. Dva su temeljna oblika koji izražavaju taj pokret: nekada blagoslov uzlazi, nošen Duhom Svetim, po Kristu k Ocu (blagoslivljamo ga zato što nas je blagoslovio); a nekada zaziva milost Duha Svetoga, koji po Kristu silazi od Oca (koji nas blagoslivlja). Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Klanjanje je stav duha koji pred »Kraljem slave« pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je »uvijek od nas veći«. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.
Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Dn 7, 13-14; Ps 93, 1-2.5; Otk 1, 5-8; Iv 18, 33b-37
Isus opominje učenike i poziva da molbe prikazuju Bogu u njegovo ime. Sam Isus Krist uslišava molitve koje su njemu upućene.
Kao što se Isus Ocu moli i zahvaljuje prije no što će primiti njegove darove, tako i nas uči toj sinovskoj smjelosti: »Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli« (Mk 11, 24). Takva je snaga molitve, »sve je moguće onomu koji vjeruje« (Mk 9, 23), vjerom »koja ne sumnja«. Koliko je Isus ražalošćen zbog »nevjere« svojih najbližih (Mk 6, 6) i »malovjernosti« učenika, toliko je zadivljen »velikom vjerom« rimskog satnika i Kanaanke. Molitva iz vjere nije tek u tome da se govori »Gospodine, Gospodine«, nego u pripremanju srca da vrši volju Očevu. Isus poziva učenike da u molitvu uključe tu skrb oko suradnje s božanskim naumom. U Isusu »Kraljevstvo je Božje sasvim blizu« (Mk 1, 15); on poziva na obraćenje i vjeru, ali također i na budnost. U molitvi, učenik bdije pozoran na Onoga koji jest i koji dolazi, spominjući se njegova prvog dolaska u poniznosti tijela i nadajući se njegovu drugom dolasku u slavi. U zajedništvu s Učiteljem, molitva je učenika borba, i samo bdijući u molitvi, neće pasti u napast.
Kad Isus otvoreno povjerava učenicima otajstvo molitve Ocu, otkriva im kakva će trebati njihova i naša molitva, kad se On, u svojoj proslavljenoj ljudskoj naravi, bude vratio k Ocu. Novo je sada »iskanje u njegovo ime«. Vjera u njega uvodi učenike u poznavanje Oca, jer Isus je »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6). Vjera donosi plod u ljubavi: čuvati njegovu Riječ, njegove zapovijedi, s njim biti u Ocu koji nas u njemu ljubi tako da ostaje u nama. U tom novom savezu, sigurnost da će naše molbe biti uslišane, temelji se na Isusovoj molitvi.
Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Dn 12, 1-3; Ps 16, 5.8-11; Heb 10, 11-14.18; Mk 13, 24-32
U svojoj pouci Isus uči učenike da se mole čistim srcem, živom ustrajnom vjerom i sinovskom smjelošću. Opominje ih na budnost i poziva da molbe prikazuju Bogu u njegovo ime. Sam Isus Krist uslišava molitve koje su njemu upućene.
Sve nevolje čovječanstva svih vremena, podjarmljena grijehom i smrću, sve molitve i zagovori u povijesti spasenja, obuhvaćeni su tim vapajem utjelovljene Riječi. Otac ih, sada, prima te iznad svih očekivanja uslišava uskrisujući svoga Sina. Tako se ispunja i izvršuje događaj molitve u Božjem naumu stvaranja i spasenja. Psaltir nam daje njezin ključ u Kristu. U trajnom »danas« uskrsnuća Otac kaže: »Ti si Sin moj, danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske« (Ps 2, 7-8). Poslanica Hebrejima dramatičnim riječima izražava kako Isusova molitva izvodi pobjedu spasenja: »On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti; premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i postigavši savršenstvo posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja« (Heb 5, 7-9). Kad Isus moli, time nas već uči moliti. Bogoslovni je put našoj molitvi njegova molitva Ocu. No, evanđelje nam predaje izričit Isusov nauk o molitvi. Kao odgojitelj preuzima nas tamo gdje već jesmo te nas postupno vodi k Ocu.
Obraćajući se mnoštvu koje ga slijedi, Isus polazi od onoga što im je o molitvi iz Starog saveza već poznato te ih priprema za novost Kraljevstva koje dolazi. Potom im tu novost otkriva u prispodobama. Napokon, svojim učenicima, koji trebaju biti odgojitelji molitve u njegovoj Crkvi, otvoreno govori o Ocu i Duhu Svetomu. Već u Govoru na gori, Isus traži obraćenje srca: pomirenje s bratom prije prinošenja dara na oltar, ljubav prema neprijateljima i molitvu za progonitelje, molitvu Ocu »u skrovitosti« (Mt 6, 6), bez ponavljanja mnoštva riječi, praštanje iz dna srca u molitvi, čistoću srca i traženje Kraljevstva. To je obraćenje potpunoma usmjereno Ocu. Ono je sinovsko. Srce, tako usmjereno na obraćenje, uči se moliti u vjeri. Vjera je sinovsko prianjanje uz Boga, onkraj onoga što osjećamo i razumijemo. Postala je moguća jer nam ljubljeni Sin otvara pristup Ocu. On može od nas tražiti da »ištemo« i »kucamo«, jer On je vrata i put.
Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Jr 31, 7-9; Ps 126, 1-6; Heb 5, 1-6; Mk 10, 46-52
Psalmi su remek-djelo molitve Staroga zavjeta.
Od Davida do dolaska Mesije, svete knjige sadrže molitvene stranice koje svjedoče o produbljivanju molitve, za sebe i za druge. Psalmi su remek-djelo molitve u Starom zavjetu. Psalmi krijepe i izražavaju molitvu Božjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednička; odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdiže se sa Svete zemlje i iz zajednica u Dijaspori, te zahvaća sve stvorenje; podsjeća na spasenjske događaje prošlosti te se proteže k ispunjenju povijesti; spominje se već izvršenih Božjih obećanja i očekuje Mesiju koji će ih konačno ispuniti. Psaltir je knjiga u kojoj riječ Božja postaje čovjekovom molitvom. U psaltiru, riječi psalmista izražavaju, pjevajući ih Bogu, djela njegova spasenja. Isti Duh nadahnjuje Božje djelo i čovjekov odgovor. Krist će objediniti i jedno i drugo. U Njemu nas psalmi bez prestanka uče moliti. Bilo da je riječ o himnu, molitvi u nevolji ili zahvali, osobnoj ili zajedničkoj prošnji, o kraljevoj ili hodočasničkoj pjesmi, o mudrosnoj meditaciji, psalmi su zrcalo čudesnih djela Božjih u povijesti njegova naroda i ujedno ljudskih stanja koja proživljuje psalmist.
U psalmima se stalno provlače: jednostavnost i spontanost molitve, žudnja za samim Bogom, po svemu i sa svime što je u njegovu stvorenju dobro, mučno stanje vjernika koji je, osobito u svojoj ljubavi prema Gospodinu, izložen mnoštvu neprijatelja i napasti te u iščekivanju što će učiniti Bog vjerni, sigurnost njegove ljubavi i predanje njegovoj volji. Molitva psalama uvijek je nošena hvalom i stoga naslov zbirke dobro pristaje onome što nudi: »Pohvale«. Sabrana za bogoslužje zajednice, ta nam zbirka prenosi poziv na molitvu i pjeva joj odgovor »Hallelu-Ja!« (Aleluja), »Hvalite Gospoda«. I s pravom: psalam je naime blagoslivljanje naroda, veličanje Boga, zahvaljivanje puka, sveopće klicanje, govor svemira, glas Crkve, milozvučna ispovijest vjere...
Nedjeljna duhovna misao – 29. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 53, 10-11; Ps 33, 4-5.18-20.22; Heb 4, 14-16; Mk 10, 35-45
Molitva naroda Božjeg uzdiže se u sjeni Božjeg prebivališta, zavjetnog kovčega i Hrama, pod vodstvom pastira, napose kralja Davida i proroka. Proroci pozivaju na obraćenje srca i gorljivo se, tražeći lice Božje, kao Ilija, zauzimaju za narod.
Hram je trebao Božjem narodu biti mjesto odgoja u molitvi: hodočašća, svetkovine, žrtve, večernji prinos, kâd, »izloženi« kruhovi, svi ti znakovi Svetosti i Slave Svevišnjeg i tako bliskoga Boga, bili su poziv i putovi molitve. Ali ritualizam je često zavodio narod u izvanjsko slavlje. Bio je potreban odgoj u vjeri, obraćenje srca. To je bila zadaća proroka, prije i poslije Izgnanstva. Ilija je otac proroka, njegov je »naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva«. Njegovo ime, »Gospodin je moj Bog«, naviješta poklik naroda koji na brdu Karmelu odgovara Ilijinoj molitvi. Jakov apostol upućuje na njega da nas potakne na molitvu: »Mnogo može žarka molitva pravednikova« (Jak 5, 16). Pošto je za svoga povlačenja na potok Kerit iskusio milosrđe, Ilija upućuje udovicu iz Sarfate da vjeruje u riječ Božju, uvodi je u vjeru koju potvrđuje svojom upornom molitvom: i Bog vraća u život udovičina sina. Za vrijeme žrtve na brdu Karmelu, odlučujuće je iskušenje za vjeru Božjeg naroda njegova molitva da Gospodnji oganj zapali žrtvu paljenicu »u času kad se prinosi večernja žrtva«: »Usliši me, Gospodine, usliši me!« – te iste Ilijine riječi istočne liturgije preuzimaju u euharistijskoj epiklezi. Konačno, vraćajući se u pustinju prema mjestu gdje se živi i istiniti Bog objavio svom narodu, Ilija se poput Mojsija sklanja »u špilju« dok nije »prošla« tajanstvena Božja Prisutnost.
