Duhovna misao

Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.


Nedjeljna duhovna misao - II. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40,1-5.9-11; Ps 85,9ab-14; 2Pt 3,8-14; Mk 1,1-8

Draga braćo i sestre,

Ivanova figura upućuje općeniti poziv svakome pojedincu, svih vremena. Ivan je svojim stavom drukčiji od svojeg vremena, i od svih vremena. Bio je u svijetu i osjećao poteškoće svijeta, ali je uočio da preobražaj svijeta dolazi od Drugoga. Kao da ljudi više ne uočavaju izlaz iz konfuzije. Sve su pokušavali na razini samih sebe i svojih mogućnosti, a i dalje ostajali u životnoj 'pustinji', obećanja se nisu ispunjavala, dapače izgledalo je da se dalje odmiču. Ivan naviješta pripravu za mogući izlaz. Ivan naviješta što čovjek stvarno može učiniti da se susretne sa svojim Bogom i Spasiteljem. Čovjek može pripraviti put, može se otvoriti. Svi smo mi zatrpani raznim brigama i brižicama, raznim sitnim okupiranostima, sitnim stvarima koje nas guše, od čije gomile više ne vidimo put naprijed. Male stvari su važne ali nikada ne smiju ugušiti čovjeka. Veličina velikih ljudi je da su znali ostati vjerni velikim stvarima i u ime njih su žrtvovali dosta sitnih stvari. Sitne stvari vuku čovjeka na razinu nižu od njega samoga i zato se u njima ne nalazi ostvaren pa ne znam koliko ih ima – taman se u njima gušio.

To je današnja pustinja. Na ovom planu mora se izvesti obraćenje i izgleda da za to imamo mogućnosti čak u samima sebi, pa tek poslije slijedi potpuno obraćenje. Izvlačenje od grijeha je obraćenje od "sitnih" stvari koje kao i grijeh guše čovjeka. Ivan poziva na unutarnji 'udar', prevrat mentaliteta i kriterija procjene svijeta i samoga sebe u svijetu. Nije on pobjegao u pustinji, kao što u pustinju ne bježe isposnici, što bi mrzio svijet, nego baš zato da bi došao do prave jezgre života, da bi istinski spoznao što je život. Kroz ovaj život svi mi prolazimo kušnju koju je prolazio i Isus: kušnju 'kruha', kušnju vlasti, i kušnju 'čudesa'. Zato 'pustinja', patnja ima svoju tragičnost i može dotući čovjeka, ali ima i svoju čudesnost jer ga može dovesti do istinskog života, do same svoje srži, do progledanja života... Mnogi se ljudi danas gube kao ljudi čim dođu u neke životne kušnje. Kao da nitko nije naučen kroz poteškoće otvarati mogućnosti potpunijoj budućnosti, prema Bogu, ljubavi.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-3.5-6; 1Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

Draga braćo i sestre,

Isusov govor o Božjem sudu na kraju vremena pozna samo jednu mjeru za to o čemu se konačno radi, jednu jedinu koja odlučuje o nebu i paklu, o blaženstvu ili sudu: "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" Samo jedno se broji: Jesmo li vidjeli nevolju bližnjega ili ne? Jesmo li je ublažili ili ne? Jesmo li skromno i jednostavno pomogli ili ne? Na sudnjem danu ne će se pitati o religiji, ni o rasi, bogatstvu ili slavi. Broji se jedino i samo ono što smo učinili siromasima. Ova Isusova poruka ipak je iznenađujuća. Jesu li se pobožni uzalud mučili, da žive pobožan život? Znači li to da je jedan zao grešnik koji je učinio dobro siromasima već spreman za nebo? Hoće li najveći registar grešnika kod suda Božjega biti ugašen, ako su dali jesti gladnima, krov strancima?

Isus točno to kaže. I on to obrazlaže: Ovi siromasi, gladni i žedni, stranci i goli, bolesni i zatvorenici, svi su oni "moja braća", kaže Isus. I to što je njima dobrog učinjeno, to je meni učinjeno. Isus, brat svih nevoljnika! Tko njih prezire, prezire Isusa. Tko njima pomaže, susreće Isusa. Ove Isusove riječi revolucionirale su svijet. One su jednostavnu ljubav prema bližnjemu uzdigle na najvišu mjeru. Po njima ćemo jednom biti mjereni. Odluka pada već danas. Tamo gdje susrećemo brata, sestru u nevolji. Neka nam Isus pomogne da to ne previdimo. I da njega ne previdimo!

Nedjeljna duhovna misao - 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izr 31,10-13.19-20.30-31; Ps 128,1-5; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Draga braćo i sestre,

budnost je i ljudska i kršćanska vrlina. Psihološki se govori o pažnji i o svjesno budnom stanju. Tko je nepažljiv, taj nije kod stvari. Skrenuo je pažnju na nešto drugo ili uopće nije budan: spava ili sanja… Budnost kršćanina pokazuje se dakle u radosnom očekivanju Gospodina, koji dolazi, i u surađivanju s njegovom milošću, tako dugo dok ima vremena. Tamo, gdje netko na izvan više ne može djelovati jer je bolestan i slab, tu je upravo strpljivo podnošena patnja i s puno nade potpuna predanost u volju Božju, veličanstven način da donese duhovni plod. Kao "sinovi svjetlosti i sinovi dana", kako piše sv. Pavao, nismo doista od "noći i tame". Onda ne želimo "spavati kao drugi, nego bdjeti i biti trijezni", da bismo očekivali Gospodina.

Cilj ljudskoga života je ulazak u radost Gospodinovu, u kraljevstvo nebesko. S tom oslovljenom alternativom u Evanđelju, da je "beskorisni sluga" izbačen "van u tamu", Bog nas ne želi strašiti, nego ukazuje na ozbiljnost naše životne odluke. Istinski strah Božji pokazuje se kao drago strahopoštovanje i kao ozbiljno prihvaćanje Božje zapovijedi. Tko svoj život rasipa isprazno, taj vara samoga sebe i konačno nije spreman za Gospodina. Molimo za sve ljude koje Gospodin ovih dana zove k sebi! Preporučimo njegovoj milosti i milosrđu sve koji su već pošli u Očev dom. Neka na zagovor Majke Božje Marije i Svih Svetih prime spasenje i otpočinu od svojih muka. Bog će biti njihovo svjetlo i noći više biti neće. Ispunit će ih mir i radost koju im više nitko neće moći oduzeti.

