Duhovna misao

Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.


Nedjeljna duhovna misao – 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 35,12-14.16-18; Ps 34,2-3.17-19.23; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

Braćo i sestre,

mi ustrajno i s pouzdanjem molimo, a onda Bog postupa prema našim molitvama. U današnjem evanđelju Isus u prispodobi opisuje suca koji čini dobro udovici samo da mu više ne dodijava. Ako tako postupa nepravedni sudac, koliko li će više Bog uslišati one koji mu svednevice vape. Međutim, u nekim zgodama našega života izgleda nam kao da nas Bog ne čuje, kao da je okrenuo lice od nas. I nama se ponekad čini da nas Bog ne čuje, da nas je ostavio na čekanju. Ovo je sasvim razumljivo ljudsko razmišljanje. Duboko u sebi znamo i vjerujemo da nas Bog čuje. Zato Isus danas veli kako uvijek valja moliti i nikada ne sustati. Osnova naše vjere, osnova Kristova nauka jest upravo to, da je Bog milostiv, da je Bog dobrostiv, da je Bog ljubav. U Svetom pismu Bog govori da nas voli više nego što bi majka mogla voljeti svoje dojenče, više nego zaručnik zaručnicu, više nego otac sina. Toliko puta Pismo govori da nas Bog voli unatoč naših grijeha, unatoč toga što mi njegovu ljubav ne zavrjeđujemo. Kakvi god da jesmo, važni smo Bogu. Bog ne može ne ljubiti, baš kao što svjetlost ne može ne svijetliti. Bog je blagonaklon, Bogu je stalo, Bog nas voli. No, kako onda razumjeti današnju Isusovu prispodobu?

Veli da će Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vape k njemu. A iskustvo nas uči da nije baš uvijek tako. Govorimo o vapaju majki za zdravlje svoje djece, govorimo o molitvama za prestanak rata i nasilja. Govorimo o silnim uzdisajima ljudi i žena koji žude za mirom, slogom i ljubavlju u braku i obitelji. Često ne bude onako kako se čovjek moli. Zaboravljamo da je molitva iznad svega drugovanje s Bogom, molitva je nastojanje da čovjek pokuša spoznati Božju volju i prema njoj živjeti. Kao što nas je Bog stvorio, tako Bog ima za svakog od nas posebno poslanje. U molitvi nam valja tražiti da spoznamo volju Božju za sebe. Božja je volja, naravno, u prvom redu, da se odreknemo svakoga zla i grijeha. Božja je volja da živimo po evanđelju. Božja će volja biti i sve ono što nas u životu pogodi, a što je posvema izvan našeg utjecaja. Kakve god bile moje nevolje ja vjerujem: Bog vidi, Bogu je stalo, Bog je uz mene, on na meni ispunja svoju volju koja je na čudesan i meni često nedokučiv način za me spasonosna i sada i u vječnosti. Stoga ustrajmo u molitvi, vjerujmo u snagu molitve, vjerujemo da nas Bog čuje i da nam daje ono što je najbolje za nas, pa mu za to molitvom i zahvalimo.

Nedjeljna duhovna misao – 28. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1-8

Često se kaže da zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu, a ta je da ozdravi. Tko god ima iskustvo bolesti zna da je doista tako. A znala su to i desetorica iz današnjeg evanđelja koji bolesni od gube prilaze Isusu i traže da im se smiluje. Guba je bila opaka i ružna kožna bolest, koja je u ono vrijeme bila neizlječiva, pa bi nakon višegodišnje muke najčešće završavala smrću. Ova desetorica koja prilaze Isusu krše zakon jer se u stanju te bolesti nisu smjeli približavati naselju, a sama se bolest smatrala kaznom za grijeh. Gubavci su se osjećali odbačenima od sviju, i od ljudi pa i od Boga. Zato ova desetorica zastaju i izdaleka viču Isusu: smiluj nam se! Zanimljivo je da čak ne traže ozdravljenje nego traže da prema njima ima sućuti. Činjenicom kako je gubavaca deset, što je broj punine, evanđelist Luka želi poručiti kako je cijeli narod, cijelo čovječanstvo na neki način gubavo. Nitko nije čist jer svatko u sebi nosi grijeh uslijed kojega je udaljen od Boga i ljudi. Gubavci će ozdraviti, ali ne odmah nego nakon što su čuli Isusovu riječ i krenuli.

Kršćanin treba iskoračati puno koraka dok s njega ne otpadne guba uslijed koje se osjeća udaljen od Boga, zbog koje izbjegava ljude, koja mu opterećuje savjest. Gubavci su čuli riječ ozdravljenja i po njoj krenuli prema svećeniku kako bi ozdravljenje bilo priznato, a oni se mogli vratiti u društvo. Sva desetorica otiđoše putem ozdravljenja, ali samo jedan se vratio. Zanimljivo, nije to bio vjerni Židov već tuđinac, Samaritanac, za ondašnje vjerne Židove bio je heretik. Isus u prvi plan stavlja njegovo slavljenje Boga. I drugi su ozdravili, ali su ozdravili za sebe! Iako su im tijela očišćena, srca su im i dalje u gubi. Koža je ozdravila, ali ne i srce. Moguće je poslušati Isusa i sve učiniti, ali i dalje ostati besplodna smokva. Samaritanac osjeća kako Isus prema njemu nije ispunio dužnost. Zna da mu je pružio ono što nije morao i stoga jedini kreće nazad prema njemu te jedini dobiva od Isusa garanciju da ga je njegova vjera spasila. Neka i nama to bude poticaj da zamolimo Gospodina da nas očisti od gube koja kalja naše srce, naš odnos prema Bogu i čovjeku, da umnoži našu vjeru kako bi svako od nas mogao od Isusa čuti: „Tvoja te vjera spasila!“

Nedjeljna duhovna misao – 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Hab 1,2-3; 2,2-4; Ps 95,1-2.6-9; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

Draga braćo i sestre,

Puno je stvari koje činimo kao dobra djela u odnosu prema bližnjima, što je dobro i pohvalno, rekli bismo, evanđeoski. No, danas nas u evanđelju Isus pita o našim motivima, našim razlozima. Zašto mi to činimo? Što zauzvrat očekujemo? Isus donosi primjer najamnika koji je cijeli dan marljivo radio svoj posao. Taj će čovjek dobiti svoju dnevnicu za rad. No, tu nije kraj. Na koncu svog težačkog posla dužan je ispuniti još jednu zadaću, a ta je poslužiti gospodara za večerom. Čini se kao nepravda da nakon čitavog dana mora učiniti još i to, ali budući je pristao raditi kao nadničar, pristao je i na ovo. Tako gospodar nije okrutan već pravedan jer nije prekršio njihov dogovor. I mi također nerijetko više očekujemo, makar to po sebi i ne bilo nužno i pravedno. Rado zbrajamo naše zasluge, makar se kunemo da smo posve nesebično i neproračunato učinili neko dobro djelo. Tako se može npr. dogoditi da naplaćujemo našu roditeljsku ljubav. Namećemo svojoj djeci osjećaj krivnje da bi onda oni uvijek činili ono što mi hoćemo, jer imamo osjećaj da su nam dužni. Takvih primjera manipuliranja zbog učinjena dobra ima na pretek. A Isus nas poziva na se definiramo kao beskorisne sluge. Ne smijemo činiti stvari s računicom, ne smijemo činiti dobro da budemo pohvaljeni, već trebamo činiti dobro radi njega samog.

Ne bojmo se. Bog sve vidi i sve zna. Neće nam proći nenaplaćenom ni čaša hladne vode koju smo dali žednu čovjeku. Neće proći nenagrađenom niti jedna jedina lijepa riječ koju smo nekom uputili. Zar stvarno mislimo da bi Bog bio zaboravljiv ili možda nezahvalan? Sjetimo se: Bog se ne da darom nadmašiti. Veli Isus: „Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, naplatit će ti.“ Ne trebamo se silno brinuti da nam se priznaju naša dobra djela. Kad bi nas Bog sudio isključivo po našim djelima, ne bismo dobro prošli. No, Bog nas sudi po svojoj dobroti, po svom smilovanju. A posebno mu se sviđa bogato obdariti one koji su ponizni. Molimo i Gospodina za tu poniznost, molimo ga da umnoži našu vjeru koja će biti sposobna činiti čuda, ponajprije čudo našeg obraćenja i posvećenja, a onda i čudo da sve što radimo činimo ljudima na korist i spasenje, a Bogu na slavu.

Nedjeljna duhovna misao – 26. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Am 6,1a.4-7; Ps 146,6c-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31

Draga braćo i sestre,

nerijetko ne možemo proniknuti kolika zna biti ljudska bijeda. Ponekad se i mi, vjernici, pravimo da ne postoji brat ili sestra u potrebi ili pak smatramo da je ta osoba tuđa briga. O takvom jednom marginaliziranom čovjeku govori i današnja prispodoba o bogatašu i siromahu Lazaru. On je, sav u čirevima, ležao pred vratima bogataša. Bio je gladan i priželjkivao je nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Jedino što je tražio su mrvice s bogatoga stola jer za njega su te mrvice značile hranu, život, a za bogataša su to bile doista tek mrvice. Ponekad doista nije potrebno uložiti bogatstvo već mrvicama razveseliti bližnjega. Imamo za to priliku svakodnevno, od toga da uz koju kunu prosjaku poklonim i svoje vrijeme u razgovoru, da staroj majci ne pružim tek čašu vode kako bi je se riješio već i toplu riječ i zagrljaj, da ne služim bližnjemu namrgođena lica jer to moram učiniti već da stavim osmijeh koji govori o srcu ispunjenom ljubavlju za Boga i čovjeka.

Mrvice, to su sitnice koje činimo s velikom ljubavlju da bismo drugima donijeli Boga i zajedno s njima zadobili spasenje. Ne zanemarujmo ih jer bogataš je svojim mrvicama mogao postići nebo, mogao se spasiti, ali je propustio tu prigodu. Bog ne zbraja naše silne i velike zasluge, ne gleda nagrade i pohvale koje dobivamo od drugih za svoja dobra djela. Bog gleda na moju prostodušnu ljubav koju se svakodnevno trudim iskazivati u malim i svakodnevnim životnim trenucima. Život je Božji dar, život je radost. A radost se umnaža kad se dijeli, kad se dariva. Na taj način postajemo slični Bogu koji se najviše veseli kad svoj narod obasiplje mnogim dobročinstvima. Zanimljivo je, između ostalog, zapaziti detalj da se bogataševo ime ne spominje jer se nije spasio, a Lazarovo je ime upisano u knjigu života, urezano u dlan Božji te se nalazi među spašenima, živi u Bogu koji je Život. Ne bojmo se stoga svakodnevno i svakome koga susrećemo dati makar mrvice od sebe kako bi i naša imena bila upisana u nebu.

Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Draga braćo i sestre,

čitamo u današnjem evanđelju prispodobu o jednom upravitelju koji je prikazan kao lopov i varalica, ali je uzet kao primjer za Isusovu poruku. Taj je upravitelj na nama nepoznat način na imanju gospodara stvorio veliki manjak. Kada je gospodar to saznao bilo je jasno da će uslijediti sankcije koje će ugroziti upraviteljevu egzistenciju. Promišljao je i našao rješenje kako da si i nakon gubitka pozicije stekne prijatelje za budućnost, pa kada bude u potrebi, ima se kome obratiti, a to su dužnici kojima je smanjio dug. Samim time, oni više nemaju obveze prema gospodaru već ovom upravitelju. Dakako, Isus nas ne želi potaknuti na to da sprovodimo nepošten i nepravedan, proračunat način života.

Bit ove pouke je da se upravitelj svim silama trudio da ne propadne materijalno, a nama bi to trebao biti poticaj da se jednako svim silama trudimo da ne propadnemo u duhovnom smislu. Ono što se od nas traži je vjernost Bogu. Kada su u pitanju zemaljska dobra, i mi se znamo snaći kao nepošteni upravitelj, ali kad je u pitanju vjernost Bogu, tu već nailazimo na problem. Budimo iskreni: ne trudimo se ni blizu onoliko koliko se trudimo za naš ovozemaljski život. A Isus kaže da ne možemo služiti Bogu i bogatstvu. Bog želi u našem životu biti isključivo na prvome mjestu. Kao što je u Isusovoj prispodobi upravitelj imao na raspolaganju tuđe bogatstvo, tako Bog i u naše ruke stavlja ono što zapravo i nije naše vlasništvo: život, obitelj, obrazovanje, sakramente, vjerski odgoj koji smo primili, svoju riječ koja nas opominje da ne potratimo svoj dragocjeni život. Sve nam to može poslužiti da ne ludujemo, nego da mudro upravljamo vlastitim životom. Bog nam daje mogućnost da činimo dobro onim darovima koji nisu naši. Budimo mudri te ih iskoristimo na način da drugima činimo dobro te tako svi zajedno steknemo bogatstvo u Bogu.

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 32,7-11.13-14; Ps 51,3-4.12-13.17.19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32

Draga braćo i sestre,

evanđeoski tekst današnje nedjelje vjerojatno je jedan od najpoznatijih i najdražih tekstova iz razloga što nam progovara o neizmjernom Božjem milosrđu. I baš će se o tome zasigurno najviše propovijedati po svim crkvama, kako je Bog milosrdni Otac koji oprašta naše grijehe ma koliko god da ga uvrijedili jer nema grijeha koji Bog ne oprašta iskrenom pokajniku. Često se zaustavljamo samo na ocu i mlađem sinu, jer se, ako smo iskreni, nerijetko i nalazimo u ulozi mlađeg sina koji je povrijedio oca, ali mu je oprostio, kao što i nama Otac oprašta sve grijehe kojima ga vrijeđamo. No, zaboravlja se da ovdje postoji i drugi, stariji sin koji je bio cijelo vrijeme uz oca, koji ga nije uvrijedio, ali se našao uvrijeđen kada je otac prihvatio raskajanog sina; nije se radovao zbog dobra brata svoga koji je bio izgubljen, ali je pronašao pravi put. Ova je prispodoba upućena farizejima koji su kritizirali Isusovo druženje s carinicima i ostalim grešnicima. Nisu mogli shvatiti kako netko može imati osjećaja za te ljude, ne shvaćajući da su samim time vršeći vanjske forme ušli u bezosjećajnost.