No, istom će se na brdu Preobraženja razotkriti Onaj čije su lice oni tražili: spoznaja slave Božje odsijeva na licu raspetog i uskrslog Krista. U »samoći s Bogom« proroci crpu svjetlo i snagu za svoje poslanje. Njihova molitva nije bijeg iz nevjerna svijeta već slušanje Riječi Božje. Ponekad je to rasprava ili jadanje, ali uvijek zauzimanje koje iščekuje i priprema zahvat Boga Spasitelja, Gospodara povijesti.
Nedjeljna duhovna misao – 27. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Post 2, 18-24; Ps 128, 1-6; Heb 2, 9-11; Mk 10, 2-16
Čim ga Bog pozva, Abraham polazi »kako mu je Gospodin rekao« (Post 12, 4): njegovo je srce, potpuno »pokorno riječi«, sluša. Slušanje srca koje se odlučuje za Boga bitno je u molitvi, riječi su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu. Tek poslije javlja se njegova prva molitva riječima: prikrivena tužaljka što podsjeća Boga na obećanja koja kao da se ne ostvaruju. Od početka se tako pojavljuje jedan od dramatskih vidova molitve: kušnja vjere u Božju vjernost. Povjerovavši u Boga, hodeći u njegovoj prisutnosti i u savezu s njim, patrijarh je spreman ugostiti u svom šatoru tajanstvenog Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u Navještenje pravoga Sina obećanja. Od onoga časa kad mu je Bog povjerio svoj naum, Abrahamovo srce dijeli suosjećanje svoga Gospodina za ljude te se usuđuje zauzeti se za njih s odvažnim pouzdanjem. Kao posljednje čišćenje vjere, od onoga »koji je primio obećanje« (Heb 11, 17) Bog traži da žrtvuje sina kojega mu je dao. Njegova vjera ne slabi: »Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu« (Post 22, 8), »mislio je da Bog može i mrtvace uskrisivati« (Heb 11, 19). Tako je otac vjerujućih suobličen Ocu koji neće poštedjeti ni svoga vlastitog Sina, već će ga za sve nas predati. Molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju i čini ga dionikom snage Božje ljubavi koja spašava mnoge.
Bog obnavlja obećanje Jakovu, praocu dvanaest Izraelovih plemena. Prije no što će se sukobiti sa svojim bratom Ezavom, bori se cijelu noć s »nekim« tajanstvenim koji mu odbija otkriti ime, ali ga blagoslivlja prije nego što ga je ostavio u zoru. Duhovna tradicija Crkve zadržala je od tog izvještaja simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti. Kad se počinje ostvarivati obećanje (Pasha, Izlazak, dar Zakona i sklapanje Saveza), Mojsijeva molitva biva iznenađujućim oblikom zagovorne molitve koja će se ispuniti u jedinom »posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu« (1 Tim 2, 5). I tu Bog dolazi prvi. On poziva Mojsija iz gorućeg grma. Taj će događaj ostati jednom od praslika molitve u židovskoj i kršćanskoj duhovnoj predaji. Ako, naime, »Bog Abrahamov i Izakov i Jakovljev« zove svoga slugu Mojsija, to je zato jer je On Bog živi koji hoće život ljudi. On se objavljuje da bi ih spasio, ali ne sam ni protiv njihove volje: On poziva Mojsija da ga pošalje, da ga pridruži svom suosjećanju, djelu svog spašavanja. U tom je poslanju kao neko Božje moljenje, i Mojsije će, poslije duge rasprave, uskladiti svoju volju s voljom Boga Spasitelja. Ali u tom razgovoru u kojemu se Bog povjerava, Mojsije uči također moliti: izvlači se, protuslovi, nadasve postavlja pitanja, i kao odgovor na njegovo traženje Gospodin mu povjerava svoje neizrecivo ime, koje će se razotkriti u njegovim velikim djelima.
Nedjeljna duhovna misao – 26. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Br 11,25-29; Ps 19,8.10.12-14; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48
U Novom savezu, molitva je živ odnos djece Božje s njihovim neizmjerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim. Milost Kraljevstva je »kontemplacija Svetog i Kraljevskog Trojstva [...] i njegova posvemašnjeg sjedinjenja s cijelim duhom«. Tako je molitveni život u tome da budemo stalno u prisutnosti triput svetoga Boga i u zajedništvu s Njim. To zajedništvo života uvijek je moguće jer smo po krstu postali jedno s Kristom. Molitva je kršćanska ukoliko tvori zajedništvo s Kristom te se širi u Crkvi koja je njegovo Tijelo. Razmjeri su joj širina Kristove ljubavi. Čovjek živi u traganju za Bogom. Stvaranjem Bog zove svako biće iz ništavila u postojanje. Ovjenčan slavom i sjajem, čovjek je, pored anđela, sposoban spoznati da je divno [...] ime Gospodnje po svoj zemlji. I nakon što je grijehom izgubio sličnost s Bogom, čovjek ostaje na sliku svog Stvoritelja. On čuva želju za Onim koji ga zove u postojanje. Sve religije svjedoče o tom bitnom traženju ljudi. Bog prvi zove čovjeka. Zaboravio čovjek svoga Stvoritelja ili se skrio daleko od njegova Lica, trčao za svojim idolima ili optuživao božanstvo da ga je napustilo, živi i pravi Bog neprestano zove svaku osobu na tajanstven susret molitve. Taj korak ljubavi vjernoga Boga uvijek je u molitvi prvi, a čovjekov korak uvijek je odgovor.