Nedjeljna duhovna misao – 32. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 6,12-16; Ps 63,2-8; 1Sol 4,13-18; Mt 25,1-13

Draga braćo i sestre,

Crkva se potpuno može usporediti s jednom djevicom koja čeka na dolazak zaručnika. Krist je nju zaručio, on joj je vjeran i obećaje joj vječno dovršenje u nebeskom kraljevstvu. Spremnost čekanja bit će izražena i ostvarena kroz stav vjere kao i djela ljubavi. Također i mi kao vjernici sudjelujemo u tom stavu očekivanja Crkve. Dovršenja još nema ali nam je obećano, i mi smijemo ići u radosti našim putom, da ispunimo našu životnu zadaću i činimo dobro koje nam je moguće. Kako je drukčiji stav materijaliste, koji ne vjeruje u nastavak čovjekova života poslije smrti i koji poznaje kao jedini "smisao" života zemaljsko blagostanje. Jednom i taj čovjek mora umrijeti. Možda se na času smrti pokaje, i požali da je uvijek mislio samo na sebe i nije imao otvoreno srce za druge. On spoznaje privremenost zemaljskoga života i možda se okrene Kristu. Neka ne bude kasno za njega! Neka i on otvori srce za ljubav Božju, da bi svjetiljku svoga srca još jednom napunio uljem koje mu je potrebno, da pođe ususret Kristu.

Anđeli i sveci neba radovat će se nad onim grešnikom koji se u posljednji čas obrati. Za nas ta izvanredna milost obraćenja koja je mnogima darovana u njihovom posljednjem času, ne smije biti izgovor i opravdanje. Mi ne smijemo kazati: "Što me briga vjera! Kad budem star mislit ću na Boga." Kao prvo, mi ne znamo kako ćemo biti stari, a kao drugo, hoćemo li tada još biti u stanju misliti na Boga i obratiti se. Konačno vrijedi i to: mi ne smijemo govoriti o Bogu prezrivo kao da je on loš nadomjestak i trebamo ga jedino kao pomoć u nevolji i smjesta nam mora pomoći. Tko tako misli, taj još nije shvatio ljubav Božju. U toj ljubavi Bog nam je sve darovao u svome sinu Isusu Kristu, kojega je predao za nas. Zar ne bismo trebali odgovoriti na tu ljubav svim srcem i svom dušom? Tko je ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, taj neće brojiti i računati, nego velikodušno dati i djelovati, dok je dan. Dolazak Gospodinov njega neće iznenaditi nespremna, nego će to biti početak jedne nikada izgubljene vječne radosti u zajedništvu s Bogom, sa svetom Djevicom Marijom i svim anđelima i svetima.

Nedjeljna duhovna misao - 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mal 1,14b – 2,2b.8-10; Ps 131,1-3; 1Sol 2,7b-9.13; Mt 23,1-12

Draga braćo i sestre,

u današnjem Evanđelju Isus se okreće narodu s obzirom na pismoznance i farizeje. Ovi su doduše zasjeli na Mojsijevu stolicu i moraju stoga biti priznati u svome autoritetu. Ipak oni sami ne postupaju prema onome što ljudima propovijedaju. Isusov savjet glasi: "Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati prema onome što čine!" Također je i to ozbiljna riječ. Ona pokazuje da su upravitelji nauke postali nevjerni naspram Božjeg naloga. Pismoznanci i farizeji postali su licemjeri, koji sve čine da ih ljudi vide, a u stvarnosti su u srcima pokvareni i napustili su Boga. Tada Isus ukazuje na još nešto važno: On sam je učitelj, nijedan čovjek ne smije sjesti na njegovo mjesto. Bog sam je otac, nijedan čovjek mu ne smije osporiti autoritet. Krist sam je učitelj, nijedan učitelj se ne može izjednačiti s njim. I tada dolazi uputa za pravi autoritet u nasljedovanju Krista: "Najveći među vama neka vam bude poslužitelj." Bogu i ljudima služiti u ljubavi, to je nova sloboda koju nam je saopćio Isus Krist.

Apostoli, koji su postavljeni od Gospodina kao njegovi glasnici i koji su nakon njegova uskrsnuća i uzašašća bili kao njegovi vidljivi zastupnici na zemlji – morali su najprije ići u školu poniznosti i poniženja, prije nego su opunomoćeno mogli naviještati Evanđelje. Njihov autoritet bio je život u služenju i predanju. Također biskupi i papa, kao i njihovi nasljednici, također svećenici i đakoni, svi vjernici moraju se potruditi, ispunjavati svoje zadaće u stavu služenja. Crkva ima nalog, da očuva Evanđelje neokrnjeno. Navjestitelji Evanđelja nisu gospodari nad vjerom, nego sluge spasenja onih koji su im povjereni. Oni moraju to očuvati neokrnjeno i naviještati dalje u vjernosti. Ništa izostaviti i ništa nadodavati. Jer na drugome mjestu (Lk 10,16 a) rekao je Gospodin: "Tko vas sluša, mene sluša." Tako želimo zajedno u vjeri, strahopoštovanju i poniznosti slušati riječ Božju i slijediti je u životu. Marija, Majka Božja i službenica Gospodnja, pokazuje nam svojim primjerom kako se ljubav prema Bogu i ljudima treba ostvariti. Molimo je s puno povjerenja za zagovor kod Boga.

Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus mnoge pojedinačne zapovijedi i propise kratko i uvjerljivo svodi na dvostruku zapovijed: Ljubi Boga! Ljubi bližnjega! Tu je sve. Tko drži te dvije zapovijedi, taj drži sve, jer sve su sadržane u zapovijedi ljubavi. Pavao jasno daje do znanja što sve ljubav čini a što ne, kada nabraja: "Ona je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje." Je li to tako? Zar ljubav ne može umrijeti? Zar ona ne pozna također i divlja kolebanja kao burzovni tečaj, jednom sasvim visok, a tada nagli pad u dubinu? To se već slaže: ljubav može ohladnjeti, ona se može promijeniti u mržnju. Ali isto tako ona je zapovijed. Zapovijedi ima samo u područjima u kojima smo ugroženi. Najvažnija zapovijed vrijedi za to što je u životu najvažnije a odatle i najugroženije.

Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu traži od nas napor, naprezanje, samosvladavanje, dnevni trud. Udobnost, lijenost, nebriga, mogu učiniti da se ljubav ukoči i umre. Ljubav mora biti njegovana, kultivirana, treba stalno raditi na njoj, za nju se boriti. Inače joj pada tečajna vrijednost. Ako se uvježbava ljubav prema Bogu, ako je življena, tada sva područja života dovodimo u red. Tko ljubi bližnjega, taj će njegovati sve druge kreposti zajedničkoga života: pravednost i hrabrost, mudrost i umjerenost. Jednostavno se slaže: bez ljubavi nije ništa u životu u redu. Ona je mjera koja sve čini skladnim. Pravednost bez ljubavi biva okrutna. Mudrost bez ljubavi postaje varka i lukavost. Jakost bez ljubavi brzo postaje brutalna. Hrabrost bez ljubavi postaje vratolomna. Sve biva ispravno ljudski, ako je "potpuno oblikovano" od ljubavi. Je li točno: "Ljubav nikad ne prestaje"? Kod Boga sigurno. A kod nas? Vjerujem, da čežnja za ljubavlju ne prestaje nikada!

Nedjeljna duhovna misao - 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Draga braćo i sestre,

i ove nas godine Svjetski dan misija okuplja oko Isusove osobe „prvog i najvećeg blagovjesnika" (Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 7), koji nas neprestano šalje da naviještamo Evanđelje ljubavi Boga Oca u snazi Duha Svetoga. Ovaj nas dan poziva da ponovno razmišljamo o misiji u srcu kršćanske vjere. Naime, Crkva je misijska po svojoj naravi; u protivnom ne bi više bila Kristova Crkva, nego tek jedna od zajednica koja bi brzo prestala služiti svojoj svrsi te bi nestala. Stoga smo pozvani postaviti si određena pitanja o našem kršćanskom identitetu i odgovornostima nas kao vjernika, u svijetu obilježenom zbunjenostima, razočaranjem i frustracijom i rastrganom brojnim bratoubilačkim ratovima, koji nepravedno pogađaju poglavito nedužne. Koji je temelj našega poslanja? Što je središte našega poslanja? Koji su temeljni pristupi koje trebamo poduzeti u obavljanju svojeg poslanja? Misija Crkve, namijenjena svim ljudima dobre volje, temelji se na snazi preobraženja koju ima evanđelje. Evanđelje je Radosna vijest koja u sebi sadrži zaraznu radost i nudi novi život: život uskrsloga Krista koji, darujući nam svoga životvornoga Duha, postaje za nas Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). On je onaj koji nas poziva da ga slijedimo s povjerenjem i hrabrošću. U nasljedovanju Isusa kao našeg Puta, doživljavamo njegovu Istinu i primamo njegov Život, koji je punina zajedništva s Bogom Ocem, u sili Duha Svetoga. Taj nas život oslobađa od svake sebičnosti i izvor je kreativnosti u ljubavi.

Draga braćo i sestre, u ostvarivanju svojega poslanja, nadahnjujmo se na Mariji, Majci evangelizacije. Ona je, potaknuta Duhom, u dubini svoje ponizne vjere prihvatila Riječ života. Neka nam Djevica Majka pomogne izreći svoj „da", svjesni prijeke potrebe da Isusova Radosna vijest odzvanja u našem vremenu. Neka nam svima isprosi obnovljenu revnost u donošenju svima Evanđelja života koje pobjeđuje smrt. Neka nas zagovara da steknemo svetu odvažnost, potrebnu pri iznalaženju novih načina donošenja dara spasenja svakoj osobi.“

Poruka pape Franje za Svjetski dan misija 2017.

Nedjeljna duhovna misao – 28. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 25,6-10a; Ps 23,1-3.4.5.6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

Draga braćo i sestre,

današnja prispodoba govori o tome kako ima strašnih posljedica ako se zatvorimo za dobrotu Božju. Ne trebamo dugo mudrovati nad Isusovim riječima, da bi one odgovarale našim predodžbama. Stvar je ozbiljna. Tko je usrdno pozvan na svadbu, ne može jednostavno ne doći, a da domaćina ne uvrijedi. Kada kralj poziva na svadbu svoga sina, tada je jednostavno zločesto kazati: Ja nemam vremena! Ja imam važnijih stvari! Kralj je Bog. Isus je njegov sin. Bog poziva svoj narod, da Isusa prihvati kao Mesiju. Kao i prošle nedjelje s prispodobom o zlim vinogradarima tako je i ove nedjelje kaznena akcija vrlo okrutna: kralj pušta da grad bude razoren. Aluzija je na strašno razorenje Jeruzalema od strane Rimljana 70. godine. Je li Bog osvetljiv? Ne, ali on dopušta da doživimo i pretrpimo posljedice naše slobodne odluke. Također još i danas.

Prispodoba mi daje misliti na situaciju u našem vremenu. Bog je nama po Kristu, svome sinu pripremio bogatu gozbu. On je nama u neku ruku dao svadbeni dar vjere. Sve je bilo spremno za nas. Ali mi se nismo zainteresirali. Mi smo imali nešto "važnije" činiti: novac, blagostanje, bogatstvo, zabava, sport, dopust. Sve je bilo važnije od poziva Božjega na svečanost njegova sina koja se slavi svake nedjelje. Ne, za nedjeljnu misu mi već dugo nemamo više vremena. U prispodobi Isusovoj bit će drugi pozvani, stranci, siromasi, svi drugi umjesto pozvanih. To je kao ogledalo za Europu: drugi narodi su prihvatili vjeru, a koje smo mi držali za nezanimljive.

Tako možemo gledati svjetsku Crkvu, mlade Crkve koje danas ispunjaju "svadbenu dvoranu", crkve koje su kod nas postale prazne. Isus je ovu prispodobu ispričao kao opomenu. Ne mora se tako dogoditi. Ima u Europi, Njemačkoj, Hrvatskoj mnogih koji nanovo razmišljaju o Božjem pozivu i s radošću otkrivaju Isusovu svadbu, vjeru i Crkvu. Vrata su otvorena!