U ulozi tih farizeja, a samim time i starijeg sina, znamo se i mi nerijetko naći, iako toga možda nismo svjesni. Smatramo se vrjednijima od onih koji ne prakticiraju kršćanski način života i kao da nas smeta kada netko takav promijeni svoj način života. Prokazuje ga se i pred Bogom kao osobu koja je do jučer udarala po Bogu i Crkvi, a sada svjedoči svoju vjeru. Koliko se samo ovdje pokazuje naša zatvorenost za istinsku ljubav iz koje izvire radost poradi dobra drugoga. Čemu bi se trebali više radovati nego onome tko je spoznao da hoda krivim putem te je promijenio način svoga života? Zar je doista naše oko ponekad zlo zato jer je Bog dobar? To je poruka na koju nas poziva današnje evanđelje, da se radujemo zbog svakog dobra, a osobito duhovnog dobra naših bližnjih, da zajedno s njima slavimo Boga koji se proslavlja po našim životima kako bismo jednom svi bili privedeni vječnom slavlju u domu našeg milosrdnog Oca.

Nedjeljna duhovna misao – 23. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

Draga braćo i sestre,

Isus mnoštvu koje ga je slijedilo postavlja uvjete: tko želi biti njegov učenik treba mrziti oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, nakon čega također treba uzeti svoj križ i ići za njim. Isus je vjerojatno osjetio da mnoštvo koje ga je slijedilo ima svoje ljudske računice, što nije pomirljivo s njegovim stavom i poimanjem života i vjere. Dolazili su s mnoštvom svojih težnji i potraživanja, pa Božja riječ nije u njima mogla biti djelotvorna na način na koji je on želio. Tako je dobar dio ljudi koji je slušao Gospodina imao neke svoje računice dok ga je slijedio, a on je htio da oni za Bogom idu isključivo iz želje za Bogom, a ne poradi računica koje su stvarali pred njim. Velika je devijacija ako ljudi takav stav primjene i na odnos s Bogom, ako prema njemu nastupaju na proračunat način. Ne znaju se potpuno Bogu predati, ne znaju ga tražiti radi njega samoga, nego ga traže radi sebe i svojih potreba, te idu za njim samo ako imaju neke materijalne koristi. Mnogo je onih koji ga slijede tražeći od njega da im očuva ili uveća postojeća zemaljska dobra, a da im u biti nije ozbiljno stalo ni do Boga ni do toga da sami žive božanskim životom. Tako ljudi bit svoga života rascjepkaju na dijelove, od kojih jedan dio se ostavlja za Boga, drugi dio za ljude, treći za obveze i stvari, itd.

Ne shvaćaju koliko je to pogrešno, pogotovo prema Bogu, koji, komunicirajući s nama osobno, očekuje da i naš stav prema njemu bude osoban, to jest sveobuhvatan. Bog prije svega očekuje od nas potpuno predanje, što će se kasnije pokazati kao najveći dar kojim možemo obdariti i svoje bližnje, jer ćemo od Boga naučiti bezrezervnu ljubav i predanje i za njih. Isus želi da sjednemo i da razmislimo, pa da potom napravimo dobar izračun, to jest računicu bez proračunatosti, jer proračunatost se događa kao plod zlih nagnuća i navezanosti na ovaj svijet u dubinama bića. Ako i možemo zavarati ljude, pa pod krinkom duhovnosti imati zemaljsku računicu, Boga sigurno ne možemo zavarati niti od njega možemo skriti ni najdublje misli. Znati duhovno računati znači opredijeliti se slijediti Isusa, bez obzira čega se trebali odreći i što u to uložiti, kako nam sugerira njegova sveta riječ: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. Odvažimo se riskirati i sve Bogu predati imajući samo jednu računicu: život vječni.

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 3,17-18.20.28-29; Ps 68,4-5ac.6-7ab.10-11; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje nam donosi izvještaj o tome kako je Isus bio pozvan na objed kod farizejskog uglednika, te je uočio kako se uzvanici bore za prva mjesta. Ovakav stav izvire iz ljudske duše i srca koji su ispunjeni egocentričnošću i taštinom. Stoga Isus ne propušta prigodu poučiti ih o duhovnim propustima i pogrješkama u koje su upadali. Htio im je skrenuti pozornost da svakodnevno iskrivljeno i nekrjeposno ponašanje nikada ne može postati normalnim samo zato što ga ponavljamo ili samo zato što se tako ponaša većina ljudi. Nije bio problem u tome gdje će tko sjesti već zbog unutarnjeg stava pojedinaca Isus želi skrenuti pozornost na to da boreći se za ovozemaljsko prvenstvo čovjek može izgubiti vječnost s Bogom. Često zaboravljamo koliko je velik svaki naš čin jer u sebi nosi snagu određenja, te nas može usmjeriti k nebu ili zakopati u zemlju. Zato naši čini ne pokazuje samo kakvi smo kao ljudi u određenoj situaciji, nego nas i usmjerava prema onom konačnom, nebeskom ostvarenju. Isus je ovim poučkom jasno istaknuo da između zemaljskih i nebeskih dobara postoji obrnuto proporcionalan odnos. To znači da, što se više netko trudi stjecati zemaljsko obilje, tim više sebe prikraćuje za nebesko blago.

Takav čak riskira da se dogodi potpuni gubitak nebeskih, ako do kraja i isključivo prione uz zemaljska dobra. Gospodin nam kao lijek za ovu opasnu bolest nudi poniznost kao krepost kojom možemo regulirati naš stav prema zemaljskim i nebeskim dobrima. Tko je ponizan svjestan je Boga i njegove veličine, te u isto vrijeme sebe i svoje neznatnosti. U ime toga neće se nikada nametati ljudima kao netko tko je veći od drugih, tko traži za sebe prva i bolja mjesta, već eventualno kao sluga koji služi da svi oko njega otkriju Božju veličinu. Sam Isus je tako živio, te je ostavio i svojim učenicima i sljedbenicima da to usvoje i posvjedoče u svijetu svojim životom. Na nama je da ga do kraja nasljedujemo kako bismo zauzeli, makar ne prvo, ali sigurno mjesto za njegovim stolom u Božjem kraljevstvu.

Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Izr 8,22-31; Ps 8,4-9; Rim 5,1-5; Iv 16,12-15

Vjerujemo da je taj jedini Bog apsolutno jedan u svojoj presvetoj biti kao i u svim svojim savršenostima: u svojoj svemogućnosti, bezgraničnom znanju, providnosti, volji i ljubavi. On je »Onaj koji jest«, kako je sam objavio Mojsiju (Izl 3, 14). On je Ljubav, kako nas uči apostol Ivan (1 Iv 4, 8). Tako ta dva imena, Bitak i Ljubav, izražavaju neizrecivo samu božansku stvarnost onoga koji nam se sam htio očitovati i koji »stanuje u nedostupnom svjetlu« (1 Tim 6, 16). On je sam u sebi nad svako ime, iznad svih stvari i svake stvorene inteligencije. Jedino Bog nam može dati pravu i potpunu spoznaju o samome sebi, objavljujući se kao Otac i Sin i Duh Sveti. Mi smo milošću pozvani na sudjelovanje u njegovom vječnom životu — ovdje na zemlji u tami vjere, a poslije smrti u vjekovječnom svjetlu.

Uzajamne veze koje odvijeka tvore tri Osobe, od kojih je svaka jedno te isto božansko Biće. Zahvaljujemo stoga božanskoj Dobroti što mnogobrojni vjernici mogu zajedno s Nama pred ljudima svjedočiti za jedinstvo Boga, premda ne shvaćaju tajnu presvetog Trojstva. Vjerujemo, dakle, u Oca koji vječno rađa Sina; vjerujemo u Sina, Božju Riječ, koji se odvijeka rađa; vjerujemo u Duha Svetoga, nestvorenu Osobu koja izlazi od Oca i Sina kao njihova vječna Ljubav. Tako u trim božanskim Osobama, koje su jednako vječne i međusobno jednake, bujaju i dolaze do vrhunca u svoj uzvišenosti i slavi, vlastitoj nestvorenom Biću, život i blaženstvo savršeno jednog Boga, i uvijek »treba častiti Jedinstvo u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu.

Nedjeljna duhovna misao – Duhovi

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29b-31.34; Rim 8,8-17; Iv 14,15-16.23b-26

Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. “Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece. Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama.

Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”. Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva “Paraklet”, doslovce: “Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). “Paraklet” se obično prevodi “Tješitelj”, budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i “Duhom istine” (Iv 16,13).Osim toga vlastitog imena koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9.14; 15,19, 1 Kor 6,11; 7,40), a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

Nedjeljna duhovna misao – VII. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 7,55-60; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

Isus Krist je u svome utjelovljenju izišao od Oca, a u svome uskrsnuću i uzašašću opet se njemu vratio: "Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu." (Iv 16,28) Što je pokrenulo Boga Oca, da nam pošalje svoga Sina i Duha Svetoga? To je bila ljubav! Jer Bog je u sebi tajna vječne ljubavi, i Trojstveni Bog je htio, da ljudi imaju udjela u ovoj ljubavi i kao Božja djeca bit će primljena u Božju slavu. Upravo stoga je Isus došao k nama: kao čovjek je htio da nam Bog bude blizu. Kao dokaz za to, da je stvarno s nama želio dijeliti sve, dragovoljno se podložio nepravednoj smrti na križu. Kao Božji Jaganjac uzeo je na sebe grijehe, da bismo mi mogli primiti dar pomirenja s Bogom. U dolasku Isusa Krista zasjalo nam je, tko je stvarno Bog. Mi ljudi ne bismo to nikada mogli dokučiti.

Ograničene su sposobnosti našega razuma; naše iskustvo je zemaljsko. Doduše ljudima je moguće, da se "ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom po djelima razabire", kake piše sv. Pavao u poslanici Rimljanima (Rim 1,20). Ipak ona najnutarnija Božja bit ostaje nam skrivena, ako se on nama dobrovoljno ne objavi. I baš je on to učinio, kad nam je poslao Isusa Krista, svoga Sina. Tako Isus s punim pravom kaže: "I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima" (Iv 17,26).

Nedjeljna duhovna misao – VI. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 15,1-2.22-29; Ps 67,2-3.5-6.8; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29

Duh Sveti dozivat će vam u pamet sve što vam rekoh

Čovjeku koji ima živ odnos s Isusom, nije potrebno moralizirati. Ona zna da su moralni principi važni i nužni jer postavljaju granice između dobra i zla. Jednako tako važna je i molitva radi potvrđivanja dobrih plodova života u zajedništvu s Bogom. „Ja sam u Božjem Srcu, Bog pak u mojem." Suvremeni čovjek često doživljava krajnosti: s jedne strane, načela i slijepo pridržavanje istih, a s druge samovolja pod krinkom slobode. Osobni odnos s Bogom čovjek ne gradi ispunjavanjem samog zakona, moralnim načelima ili vršenjem dužnosti. Istinska veza gradi se ljubavlju prema onome što Bog govori, a iz toga se onda rađa nova ljubav u čovjeku. Prava ljubav ne zaboravlja ono što joj je najvažnije, koga voli i gdje može vidjeti svog odabranika. Ona vrlo živo pamti najvažnije događaje spasenja. Moja ljubav također treba ovu vrstu sjećanja. Neka stoga moja hvala izražava zahvalnost Bogu zato što je uvijek spreman pohoditi moje srce, kada god ga otvorim za njega.

Molim li se za ljubav prema Bogu? Potvrđuju li moja djela ljubav prema Bogu?

Nedjeljna duhovna misao – V. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35

Put kršćana na zemlji označen je radošću i nadom kao i patnjama i iskušenjima. Pavao i Barnaba ohrabrivali su stoga učenike; oni su ih opominjali, da ostanu vjerni u vjeri. Jer: "Kroz mnoge nevolje moramo ući u kraljevstvo Božje" (Dj 14,22). Nevolje zemaljskoga života nisu nikakva prigoda za očajavanje. One pripadaju našemu životu, i smijemo vjerovati Bogu, koji sve okreće na dobro. Tko je povezan s Isusom Kristom u vjeri, nadi i ljubavi, taj se ne treba ništa plašiti. Sama vlastita slabost i grešnost prigoda su da se nanovo bacimo u ruke milosrdnog Boga! Mislimo u molitvi na sve one kršćane koji radi svoje vjere moraju trpjeti progonstvo. To su i danas u različitim zemljama svijeta vrlo mnogi. Oni se muče, ostati Kristu vjerni, i trebaju našu solidarnost i našu potporu u molitvi. Uskrsno vrijeme naći će svoj vrhunac u svetkovini Duhova.

S novom zapovijedi ljubavi da budemo slični Kristu, za nas bi bilo prezahtjevno bez Duha njegove ljubavi. Jedni drugima služiti, jedni druge susretati s dobrotvornošću, jedni drugima opraštati možemo samo od dara koji nas oslobađa i kojim smo "zaraženi". Mi molimo za taj dar u svakom slavlju Euharistije. Mi molimo zato, da naše sudjelovanje za stolom Gospodnjim nama dade udjela u njegovom Duhu i da tako učimo živjeti njegov testament. Preporučimo i sebe i sve ljude zagovoru svih svetih: oni već smiju sudjelovati u vječnoj radosti; koju Bog daruje izabranima svojim. Marija, Djevica i majka Božja, neka bude i naša majka i zagovornica kod svoga sina Isusa Krista.