Kako se postupno Bog objavljuje i otkriva čovjeka njemu samome, molitva se predstavlja kao uzajamni zov, kao drama Saveza. Po riječima i djelima, ta drama obvezuje srce. Ona se razotkriva kroz cijelu povijest spasenja. Objava molitve u Starom zavjetu upisana je između čovjekova pada i uzdignuća, između bolnog Božjeg poziva prvoj djeci: »Gdje si? [...] Što si to učinila?« (Post 3, 9.13) i odgovora Sina jedinca koji dolazi na svijet (»Evo dolazim [...] Vršiti, Bože, volju tvoju« Heb 10, 7). Molitva je tako povezana s čovjekovom poviješću, ona je odnos s Bogom u povijesnim zbivanjima. Ponajprije molitva živi polazeći od samih stvarnosti stvaranja. Devet prvih poglavlja Knjige Postanka opisuju taj odnos s Bogom kao žrtvu prvinâ iz stada, što je prinosi Abel, kao zazivanje Božjeg imena po Enohu, kao »hod s Bogom«. Žrtva Noina je »ugodna« Bogu koji je blagoslivlja i po njoj blagoslivlja sve stvorenje, jer je Noi srce pravedno i neporočno: on također »hodi s Bogom« (Post 6, 9). To svojstvo molitve živo je u mnoštvu pravednika svih religija. U svom neprolaznom savezu sa živim bićima Bog uvijek poziva čovjeka da mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca našega Abrahama.
Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37
»Velika je tajna vjere.« Crkva to ispovijeda u Apostolskom vjerovanju i slavi u sakramentalnom bogoslužju, da bi život vjernika bio sukladan Kristu u Duhu Svetom na slavu Boga Oca. Ta tajna, dakle, zahtijeva da vjernici u nju vjeruju, da je slave i proživljavaju u živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom. Taj odnos je molitva. »Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga.« Odakle govorimo moleći? S visine naše oholosti i vlastite volje, ili »iz dubine« (Ps 130, 1) ponizna i skrušena srca? Tko se ponizi bit će uzvišen. Poniznost je temelj molitve. »Doista ne znamo što da molimo kako valja« (Rim 8, 26). Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužena dara molitve: čovjek je prosjak Božji. »Kad bi znala dar Božji!« (Iv 4, 10). Čudo se molitve pokazuje upravo tu, na rubu zdenaca kamo dolazimo tražiti svoju vodu: tu Krist dolazi u susret svakom ljudskom biću, On nas prvi traži i On ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubina Boga koji nas želi. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega. »Ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive« (Iv 4, 10). Naša molitva prošnje začudo je odgovor.
Odgovor na pritužbu Boga živoga: »Ostavili su mene, Izvor vode žive, te iskopali sebi kladence, kladence ispucane« (Jr 2, 13), odgovor vjere na nezasluženo obećanje spasenja, odgovor ljubavi na žeđ Sina jedinca. Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo (geste i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Pisma ponekad govore o duši ili duhu, najčešće o srcu (više od tisuću puta). Srce je ono koje moli. Ako je ono daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem (prema semitskom ili biblijskom izrazu: kamo silazim.) Ono je naše skriveno središte, nedokučivo za naš razum i za razum drugih; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji; mjesto istine, u kojemu izabiremo život ili smrt; mjesto susreta – jer smo na sliku Božju, stoga živimo u odnosu: srce je mjesto saveza. Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu. Ona je čin Boga i čovjeka; izvire iz Duha Svetoga i iz nas, sva je usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je postao čovjekom.
Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37
Posljednjih pet psalama poznati su kao aleluja psalmi. Današnji psalam (146) prvi je u nizu spomenutih aleluja psalama. Prethodeći psalmi iznose, iz dubine vjerničke duše, žalosti, sramote, grijehe, sumnje i strahove. Susreli smo narod Božji u porazima i pobjedama, susreli smo ga u njegovim životnim usponima i u njegovim životnim padovima. Suočeni smo s istinom da se vjera čisti i bistri u nedaćama života, da je tek kušana vjera ona koja ima priliku postati čvrstom vjerom, zrelom, odraslom. Sve je to za nama. Prošli smo kroz nedaće i sada smo započeli veliko finale psaltira – aleluja psalme, proslavu Božjeg imena, njegovog djelovanja u povijesti. Prva aleluja je i izjava (pohvala) i poziv ostalim vjernicima da se pridruže hvali. Trajanje nije vremenski i načinski ograničeno jer smo pozvani čitavim bićem hvaliti Gospodina, pozvani smo životom i Njemu davati hvalu i druge pozivati na pohvalu, tj. slavljenje Boga. Drugi, bližnji, oni koji su nam dragi i oni koji su nam mrski, vladari i njihovi podložnici – svi su podložni pozitivnom propitkivanju jer nismo pozvani staviti svoje posvemašnje povjerenje u ljude, nismo pozvani osloniti se na ljude kao što se oslanjamo na Gospodina iz jednostavnog razloga: ljudi umiru, svi silaze u carstvo tmine, u zemlju iz koje su uzeti./p>
Mogućnici su utjecajni ljudi, ljudi čija je potpora vidljivija, korisnija i praktičnija od Božje. Praktičnost i korisnost bi mogle kompromitirati odnos s Bogom jer utjecajni ljudi postaju bogovi, idoli. Snaga društvenih mogućnika snaga je smrtnih, dakle konačna, ograničena. Zemljani se vraća u zemlju, dah izlazi iz njega i njegove misli umiru. Koji stvori nebo i zemlju – Božja svemoć jedan je od razloga za pouzdanje u njegovo djelovanje. Stvoritelj svega sve drži u svojim rukama, drži svakoga od nas i sve nas. Njegova moć je neusporediva s onom koju posjeduju mogućnici svijeta. Njegova moć neusporediva je i s našim grijesima jer nema toga što bismo mi mogli učiniti, a da nam on ne bi darovao oproštenje i spasenje. Najočitije je to u djelovanju Gospodina Isusa koji je ostvario i koji ostvaruje predivna djela Božje svemoći među nama: otvara oči slijepima, podiže prignute, ljubi pravedne, bdije nad pridošlicom, tješi udove i žalosne. Nasljedujmo u tjednu pred nama djelovanje Gospodinovo, oponašajmo ga u najljepšim očitovanjima njegove svemoći: u brizi i skrbi za stvoreni svijet, ne zaboravljajući braću ljude.
Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23
Razlog zbog kojeg Mojsije ocrtava povijest Izraela je da svojim sunarodnjacima pokaže Božju vjernost svojim obećanjima i Njegov siguran sud nad neposlušnima. Imajući to u vidu, narod je trebao držati sve Gospodnje zakone i uredbe bez njihovog prilagođavanja. Izrael je pozvan integralno držati Božji zakon i odredbe, a ne pabirčiti i uzeti samo ono što im paše, ono što im odgovara ili im se sviđa, tj. ono što im je jednostavno vršiti. Narod je u Kanaanu trebalo oblikovati svoj život sukladno ovim zakonima te time donijeti dobrobit svemu narodu i istovremeno bi takav život bio svjedočanstvo drugim narodima. Bog je zakone zapisao i zapovjedio Mojsiju da poučava narod, a Mojsije ih prenosi drugoj generaciji upućujući narod da ovim zakonima poučavaju svoju djecu i da se pobrinu da ih predaju budućim pokoljenjima. Izrael Boga nije vidio, tako da si ne može uzeti neki lik (iz prirode ili rukotvoren) da bi si predstavio Boga Izraelova. Obožavati bilo koji predmet, rukotvoren ili nerukotvoren, je idolopoklonstvo jer se predmet stavlja na mjesto živoga Boga.
Idolopoklonstvo bi navuklo nevolje na narod, ali bi Bog ostao vjeran svojem savezu i spasio one koji su se pokajali za svoje grijehe i vratili se njemu. Gospodin nije samo nevidljivi Bog, već je on jedini Bog. On je izabrao Izraela kao svoj narod i spasio ih svojom moćnom desnicom, ne zbog nečega što je Izrael učinio, kao da bi se Božja naklonost mogla kupiti, već isključivo zbog svoje ljubavi, naklonosti prema Izraelu. Mojsije je stoga poticao narod da zauzvrat vole Gospodina Boga, što im je imalo jamčiti dugotrajno i zadovoljavajuće zaposjedanje zemlje u koju su se spremali ući. Gospodin Isus pokazuje (prokazuje) da idolopoklonstvo nije samo u obožavanju predmeta, već i u obožavanju običajâ, predajâ starih, svojevrsnog vjerskog folklora koji je devijacija izvornog Božjeg zakona. Tijekom tjedna pred nama nastojmo biti pozorni na naše male idole, na naše „ja sam to tako uvijek“ i predajmo ih Gospodinu, da nas oslobodi suvišnog balasta u lađi života, da budemo ljubljena djeca Očeva: radosni i mudri.
Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-4
Teško je prihvatiti situacije koje pogađaju naš život, a koje se mogu smatrati svojevrsnim noćima u kojima nema svjetla i olujama u kojima nema utihe ni mira. Ponekad se pitamo: čuje li nas Bog? Mari li za nas? Slično se dogodilo apostolima jedne noći dok su plovili Genezaretskim jezerom, a podigla se oluja koja se poigravala lađicom i samo što je nije potopila. Da stvar bude dramatičnija, Isus je s njima na lađi i – spava! To ih je zbunilo te u strahu zavapiše „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Isus im odmah upućuje prijekor riječima „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Može nam se učiniti čudnim ovaj prijekor, ali on je istinit jer ako je Isus sa nama, tu nema mjesta strahu i očaju. Da, ljudski je izraziti strah i bojazan, ali ako vjerujemo u Isusa i ako vjerujemo Isusu, onda nema prostora strahu kad je s nama Bog koji nam svakodnevno govori: „Ne boj se! Ja sam s tobom! Ja sam te otkupio! Tu sam da te čuvam od svakoga zla!“ Bogu nije svejedno za nas jer je u Isusu postao čovjekom, jer nam je dao mogućnost da ga zovemo Ocem, jer je bio razapet na križu i umro da bismo mi bili spašeni i živjeli slobodu djece Božje, ovdje i u vječosti.