Nedjeljna duhovna misao - 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

Draga braćo i sestre,

današnja prispodoba o vinogradu upućuje nas na stvarnost kraljevstva Božjega. Starozavjetno čitanje iz knjige proroka Izaije opisuje kako se vlasnik vinograda svim silama zauzima za svoj vinograd. Čini sve moguće, da bi vinograd pripremio za dobar urod, ali će biti razočaran. Tu se doslovno kaže: "On se nadao da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?" Prorok Izaija pita, ne bi li se mogao dom Izraelov i ljudi Judejci usporediti s vinogradom i njegovim nasadom koji nisu donijeli dobre plodove. Očito se ide za tim da je od Boga izabrani narod postao pokoleban u vjeri i napustio Božju zapovijed, tako da ti ljudi više ne donose dobre plodove. Bog to ne može dopustiti; njemu je stalo do naroda koji je izabrao. I gdje se događa sud Božji i gdje postaje vidljivom njegova kažnjavajuća pravednost, to uistinu nije ništa drugo nego obnovljena milosna ponuda, mogućnost prihvatiti obraćenje i tako donositi dobre plodove. Evanđelje ove nedjelje pokazuje nam u prispodobi o vinogradu i njegovim radnicima kako su upravo zakazali oni koji su primili posebne zadaće i odgovornost za njegu i brigu vinograda Izraela.

Nevjerni zakupci zlostavljaju one koji dolaze kao glasnici vlasnika i ovome žele donijeti pripadajući prihod. Upravo zlostavljaju i ubijaju sina domaćina vinograda. Izjava je jasna: Bog je svoga sina Isusa Krista poslao u svijet, ali ga njegovi ne primiše. Prijeti strašan sud ako se ljudi ne obrate. Kazna će biti da će domaćin vinograda vinograd povjeriti drugome narodu koji će mu davati urod u svoje vrijeme. Ali i s ovom prispodobom i njezinim prijetećim zvučnim završnim riječima Bog ne cilja na propast i uništenje, nego na obraćenje i novi početak onih, koji su podbacili. Pogađaju li nas ove slikovite Isusove riječi? Mi ne bismo trebali brzopleto sve doznačiti prošlosti ili se tužiti na židovski narod čiji su mjerodavni predstavnici tada bili slijepi za dolazak Otkupitelja. I nama vrijede Isusove riječi, i mi se pitamo, jesmo li uvijek bili vjerni prema poruci spasenja i mnogim milostima koje nam je Bog darovao.

Nedjeljna duhovna misao – 26. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 18,25-28; Ps 25,4b-6.7b-9; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

Draga braćo i sestre,

na Isusovo pitanje: 'Koji od te dvojice izvrši volju očevu', možemo i mi dati odgovor: Djelovanje je važnije od govorenja. To svi znamo. Odlučujuće je ne ono što se govori prije izbora nego što je učinjeno nakon izbora. Riječi je lako reći, ali učiniti djela puno je teže. Riječi mogu zavarati, prevariti, obmaniti, djela ne. Zato je važno paziti više na ono što se čini nego na ono što se govori. Pogledajmo u ogledalo evanđelja na naš vlastiti život. Kojemu od ove dvojice sinova sličiš ti? Sličim ja? Onomu koji odmah kaže "Da, Gospodine?" A nakon toga ništa ne učini. Ili onomu koji otvoreno kaže: "Ja neću?" I tada mu je žao i ipak ide raditi u vinograd.

Komu sam sličniji? Meni Isus danas postavlja pitanje. Evanđelje nas uči da ispitamo našu vlastitu savjest. Iako Isus optužuje, on to čini drugčije nego se to čini u obostranim okrivljavanjima. Isusove oštre riječi žele nas probuditi i istrgnuti iz naših predrasuda: "Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!" To kaže Isus onima, koji su sebe držali za osobito dobre i pobožne. Njima kaže on: Vi govorite, ali ne činite! Vi tvrdite da činite volju Božju, ali vaša djela pokazuju sasvim nešto drugo. Bludnice ne mogu tvrditi za sebe da čine volju Božju. Ali kako mnoge od njih imaju pravo kajanje, čine usprkos svoga "zanimanja" više dobra nego vi! Isus je tada sa svojim odnosom mnoge sablaznio. Ni danas ne bi prošao bolje. On nas sve voli, ali neumoljivo podsjeća na to: Stvar je u djelovanju a ne u lijepim riječima!

Nedjeljna duhovna misao - 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

Draga braćo i sestre,

sve u kraljevstvu Božjem koje se dovršava u nebu, a počinje na zemlji, od početka je naime dar. Dar je Božji da mi živimo i egzistiramo. Tko bi za nas pitao da nas nije bilo? Prije svega je dar da smo u Isusu Kristu pozvani na Božje djetinjstvo i na vječni život u nebeskom kraljevstvu. Nitko od nas u pravom smislu ne može "zaslužiti" nebo. Ta zasluga dolazi najprije od Isusa Krista koji je po svojoj muci i smrti oprostio grijeh i nama zaslužio milost koja nas čini svetima. Ljudska "zasluga" sastoji se od vjerno-poniznog prihvaćanja milosti Božje i u slobodnom sudjelovanju s njom po vršenju dobrih djela.

MOLITVA SV. ARKANĐELIMA

Sveti MIHAELE Arkanđele brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovjedi Bog: Ti Vojvodo vojske nebeske sotonu i druge duhove zla koji svijetom obilaze na propast duša božanskom krijepošću u pakao strovali. Amen!

O Bože koji si među svim anđelima izabrao GABRIJELA da navijesti tajnu Tvog utjelovljenja: milostivo nam podaj da mi koji sudjelujemo u njegovoj gozbi na zemlji možemo osjetiti učinak njegove zaštite na nebu, koji živi i kraljuje s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u sve vijeke vijekova. Amen!

O Bože koji si dao blaženog Arkanđela RAFAELA tvome sluzi Tobiji kao suputnika na njegovom putu, podaj nama, svojim slugama, da uvijek možemo biti zaštićeni njegovom skrbi i ojačani njegovom pomoći. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu Tvome Sinu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, u sve vijeke vijekova. Amen!