Nedjeljna duhovna misao – II. vazmena

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Draga braćo i sestre,

Nedjelja Božjeg Milosrđa slavi se u nedjelju nakon Uskrsa. Posvećena je Božjem milosrđu, koje je promovirala poljska redovnica sv. Faustina Kowalska. Neslužbeno je slavljen od 1985. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetkovinom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000., u godini Velikoga jubileja, na dan kanonizacije svete Faustine.

U Dnevniku sv. Faustine napisana je Isusova poruka u vezi ovoga blagdana: "Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine milosrđa mojega i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja pristupi ispovijedi i sv. pričesti zadobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Neka se nijedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skerlet. Svetkovina milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu". Isus je sv. Faustini rekao "U Starom sam Zakonu slao proroke svome narodu s gromovima. Danas šaljem tebe čitavom čovječanstvu sa svojim milosrđem. Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo već ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce. (Dn 1588)" .

Slika Božjeg milosrđa prikazuje Isusa kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela. One označuju krv i vodu koje su potekle kada je Isusovo umiruće srce na križu bilo kopljem probodeno. Ispod slike piše: "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav. Prema Dnevniku sv. Faustine, Isus je obećao posebnu zaštitu i milosti, svakom gradu i svakoj kući, u kojima će biti izložena ova slika.

Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

Draga braćo i sestre,

Isus po svojoj ljudskoj naravi želi živjeti. Plaši se smrti. Zato je tako razumljivo da u prvom dijelu svoje molitve veli: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Tako i mi molimo za zdravlje, za uspjeh, za mir i ljubav u obitelji… I to je razumljivo. Međutim, Isus u nastavku svoje molitve govori ono što je srž svake molitve. Govori svome Ocu: Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Koliko god to koji puta bilo teško, ovo treba biti središnji dio i naše molitve. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Iznad svega želimo da se na nama vrši Božja volja. On vidi ono što mi ne vidimo, on zna ono što mi ne znamo, njegovi su putovi nedokučivi. I, što je najvažnije, Bog nas ljubi kao svoju djecu. Pa ako dopušta nevolju, muku i smrt, on zna zašto i zbog čega. Za nas ostaje bitno da smo pred njegovim očima i u njegovu srcu. Strašna je bila Isusova tjeskoba.

Veli današnje evanđelje: I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. I u tim trenucima – gle! – stiže pomoć s neba: A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. To je i naša nada i naša snaga. Bog nas nikada ne kuša preko naših sila. Tako se u našem životu javlja Božji anđeo tješitelj. Može to biti neki sretan događaj, neka posebna prigoda, rečenica iz Svetoga pisma, bljesak neke spoznaje koji nas prosvijetli i utješi. Može to biti neka draga osoba koju Bog postavi na naš životni put… Neće Bog dopustiti da nas muka i teret života posve satru. Samo je važno da se mi potrudimo ostati Bogu vjerni, a on nas nikada neće ostaviti same na našem putu. Konačno, uvjereni smo, mi smo njegova djeca. Mi smo uvijek u njegovu srcu.

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 43,16-21; Ps 126,1-6; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11

Isus uči u Hramu. Narod ga sluša. Njegovi protivnici žele ga iskušati i koriste idealnu prigodu: dovode mu ženu zatečenu u preljubu. Kakav će biti sud rabija iz Nazareta? Hoće li se on staviti iznad zapovijedi koje je saopćio Mojsije, a koje dolaze direktno od onoga kojega on zove Ocem? Tada ne može biti poslan od Boga! Ako se drži Tore i zagovara kamenovanje preljubnice, tada nije daleko otišao sa svojim čovjekoljubljem! Bezizlazan slučaj. Kako reagira Isus? On piše po zemlji. Služi se proročkom radnjom crtanja. Što to znači? Proroci puno puta ne govore riječima, nego djelima. Hošea je npr. oženio prostitutku za kojom je još morao trčati kad ga je napustila, da bi nastavila svoj posao. Zašto je to učinio? Da bi on sam po tom trčanju predstavio veliku i odlučnu Božju ljubav prema Izraelu. Hošeina ljubav prema svojoj ženi je slika Božje ljubavi prema grešnicima koji se okreću od Njega. Poziva grešnike da mu se vrate. Ide za njima svojom ljubavlju.

A što čini Isus? On piše u pijesak. Jedan Židov vješt bibliji odmah je znao na što Isus upućuje. Čitamo kod Jeremije 17,13: "Svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode." Napušten od Boga i upisan u prašinu je odnos Isusovih protivnika. I kao da im to nije bilo dovoljno oni i dalje navaljuju. On im uzvraća rečenicom: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." Tada stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Oni znaju da pred Bogom nitko nije bez grijeha. Isus ide korak dalje: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" "Nitko Gospodine." Isus govori: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti." Pokajmo se i mi za svoje grijehe i ne griješimo više.

Nedjeljna duhovna misao – 4. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32

Draga braćo i sestre,

Draga braćo i sestre, današnje evanđelje nam poručuje: Ako si pogriješio, nasukao se, skrenuo s pravoga puta, možeš se obratiti, vratiti se natrag u milosrdne ruke nebeskoga Oca. On ti oprašta grijeh makar je velik. Ako si ostao čestit, i nikakvog velikog grijeha nisi učinio i vjerno si vršio svoju dužnost, tada budi milosrdan prema onima koji takvu sreću nisu imali. Svatko od nas može promisliti u kojem od ove dvojice sinova vidi sebe. Možda se skrivamo u obojici, iskusili smo oproštenje kao i izgubljeni sin, a osjetili smo i nepomirljivost starijega sina u nama. Pripovijest o mlađemu u evanđelju ispričana je do kraja. On sebe smatra sretnim i zahvalnim Pripovijest o starijemu ostaje otvorena. Prihvaća li on svoga brata nakon početnog odbijanja ili je i dalje na udaljenosti? Nama je naloženo da ovo evanđelje do kraja pišemo i nađemo "happy end" za brata koji ne može oprostiti. Možda je tu nešto i za nas same da učinimo.

U Očenašu molimo: "Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Ako mi ne oprostimo bližnjima, ni Bog nama neće oprostiti. Drugome oprostiti treba puno snage. Možda si već iskusio da ti je učinjena nepravda. Sigurno je da bi bilo jednostavnije iskaliti bijes na drugome i kazniti ga iako se on želi ispričati. Ipak znamo u biti kako bi bilo čudesno i puno bolje da jedni drugima oprostimo, da se pomirimo i ponovno započnemo dobro činiti. Otac u prispodobi preko svake mjere bio je radostan kad je mogao ponovno zagrliti svoga izgubljenog sina; zato mu je rado oprostio. Kod Boga je isto tako, tako kaže Isus s ovom pripoviješću. Sa svime što nas opterećuje smijemo uvijek doći k Bogu. On nas želi zagrliti svojim milosrdnim rukama.

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!

Draga braćo i sestre,

evanđelje treće korizmene nedjelje spominje tragediju ljudi koji su došli žrtvovati u hram, pa ih je Pilat dao pobiti, kao i onih drugih na koje se srušila kula u Siloamu. Naši su dani izbrojeni i naše je vrijeme ograničeno. Nikada ne znamo koliko nam je vremena dano i hoćemo li sutra imati prigode za dobro djelo koje možemo učiniti danas. Doista, kako veli Isus, ne bismo trebali Boga iskušavati. Jer, još od osnovnoškolskih dana tako rado odgađamo činiti svoje dužnosti, tako da često ne činimo ono što bismo trebali. Tako smo u školu dolazili bez lektire, pa onda kasnije, nikad nam nije došlo na red da se stvarno odreknemo nekih loših navika, da se stvarno obratimo, da se više posvetimo Bogu, obitelji, svojim dužnostima. Odgađamo i odgađamo. Jer, ako nešto uporno odgađamo, lako nam se može dogoditi da to nikada i ne izvršimo. Zato nas Pavao opominje: “Dok imamo vremena, činimo dobro svima” (Gal 6,10). Vrijeme nam tako brzo protječe. Zato, opet veli Pavao: “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa” (2 Kor 6,2).

Isus govori ako se ne obratite, svi ćete tako propasti. Isus nas poziva na obraćenje a ne na razmišljanje ili donošenje suda kako skončavaju grešnici, a kako pravednice. Isus nas svim svojim snagama želi potaknuti obratimo od zla i nesavršenosti. Želi nas potaknuti da cijelim svojim bićem živimo po njegovim zapovijedima i Božjoj volji. Kada tako živimo imamo pravu životnu radost.

Nedjeljna duhovna misao – 2. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Draga braćo i sestre,

u evanđelju druge korizmene nedjelje Isus dopušta da tri apostola – Petar, Jakov i Ivan – sudjeluju već u slavi na gori preobraženja, koju će on imati kao uskrsnuli. Oni smiju već unaprijed nešto "kušati" od slave nebeskoga kraljevstva. Dok slušaju Očev glas s neba, koji upućuje na Isusa kao svoga izabranog Sina, oni trebaju biti ojačani u vjeri. Bog pokazuje apostolima, da ima nešto veće nego što čovjek može sebi predstaviti. Također tamo, gdje mi ne proziremo Božje planove, on zna put i sve upravlja i okreće za naše dobro. Glas Očev s neba traži od apostola, da slušaju Sina Božjeg – Isusa. Na njega se trebaju osloniti; njemu se potpuno trebaju povjeriti.

On je poslanik Oca nebeskoga, i kao što Otac šalje njega, tako će Isus Krist nakon svoga uskrsnuća poslati apostole u sav svijet, da bi oni svjedočili za njega. Tko sluša Božju riječ, stoji na čvrstom tlu. Ne treba očajavati, iako je puno toga u svijetu nesigurno. I tako, nakon jedinstvenog doživljaja na brdu, trojica apostola: Petar, Ivan i Jakov nose u srcima duboko iskustvo Gospodinova preobraženja. Čuvajmo zahvalno i mi u našim srcima sve dobre časove našega života. Neka nam Bog daruje puno utjehe, da budemo ojačani za vrijeme kušnje, križa i patnje. Teški časovi će doći, ali tko je svoje srce utemeljio u vjeri u Boga, ne treba se ništa bojati. U pravo vrijeme Gospodin Bog će sve na dobro okrenuti, izvršiti i primiti nas u slavu nebesku.

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

Iz Poruke pape Franje za korizmu 2019.

Draga braćo i sestre,

Korizma je sakramentalni znak ovog obraćenja. Ona poziva kršćane da dublje i konkretnije otjelovljuju vazmeno otajstvo u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, i to prije svega postom, molitvom i milostinjom. Post nas uči mijenjati naš stav prema drugima i svemu stvorenom. Moramo se kloniti napasti da “proždiremo” sve kako bi zadovoljili svoju nezasitnost i biti spremni trpjeti zbog ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srca. Molitva nas uči odricati se idolopoklonstva i samodostatnosti našeg ega i priznati da trebamo Gospodina i njegovu milost. Davanjem milostinje izbjegavamo bezumno zgrtanje svega što nam padne pod ruku u iluzornom uvjerenju da možemo osigurati budućnost koja nam ne pripada. I tako ćemo ponovno otkriti radost nauma koji Bog ima za stvorenje i za svakoga od nas, a to je da ljubimo Njega, našu braću i sestre i čitav svijet, i da u toj ljubavi pronađemo našu pravu sreću(...)

Draga braćo i sestre, korizmeno razdoblje od četrdeset dana koje je Sin Božji proveo u pustinji stvaranja imalo je za cilj ponovno tu pustinju pretvoriti u onaj vrt zajedništva s Bogom koji je postojao prije istočnoga grijeha (usp. Mk 1, 12-13, Iz 51, 3). Neka naša korizma ove godine bude putovanje tim istim putem, donoseći Kristovu nadu također svemu stvorenom, kako bi se »oslobodi[lo] robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Ne dopustimo da to milosno vrijeme prođe uzalud! Molimo Boga da nam pomogne krenuti na put istinskog obraćenja. Odbacimo svoju sebičnost i zaokupljenost samima sobom i okrenimo se Isusovu Vazmu.

Nedjeljna duhovna misao – 8. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45

Isus u današnjem evanđelju vrednuje čestitost pojedinog čovjeka i vjernika (Lk 6, 39-45). Veli: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“ Uvijek Božju riječ gledamo kao riječ upućenu svakome pojedinom od nas. Svatko treba u Božjoj riječi, kao u jasnu zrcalu, sagledavati same sebe. Dobro je zastati i pokušati bar djelomično uočiti kakvi su plodovi moga djelovanja? Možda mislim da sam u nekim pitanjima u pravu, samo što me, eto, moji bližnji ne razumiju. I zato uporno ustrajavam na svome stavu i dokazujem drugima da su u krivu. I koji su plodovi? Ima li više razumijevanja, dobrote, strpljivost i uvažavanja? Ili se svađe umnažaju i razdor raste? Kakvi su plodovi mojih nastupa, moga govorenja, moga djelovanja? Postižem li tako svoj mir? Širim li svojim djelovanjem i svojim postojanjem onaj Kristov mir? Mogu li u tome smislu svake večeri u miru usnuti ako se uključim u taj pothvat?

Veli Isus: „Vi ste svjetlost svijeta. Vi ste sol zemlje“. U nama – Božjom milošću – gori plamen Božje ljubavi, vatra Kristova spasenja, mi smo nositelji one blage i radosne vijesti – Evanđelja, da Bog u Kristu pobjeđuje svako zlo, da Božja ljubav nadjačava svaki grijeh i svaku oholost. Tu radost i tu blagost na poseban način su pokazivali toliki sveci. Veli Pavao: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21). Molimo za svoje spasenje i za spasenje cijeloga svijeta. Kao što reče Pavao: „Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama“ (2 Kor 13,11). Upravo tako: Bog mira bit će s nama.