Neke stvari ni kao vjernici nismo u stanju osvijetliti i razumjeti, jer smo ograničeni i ne vidimo čitav mozaik našeg života već samo jedan komadić koji nas zbunjuje i ponekad ništa ne govori. Na nama je da vjerujemo Kristu, koji već promatra naš konačni životni mozaik, koji traži da imamo povjerenja u njega i njegovu beskrajnu ljubav. Nema sile koja je jača od Boga, a kad to vjerujemo i znamo, onda ni noći, bure i oluje ne mogu utjerati strah u nas jer znamo da je s nama naš Isus koji nas ljubi. Zato ljubimo i mi Isusa znajući da je on sebe predao za nas te da neće dopustiti da na zemlju padne ijedno obećanje koje je dao. Kroz mnoge nam je nevolje uči u kraljevstvo nebesko, ali ćemo kroz sve proći bez pogibli ako svoje pouzdanje stavimo u Krista, makar nam se činilo da spava, jer tamo gdje je on tu je i ljubav, a u ljubavi straha nema. Ne bojmo se, Krist je s nama! Ostanimo i mi s njime, sada i svu vječnost.
Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34
Cilj našeg boravka na ovome svijetu je iskazati zahvalnost za dar spasenja kojeg nam je Bog darovao po svome Sinu Isusu Kristu. Ta stvarnost susreta Boga i čovjeka u Isusovom se govoru naziva kraljevstvo nebesko. Evanđelje donosi usporedbe kojima Isus pokušava približiti kraljevstvo Božje. Govorom o sjemenu koje je zasijano, a raste neovisno o tome što nakon toga čini sijač, želi se naglasiti kako kraljevstvo Božje raste ne zaslugom čovjeka već Boga koji svoju vlast, utemeljenu na ljubavi, širi preko Crkve. Dok se o ostalom povrću čovjek brine da uzraste i donese plod, gorušica je biljka o kojoj se nije vodila briga, ali bi unatoč svemu rastom nadmašila sve povrće. Tako Isus ponovno naglašava kako sav ljudski trud nije ništa u usporedbi s onim što Bog radi za širenje svog kraljevstva. Bog time ne obezvrjeđuje ljudski trud, ali jasno daje do znanja kako sve ovisi o njemu. Poput sitne gorušice na čije stablo se nitko posebno ne osvrće, takvo je i kraljevstvo Božje koje ne dolazi na svijet trijumfalno već skrovito ali vrlo konkretno. Tako možemo zaključiti kako je kraljevstvo Božje snažno, ali nenametljivo.
Stoga se u prvom redu to primjenjuje na Isusa, koji je istinsko Božje kraljevstvo, jer je sama Božja prisutnost, ali je nenametljiv budući da dolazi kao čovjek da bi se približio svakom čovjeku. Zametak tog kraljevstva je i Crkva, koja konkretno, ali opet nenametljivo širi Božju riječ svima, čineći tako da od jednog malog sjemena izraste veliko stablo koje obuhvaća čitav svijet. U konačnici, svatko od nas je pozvan biti kraljevstvo Božje živeći po primjeru Isusa. Tko je kršćanin, mora donositi plodove kraljevstva Božjega koje se ne nameće, ali osvaja. Naš put ostvarenja kraljevstva Božjeg treba biti na tih i miran način, kao što sjeme zasijano u zemlju tiho i nenametljivo pušta svoje korijene da bi jednom izniklo i svima bilo vidljivo. Živimo, dakle, onako kako nas poučava Krist i njegova Crkva, budimo njegova prisutnost svakom čovjeku kako bismo se na koncu ovoga života mogli bez tjeskobe već s radošću preseliti se u vječnost.
Nedjeljna duhovna misao – 10. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA
Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35
U današnjem evanđeoskom ulomku, Isus slušateljima upućuje zagonetne i vrlo oštre riječi kojima upozorava da postoji grijeh koji se neće nikada oprostiti, a to je hula na Duha Svetoga. Mnogi vjernici pitaju se što podrazumijeva taj neoprostivi grijeh, tim više ukoliko uzmemo u obzir da je Bog u Isusu došao svijet spasiti, a ne osuditi. Sam odgovor dolazi nam iz situacije u kojoj se Isus nalazio, a to je osporavanje od strane pismoznanaca i drugih židovskih vjerskih vođa. Radilo se o ljudima koji su i sami vidjeli njegove znakove i čudesa, koji su čuli i razumjeli njegovo propovijedanje, ali su sve to odbijali. Oni su, dakle, nakon očitih dokaza i spoznaja odbacili Isusa kao Sina Božjega, kao pomazanika Duhom Svetim te su samim time pohulili na njega jer su zauzeli stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Odbaciti Isusa znači odbaciti Boga i njegovog Svetoga Duha. To je poguban stav jer priječi Bogu da uđe u ljudsko srce, u koje Bog ne provaljuje već čeka da ga se pusti unutra.