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 27,30 – 28,7; Ps 103,1-4.8.10-12; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

Draga braćo i sestre,

oproštenje je čin ljubavi. Bez nje se ne može govoriti o oproštenju. I zato je oproštenje božanski čin. Bez posjedovanja tog božanskog u sebi ne može se iskreno oprostiti. Bez ljubavi oproštenje je taktika i može se dogoditi da netko "opraštajući" bez ljubavi još više uvrijedi i ponizi onoga kom se oprašta. Promašaja će uvijek biti. Pa i Isusov dolazak nije dokinuo grijeh. A da bi ga ipak mogli živjeti kao ljudi Isus nas poziva na opraštanje. Svako opraštanje liječi ljudsku zloću i ponovno uspostavlja ranjeno bratstvo koje je povrijeđeno s "Kainom i Abelom". Dapače, "korektni odnos" i s Bogom uspostavlja se kroz bratsko opraštanje i ljubav. Tako je i u međuljudskim odnosima. Tko nije spreman praštati i prihvaćati oprost ne može živjeti kao čovjek. Čovjek se rješava neprijatelja praštanjem. Ničim drugim.

Svi smo mi u određenoj "dozi" nepravedni baš zato što smo osjetljiviji na svoju pravdu nego li na pravdu drugoga. Kad se gledamo u svjetlu današnjeg Evanđelja, onda u sebi prepoznajemo dva lika: mi smo i onaj koji prašta, ali i onaj koji drugoga gnjavi. Jasno, nismo to istovremeno, ali u nama su skrivena oba lika. Ipak se stalno molimo Bogu: "oprosti nam kao što mi opraštamo". Kako je to plemenito, ali i zamka koju sami sebi postavljamo.

Izgleda da je potrebno da nam se oprosti više negoli što mi opraštamo. To bi bila realnija molitva. Ali na način kako se mi budemo odnosili prema drugim ljudima tako se i Bog odnosi prema nama. Tako ga mi molimo! Bog, koji nas je stvorio za ljubav i dobro poziva nas da praštamo kao grješnici grješnicima. Opraštanje je u biti kršćanskog vjerovanje. Zato se opraštanje i odvija bezuvjetno. Isus nam svima daje primjer. Ljubav samo može oprostiti, a nikoji drugi razlozi. Isus na svojem putu "samo oprašta". 'Kud je prolazio samo je opraštao i mirio' – netko napisa.

Nedjeljna duhovna misao - 23. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20

Draga braćo i sestre,

Isus, u nedjeljnom evanđelju, razvija Ezekielovu misao o bratskoj opomeni (Ez 33,7-9). Ističe potrebnu diskreciju koja čuva tuđi dobar glas i dijeli odgovornost s odgovornima u zajednici. ‘Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.’ Ako netko srlja pogrešnim putem, čini gluposti, dužan sam pristupiti mu, upozoriti na njegovo ponašanje, prekinuti šutnju. Često se u ljudske odnose uvuče lažna tolerancija. Bojimo se imenovati stvari. Otvoreno komunicirati. U prijateljstvu biti međusobna korekcija. Lakše je drugoga otpisati, prekrižiti, etiketirati.

U situaciji kada su ljudski odnosi zategnuti i napeti važno je doživjeti i osjetiti drugoga da je bratski nastrojen, da nas iskreno ljubi i želi nam dobro. Mi često, nažalost, činimo suprotno: podgrijavamo tuđe sukobe i predrasude, a ne pomažemo da zavađene strane uđu u mir. Isto tako, potrebna je poniznost i poučljivost da se uopće prihvati tuđa dobronamjerna kritika. ‘Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaište što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima.’ Rasprostranjeni individualizam zahvatio je i kršćansku molitvu. Teško nam je moliti zajedno s drugima. Molitva je postala naša ‹privatna stvar›.

Nemamo naviku ili hrabrost zajedno moliti s bratom i sestrom u sukobu. Isus poziva na zajedničku molitvu u napetim i problematičnim situacijama. Možda smo tek u zajedničkoj molitvi pred Bogom, sposobni otvoriti naše rane, pripremiti se i prihvatiti pomirenje. Ivo Andrić jednom reče: “Sve u životu možemo izgubiti, ali najteže je kada izgubimo ljude”. U životu su ipak najvažniji dobri ljudski odnosi. Velika je zadaća koju pred nas stavlja današnje evanđelje: da budemo jedni drugima lijek.

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 20,7-9; Ps 63,2-6.8-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

Draga braćo i sestre,

kad se sluša Isusove govore, kad se gleda njegovo djelo i njegov život, skoro bi ga svatko slijedio. On je zanosan, okolo njega se događaju čudesa, sve je prožeto ljubavlju, svako je zlo daleko od njega. Međutim, da bi se njega slijedilo nije dovoljan zanos i ugodne emocije, potrebno je realno životno opredjeljenje. Potrebno je dubinski se promijeniti, odreći se starog čovjeka. Potrebno je prihvatiti patnju i kroz nju se preporađati. Ljudi koji su prošli kroz patnju imaju veliko iskustvo i spoznaju koliko se čovjek mijenja. Ništa tako snažno čovjeka ne mijenja kao iskustvo križa. To je ljudski život i božanski. Zato gubljenje 'ljudskoga' života ne znači gubitak života nego gubitak 'životinjarenja' ili življenja po nagonu gole prirode, a ljudski život je uvijek 'iznad' prirode, ne protiv prirode.

Da, čovjek nije 'prirodno' biće. U čovjeku drijema jedan božanski, uzvišeni život koji nadmašuje prirodu – božanski život. Zato umiranje ili nadmašivanje života gole prirode otvara mogućnost božanskom životu. Dok ne umre prirodni ne pokazuje se božanski. Što koristi čovjeku da ima cijeli svijet, a samoga sebe izgubi. Čovjek je stvoren za vječnost, a svijet je prolazan! Ljudi misle da će stječući svijet imati potpuniji život. I dogodi se obrnuto.

Sve izgube a život nisu stekli. I tada je to potpuni gubitak. Moglo bi se govoriti o mističkom naglasku na bivstvu u odnosu na imanje. Bivstvo je neizgubivo, božansko, dok je imanje naše izgubivo. Koliko se vrlo često od Boga moli pomoć za stjecanje imanja, a vrlo rijetko za istinsko bivstvovanje. Isus govori o pravom bivstvovanju. Bivstvovanje je vječno a imanje je privremeno i 'pokvarljivo'. Pođimo za Isusom, kroz Ljubav pa ćemo steći istinski život i istinsko bivstvovanje koje je vječno kao što je vječan Bog i Ljubav. Slijediti Isusa znači nastojati promijeniti svijet, a ne adaptirati se svijetu, što se danas događa. Današnji svijet, prvenstveno čovjek, potrebno je preporoditi. Budimo hrabri i odvažni u nasljedovanju Isusa.

Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33

Draga braćo i sestre,

Naš Gospodin Isus Krist traži od nas u Evanđelju ove nedjelje unutrašnju slobodu i vanjsku iskrenost: ne trebamo se bojati ljudi, nego u radosnoj spremnosti ići našim putem u službi pred Bogom i u ljubavi prema bližnjemu. Pritom se ne trebamo plašiti javne riječi, ako se radi da zastupamo Boga i za njega svjedočimo. Svi mi poznajemo pritisak društvene sredine, grupe, javnosti, i nije lako i treba sasvim izvjesna jakost, da bismo se na pravi način održali uslijed toga pritiska. Preveć brzo se popušta radi "dragoga mira" ili se skriva iza onoga što "se" kaže ili čini.

Strašimo se vlastitoga mišljenja, pred vlastitim stajalištem, također tamo gdje se radi o pitanjima savijesti i uvjerenja vjere. Ne igraju li na kraju i mediji važnu ulogu u tome, što nam je u mišljenju i djelovanju tako reći navedeno…! Trebamo li biti slobodni?! Upravo ovdje od nas traži riječ Gospodnja, da odbacimo svaki ljudski strah. Ako bismo se našli i u situaciji progonstva, u kojoj bismo se bojali kao kršćani za svoj život, nema razloga, da pred moćnicima ovoga svijeta padnemo na koljena. Ne – "bojati" i klanjati se smijemo samo Bogu! Pritom "Božji strah" ne razumijeti kao strah pred Bogom, nego puno više kao strah dragoga strahopoštovanja, poniznoga i povjerljivoga respekta u odnosu na Boga, našega nebeskog Oca koji se brine za nas i ne dopušta, da nam nešto ne dostaje od onoga što trebamo za naš život. Evanđelje ove nedjelje sa sigurnošću ne želi jedno: da nam utjera strah i da nas obeshrabri.

Netko bi mogao kazati da su njemu zahtjevi vjere previsoki i da ih je nemoguće vlastitom snagom svladati. Da, to je ispravno! Vlastitom snagom sigurno ne. A ipak u tom leži ključ razumijevanja i temelj naše nade: što smo više svjesni vlastite slabosti, i našu nadu temeljimo na Gospodinu, tim sigurnije i moćnije pripada nam Božja pomoć. Nije naša vlastita snaga ono na čemu gradimo, nego pomoć Božja, okrepa i pomazanje njegova Svetoga Duha daju nam snagu i hrabrost.

Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 19,2-6a; Ps 100,2.3.5; Rim 5,6-11; Mt 9,36 – 10,8

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju slušamo kako je Isusu žao naroda. Narod luta, raspršen po gorama judejskim i galilejskim. Njegova se misija sastojala upravo u tome, potražiti izgubljeno koje rabini i svećenici njegova vremena nisu tražili. Na njima je Božje oko i njima je usmjerena Božja misao i misija. Ne smije biti više nikakvih granica između ljudi koji su u nevolji i bijedi. Zato on i postaje prijatelj carinika i grješnika, on traži ljude ondje gdje su se kao brodolomci nasukali u životu.

Isus je nastupao kao liječnik duše i tijela. Ne govori mnogo o bolestima, već ih liječi. Ne tumači narav bolesti ili njihovu vrstu, već je zove pravim imenom i pomaže nevoljniku. Posvuda on vidi samo jedno, istinsko izvorište bolesti i zla. Zna za istovjetni korijen svake bolesti, fizičke ili psihičke. A to je čovjekovo otuđenje od Boga. Potreban je obrat prema Bogu. Nijedna mu bolest nije previše ogavna. Nikakva guba nije zapreka na putu do čovjeka. To traži i od svojih najbližih.

S punim povjerenjem u čovjekovu osobu i snagu Boga koji ih osposobljuje uhvatiti se ukoštac sa zlom svijeta. "Oče, slavim te, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima" (Mt 11,25). Da bi čovjek bio istinski apostol, nije potrebno svršavati škole i pohađati sveučilišta ili akademije, već jednostavno sjesti do Isusovih nogu, biti u njegovu društvu, osluškivati, odnosno ćutjeti njegovu sućut za bol i bolest svijeta te u snazi njegova Duha i poslanja poći i činiti isto što je i sam Isus činio. To jedino svjedoči da je Isus pravi, onaj koji kida okove Zloga i pakla, grijeha i smrti.

Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.: Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Draga braćo i sestre,

danas slavimo svetkovinu Presvetoga Trojstva. To znači, klanjamo se jednome i jedinome Bogu koji živi u tri sobe: Ocu i Sinu i Duhu Svetom. Bog nam se objavio u svome stvaranju, u djelu otkupljenja i u posvećenju ljudi. U toku povijesti spasenja sve jasnije je bivalo, tko je uistinu Bog. Mislimo najprije na Stari savez: tamo je u božanskoj pedagogiji bilo posviješćeno ljudima da je samo jedan i jedini Bog. On je na osobit način izabrao svoj izraelski narod, i htio je da njegovo spasenje konačno dođe do svih naroda. Ljudi više ne trebaju štovati mnoštvo poganskih bogova ili snagu prirode, nego klanjanje i slavljenje, hvala i molba pripadaju jednome i jedinome Bogu! S dolaskom Isusa Krista u ovaj svijet Bog se nama ljudima još jasnije pokazao: Bog šalje svoga Sina u ovaj svijet; vječni Bog stupa u blizi odnos prema nama ljudima; on sam postaje jedan od nas.

Sin Božji, Isus Krist, rođen je od Djevice Marije kao čovjek. I kad Gospodin naš Isus Krist dovrši svoje spasiteljsko djelo na zemlji i nakon svoga uskrsnuća bude uzet na nebo, on nam od Oca šalje Duha Svetoga, da svi, koji vjeruju, budu ispunjeni njegovom ljubavlju. Duh Sveti uvodi nas u svu istinu. U Duhu Svetom spoznajemo jednoga i trojstvenog Boga i klanjamo mu se. Mi spoznajemo, da je Bog tajna ljubavi. Ljubav nije samoća nego zajedništvo. Tako je Bog u samome sebi najviše i najblaženije zajedništvo koje postoji. Bog želi da i mi ljudi sudjelujemo u njegovoj radosti, i poziva nas da vjerujemo i daruje nam u krštenju božanski život. Vječni, trojstveni Bog stanuje u našim srcima; ako ljubimo braću i sestre, tada imamo zajedništvo s Bogom, koji je "ljubav". (1 Iv 4,8.16). "Ako vidiš ljubav, vidiš Presveto Trojstvo", tako to formulira sveti Augustin. Stoga možemo kazati: Boga nitko ne može shvatiti, obuhvatiti, a ipak nam je blizu. Mi smo u živom jedinstvu s njime, ako čuvamo u srcima vjeru, nadu i ljubav i naš život izručimo Bogu.