Nedjeljna duhovna misao – 7. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; Ps 103,1-4.8.10.12-13; 1Kor 15,45-49; Lk 6,27-38

Draga braćo i sestre,

današnje nam prvo čitanje predstavlja kralja Davida. Davida. Njegova veličina, u tome što je uvijek vodio besprijekoran život. Njegova je veličina u tome što je znao praštati, što se znao pokajati za svoj grijeh, što se iznad svega trudio Bogu ugoditi. Pa i onda kad je dao ubiti nevina čovjeka da bi preoteo njegovu ženu, David priznaje svoj grijeh i do kraja se pred Bogom ponižava. I upravo po toj svojoj osobini da zna praštati, da je milosrdan, da ima ljubavi – David je sličan Bogu. Današnje nam čitanje, dakle, prikazuje Davida upravo u takvom lijepom svjetlu. David je velik u praštanju, David iskazuje milosrđe, upravo onako kako Bog iskazuje milosrđe čovjeku koji to zavrjeđuje. Čuli smo danas: Kralj Šaul sa svojom vojskom progoni Davida i njegove ljude. Nema sumnje da je Šaul tražio Davida da ga ubije. I onda se dogodilo da je kralj okružen svojim vojnicima tvrdo zaspao.

David je sa svojim vojskovođom Abišajem prišao Šaulu koji je spavao. Tada je Abišaj predložio Davidu da ubije Šaula, jer je mislio da je Bog, očigledno, Šaula predao u Davidove ruke. Međutim, David odgovara: „Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?“ David je poštivao Šaula jer ga je Bog po proroku Samuelu pomazao za kralja. To je David. David kojeg hvali Sveto pismo i koji je i dan-danas idealan kralj u židovskom pamćenju, David čijim su imenom častili Isusa govoreći: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ To je Davidova veličina. Ne u njegovim vojnim pothvatima, nego u tome da zna biti milosrdan i dobrostiv, kao njegov Gospodin.

Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 17,5-8; Ps 1,1-4.6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

Draga braćo i sestre,

svako vjersko učenje na svijetu upućuje ljude kako treba živjeti na ovome svijetu, da bi mogao živjeti na drugome. Osnovna oznaka svake religije jest upravo to da govori o prekogrobnom životu. Jer, kad bismo govorili samo o uređenju ovozemnog života, bio bi to određeni društveni nauk, humanizam, a nipošto vjera u Boga koji je vječnost i koji nas u vječnost poziva. Danas nam Božja riječ na poseban način o tome progovara. Pavao govorio u tome Atenjanima koji su ga pozorno slušali dok on nije spomenuo uskrsnuće od mrtvih. Tada se jedni stadoše rugati, a drugi rekoše: „Još ćemo te o tom slušati!“ (Dj 17,32). Međutim, u Korintu je među vjernicima bilo nekih koji su, izgleda, prihvaćali Kristovo uskrsnuće (ipak je Isus Sin Božji), ali nisu vjerovali da mrtvi uskršavaju. Zato se Pavao čudi: Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. Upravo tako. Kristovo uskrsnuće temelj je našega spasenja.

Sin Božji se utjelovio kao Isus Krist, prošao je svijetom čineći dobro, naviještao je istinu o Božjem kraljevstvu, otvorio evanđelje svakom čovjeku dobre volje, domaćem i tuđincu. Na koncu je bio uhićen, osuđen i pogubljen. Koje bi značenje imalo Kristovo svekoliko djelo da nije uskrsnuo. Reklo bi se: umro on, umrli i svi, činili dobro ili zlo. Međutim, upravo po svojoj smrti i uskrsnuću Krist i sve nas povezuje sa svojim Ocem, pobjeđuje smrt. On, nadalje, svima onima koji ispovijedaju njegovo ime i koji se po krštenju i drugim sakramentima s njime povezuju otvara vrata vječnog života. Bez toga bi sve njegovo propovijedanje ostala tek lijepa riječ i sva njegova dobra djela tek hvalevrijedni humanizam.

Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Draga braćo i sestre,

Braćo i sestre, u evanđelju dolazi Isus i traži od njih da još jednom bace mreže. Petar doduše ne razumije što bi to trebalo značiti; njegova reakcija je značajna, karakteristična i pokazuje ipak veliko povjerenje u Isusa: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." Iznenada se događa ono, na što nitko nije računao: mreže su bile pune riba, gotovo im se razdirale. Tek uz pomoć ribarskih kolega Jakova i Ivana uspijeva im, da ribe u lađi dovezu, jer zbog težine ulova umalo im lađe ne potonuše. Kako je to moguće? Zašto sada tako veličanstven ulov? Kako je to Isus znao? Tko je taj Isus? Za Petra dolazi samo jedno u pitanje – on se baca na koljena pred Isusom i priznaje vlastitu nedostojnost: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!"

Pritom se Isus ne zadovoljava time; on pomaže Petru da ustane i kaže mu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!" Budućnost za Petra i njegove kolege ribare Jakova i Ivana nije u bogatom ulovu ribe kao što se baš dogodilo na Genezaretskom jezeru, nego će oni postati "ribari ljudi". To će svakako činiti s Isusom, i očigledno je Isus prvi ribar ljudi. On poučava okupljeno mnoštvo o dolasku kraljevstva Božjega po njemu. Svi vjeruju, da su "ulovljeni" od Isusa, jer su njemu povjerovali: on ih sigurno vodi kući, u kraljevstvo svoga nebeskoga Oca. U starom kršćanstvu za Isusa Krista upotrebljavao se znak ribe. Grčko ime za ribu glasi: ἰχθύς. To su početna slova od Ιησούς Χριστός Θεού Υιός Σωτήρ: Isus Krist, Božji Sin, Otkupitelj, Spasitelj. Riba i odgovarajuća riječ bili su dakle neupadljiv raspoznajni kršćanski znak. U radosti zbog toga, da svi tako reći pripadamo "Božjem ribnjaku", želimo također i druge ljude voditi Kristu i postati kao i apostoli "ribari ljudi"! Neka nam u tome snagu daje primjer Bl. Alojzija Stepinca.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Draga braćo i sestre,

današnji evanđeoski tekst nastavak je Isusova samoočitovanja u sinagogi u Nazaretu kojim je Isus svojim sumještanima objavio svoj božanski identitet i svoje mesijansko poslanje. U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izviješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja. No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima.

Ako otkrijemo što je to njih nagnalo na negativnu reakciju, onda možemo kod sebe otklanjati takve uzroke, jer smo svjesni da i sami počesto odbacujemo Isus, kako osobno tako i kao društvo. Isus ipak ne može ne biti Bog za nas, vrlo neposredan i bliz, pa i onda kad je do te mjere zahtjevan da nas korjenito ugrožava u našoj ljudskosti. Ali onoj uljuljanoj i zaspaloj! Doista, i nas danas ugrožava, ako je to ugrožavanje, u takvoj uljuljanoj ljudskosti koja nije nimalo uljudna i ljudska, ali mi mu dopustimo da nas trgne iz sna naše zaspalosti. Ugrožava nas jer nam želi otvoriti oči, a mi ne budimo poput Nazarećana, nego mu dopustimo da nam kaže i pokaže da smo slijepi, kako bi nas iz ljudskoga mraka na koji se počesto navikavamo izveo na božansko svjetlo i doveo do vječnoga spasenja.

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Neh 8,2-4a.5-6.8-10; Ps 19,8-10.15; 1Kor 12,12-30; Lk 1,1-4; 4,14-21

Draga braćo i sestre,

na početku svoga evanđelja Luka obrazlaže vrlom Teofilu, zašto je sastavio izvješće o Isusovom životu. Radi se o pouzdanom opisu svega onoga, što se dogodilo radi našega spasenja po Isusu Kristu. Stoga je Luka temeljito istražio i pitao različite svjedoke koji su vidjeli i slušali o događajima. Dvije tisuće godina nakon Kristova rođenja mi smo upućeni na izvore i svjedočanstva, kojima možemo vjerovati. U Lukinom evanđelju ali i u drugim evanđeljima približava nam se povijest spasenja, da se otvorimo u vjeri za Boga i njegovu riječ. Luka naviješta u prvim poglavljima svoga evanđelja različite događaje Isusova djetinjstva, počevši od začeća Djevice Marice, Isusova rođenja u Betlehemu i njegova prikazanja u Hramu do tri dana traženja i nalaženja dvanaest godišnjeg Isusa po njegovim roditeljima koji su bili u velikoj brizi za njega. Papa u miru Benedikt XVI. kazao je, da se već od početka pokazuje, da to Dijete dolazi od Boga, da je Bog sam u njemu postao čovjekom i da nas susreće u ljubavi.

U evanđeoskom odlomku ove nedjelje odrasli Isus posjećuje sinagogu svoga zavičajnog Nazareta. Otvara knjigu proroka Izaije i ukazuje da je on od Boga poslani Mesija, u kojem se ispunilo Pismo. Slušatelji su iznenađeni i puni čuđenja. Uskoro će se to oduševljenje okrenuti protiv njega. I za nas vrijede riječi i svjedočanstvo Svetoga pisma. Mi slušamo po nadahnuću Duha Svetoga o ljudskim sastavljačima, potpisnicima svjedočenja vjere i Isusova života. Primamo u njima istinsku riječ vječnoga života. Kao i Marija želimo tu riječ čuvati u svome srcu, o njoj razmišljati, da bismo donijeli dobar plod za zemaljski i vječni život.

Nedjeljna duhovna misao – Krštenje Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7 ; Lk 3,15-16.21-22

Draga braćo i sestre,

blagdanom Krštenja Gospodnjega završava liturgijsko božićno vrijeme. Isusovo krštenje po Ivanu na Jordanu objaviteljski je događaj: Nebeski Otac objavio je Sina na koga siđe Duh Sveti u tjelesnom obličju poput goluba, a glas se s neba zaori: "Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Nakon javnog predstavljanja Isusa po nebeskom Ocu počinje Isusovo naučavanje i propovijedanje. Ivan Krstitelj je navijestio njega i ljude pripremao za njega. Ivan se sada povlači i prednost daje Isusovom djelovanju. Isus će biti onaj koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Što treba značiti: Isus krsti Duhom Svetim i ognjem? Duh Sveti je treća božanska osoba. Isus je s Duhom Svetim Pomazanik, Mesija, Krist. Krštenje koje naviješta Isus, je krštenje u Duhu Svetom. Ovdje se ljudi ne samo pripremaju za oproštenje grijeha, kao kod Ivanova pokorničkog krštenja, nego se u kršćanskom krštenju grešnik opravdava pred Bogom.

Bog u srcima krštenih ljudi uzima stan; čovjek postaje hram Duha Svetoga. Ljubav je dar koji kod krštenja vodom i Duhom Svetim biva uliven u srca ljudi. Jer ljubav je prije svega dar; tek tada je zapovijed. Tko prije toga nema iskustvo da je ljubljen, ne može druge ljude ljubiti. Bog je prvi ljubio nas , dok smo još bili grješnici. U svetom krštenju smo postali djeca Božja i baštinici neba. Budimo zahvalni u svako doba za dar svetoga krštenja. Trudimo se, da uvijek živimo od milosti krštenja i da budemo spremni za nebesku gozbu. Marija, Majka Božja, pratila nas svojim zagovorom kod Boga.

Nedjeljna duhovna misao – Bogojavljanje

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 60,1-6; Ps 72,1-2.7-8.10-13; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12

Draga braćo i sestre,

zvijezda o kojoj izvještava evanđelje, simbol je Božjega vodstva. Znamo da su se ljudi stoljećima uz pomoć zvijezda orijentirali u mračnoj noći na svojim putovanjima i zvjezdano nebo im je pomoglo da stignu do cilja putovanja. Zato je zvijezda simbol za iskustvo Božjega vodstva u životu, za sve one trenutke kada nam se u nekim događajima i susretima otvorio put. I tri su kralja bila vođena. Oni su slijedili zvijezdu i došli do mjesta rođenja Djeteta Isusa. U njemu prepoznali Boga. I pastiri su bili vođeni. Nisu spontano došli do mjesta rođenja. Čudo Božjeg vodstva na koncu ih je dovelo do vjere. Zbog toga je vjerniku zvijezda simbol Božjega vodstva. Osim našega ljudskoga traženja, postoji i Božje usmjeravanje. Bog nam ide ususret dok toga još nismo ni svjesni.

“Život se može razumjeti samo unatrag, ali živjeti se mora unaprijed” (S. Kierkegaard). Postoje putovi koji su nam dobro poznati: put do škole, radnoga mjesta, ceste koje su ucrtane na kartama. Sasvim je drugačije kada razmišljamo o putu našega života. Naš put u nastupajućoj godini još nam nije poznat. Možemo, doduše, planirati što ćemo raditi sljedeću godinu, ali ne znamo hoće li se ti planovi ispuniti ili ne, hoće li se iznenada pojaviti neki drugi put, mimo naših planova. Što znači vjerovati? Pristati na Božji put s nama. Ne znamo kamo sve put vodi, ali s povjerenjem u Božje vodstvo, putujemo korak po korak, iz dana u dan. Na našemu putu potrebna nam je podrška bližnjih (zajednice), osobito danas kada su mnogi ostavljeni sami na svom putu.

Nedjeljna duhovna misao – Sveta obitelj

NEDJELJNA ČITANJA

Post 15, 1-6; 21,1-3 Ps 105, 1-9; Heb 11,8.11-12.17-19; Lk 2,22-40

Draga braćo i sestre,

evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji.

