Župni listić [40/25] 29. rujna do 5. listopada 2025.

UZORI  SVETOSTI

01. listopada – Terezija od Djeteta Isusa -se rodila kao deveto dijete 2. siječnja 1873. godine u Francuskoj. Sa nepunih 4 godine je izgubila majku, a iako joj je majka dala prvi kršćanski odgoj, za oca je isto svjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati moga oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Razboljela se s 10 godina, na Blagovijest, a ozdravila ju je, naša draga Gospa od Pobjede, kojoj su se molili za nju, na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj ‘oduzeo njezinu slobodu’, kako bi na taj način ‘postala jedno s božanskom silom’. U Karmel je najprije ušla Paulina, zatim najstarija Marija, te zbog Terezijine starosti od 15 godina, poglavar je nije želio primiti prije 21 godine. Poslao ju je papi, a Lav XIII. ju je blagoslovio i dopustio ulazak. Nakon smrti oca Louisa, još jedna njegova kći, Celina, postaje karmelićanka. Terezija je morala izmisliti neko “dizalo” koje će je podići do Isusa, jer je previše mala da bi se popela trnovitim i teškim putem savršenstva. Dizalo je prepoznala u Isusovim rukama. Zato ostaje malena i to postaje sve više i veće. „Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike". Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio "da će joj dati duše jedino po križu". O tome piše ovako: O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere." Rekla je: "Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama." Terezija je bila i učiteljica novakinja. Na koncu života mogla je uskliknuti: "Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?" Na Veliki četvrtak 1896. godine shvatila je da joj se bliži kraj. Pred slikom Gospe od Osmijeha počela je, po želji poglavara, objašnjavati svoj osobni način poimanja duhovnog života: “Evo, moja misija počinje: ona je, da navedem druge da ljube Boga kao što Ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj ‘mali put’. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji.“ Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koračati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. U njemu pripovijeda “mali put”, kojim je sama išla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. “Jer jedinu stvar treba činiti ovdje na zemlji: pružiti Isusu cvjetiće malih žrtava.” Na samrti uprla je pogled u Raspetoga, čvrsto ga je držala u rukama, i prošaputala: “Pa dobro… idemo! Bože moj, ja Te ljubim!” To su bile njezine posljednje riječi. Otišla je Onomu komu je cijeli život žudjela. Samo 26 godina nakon njezine smrti, papa Pio XI., proglasio ju je blaženom 29. travnja 1923. godine, a svetom 17. svibnja 1925. Ime Terezija je grčkoga porijekla i znači “žena-lovac” dok u njemačkome znači “snažna žena”. Zaštitnica je misija i Francuske. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika.

(rubriku uzor svetosti uređuje M. Magzan)