Nedjeljna duhovna misao – Duhovi

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; 1Kor 12,3b-7.12-13; Iv 20,19-23

Draga braćo i sestre,

Isusov prvi pozdrav učenicima bio je: Mir! Tako pozdravlja svoje prestrašene i iza zaključanih vrata skrivene prijatelje. Mir vama! Taj koji tako pozdravlja, bio je mrtav, a sada vidi i živ je. Umro je strašnom smrću na križu. Apostoli su bili puni straha. S pravom. I njima je prijetilo zatvaranje. Tada se vrlo brzo moglo biti žrtva nasilja, okupatorskih trupa. Isusov iznenadni dolazak donosi istovremeno mir i radost: „i obradovaše se učenici, vidjevši Gospodina". Njegov mir daje hrabrost, pouzdanje, uzima strah iz njihovih srdaca. Više se ne skrivaju iza zaključanih vrata. Isus im je vratio pouzdanje i idu u tada poznati svijet i šire vijest – vijest mira i radosti. I to je nevjerojatno kako je iz te male prestrašene grupu učenika moglo nastati jezgro, srčika, bit po svem svijetu proširene zajednice vjernika. Isus ih je ohrabrio i svojim riječima odredio njihov daljnji put: "Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas".

Isus nije došao samo za neke. Njegovo poslanje je to da svim ljudima pokaže put i da za sve bude Put. On je želio da njegova riječ donosi mir, a ne nasilje. Isus nije želio da se njegova poruka širi nasiljem ili prisiljavanjem drugih. "Evo Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta!" Oproštenje i pomirenje bili su smisao njegova poslanja. To poslanje predaje dalje svojim učenicima. Međutim, kako razumjeti Isusovu riječ „kojima otpustite – oprošteni su im, a kojima zadržite – zadržani su im“? Vjerujem da Isus daje moć i snagu oprostiti grešnicima. Opraštati grijehe „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ pripada jedino svećeniku. Nijedan liječnik, nijedan psihoterapeut ne može oprostiti grijehe. On može samo pomoći kako prepoznati grijeh(e). Oprostiti može samo svećenik u snazi Duha Svetoga, u ime Božje. To je Isusov čudesni uskrsni i duhovski dar! Tko se ustručava priznati grijehe, imenovati ih i ispovijediti ih, grijesi mu ostaju pridržani. On samome sebi uskraćuje oproštenje. Isus samo čeka da oprosti grijehe i udijeli svoj mir!.

Nedjeljna duhovna misao – 7. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

Draga braćo i sestre,

danas u evanđelju promatramo Isusa u molitvi. Isus je mnogo molio. Povlačio se u samoću. Molio je na brdu. Molio je u noći. Mi jedva znamo što i kako je molio. To ostaje njegova tajna. Kao što naše moljenje ostaje naša tajna. Moljenje je stvar srca. Nešto vrlo osobno, intimno. Kad promatram molitelje u crkvi koji su upalili svijeću, klekli, tiho sjede zatvorenih očiju: što ja znam o njihovoj molitvi? Ali to me dira. Tu i tamo do nas dopire riječ glasne molitve, potresne molitve u muci križa: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" Puno puta smijemo na trenutak pogledati malo u dušu Isusovu. Slutimo što pokreće njegovo srce. Zbog čega moli. Nijedna Isusova molitva nije tako izvorno predana kao Isusova "oproštajna molitva", malo sati prije uhićenja, smrtne osude.

Danas čitamo prvi dio te molitve. To je nešto kao Isusova oporuka, njegova posljednja volja, koju on povjerava Bogu. Prva riječ te molitve kazuje ukratko sve , što Isusu leži na srcu: "Oče!" Tako on oslovljava Boga. Tako trebamo i mi oslovljavati Boga: "Oče naš!" Ako to shvatimo, ako nam to stvarno uđe u srce, tada smo sretni. Isusova posljednja želja je da upoznamo Boga. Zato moli on. Prečesto ne mislimo na Boga. Isus moli, da mi trebamo upoznati Boga kao njegova i našega Oca: "Objavio sam ime tvoje ljudima." Da, mi možemo upoznati Boga. Mi samo trebamo gledati na Isusa. Tada vidimo kakav je Bog. Mi trebamo samo slušati Isusa, i tada slušamo samoga Boga. Nije li to nešto veličanstveno? Bog je neshvatljiv, ali Isus je "Bog za prihvaćanje". Bog bi nam želio pokazati tko je on, i stoga je Isus došao da ga možemo susresti. Zato je to tako važno, tako napeto, da točno pazimo na Isusove riječi. U njima nam govori Bog. S ljudskim gestama, s ljudskim srcem.

Nedjeljna duhovna misao - 6. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3,15-18; Iv 14,15-21

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus nam obećava da će poslati Duha Svetoga , Branitelja koji će neprestano biti uz nas. Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. “Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece. Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji.

S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”. Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva Paraet”, doslovce: “Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus. “Paraklet” se obično prevodi “Tješitelj”, budući da je Isus prvi ješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i “Duhom istine” (Iv 16,13). Osim toga vlastitog imena koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9.14; 15,19, 1 Kor 6,11; 7,40), a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

Nedjeljna duhovna misao - 5. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; 1Pt 2,4-9; Iv 14,1-12

Draga braćo i sestre Isus nam poručuje:

"Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!"