Obitelj mora zbog Herodove prijetnje bježati u Egipat. Na svom bijegu u Egipat Josip uzima Isusa i njegovu majku. Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama. Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga. Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg. Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja Došašća

Isus Krist, vječna Božja Riječ,

svojim je utjelovljenjem postao našim prijateljem i bratom.

Neka blagoslovi svaki Vaš, korak,

sva Vaša djela i život i podari Vam radost i mir.

Ispunjeni radošću Evanđelja,

zahvalni smo za svaku Vašu molitvu i

potporu u rastu naše župne zajednice.

Čestit Božić i blagoslovljenu novu 2019. godinu žele Vam:

preč. Ivan Frkonja, župnik

vlč. Marinko Golek, župni vikar

Ilija Nikolić, trajni đakon

s. Veronika Šaban, KBLJ

s. Lajda Marki, KBLJ

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz poruka varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka za Nedjelju Caritasa

„Treća nedjelja došašća, tzv. Radosna nedjelja u liturgiji Crkve, posvećena je, odlukom hrvatskih biskupa, djelotvornoj ljubavi – Caritasu. Bog je Ljubav koja nas poziva na promjenu, na svetost. Možda nećemo činiti čuda, ali možemo učiniti mnogošto drugo – biti ponizni, skromni, imati srce za bližnje – baš kao što je to Isus činio. Ići putem svetosti, u današnjem svijetu, ne znači nešto zastarjelo, ne znači izolaciju, već znači životno opredjeljenje, predanost odnosu saveza s Bogom. Nastojati oko osobne svetosti čuva nas od licemjerja „prigodnog“ ili „samo nedjeljnog kršćanina“. Ustrajati na putu svetosti kroz djela konkretne ljubavi prema bližnjima u potrebi, kroz Caritas, jedan je od načina svjedočenja Ljubavi u svakodnevnim zauzetostima. Na to nas upozorava i papa Franjo u ovogodišnjoj pobudnici “Radujte se i kličite”: „Ne možemo podržavati ideal svetosti koji ignorira nepravdu u svijetu gdje neki banče, bezumno troše i žive samo za najnoviju potrošačku robu, čak i dok ih drugi promatraju izdaleka, živeći cijeli svoj život u krajnjoj bijedi. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba.

Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor“. Draga braćo i sestre, dok radosno iščekujemo rođenje Spasitelja, nastojmo tu svetost svakodnevno živjeti konkretnim djelima ljubavi, kroz Caritas. Budimo jedni drugima oslonac i podrška, darujmo se jedni drugima jer jedino tako možemo rasti u vjeri i kao pojedinci i kao zajednica. Neka vas Duh Božji vodi u služenju bližnjima, Crkvi i svome narodu, na slavu svemogućega Boga i dobro svih ljudi!“

† Josip Mrzljak, biskup varaždinski, predsjednik Hrvatskog Caritasa

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Draga braćo i sestre,

vrijeme došašća doživljavamo kao vrijeme neposredne priprave za Božić. Ne smijemo pasivno čekati. Ivan Krstitelj u evanđelju poziva: “Pripravite put Gospodinu!” Kako se pripravlja put Gospodinu koji dolazi? Postupno, strpljivo, ustrajno. U perspektivi došašća to znači da ono malo i svakidašnje u našemu životu dobiva svoj duboki smisao: riječi i geste kojima druge ohrabrimo, potaknemo na praštanje i pomirenje, međusobna solidarnost, strpljivo prihvaćanje sebe i drugih. Sve to znači ‘pripraviti put Gospodinu’. Netko reče: “Srećom, da se ne čuje miris misli: svi bismo inače pomrli!” Naše krivudave misli, naše predrasude, neka se isprave; hrapava srca neka se izglade. U prvom čitanju čuli smo poziv Baruha, tajnika proroka Jeremije. “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti…” Te riječi izrečene su u situaciji kada je Jeruzalem bio uništen, a njegovi stanovnici odvedeni u progonstvo u Babilon. U životu postoje ‘dobra vremena’ i ‘loša vremena’. Ne možemo uvijek živjeti ushićeno, osjećati se izvrsno. Nekada potonemo. Osjetimo sivilo svakidašnjice. Umorni smo. Sve je to normalno.

Problematično bi bilo tek onda ako bismo se stalno osjećali loše, depresivno. Nažalost, dosta je onih među nama koji su razočarani, beznadni; ljudi koji su izgubili vjeru u čovjeka i vjeru u Boga. Stoga je Baruhov poziv itekako aktualan i danas: “Skinite haljinu tugovanja i nesreće!” U središtu adventa stoji poruka: Bog dolazi. On dolazi svakog trenutka povijesti čovjeka pojedinca i pojedine zajednice. Treba paziti da nas nađe otvorene kako bi mogao naš mali ljudski život uvesti u božansko događanje. Došašće je dinamično vrijeme. Treba poći ususret Gospodinu. Svaka je euharistije došašće. Bog dolazi u riječi koja se naviješta. Dolazi u znakovima (kruh i vino) svoga predanja do smrti. Dolazi u međusobnom zajedništvu vjernika.

Nedjeljna duhovna misao – 1. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Bdijte da budete pripravni!

Draga braćo i sestre,

"Advent" znači "dolazak", i mi očekujemo dolazak Djeteta Isusa, čije rođenje slavimo na Božić. Svi mi znamo, da se nečemu osobitom radujemo! Dani i sati prolaze polako; mi bismo najradije, da naše želje i očekivanja budu odmah ispunjena. Bog želi doći u naša srca: to je smisao adventskog i božićnog vremena. Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze (Lk 3,4)! Tako i slično pozivali su proroci. Kako se mi ponašamo, kad očekujemo dolazak gosta u našu kuću? Brinemo se za to, da sve bude čisto i uredno, da bi se taj gost dobro osjećao. Kad on dolazi nalazimo vremena za njega i posvećujemo mu našu pažnju. Kod Isusa treba biti slično: on je tada došao na svijet pred dvije tisuće godina kao dijete u spilji, začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice. Sveti Josip bio je njegov očinski zaštitnik.

I to Dijete Isus, htjelo bi doći u naše srce; ne samo za Božić, nego kroz cijelu godinu – svakoga dana i svakoga sata. U čitanju je govor o mladici, o izdanku, a ne odmah o jednom stablu. Tako, kao što jedna mladica raste polako, i mi trebamo strpljivosti. Isus je došao na svijet kao "mladica", kao "izdanak", i on želi rasti u svakome od nas. Bog je postao dijete, jer nas ljubi; želi nam biti bliz kao čovjek. To je radosna vijest koju slavimo za Božić i zbog čega se pripremamo sada u adventu. Da nam to dobro uspije, molimo se Bogu po zagovoru blažene Djevice Marije.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 7,13-14; Ps 93,1-2.5; Otk 1,5-8; Iv 18,33b-37

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus odgovara Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.“ Pilat ništa nije razumio. Mislio je: „A kakvo to kraljevstvo može biti, ako li ne od ovoga svijeta?“ Isus mu je odgovorio, ali, nije tada Isus samo govorio Pilatu govori je to i nama. Svatko od nas rado gradi neka svoja mala kraljevstva koja su od ovoga svijeta. Uza svu redovitu i razumljivu brigu za život i svakodnevnicu, dopuštamo samima sebi da nas u velikoj mjeri obuzme upravo izgradnja nekoga našega kraljevstva. Pa se tako veoma trudimo oko nekog našeg ugleda i položaja u društvu, oko zarade, oko zabave i užitaka, oko materijalnih bogatstava, tako da pomalo neprimjetno stavljamo i Boga i svoju dušu na sporedno mjesto. Isus govori Pilatu kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i time sažima svekoliko svoje naviještanje. Mi nismo gluhi i slijepi kao Pilat. Nama je poznato što Krist naučava i čini. Mi smo njegove riječi čuli i u njegov nauk unišli.

Naime, osnovni sadržaj Kristovog nastupa i propovijedanja bilo je navješćivanje kraljevstva nebeskoga. To je kraljevstvo ovdje među nama. To je kraljevstvo mira, ljubavi, praštanja, dobrote, vjernosti. To je kraljevstvo u kojem čovjek živi po zakonima evanđelja. To je kraljevstvo iskrene i prave ljubavi prema Bogu i čovjeku. I što se više budemo trudili oko toga kraljevstva, to će nebesko kraljevstvo biti među nama, to ćemo u većoj mjeri nebo na zemlju spustiti, to ćemo u većoj mjeri uživati predokus konačnog i vječnog kraljevstva. Ono je među nama. Ono nam je na dohvat ruke. Budemo li Krista nasljedovali u njegovu služenju i u njegovoj ljubavi, već sada ćemo kraljevati zajedno s njime.

Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Draga braćo i sestre,

Draga braćo i sestre: „Tko je kao Bog?“ Ovo je pitanje uvijek prisutno među nama ljudima. Koliko god smo mi još slabija bića od anđela, mi zaboravljamo na anđelovo pitanje „Tko bi to mogao biti kao Bog?“ Zaboravljamo i na odgovor koji se nužno nameće: „Nitko“. Zaboravljamo i onda – svjesno ili nesvjesno – stavljamo sebi druge „bogove“ iznad Boga samoga. Privlače nas neke druge snage i neke druge zamamnosti. Zamamno je izdizati se iznad drugog čovjeka. Zamamno je klanjati se ovosvjetskim silama: moći, ugledu, vlasti, užicima. Zamamno je li tada čovjek propada. Stojimo pred Božjom tajnom. Puno toga ne razumijemo. Ne znamo zašto Bog toliko puta dopušta da se oholica šepiri, da zlo nadjača dobro u ljudskom društvu. Puno puta ne razumijemo zašto Bog dopušta da pravednik trpi, da ima toliko zla i tuge u svijetu. Ali znamo da Bog zna.

„Tko je kao Bog?“ Prisjetimo se. O tome nam govori i prva zapovijed. Bog je jedini. Njemu se treba klanjati i s punim povjerenjem primati iz njegove ruke ono što nam život donosi. Jer on je mudrost, on je snaga, ali iznad svega on je ljubav. U toj nas je ljubavi stvorio, po toj nas je ljubavi spasio te za nas priprema mjesto u vječnom kraljevstvu svoje ljubavi. Zato neka pohvalni poklik svetoga Pavla bude i naša zahvalna molitva: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen (Rim 11,33-36).

Nedjeljna duhovna misao – 32. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Draga braćo i sestre,

svakodnevno imamo prigode činiti djela milosrđa. Namjerno velimo djela milosrđa, jer ona mogu biti i tjelesna i duhovna. I to je ono što se uvijek isplati. To je ono što je uvijek vrijedno. Govorimo o djelima milosrđa. Evo što nam o tome govori kršćanska tradicija. Ona čak nabraja tjelesna djela milosrđa pa veli da su to: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenima pohoditi, itd.… Kao duhovna djela milosrđa navodi: dvoumna svjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi, za žive i mrtve moliti. Koliko se oko svega toga trudimo? Koliko smo od svega toga propustili? A koliko bismo mogli učiniti! Naravno, zacijelo nam se neće odmah uzvratiti u nekom vidljivom obliku kao što je to bilo s onom udovicom, ali ostaje ono što je najvažnije.

Budemo li se oko tih djela milosrđa trudili, već sada ćemo imati duboki duhovni mir i radost. Već sada ćemo osjećati da smo sinovi Oca nebeskoga koji daje da kiša pada pravednima i nepravednima. Već sada ćemo odražavati Božje lice u svijetu, tj. njegovu dobrotu i milosrđe, već sada ćemo biti nebesnici. A ono o čemu nam govori kršćanska tradicija, tako je jednostavno. Nabrajajući duhovna i tjelesna djela milosrđa kršćanska nam tradicija zapravo govori da se prema ljudima postavljamo onako kako bismo se postavljali prema nama najbližima, npr. prema našoj djeci ili kao što bismo htjeli da se ponašaju drugi prema nama. I puni strpljivosti, nježnosti, svakovrsne pažnje. Da budemo drugima blizi, ljubazni i puni ljubavi onako kako je i Bog prema nama. I gle – nebo će se spustiti na zemlju.

Nedjeljna duhovna misao – 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 6,2-6; Ps 18,2-4.47.51ab; Heb 7,23-28; Mk 12,28b-34

Draga braćo i sestre,

Sveto pismo je obimna knjiga. Kršćanski nauk mladi uče kroz sve godine svoga školovanja. Studij teologije traje pet godina. Netko bi se s pravom mogao upitati, nije li previše zamršen kršćanski nauk? Kako običan čovjek u toj šumi propisa i kršćanskog nauka može znati kako mu je živjeti? Na te dvojbe Isus nam daje jednostavan odgovor. Sav nauk Svetoga pisma, sva kršćanska načela mogu se svesti na dvije zapovijedi: Valja nam iz svega srca ljubiti Boga, a bližnjega svoga kao sebe same. Tko je to shvatio i tko to u životu provodi, dovoljno je naučio. Neka za nas danas ovaj Isusov nauk bude plodonosan. Božjom su milošću spoznali veličinu Božju i neizmjernost njegove ljubavi prema čovjeku. U Bogu je sve znanje, sve stvorenje i sva ljubav. Sve ono što bismo mogli zavoljeti tek je blijeda slika Božje veličine, Božje savršenosti i Božje ljubavi. Prema tome, tko Boga traži, tko Boga – koliko je to ljudski moguće – spozna, taj ga nužno i ljubi. Bog je onaj koji me je u ljubavi stvorio.