Bog oprašta svaki grijeh, ali Isus posvješćuje da nije moguće nekoga prisiljavati na vjeru i ljubav, jer poštuje ljudsku slobodu. Bog želi, ali ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć. Nismo li ponekad svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima snagu, istinu i ljubav koje nam želi dati po svome Duhu. Čuvati nam se da ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo posebnim grješnicima. Vršimo stoga Očevu volju da bismo jednoga dana mogli biti priznati kao Isusova braća i sestre te uživati blagodat onih koji su bili poslušni poticajima Duha Svetog koji nam pomaže da u Kristu priznamo Sina Božjega i Otkupitelja svakog čovjeka.
Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo
NEDJELJNA ČITANJA
Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20
Ukoliko pokušamo mozgati o jednom Bogu u tri osobe koje su iste bîti, dolazimo do zida koji svojim snagama ne možemo preskočiti. A kada čovjek dođe do zida, postoji mogućnost da u onu nevidljivu stvarnost iza njega vjeruje ili sumnja. U današnjem evanđeoskom odlomku čujemo završetak Matejeva evanđelja koje apostole vraća u Galileju, na početak putovanja s Kristom kako bi u pouskrsnoj perspektivi mogli ponovno sve proživjeti i shvatiti Božju objavu u utjelovljenom Sinu. Iako su stalno bili uz njega, iako ga mogu dohvatiti svojim osjetilima, evanđelist piše kako su neki apostoli posumnjali. Možemo ih osuđivati zbog toga, ali sumnja je redovitost ljudskog života, što pak ne govori o onome u koga se sumnja već o onome koji to čini. Sumnja u određena otajstva vjere rezultirala je time da su se u povijesti Crkve održavali koncili koji su definirali nauk vjere koji se temelji na Božjoj objavi. Vidljivo je kako sumnja nije nužno negativna, već privodi čovjeka k tome da u otvorenosti k spoznavanju istine dođe do iste. Koliko god bilo apsurdno, sumnja može biti poput kreposti koja čovjeka potiče da još više istražuje i upoznaje svoju vjeru kako bi, koliko je to moguće, razumski dohvatio argumente koji će njemu, ali i drugima pomoći približiti se Bogu, jer samo vjera potpomognuta razumom može čovjeka održavati na dobrom putu kako ne bi otišao u ekstreme fanatizma ili ateizma.
Činjenica je da ćemo puninu spoznaje najvećeg otajstva naše kršćanske vjere proniknut tek nakon smrti, koja upravo Božjim interventom ne biva konac već prelazak iz ograničenosti u neograničenost jer iz stvorenoga prelazimo u onog koji je jedini Nestvoren. Do tog trenutka ostaje nam vjerovati, tj. čvrsto držati istinitim ono što nam Bog po svojoj Riječi, po svome Sinu i po svojoj Crkvi govori o sebi. A Bog nam se po Kristu nije objavio kao deistički, udaljeni Bog, već nam je posve blizu uvodeći nas u zajedništvo sa samim sobom. U tome je veličina današnje svetkovine, koja u sebi sadržava sva otajstva vjere, da nam Bog koji je u sebi zajedništvo otvara samoga sebe da postanemo dionici tog zajedništva, da postanemo članovi Božje obitelji. Neka nam zagovor onih koji već žive u Bogu pomogne na putu da postanemo njegova prisutnost i utjelovljeno evanđelje svakom čovjeku, kako bismo postigli milost da iz promišljanja o neshvatljivom otajstvu prijeđemo u promatranje lica Trojedinoga Boga.
Nedjeljna duhovna misao – 7. Vazmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-11; Iv 17,11b-179
Evanđelje nam donosi dio Isusove Velikosvećeničke molitve koju je na posljednjoj večeri uputio nebeskom Ocu. Prvi zahtjev molitve je jedinstvo svih koji u Krista vjeruju. Na žalost, znamo da ovo nije realnost jer u svijetu postoji preko 37 000 raznih kršćanskih denominacija i da su se u povijesti vodili ratovi između kršćana, a ni danas nije bez određenih tenzija između nas koji se izjašnjavamo kršćanima, iako nerijetko način našega života dokazuje suprotno. Isus nadalje konstatira kako je čuvao svoje učenike u svome imenu, tj. sačuvao ih je u Božjoj blizini, osim jednoga koji se u svojoj slobodi odredio protiv Boga. Tu je odgovor na problematiku zašto postoje podjele među kršćanima, a taj je što u svojoj slobodi čovjek može činiti što god želi, ali to ne znači da je ono što čini nužno dobro, pa čak i ako osobno smatra da čini pobožnu stvar. Iduće za što Isus moli je radost njegovih sljedbenika, da unatoč teškoćama budu ljudi radosti koja proizlazi iz svijesti da nas je Bog stvorio i otkupio, da nam je po Kristu otvorio pristup vječnosti. Ključan kriterij prepoznavanja Isusovih učenika jest to da ih svijet mrzi. To znači da se kršćani trebaju jasno i otvoreno boriti za vrednote kojima nas uči Krist po svojoj riječi i Crkvi.
