Župni listić [42/25] 13. do 19. listopada 2025.

NE SAMO IZLIJEČEN

Deset se gubavaca zaustavilo podalje i mašu rukama kojima nije dopušteno ni toliko da pomiluju svoju djecu. Oni imaju samo oči i glas: »Isuse, smiluj nam se!« Isus, čim ih spazi (odmah, ne čekajući ni trenutka, jer previše su trpjeli) reče: »Idite, pokažite se svećenicima!« Ništa više. Idite. Već ste ozdravili, premda to još ne vidite. Budućnost je već zakoračila u vas kao sjeme, kao proroštvo. »Providnost poznaje samo ljude putnike«, ljude koji su ustali i hodaju sudjelujući s povjerenjem unaprijed prema Bogu i svojoj vlastitoj budućnosti. Na isti način, okrenuti uvijek, s povjerenjem unaprijed, prema svakom čovjeku, čak i neprijatelju, pripremamo zemlju za budućnost. »Dok su išli, očistiše se.« Krenuli su na put koji im je bio zabranjen: guba se na njima još uvijek zapažala, ali još vidljivija bila je nada. Obećanje je bilo jače od strahova i rana. Pošla su desetorica, svi su vjerovali u Isusovu riječ, na putu su ozdravili. Ali samo je jedan prešao iz jednostavnog ozdravljenja u stanje spašenosti. Jedinomu koji se vratio Isus je rekao: »Tvoja te vjera spasila!« Evanđelje je puno ozdravljenih koji u radosnoj koloni prate Isusovo naviještanje. Ali koliko je od tih ozdravljenih spašeno? Koliki su, ozdravljeni tijelom, ozdravili svoje odnose s Bogom, s ljudima, sa samima sobom? Devetorici koji se nisu vratili ozdravljenje je bilo dovoljno. Možda se nisu vratili jer su se zaboravili u vrtlogu vlastite sreće ili u zagrljajima svojih dragih? Bog se raduje njihovoj radosti, kao što je prije suosjećao u njihovoj boli. Nisu se vratili možda i zbog toga što su smatrali da im zdravlje nužno pripada, kao da imaju pravo na njega, a ne kao da im je darovano čudom. Svako je čudo nedovršena priča, priča koja je uvijek na početku i očekuje još nešto: čovjek nije ono što je po tijelu. Njegova punina sastoji se u prijelazu od običnog ozdravljenja k spasenju, u pronalasku »životne punine« ulaskom u zajedništvo s Darovateljem, a ne samo s njegovim darovima. U jedinom koji se vratio ono važno nije toliko u činu zahvale, kao da bi Bogu bilo stalo do naše zahvale ili našeg priznanja. Gubavac iz Samarije spašen je, ne zato što je platio, makar i svetu pristojbu zahvalnosti, nego zato što je ušao u zajedništvo sa svojim tijelom, svojim osjećajima, s Gospodinom. On je slavio Boga. Znamo da je »slava Božja živi čovjek« (sv. Irenej). Doista, živi čovjek jedino je Sanmarijanac: dvostruko isključen, on slijedi poticaj vlastitog srca, ne zakonske propise, kao ostala desetorica. Prekida putovanje, vraća se pjevajući, pada pred Isusa i na sav glas mu zahvaljuje. Samo je on slava Božja. Kad se čovjek vratio, vratio se kao sin.