Bog me poučava i vodi, Bog mi daje mudrost i snagu, Bog daje smisao mojim mukama i nevoljama, Bog je za me pripravio vječne stanove, Bog me čini dionikom božanske naravi svoga Sina Isusa Krista. Isus ovu molitvu i ovu zapovijed iz Staroga zavjeta nadopunja drugom zapovijeđu: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. I zaključuje: Nema druge zapovijedi veće od tih. Uvijek se u našem naviještanju vraćamo na ovo. Zašto Isus ljubav prema Bogu tako usko povezuje s ljubavlju prema bližnjemu? Osnovni je razlog taj što u Boga nema pristranosti. Bog ljubi svakog čovjeka. Štoviše, veli Isus u svojim prispodobama, Bog posebnu ljubav iskazuje upravo slabima i grešnima. Prema tome, naopako razmišljamo ako mislimo da bi Bog iz nekih neobičnih razloga volio više mene nego moga susjeda, ma kakav on bio. Bog ljubi svakoga čovjeka i najjednostavniji način da se Bogu svidimo jest taj da i mi ljubimo jedni druge, kao što Bog i nas i njih ljubi u svome Sinu.

Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 31,7-9; Ps 126,1-6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52

Draga braćo i sestre,

Isusu je žao čovjeka koji je izgubio očni vid. Taj je imao samo jednu želju: "Učitelju moj, da progledam." Isusove riječi slijepcu pokazuju nam o čemu se radi: "Idi, vjera te tvoja spasila!" Vjera ti je pomogla! Vjera čini da vidi, da otvori oči. Isusu je stalo, da ga ljudi nalaze u vjeri i tako dođu do vjere u Oca nebeskog koji je njega poslao u svijet. Možemo se upitati: koliko nam pomaže vjera, da uistinu postanemo oni koji "vide"? Da, mi smo zahvalni Bogu za dar vjere, i vjera znači da svoj život čvrsto temeljimo na Božjoj istini i obećanju, da potpuno gradimo na njemu. Tko to čini, proširuje svoj horizont. On ne gradi na pijesku, nego na pouzdanom temelju života.Kod slijepca u evanđelju, kojeg je Isus izliječio, ne radi se samo o ponovnom uspostavljanju sposobnosti gledanja. Još je važnije to, da je on u vjeri našao Isusa.

Baš stoga on želi slijediti Isusa kao učenici, nakon što je izliječen od Isusa, i što može vidjeti. Čovjek koji ne vjeruje u Boga i u njegova Sina Isusa Krista, ograničen je u svojoj duhovnoj moći gledanja. Doduše vidi s tjelesnim očima, možda misli da je prilično inteligentan i da je iznad drugih. Ali, što koristi sve zemaljsko znanje i spoznaja, ako njemu ostaje zatvorena stvarnost Božja? Konačno takav čovjek kruži samo oko samoga sebe i svoga vlastitog malog svijeta. On je zarobljenik samoga sebe, i ako svjesno uskraćuje vjeru u Boga, tada on u izvjesnom smislu dobrovoljno izabire stanje duhovne sljepoće. Ovo nam evanđelje treba pomoći, da obnovimo našu vlastitu odluku obzirom na vjeru i da istu produbimo. Samo tada, svjedočanstvom vjere, možemo pomoći drugim ljudima, da i oni nađu orijentaciju za svoj život.

Nedjeljna duhovna misao – 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 53,10-11; Ps 33,4-5.18-20.22; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45

Draga braćo i sestre,

mala djeca se vrlo brzo nauče prepirati. To zna biti gotovo zabavno u braće i sestara. Njima je osobito važno znati tko je stariji ili jači ili pametniji i zato se stalno nadmeću. Pa se onda često čuje kako jedno drugome kaže: Nisam ja tvoj sluga! Naravno, djeca iskreno govore ono što stariji – možda prikriveno – čine u još jačoj mjeri. Biti prvi, biti poglavar, gledati kako ti drugi služe i ulaguju se… Ni apostoli nisu bili slobodni od toga. Čuli smo danas u evanđelju (Mk 10, 35-45) kako su braća Ivan i Jakov htjeli kod Isusa osigurati sebi prva mjesta među apostolima, tako da oni u Isusovom kraljevstvu budu prvi uz njega. Pri tome su oni mislili na to kako će Isus osnovati ovozemno kraljevstvo gdje bi oni onda bili Isusovi prvi pobočnici… Naravno, to je samo izazvalo ogorčenje među ostalim apostolima. Zašto baš njih dvojica? Po čemu bi oni bili vrjedniji, dostojniji ili sposobniji?

Isus ih smiruje i poučava: Znadete da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Kao prvo, Isus govori o onima koji sebe smatraju vladarima. Dakle, oni se samo smatraju vladarima, a zapravo to nisu. Nikada čovjek čovjeku ne može biti vladar, na što god se on pozivao. Samo je jedan Gospodar i Gospodin. Upravo zbog toga veli Isus da velikaši vladara drže narode pod vlašću. Dakle, silom i nasiljem. Nije to Božje kraljevstvo, nije to Božji naum s čovjekom. Zato Isus veli da tako ne smije biti među njegovim učenicima. U trenutku kad čovjek samo pomisli da ima vlast nad drugim čovjekom, i nesvjesno je povrijedio Božje veličanstvo. Služimo jedni drugima.

Nedjeljna duhovna misao – 28. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 7,7-11; Ps 90,12-17; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus mladom bogatašu koji je, tako se čini, sve činio ispravno u životu, pokazao mogućnost, kako može doći bliže Bogu. On ga upućuje na to da drži zapovijedi, novac i bogatstvo nisu sve. Važnije je da Božja riječ postane stvarnost u njegovom životu. To nije bilo kakva povijest koja se dogodila pred dvije tisuće godina, Riječ je i danas živa. Ta povijest ima posla i s nama u našemu životu. Ako netko puno radi da bi zaradio što više novca – ne da bi preživio, tada postoji opasnost da on ili ona izgube iz vida prijatelje, obitelj. Netko tko se brine samo za svoju karijeru, koji se uvijek želi probijati, koji gleda samo na stvar, često puta ne može druge prihvatiti, vidjeti, čuti, osjetiti. Božja riječ je živa, rekao je sv. Pavao i ona prodire u našu nutrinu i dotiče nas. Pitanje je kako s tom riječju ophodimo i što s njome radimo. Mladi bogataš koji je došao k Isusu, odlučio je ne slijediti Isusa jer mu se učinilo da mu je bogatstvo važnije.

Možda je trebao još vremena da upozna što je za njega važno. Za njega bi možda bilo dobro da se sjetio riječi iz knjige Mudrosti: razbor i mudrost puno su vrjedniji od bogatstva. Ako uključimo naš razum možemo se drukčije odlučiti. Možemo se obratiti. Novac po sebi ne zatvara nam put do Boga. Put zatvaramo sami sebi. Kod Boga uvijek iznova imamo mogućnost nanovo početi, jer Bogu je sve moguće. nije svaki bogata čovjek zatvoren za duhovnu dimenziju. Mnogi bogati ljudi imaju izgrađen unutarnji život i pomažu nevoljnima. No, svatko tko izgubi nutarnji odmak od vlastitoga bogatstva tako da mu bogatstvo umjesto Boga ispuni srce, ne shvaća da se osmišljen život ne može kupiti. I da je čovjekovo pravo bogatstvo kada može usrećiti svoje bližnje.

POTICAJ PAPE FRANJE—LISTOPADSKA POBOŽNOST

Papa Franjo pozvao je vjernike iz cijeloga svijeta da svakodnevno mole krunicu tijekom cijelog mjeseca listopada. Poziva vjernike “da se mole Svetoj Majci Božjoj da stavi Crkvu pod svoj zaštitnički plašt: da je čuva od nasrtaja zloga, velikog tužitelja, te da ona istodobno postane sve više svjesna pogrešaka, zabluda, zlostavljanja počinjenih u sadašnjosti i u prošlosti te da se bez imalo oklijevanja upusti u borbu kako zlo ne bi prevladalo”. Sveti Otac odlučio je pozvati vjernike iz cijeloga svijeta da svakodnevno mole krunicu tijekom čitavog marijanskog mjeseca listopada i sjedine se tako u zajedništvu i pokori, kao Božji narod, moleći od Svete Majke Božje i sv. Mihaela Arkanđela da štite Crkvu od đavla koji nas uvijek želi odijeliti od Boga i jedne od drugih.

Nedjeljna duhovna misao – 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Post 2,18-24; Ps 128,1-6; Heb 2,9-11; Mk 10,2-16

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju farizeji svojim pitanjem žele Isusa uvući u sitničave rabinske rasprave zbog kojih sve razloga muškarac ima pravo otpustiti ženu. Isus izbjegava takva mudrovanja. Nije mjerodavan čovjek koji hoće zakonski regulirati što je dopušteno ili zabranjeno, nego Bog ljubavi i vjernosti po čijemu su naumu muško i žensko stvoreno da žive u ljubavi i vjernosti. Isus želi ohrabriti i potaknuti na vjernu bračnu ljubav, a ne osuđivati one kojima to nije uspjelo. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! Kako su snažne i duboke Kristove riječi o braku. Što Bog združi – to znači da se muškarac i žena nisu ‹slučajno› sreli, upoznali, zavoljeli, osnovali obitelj. Bog tako uređuje životne okolnosti da se u životu dvoje ljudi susretnu i zavole. Ako je Bog dvoje ljudi združio, tada to ima svoj duboki smisao. Brak je sveta institucija.

Bog je ustanovio brak zato što je to jedini oblik zajedničkog življenja muškarca i žene, koji oboma odgovara. Nažalost, ono što se danas uči, to nije kako stupiti u brak, nego kako ga izbjeći. Muškarac i žena ne mogu živjeti zajedno ako svatko od njih misli samo na svoje interese. Bez suradnje, svaki brak postaje paklom. Tko ima poteškoće, neka se upita: Što je potrebno mojem bračnom partneru? Što ga čini sretnim? Što mogu učiniti da ga razumijem? Brak je ustanova u kojoj se uči otvarati srce, razvijati ljubav i vježbati se u spremnosti na požrtvovnost. Kako bismo vodili dobar brak, potrebno je imati pouzdane predodžbe o vrijednostima. Za to je potrebno znati brinuti se jedno o drugome, suzdržavati svoje agresivne pobude, smiriti svoj egoizam, znati voljeti i opraštati. Ne možemo se boriti protiv rastave braka. Treba se boriti za zdrav i kvalitetan brak.

Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Draga braćo i sestre,

najsigurniji put do Boga jest služenje drugima. Ono je sastavni dio duhovnoga života. Služenjem učimo da duhovni put polazi odozdo, od svakidašnjega života: od čovjeka se penjemo prema Bogu! Nema drugog načina služenja Bogu do služenja njegovim stvorenjima. Služenje omogućuje da ocijenimo dubinu vlastite ljudskosti, sućuti i razumijevanja. Uviđamo da je bratstvo i sestrinstvo zbilja, a ne pobožna teorija. Ne živimo samo za sebe, već i za druge i od drugih. Nijedan ljudski odnos ne može opstati ako ne postoji spremnost na međusobno služenje. Ako služimo misleći da naše djelovanje koristi ponajprije drugima, u velikoj smo zabludi. Služenje najveću korist donosi onome koji služi. Tko služi neopterećen željom za priznanjem, nalazi radost u sreći drugih ljudi. U njemu se rađa osjećaj da je njegov život uistinu vrijedan življenja.

“Prema Isusovoj poruci, naše završno ispunjenje neće biti nekakva izravna posljedica našega društvenog statusa, naših odličnosti, našega dobrog izgleda. naše elegantne odjeće, konjskih snaga automobilâ, primljenih nagrada, ili imanja što smo ga stekli za zemaljskog života. Naše znanje i visoki kvocijent inteligencije, naša naobrazba i priznanje za izvrsnost uzet će se, doduše, u obzir, ali samo u mjeri u kojoj su korišteni u služenju drugima, jer Isus je rekao da su najveći oni koji služe. Bit će uzdignuti jedino oni koji su, poput njega, iskazivali suosjećanje za potrebite”(Henry A. Garon, Kozmička mistika, str. 350.) Isus uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: Tko god jedno ovako dijete primi u moje ime, mene prima. Dakle, služenje malenima, slabima, nezaštićenima, isto je što i služenje Isusu. Čime mogu služiti? Koji su moji talenti? Što je moje poslanje? Kako mogu pridonijeti općem dobru? Služiti bez nagrade i bezuvjetno, vrhunac je shvaćanja Isusova učenja.

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

1Kor 8,1b-7.10-13; Ps 139,1b-3.13-14.23-24; Lk 6,27-38

Draga braćo i sestre,

evanđelju ove nedjelje apostol Petar jasno priznaje Krista. Šimun Petar pun radosti i osvjedočenja ispovijeda: "Ti si Mesija!". Petar je u ljudskoj slabosti i prevrtljivosti također u položaju, da krivo razumije Božji plan, i kasnije je tri puta zatajio Gospodina. Istinski problem za Petra je trpeći i na križu umirući Mesija. Šimun Petar ima krivu sliku o ovom Mesiji: on treba biti moćni kralj, politički osloboditelj. Nasuprot tome, Isus odbija takva očekivanja: jasno daje do znanja, da on kao "Sin čovječji" ide putem patnje; "On će biti ubijen, ali će nakon tri dana ustati." Petar nije razumio, predbacuje Gospodinu i želi ga na sve moguće načine spriječiti, da mu se takvo što dogodi. Petar je mislio dobro kad je izrekao što mu je na srcu, ali je to ipak bilo krivo. Osornost kojom Isusu kori Petra, iznenađuje i šokira nas: "Nosi se od mene sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Isus želi upozoriti da se ovdje staje na put na kojem je on svoje božansko poslanje stavio na kocku.