Onaj tko pripada Kristu za njega nema kompromisa. Tko bi se za takvo što odlučio izdao bi svog božanskog Učitelja koji nije bio čovjek kompromisa već je do kraja izvršio svoj poslanje. Isus moli da budemo očuvani od Zloga koji vreba na svakom koraku i nudi nam primamljive stvari kojima bismo zamijenili Boga, a nerijetko se događa da postavimo neka svoja božanstva kojima se klanjamo, dok zanemarujemo nedjeljnu euharistiju, svakodnevnu molitvu, redovitu ispovijed. Tako i sami često prodajemo Boga za sitnice poput Jude. A Isus moli da nam se ne dogodi ono što i Judi, on moli Oca da nas sačuva u istini. Sam Sin Božji upućuje molitvu za nas koji se nalazimo pred izazovima svijeta kako bismo osnaženi snagom odozgo mogli izvršiti svoje poslanje na ovome svijetu kojemu smo poslani navijestiti radosnu vijest spasenja, ali smo pozvani i boriti se protiv zamamnosti ovoga svijet svjesni kako naša domovina nije ovdje već smo samo na jednom proputovanju prema vječnoj domovini. Isus moli Oca da nas sačuva i posveti. To je njegov dar nama da budemo zaštićeni od zla i da ustrajemo na putu suobličavanja njemu samome.
Nedjeljna duhovna misao – 6. Vazmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA
Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17
Jedna od najkorištenijih riječi jest ljubav. Svaki čovjek gaji ljubav prema nekome ili nečemu. Zaljubljena osoba osjeća ljubav prema voljenoj osobi, majka i otac prema djetetu, prijatelj prema prijatelju. Netko osjeća ljubav prema automobilima, putovanjima, hobijima i mnogim drugim stvarima koje nas čine sretnima. I baš to što volimo stvari koje nas čine sretnima, otkriva nam kako se ne radi o ljubavi već se nerijetko radi o sebičnosti. Ljubav se ne očituje kroz osobne zahtjeve već se sastoji u tome da dajemo sebe onome koga volimo. Isus kaže kako je najveća ljubav položiti život za druge. Tu nema osobne računice ni dobiti, već se gleda isključivo dobrobit drugoga, točnije, vječno spasenje čitavog čovječanstva. Tko nije spreman na žrtvu, odricanje, davanje, taj nema ljubavi u sebi. Onaj tko ljubi Boga, ostaje u Kristu, nasljeduje ga, čini njegova djela, odudara od drugih, biva prepoznatljiv jer je njegova vjernost Bogu opipljiva. Kriterij prepoznavanja onoga tko ljubi bila bi radost koja proizlazi iz susreta s Bogom koji jest ljubav koja nas neizmjerno ljubi, koja umire na križu da bi nam otvorila rajska vrata. Radost je svojstvena kršćanstvu, a mi izgledamo kao da svaki dan imamo sprovod, kao da Krist još leži u grobu, kao da nakon ovog života nema ničega.
Ako u životu nema radosti, to znači da nema ni Krista! Radost proizlazi iz svijesti da nas Bog neizmjerno ljubi, da nas je po smrti svoga Sina spasio i Duhom Svetim nanovo rodio za djecu Božju. Stoga ne biti radostan znači ne vjerovati Bogu. Isus svoje apostole, pa tako i nas naziva prijateljima i to zato što nam je priopćio Boga. Onaj koji s drugim dijeli intimu smatra tu osobu prijateljem te zahtjeva vjernost tom savezu. A kriterij prepoznavanja Kristovih prijatelja je činiti ono što nam je zapovjedio. Ako to ne činimo, varamo sebe, ljude i Boga. Prijatelj misli na dobro dugoga, biva drugome brat, daje drugome ljubav. Kao i ljubav, i prijateljstvo je u inflaciji, jer se skupljaju stotine pa i tisuće virtualnih prijatelja, a u svakodnevici nema iskrenih međuljudskih, a kamo li prijateljskih odnosa. Prijatelj je onaj koji me poznaje u potpunosti, ali me unatoč svih spoznaja i dalje prihvaća i ljubi. Biti kršćanin znači ljubiti drugoga, tko god taj bio. Imajmo na umu da nas Bog ljubi ništa manje nego svoga jedinorođenoga Sina. Neka nam pomogne da i sami po toj kreposti budemo prepoznati kao njegova djeca, da ostanemo u ljubavi Kristovoj te zavrijedimo biti dionicima njegove nebeske slave.