Vjera daje sigurnost, također u teškim situacijama. Ona gradi na Bogu. Ona vjeruje u Isusa. Ona se može osloniti na to, da nas Bog ne će ostaviti. Iako od vremena do vremena zna biti olujno i mi ne znamo kamo bismo glavu stavili, možemo vjerovati Isusu. Cilj nam je poznat i siguran: Dom Očev! Mi znamo kamo idemo: "Idem pripraviti vam mjesto", obećao je Isus. Jedan dom čeka na nas. Za svakoga je predviđeno mjesto. Za sve se unaprijed brine, sasvim osobno: "U domu Oca mojega ima mnogo stanova". Bog je unaprijed mislio na mene. On čeka da mu povjerujem i da se zajedno s njime brinem. Dobro je i potrebno brinuti se za mirovinu. Bilo bi loše ako se ne bismo brinuli za vječnu domovinu.

Umirujuće je misliti na to da se drugi pobrinuo za moj konačni dom. Isus sam kaže, da on priprema za svakoga od nas osobno, dom koji ostaje kod Oca. Isus sam zaslužio nam je nebo. Više nego što roditelji mogu učiniti za svoju djecu. Stoga je važno njega upoznati. Tomino pitanje objašnjava Isus: "Ja sam put, istina i život". To nijedan čovjek ne može za sebe kazati. Mnogi su mudraci pokazali putove, ali nitko nije mogao kazati da bi on bio put. Je li Isus drzak? Je li umišljen? Precjenjuje li sebe? Njegove riječi pristaju samo, ako je on više nego čovjek. Samo ako je on Bog, može o sebi kazati da je Put, Istina i Život.

Nedjeljna duhovna misao - 4. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,14a.36-40; Ps 23,1-6; 1Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10

Draga braćo i sestre,

Krist je Dobri Pastir. U čemu se ogleda posebnost njegovoga pastirskoga djelovanja i osobnost njega kao pastira? Prije svega u odnosu. Gotovo cijelo deseto poglavlje Ivanova evanđelja govori nam i svjedoči da je Isus Krist uvijek u odnosu. U odnosu spram Ocu s kojim je jedno i čiju Slavu navješta. Sve što ima i što tvori srž njegovog poslanja zapravo je Očev dar. Isus je i u odnosu s onima koji su mu povjereni, sa svojim ovcama. Isus Krist ih poznaje. To je važno. Poznavati znači biti u odnosu sa svakim koji mu je povjeren, znati njegovu nutrinu, njegove životne stavove, misli i osjećaje, znati njegove slabe i jake strane. Poznavati znači prihvaćati, ali i voditi prema nečemu novome i drugačijem, prema onome što nedostaje. Isus tako pokazuje i utjelovljuje lik dobroga pastira.

U središtu je odnos koji je važniji od bilo koje druge organizacijske ili funkcionalne dimenzije, kojoj se često posvećuje sva pažnja sva energija. Ali, ni tu se ne radi o vrsti jednostranoga odnosa koji je isključiv ili usmjeren samo prama onima koji nas okružuju. Temelj takvoga odnosa prvenstveno je odnos s Bogom, Kristov odnos s Ocem koji se temelj odnosa i poznavanja onih koji su mu povjereni. Krist time pokazuje temeljnu bit pastirskog poslanja. Svaki je pastir pozvan biti u dvostrukom odnosu, u odnosu s Bogom i s onima koji su mu povjereni. Ako nedostaje dimenzija odnosa s Bogom hranjena vjerom, molitvom, slušanjem, slavljenjem, onda ni dimenzija odnosa s povjerenim stadom neće biti poznavanje, ljubav, predanje, služenje, nego traženje vlastitog egoizma koji ne dopušta djelovanje Kristova duha.

Nedjeljna duhovna misao - 3. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,14.22-23; Ps 16,1-2a.5-11; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35

Draga braćo i sestre,

“Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.” (Lk 24,16). Neprepoznati Isus – to je nit koja se provlači u pripovijesti o dvojici učenika na putu u Emaus. Slično nalazimo u glasovitom prizoru Posljednjeg suda: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ (Mt 25, 44) Dvojica učenika ne prepoznaju Isusa. Doduše, imali su zdrave oči i mogli su sve vidjeti oko sebe: put, krajolik, ljude. Sljepoća se skrivala u njihovoj nutrini, u njihovom srcu. Pod srcem ne mislimo na srce kao fizički organ u našim grudima koji tjera krv po tijelu. ‘Srce’ je mjesto na kojemu osjećamo, vjerujemo i spoznajemo stvari koje nije moguće vidjeti isključivo tjelesnim očima. Srcem vidimo dublje. Srcem doživljavamo stvarnost.

Svaki put kada slavimo euharistiju, pozvani smo prepoznati pet Kristovih nazočnosti: kada se okupljamo u njegovo ime; dok se naviješta evanđelje; u tijeku euharistijske molitve u kojoj se uprisutnjuje njegova muka, smrt i uskrsnuća; za vrijeme svete pričesti; u našemu osobnom svjedočenju izvan euharistijskog slavlja, u našoj svakidašnjici. Neki su katolici vjeru sveli samo na primanje sakramenta, a zaboravili na svjedočenje vjere u svakidašnjici. Dolazimo na euharistiju da se učimo srcem vidjeti i prepoznati skrivenoga Krista, da imamo snage mijenjati stvari, da spoznamo vlastitu odgovornost u današnjemu svijetu. I tada ćemo kao učenici na putu u Emaus doživjeti: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk 24, 32)

Nedjeljna duhovna misao – 2. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Draga braćo i sestre,

Nedjelja Božjeg Milosrđa slavi se u nedjelju nakon Uskrsa. Posvećena je Božjem milosrđu, koje je promovirala poljska redovnica sv. Faustina Kowalska. Neslužbeno je slavljen od 1985. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetkovinom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000., u godini Velikoga jubileja, na dan kanonizacije svete Faustine. U Dnevniku sv. Faustine napisana je Isusova poruka u vezi ovoga blagdana: "Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine milosrđa mojega i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja pristupi ispovijedi i sv. pričesti zadobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Neka se nijedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skerlet. Svetkovina milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu".

Isus je sv. Faustini rekao: "U Starom sam Zakonu slao proroke svome narodu s gromovima. Danas šaljem tebe čitavom čovječanstvu sa svojim milosrđem. Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo već ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce. (Dn 1588)"

Slika Božjeg milosrđa prikazuje Isusa kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela. One označuju krv i vodu koje su potekle kada je Isusovo umiruće srce na križu bilo kopljem probodeno. Ispod slike piše: "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav. Prema Dnevniku sv. Faustine, Isus je obećao posebnu zaštitu i milosti, svakom gradu i svakoj kući, u kojima će biti izložena ova slika.