I nemoguće je da se složi s Petrom! Petar će to kasnije uvidjeti, nakon što je Isus Krist umro na križu i uskrsnuo, i tada će on sam vjerno i bez straha priznati da je Sin Božji čovjekom postao, i za spasenje svijeta umro na križu. Kako mi postupamo s Isusovim zahtjevima? On nas poziva i traži od nas da idemo s njim putem križa, da imamo udjela u njegovu uskrsnuću. "Tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom". Tako povjeravamo Bogu naš život i ne trebamo se bojati da ćemo dobiti manje. Isus kaže: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga." Tako se pokazuje naša vjera u svakidašnjici; ona se pokazuje u djelima ljubavi koje ispunjamo, u tome, da smo tu za naše bližnje koji trebaju našu potporu i pomoć.

Nedjeljna duhovna misao – 23. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus se okreće jednome gluhom mucavcu. Jedan takav čovjek grubo je ograničen u opažanju svoje okoline i svijeta. Danas postoje Bogu hvala posebni programi, tako da ti ljudi mogu uspostaviti kontakt s drugim ljudima: u najmanju ruku preko znakova je moguće sporazumijevanje, mnogi uče stvarno govoriti, jer u stvarnosti nisu nijemi, nego mogu samo čuti. Ranije se te ljude prepuštalo njihovoj sudbini, i bili su stvarno isključeni. Tako je došlo do njihova tjelesnog ograničenja i bolnog iskustva, da ne smiju pripadati drugim ljudima. Isus čini čudo ozdravljenja ovoga gluhog mucavca. On to čini tako da se svojim prstima dotiče njegovih ušiju i njegova jezika, uprtim pogledom u nebo govori: "Effata" – to će reći: "Otvori se!" I odmah mu se otvoriše uši i razriješi spona jezika te stade razgovijetno govoriti. Kako je morao biti zahvalan taj čovjek, kad se njemu iznenada otvorio novi svijet. To čudo upućuje na nešto više: Isus Krist donosi nam u Duhu Svetom vijest o ljubavi Boga Oca. On nam otvara pristup nebeskom kraljevstvu, u koje smijemo stupiti po vjeri. Na taj način će nam biti otvorena nova dimenzija stvarnosti.

Također ćemo i mi koji smo slijepci, po spasenjskoj moći Božjoj biti oni koji vide, a kao nijemi bit ćemo oni koji govore. Vjera nam otvara oči srca, tako da prepoznamo Božju moć, mudrost i dobrotu. Mi bivamo pokrenuti i osposobljeni od Duha Svetoga, da ispovjedimo radosnu vijest o Božjoj ljubavi i da je navijestimo ljudima. Nije uzalud takozvani obred-Effata kod našega krštenja. Pritom svećenik palcem dotakne djetetu uši i usta govoreći: "Gospodin Isus, koji je dao gluhim sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca."

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Draga braćo i sestre,

osobna čistoća pomažu čovjeku da se osjeća dobro. No, bez čistoće srca, čovjek je okupan izvana, ali nečist iznutra. Bog ne želi samo vanjsku higijenu, već i čistu nutrinu. Isus je došao u sukob s farizejima i njihovim uskim propisima o obrednoj čistoći. Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih? – upitaju ga. Isus im odgovara: Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Isus govoru o čistoći ruku, suprotstavlja čistoću srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog ih vidi. Tu, u srcu, rađaju se zle nakane. Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevare, razularenost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka. Ovu napetost između ljudskih uredbi i čistoće srca susrećemo i danas u Crkvi. Nekim je kršćanima danas, kao nekoć farizejima, stalo do izvanjskoga dojma, do onoga što ljudi vide i što će reći.

“Predaje starih” priječe da vjera dopre do srca i potakne na promjenu. Isus dakle jasno kaže da je zlo u ljudskom srcu, pa je očito da to zlo treba čistiti i postići čisto srce. Zbog toga je potrebno unutarnje čišćenje. Čistoća ili nečistoća stanja su našega duha. To posebno naglašava Luka u Isusovoj polemici s farizejima, kad im predbacuje da čiste samo vanjštinu čaša i zdjela. Dakle, čist je samo onaj kojemu je nutrina čista, a nutrina su naše istinske namjere i motivi koji mogu biti iz ljubavi ili iz sebičnosti. Čovjek se stoga čisti ljubavlju. Onima koji ljube sve je čisto. “Nije više stvar u obredima čišćenja, već u ljubavi kao iskonskoj snazi koja pročišćuje sve i za koju je sve čisto” (A. Grün). Čovjek treba biti čist po evanđelju, a ne po ideologiji na koju se poziva. Kada izostane iskonska kršćanska ljubav, preostaje samo paradno domoljubno katoličanstvo, lišeno duha koji istinski daje život.

Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 49,1-6; Ps 139,1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80

Draga braćo i sestre,

Ivan Krstitelj čije rođenje slavimo danas, predstavljen je u Novom zavjetu kao asket u odijelu od devine dlake, kao prorok snažne riječi i propovjednik suda, kao krstitelj Sina Božjega i suca posljednjih vremena, kao odlučujući opominjalac. Njemu nije stalo do kraljevskoga prijestolja nego do nečega višega. "Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo" (Iv 1,6-8). Uloge su ovdje na početku Ivanova evanđelja sasvim jasno podijeljene. Ivan je svjedok. On ne naviješta samoga sebe. On upućuje na jednoga drugog, na Krista: On je svjetlo svijeta. Ivan je sasvim u službi Svevišnjega, on je u službi Svjetla po kojemu i sam biva osvijetljen. Njegovo svjedočanstvo nije samom sebi svrha, nego se događa, "da svi po njemu dođu do vjere" i po njemu susretnu jedinoga i pravoga Mesiju.

"To je onaj koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene" (Iv 1,15). "Onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi" (Mt 3,11). Te riječi Krstiteljeve svjedočanstvo su istinske poniznosti i samospoznaje. On sebe čini malenim, da bi Isusa učinio velikim. Sve je usmjereno na njega, na Isusa, na njegov dolazak, na njegovu prisutnost. Ivan ostaje vrlo nježan usprkos svoje snažne i sigurno izgovorene karizmatične osobnosti, potpuno transparentan za Krista. U službi je Kristovoj iako je bio poznat po svojoj privlačnoj snazi i uspjehu jer su mnogi dolazili k njemu da ih on krsti. Ivan pokazuje kako prava poniznost pretpostavlja hrabrost, biti pred Bogom malen i prihvatiti vlastite granice. Takva poniznost ima malo posla s podmuklošću, a više s istinitošću. Ona je prava veličina koja daje da Bog bude Bog i koja zahvalno prihvaća vlastito dostojanstvo.

Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Draga braćo i sestre,

Svetopisamski tekstovi današnje nedjelje povezani su s iskustvom rasta i sazrijevanja u prirodi. Rast biljaka i stabala, ali također životinja i ljudi izvršava se gotovo neprimjetno. Dan za danom prolazi, i brže nego se opaža, iz male biljke nastaje grm ili stablo. Slično je i s rastom kraljevstva Božjega, kaže Isus u Evanđelju. Kraljevstvo Božje raste u srcima ljudi, i tu također ostaje dugo skriveno, dok se malo-pomalo pokazuju njegovi plodovi i konačno od Boga bude darovano dovršenje u nebu. Ako Isus u svezi kraljevstva Božjega i ljudskoga života postavlja takve poredbe, tada nam želi pomoći za dublje razumijevanje važnih istina. Prije svega to je pogled pun nade na naš život koji nam je ovdje saopćen: čovjek ne živi uprazno, mi ne idemo samo prema smrti, nego konačno i istinski prema dovršenju s one strane smrti u vječno Božje kraljevstvo.

Tko vjeruje u Krista i vrši djela ljubavi, on je kao dobro stablo, koje dozrijeva i donosi plodove za kraljevstvo Božje. Upravo to pouzdanje iz vjere, koje je utemeljeno na dubokom povjerenju u Boga, može nas kao kršćane učiniti spremnima i sposobnima, da ljudima koji su u traženju i koji možda ne vjeruju, saopćimo pravu nadu. Nijedan čovjek nije isključen iz Božje ljubavi. Bog sam ide grešnicima i zove ih na obraćenje. Bog želi da svi budu spašeni, i nitko nije zauvijek izgubljen. Stoga apelira na našu slobodu za dobro, ali nas u tome ne prisiljava. Osim toga Isus nam u prispodobi o rastu kraljevstva Božjega pokazuje, kako je važna strpljivost u našemu životu. Velike stvari ne događaju se jednostavno od danas na sutra; one trebaju dugu i dobru pripremu.

Nedjeljna duhovna misao – 10. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Draga braćo i sestre,

grijeh se sastoji u tome, da čovjek nasuprot Bogu uskraćuje poslušnost. On uskraćuje svome Stvoritelju i Otkupitelju poslušnost i predanje njegovoj svetoj volji. Time čovjek ispada iz prvobitne sređenosti svoga odnosa prema Bogu: On dospjeva u protivljenje prema Bogu i njegovim zapovijedima i ujedno prema samome sebi. Grijeh je odvraćanje od Boga i samootuđivanje. Čovjek bi htio tražiti sreću izvan Božjega reda, okreće se samome sebi. Ustrajava u svome egoizmu i tako gubi to, što je na kraju tražio: svoje ljudsko ispunjenje, koje nalazi samo u nesebičnoj, darujućoj ljubavi prema Bogu i ljudima. Bez Otkupitelja nema konačno izlaza iz te naše bijede za koju smo sami krivi: čovječanstvo ne bi moglo prvobitno darovanu, ali po grijehu izgubljenu sreću povezanosti s Bogom i međuosbno nikada više samo sebi zaraditi. Raj bi bio izgubljen. Mnogi pesimisti sumnjaju u stanje svijeta i u vlastitu upletenost u zlo. Ali je li život stvarno takav? Zar nema izlaza? Ima li otkupljenja i spasenja od grijeha i od svega što je povezano sa zlom? Kroz patnju i smrt na križu Sin Božji koji je postao čovjekom nadvladao je moć grijeha i smrti.

U svome uskrsnuću daruje nam novi život s Bogom i međusobno pomirenje. Ljubav prema Bogu i bližnjemu je nova zapovijed Kristova. Bog nam daje snagu da to ispunjamo radošću. Tako imamo veliku utjehu: sve negativno u svijetu je privremeno. Ima doduše grijeha i zla, ima patnje i smrti; ima Sotone, začetnika zla, i zlo je moćno. Ipak Isus Krist je jači. On pobjeđuje nevjernost ljudi po svojoj vjernosti volji Božjoj. On Sotonu lišava moći, budući je Bog jači. Tko vjeruje u Isusa, već ima udjela u Kristovoj pobjedi, koja će se dovršiti u vječnoj slavi.

Nedjeljna duhovna misao – 9. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 5,12-15; Ps 81,3-8a.10-11; 2 Kor 4,6-11; Mk 2,23-3,6

Draga braćo i sestre,

Isus je ušao u sinagogu. Subota je. U sinagogi čovjek usahle ruke. Reklo bi se: evo sad će ih taknuti u srce. Shvatit će. Puknut će kora njihova srca. Znao je Isus da ga vrebaju. Stoga ih pita: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo – život spasiti ili pogubiti?“ Odgovor? Nije ga bilo. Veli pismo: „No oni su šutjeli.“ Kako li je Isusa samo boljela ta šutnja! Kao da je htio kroz suze viknuti: „Pa ljudi, braćo, zar vas ne boli srce zbog ovog jadnika? Je li moguće da mu stvarno ne želite pomoći radi vašeg okamenjenog i doslovnog shvaćanja Zakona?“ Isus nije ništa od toga rekao. Pismo samo pripominje kako je Isus, „ožalošćen okorjelošću srca njihova“, srdito ih okružio pogledom i rekao čovjeku da ispruži ruku – a ona mu odmah ozdravi. I znate što je bilo najtragičnije od svega? „Farizeji izađu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega, kako da ga pogube“.

Neće biti dobro budemo li se previše zgražali nad farizejima. Znate već zašto. Koliko puta gledamo ljude kroz neke naučene okvire! Gledamo čovjeka kroz okvir propisa, zakona, kroz okvir onoga što smatramo da je normalno. I onda ne vidimo čovjeka. Koliko puta samo u svojim mislima bili spremani osuditi nekoga što je drugačijeg uvjerenja, što neke crkvene propise shvaća na svoj način. A Bog sigurno ne gleda na vanjske oznake. Ljubav prema Bogu i čovjeku vrhovno je pravilo. Ljubav, a ne neke moje vrijednosti. Ljubav, a ne moja nadutost. Ljubav, a ne moje mudrovanje kojima prekrivam svoju prizemljenost i svoje licemjerstvo. Bože, smiluj nam se grešnicima!

Nedjeljna duhovna misao – Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 5,12-15; Ps 81,3-8a.10-11; 2 Kor 4,6-11; Mk 2,23-3,6

Objavljena istina o Svetom Trojstvu od samih početaka bila je u korijenu živog vjerovanja Crkve, navlastito po krštenju. Izražena je u pravilu krsne vjere, što se formiralo u propovijedanju, u katehezi i u molitvi Crkve. Takvi se izričaji nalaze već u apostolskim spisima, kako svjedoči ovaj pozdrav, preuzet u euharistijsko bogoslužje: “Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2 Kor 13,13). Tijekom prvih stoljeća Crkva je nastojala da vjeru u Trojstvo jasnije izrekne kako bi produbila svoje razumijevanje vjere, ali i obranila od zabluda koje su je iskrivljivale. Bilo je to djelo starih sabora, potpomognuto teološkim istraživanjem crkvenih Otaca i poduprto vjerskim osjećanjem kršćanskoga puka.

Trojstvo je jedno. Ne ispovijedamo tri boga, nego jednoga jedinog Boga u trima osobama: “istobitno Trojstvo”. Božanske osobe ne dijele među sobom jedino božanstvo, nego je svaka od njih potpun Bog: “Otac je isto što i Sin, Sin je isto što i Otac, Otac i Sin su isto ono što i Duh Sveti, to znači po naravi jedan Bog”. “Svaka je od triju osoba ta zbilja, tj. božanska suština, bit ili narav”. Božanske su osobe zbiljski među sobom različite. “Bog je jedini, ali nije osamljenik”. ”Otac”, “Sin”, “Duh Sveti” nisu naprosto imena koja naznačuju načine božanskog bića, nego su zbiljski međusobno različiti: “Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin” Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu što “Otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi”.

Božansko jedinstvo je trojstveno. Božanske su Osobe jedne prema drugima u suodnosu. Zbiljska različnost među božanskim Osobama, jer ne razdjeljuje božansko jedinstvo, sastoji se jedino u odnošajima jedne osobe prema drugima: “Po odnošajnim osobnim imenima, Otac je u odnosu prema Sinu, Sin prema Ocu, Duh Sveti prema obojici. I premda se po tim odnosima kaže da su tri osobe, ipak vjerujemo da im je narav ili suština jedna”. “Zbog toga jedinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetomu; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetomu; Duh Sveti sav u Ocu, sav u Sinu”.

Nedjeljna duhovna misao – Duhovi

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Draga braćo i sestre,

vjerujemo da Duh Sveti vodi Crkvu i svakoga pojedinca na putove na kojima smo često nenaviknuti, i koji su za nas dijelom bolni. Nije svako oduševljenje već od Duha Svetoga. Mnoga razočaranja mogu biti vrata kroz koja Duh Sveti dolazi u naš život. Kako djeluje On? Po čemu ga prepoznajemo? Isus danas kaže: "On će vas upućivati u svu istinu." On je Duh istine". Zloduh je duh laži. U laži su kratke noge, kaže narodna poslovica. Boli to, istini gledati u lice. Ali samo istina oslobađa. Na lažima, samozavaravanju, zasljepljivanju ne može se graditi sreća. U današnjem čitanju iz Poslanice Galaćanima (5. poglavlje) sveti Pavao nudi tako reći dvije "provjerene liste", na kojima možemo razlikovati zloduha od Duha. On prvu listu naziva "djela tijela" i time misli stavove i radnje, koji odvode od sreće, od života, od Boga. Ona glasi: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično".

Drugu listu apostol naziva "plod Duha". Sve što je ovdje popisano, udružuje i stvara mogućim zajedništvo jednih s drugima. On nabraja devet plodova, a to su: "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost". Dvije stvari su jasne: druga lista je bez sumnje radosnija od prve. Radije živim s ljudima, koji žive prema drugoj listi. Ali je također jasno, da se stavovi druge liste teško stiću. "Djela tijela" dolaze od sebe ako im se mirno prepustimo. "Plod Duha" mora se izboriti borbom. "Tijelo" kaže: Hajde, idi! To je laž. Duh kaže: Bori se za dobro! I to je istina. Isus nam je zato dao Duha. Svoga duha. Da možemo slijediti njegov uzor. Duh pri tome pomaže.

Nedjeljna duhovna misao – 7. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Draga braćo i sestre,

molitva se upućuje na nekoga. Ona se obraća Bogu. Ne bilo kakvoj anonimnoj sili, "koja nas vodi i upravlja", nego onome koga Isus s punim povjerenjem naziva "Oče". Molitva Isusova je nešto sasvim osobno. Mi nemamo posla sa slijepim silama sudbine, nego s osobnim, blizim, svetim Bogom, kojega smijemo zvati "Oče naš". Ne može se razgovarati s bilo kakvom "božanskom energijom". Ta energija nije nikakvo ti, nego nešto. Moliti se mogu samo nekome, a ne nekoj stvari. Što Isus kaže svome Bogu i Ocu? Zbog čega on moli? Tu su dvije molbe: "Sačuvaj ih" i "posveti ih". Obje molbe razumijemo ako se uživimo u čas te molitve. To je "noć prije njegove muke", oproštaj na Posljednjoj večeri. To su dvije molbe brižnoga srca koje prije svoje blize smrti zna da odlazi i da će njegovi dragi ostati sami.

"Sačuvaj ih!" Isus moli svoga Oca da On pogleda na njegove učenike. Oni ostaju a on odlazi. Vraća se k Ocu, a oni ostaju u svijetu. Dosad se on mogao direktno brinuti za njih, mogao ih je štititi i čuvati od Zloga. Sada mora tu brigu staviti u ruke svoga Oca. Stoga ga moli: "Očuvaj ih od Zloga." Isus zna: u ovom svijetu nitko neće izbjeći borbi sa Zlim. Isus moli za svoje. On vjeruje da to nije "pogrešna molba" ako moli svoga Oca. On zna kome vjeruje i koga moli. Nas ohrabruje da isto tako s povjerenjem molimo našega Boga. On, Sin božji, zauzima se za nas. Njegova nas molitva nosi. Ona djeluje. Ona drži. Iako mi ne mislimo na to. On misli na nas!

Nedjeljna duhovna misao – 6. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus govori o stvarnosti koja nije od ovoga svijeta, ali je došla u naš svijet. On je došao. On je glasnik o Bogu, koji nije samo dragi Bog, nego je Ljubav. On je došao, da bi se ljubav dalje prenijela: "Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" Kako nas je ljubio? Kako mi trebamo ljubiti jedni druge? Vjerujem, da svi želimo biti ljubljeni. Ne mogu predočiti sebi, da netko ne želi biti ljubljen. Ali je odlučujuće pitanje, jesmo li sami spremni darovati ljubav. Svijet je pun gladi za ljubavlju. Jesmo li spremni, kako to mi možemo, tu glad barem malo utažiti? Isus pokazuje kako on razumije ljubav: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje."

Kako smo zahvalni kada u situacijama nevolje nađemo ljude koji su za nas tu: bolničari (većinom bez naplate!) kod nezgoda, vatrogasci (gotovo uvijek dobrovoljno i bez naplate), bolničke sestre, koje su nam dobre; liječnici koji se posvećuju nama. Ili jednostavno prijatelji koji su tu, ako nam zagusti. U biti svi mi znamo: ljubav "funkcionira" samo uz cijenu predanja: darovati vrijeme, pažnju, istinsku pomoć. Ljubav, to znači predanje, također do boli. To je Isus donio u svijet. A posljedica takve djelatne ljubavi je radost. Nema ljepše nagrade za pomoć nego zahvalnost koju možemo darovati. Ta radost je "ponuda sna". Ona čini život svjetlijim i u tamnim vremenima. Ona stvara prijateljstvo koje drži, iako biva tijesno. Tu ponudu imamo odmah. Samo je moramo zgrabiti.

Nedjeljna duhovna misao – 5. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Draga braćo i sestre,

U današnjem evanđelju Isus govori o sebi samom, o svojim učenicima, o tome kako je povezan s njima i oni s njim. Jedva da bi mogla biti snažnija slika. Trs, grane loze, vinogradar: svo troje nerazdvojivo pripadaju zajedno. Tu je najprije vinogradar: Bog, otac Isusov, otac svih ljudi. On je taj svoj jedinstveni trs izložio, njegovao: Isusa, svoga sina, Sina Božjeg, kojeg je poslao u svijet, za nas. Tu je Isus, trs. On nosi loze. One žive iz njega. Bez njega ne ide ništa. To je Isusova jasna poruka. I obratno: bez grana loze nema grožđa. Ono ne raste na trsu, nego na granama loze. "Bez mene ne možete učiniti ništa", "odijeljeni od mene", gotovo ništa. Ne pretjeruje li on? Gdje je tu skromnost? Ne precjenjuje li Isus samoga sebe? Da, to je potpuno poremećeno, ako je Isus samo prorok, učitelj mudrosti među drugima. Nijedan čovjek ne može o sebi tako tvrditi, prisvojiti jednu takvu ulogu. Samo ako je Isus stvarno Bog, utjelovljeni Bog, onda je točno što on kaže. Mi visimo o Bogu kao grane loze o trsu.

Mislili mi na to ili ne, priznali ili poricali, sva stvorenja su nošena od izvora života i ne bi mogla biti bez svoga stvoritelja. Mi ljudi, kojima je Bog darovao razum i slobodu, znamo da možemo kazati da ili ne; možemo Boga, naš izvor, prihvatiti ili ga se odreći. Ako je to tako, da smo stvorenja, da nam je Bog darovao bitak i život, tada samo usko povezani s njime kao grane loze sa trsom. Što treba trs? Donijeti rod! Stoga su tu grane loze. Bog želi da donosimo rod. Da naš život ne bude osušen kao odsječena grana loze, koja je najviše korisna za spaljivanje. Stoga nas vinogradar s pravom podrezuje. To može biti izrazito bolno. Ali samo tako ide. Vinogradar misli dobro. To zvuči kao unutarnji, ljubazni poziv, kad Isus kaže: "Ostanite u meni!" I kao utjeha: "Ja ostajem u vama!"

Nedjeljna duhovna misao – 4. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 4,8-12; Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Draga braćo i sestre,

Isus me zove imenom. Isus za mene ima svu pažnju i svu ljubav svoga srca. Sjetimo se: s pažnjom i ljubavlju pogledao je Petra, pozvao Pavla, pogledao onog mladića, pozvao Zakeja, oprostio preljubnici, proglasio svetim suraspetog razbojnika… S pažnjom i ljubavlju Bog je pozivao i Abrahama i Mojsija i svakog pojedinog proroka. Isus nas izvodi iz grijeha i slabosti, iz smrtnosti i propadljivosti. Veli da je došao da mi život imamo, i to u izobilju. Iako nam se u prvi mah može zastarjelo zvučati usporedba s ovcama, ova nam slika govori kako nas vodi i kako nas vodi Krist Gospodin. On život svoje daje za nas, on nas vodi u potpuno spasenje i oslobođenje. Jer, doista, nema nikakvog drugog imena na svijetu po kojem bismo se mogli spasiti, nema drugoga puta. Petar je jednom rekao: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” Doista, kome da idemo? Da idemo za častima i ugledom ovoga svijeta? Da sami tražimo smisao života i smrti, smisao našoj svakodnevnici? Da se opijamo našim strastima, našim zadovoljstvima većim ili manjim? Sve, baš sve bez Kristove osobe, bez njegova puta jest isprazno, nekorisno, bljutavo, besmisleno.

Čovjek bez Kristova vodstva doista je kao ovca bez pastira koju grabežljiva zvijer lako može rastrgati. Naravno, ima ljudi koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista, ili su ga upoznali na krivi način, međutim i oni, ako slijede vlastitu savjest, slijede zapravo Kristov glas. Zato mi imamo sigurnost. Ako nam se pogled muti, ako nam je i hod nesiguran, Krist je s nama. On nas poziva, on nas vodi, on nas nosi snagom svoje riječi i snagom svojih sakramenata u svetoj Crkvi. Zahvalimo zato danas na ovoj svetoj misi za riječ koju smo čuli, za otajstvo kojeg smo dionici. Zahvalimo na poseban način danas za službenike stola riječi i euharistijskog stola – za svećenike koje je on pozvao da lome riječ i slave otajstva. Danas na poseban način molimo Gospodina da on Dobri pastir dade svojim Duhom vodi sve one koji su dionici njegove pastirske službe.

Nedjeljna duhovna misao – 3. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Draga braćo i sestre,

vjera nas pogađa uvijek na bilo koji način osobno. Vjera je tajna od puno puta zamršenih teškoća, jer mi – bilo da smo vjernici ili nevjernici – uvijek smo na bilo koji način zbunjeni. Mi smo na taj način, koji ima prostorno značenje, involvirani u fenomen, kojeg pokušavamo razumjeti. Nakon uskrsnuća, učenicima najprije teško pada vjerovati, ali oni su također tu i tamo lukavi, prepredeni, budući da su oni u uskrsnulome ipak točno susreli onoga, kojega su za vrijeme njegova života slijedili i kojega su mnogi u njegovoj patnji napustili. Postoji osobni odnos; stid i razočaranje. Ali sada i sasvim novo iskustvo: on živi, on je kod njih i zove ih na nov način nasljedovanja: oni trebaju biti svjedoci, sve, što su s njim doživjeli i od njega čuli, trebaju predati drugim ljudima.

Sve nas to nanovo poziva, da nakon Uskrsa razmislimo o našoj vjeri. Jednom je tu pitanje o našem osobnom odnosu prema njemu – koja mi iskustva, koji susreti dolaze na pamet? A tada je tu njegov nalog, da budemo svjedoci. Isusova riječ je ponuda, poziv, kojem se može odazvati, jedna otvorena mogućnost. Isusu je svaki oblik pritiska stran s kojim bi nas on možda manipulirao, i našu slobodu ne bi respektirao. Bog, kojega nam Isus predstavlja, nagovara nas i zahtjeva od nas, ali nikada ne prisiljava na nešto.

Naše svjedočanstvo treba biti primjereno: "Mi smo tu, da horizont mogućega proširimo, što se ljudima koji ne poznaju Boga ili ne prihvaćaju ozbiljno Krista, čini kao nemoguće" (Tomas Halik). To proizlazi iz Uskrsa – iz uskrsnog događaja, dakle Isusova uskrsnuća, i iz pričanja i susreta učenika s Uskrsnulim: On proširuje naš horizont i pokazuje nam alternativne mogućnosti već ovdje i sada i usred svijeta u kojem živimo. Zato moramo uvijek sve više biti ljudi vjere.

Nedjeljna duhovna misao – 2. vazmena nedjelja

Iz Katekizma Katoličke Crkve, br. 997—1001

Kako uskrsavaju mrtvi?

Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća. Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv5, 29).

Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!” (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44): Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53). To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.

Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6,39-40.44.54;11,24), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom): Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).