Duhovna misao

Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.


Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz poruka varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka za Nedjelju Caritasa

„Treća nedjelja došašća, tzv. Radosna nedjelja u liturgiji Crkve, posvećena je, odlukom hrvatskih biskupa, djelotvornoj ljubavi – Caritasu. Bog je Ljubav koja nas poziva na promjenu, na svetost. Možda nećemo činiti čuda, ali možemo učiniti mnogošto drugo – biti ponizni, skromni, imati srce za bližnje – baš kao što je to Isus činio. Ići putem svetosti, u današnjem svijetu, ne znači nešto zastarjelo, ne znači izolaciju, već znači životno opredjeljenje, predanost odnosu saveza s Bogom. Nastojati oko osobne svetosti čuva nas od licemjerja „prigodnog“ ili „samo nedjeljnog kršćanina“. Ustrajati na putu svetosti kroz djela konkretne ljubavi prema bližnjima u potrebi, kroz Caritas, jedan je od načina svjedočenja Ljubavi u svakodnevnim zauzetostima. Na to nas upozorava i papa Franjo u ovogodišnjoj pobudnici “Radujte se i kličite”: „Ne možemo podržavati ideal svetosti koji ignorira nepravdu u svijetu gdje neki banče, bezumno troše i žive samo za najnoviju potrošačku robu, čak i dok ih drugi promatraju izdaleka, živeći cijeli svoj život u krajnjoj bijedi. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba.

Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor“. Draga braćo i sestre, dok radosno iščekujemo rođenje Spasitelja, nastojmo tu svetost svakodnevno živjeti konkretnim djelima ljubavi, kroz Caritas. Budimo jedni drugima oslonac i podrška, darujmo se jedni drugima jer jedino tako možemo rasti u vjeri i kao pojedinci i kao zajednica. Neka vas Duh Božji vodi u služenju bližnjima, Crkvi i svome narodu, na slavu svemogućega Boga i dobro svih ljudi!“

† Josip Mrzljak, biskup varaždinski, predsjednik Hrvatskog Caritasa

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Draga braćo i sestre,

vrijeme došašća doživljavamo kao vrijeme neposredne priprave za Božić. Ne smijemo pasivno čekati. Ivan Krstitelj u evanđelju poziva: “Pripravite put Gospodinu!” Kako se pripravlja put Gospodinu koji dolazi? Postupno, strpljivo, ustrajno. U perspektivi došašća to znači da ono malo i svakidašnje u našemu životu dobiva svoj duboki smisao: riječi i geste kojima druge ohrabrimo, potaknemo na praštanje i pomirenje, međusobna solidarnost, strpljivo prihvaćanje sebe i drugih. Sve to znači ‘pripraviti put Gospodinu’. Netko reče: “Srećom, da se ne čuje miris misli: svi bismo inače pomrli!” Naše krivudave misli, naše predrasude, neka se isprave; hrapava srca neka se izglade. U prvom čitanju čuli smo poziv Baruha, tajnika proroka Jeremije. “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti…” Te riječi izrečene su u situaciji kada je Jeruzalem bio uništen, a njegovi stanovnici odvedeni u progonstvo u Babilon. U životu postoje ‘dobra vremena’ i ‘loša vremena’. Ne možemo uvijek živjeti ushićeno, osjećati se izvrsno. Nekada potonemo. Osjetimo sivilo svakidašnjice. Umorni smo. Sve je to normalno.

Problematično bi bilo tek onda ako bismo se stalno osjećali loše, depresivno. Nažalost, dosta je onih među nama koji su razočarani, beznadni; ljudi koji su izgubili vjeru u čovjeka i vjeru u Boga. Stoga je Baruhov poziv itekako aktualan i danas: “Skinite haljinu tugovanja i nesreće!” U središtu adventa stoji poruka: Bog dolazi. On dolazi svakog trenutka povijesti čovjeka pojedinca i pojedine zajednice. Treba paziti da nas nađe otvorene kako bi mogao naš mali ljudski život uvesti u božansko događanje. Došašće je dinamično vrijeme. Treba poći ususret Gospodinu. Svaka je euharistije došašće. Bog dolazi u riječi koja se naviješta. Dolazi u znakovima (kruh i vino) svoga predanja do smrti. Dolazi u međusobnom zajedništvu vjernika.

Nedjeljna duhovna misao – 1. nedjelja Došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Bdijte da budete pripravni!

Draga braćo i sestre,

"Advent" znači "dolazak", i mi očekujemo dolazak Djeteta Isusa, čije rođenje slavimo na Božić. Svi mi znamo, da se nečemu osobitom radujemo! Dani i sati prolaze polako; mi bismo najradije, da naše želje i očekivanja budu odmah ispunjena. Bog želi doći u naša srca: to je smisao adventskog i božićnog vremena. Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze (Lk 3,4)! Tako i slično pozivali su proroci. Kako se mi ponašamo, kad očekujemo dolazak gosta u našu kuću? Brinemo se za to, da sve bude čisto i uredno, da bi se taj gost dobro osjećao. Kad on dolazi nalazimo vremena za njega i posvećujemo mu našu pažnju. Kod Isusa treba biti slično: on je tada došao na svijet pred dvije tisuće godina kao dijete u spilji, začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice. Sveti Josip bio je njegov očinski zaštitnik.

I to Dijete Isus, htjelo bi doći u naše srce; ne samo za Božić, nego kroz cijelu godinu – svakoga dana i svakoga sata. U čitanju je govor o mladici, o izdanku, a ne odmah o jednom stablu. Tako, kao što jedna mladica raste polako, i mi trebamo strpljivosti. Isus je došao na svijet kao "mladica", kao "izdanak", i on želi rasti u svakome od nas. Bog je postao dijete, jer nas ljubi; želi nam biti bliz kao čovjek. To je radosna vijest koju slavimo za Božić i zbog čega se pripremamo sada u adventu. Da nam to dobro uspije, molimo se Bogu po zagovoru blažene Djevice Marije.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 7,13-14; Ps 93,1-2.5; Otk 1,5-8; Iv 18,33b-37

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus odgovara Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.“ Pilat ništa nije razumio. Mislio je: „A kakvo to kraljevstvo može biti, ako li ne od ovoga svijeta?“ Isus mu je odgovorio, ali, nije tada Isus samo govorio Pilatu govori je to i nama. Svatko od nas rado gradi neka svoja mala kraljevstva koja su od ovoga svijeta. Uza svu redovitu i razumljivu brigu za život i svakodnevnicu, dopuštamo samima sebi da nas u velikoj mjeri obuzme upravo izgradnja nekoga našega kraljevstva. Pa se tako veoma trudimo oko nekog našeg ugleda i položaja u društvu, oko zarade, oko zabave i užitaka, oko materijalnih bogatstava, tako da pomalo neprimjetno stavljamo i Boga i svoju dušu na sporedno mjesto. Isus govori Pilatu kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i time sažima svekoliko svoje naviještanje. Mi nismo gluhi i slijepi kao Pilat. Nama je poznato što Krist naučava i čini. Mi smo njegove riječi čuli i u njegov nauk unišli.

Naime, osnovni sadržaj Kristovog nastupa i propovijedanja bilo je navješćivanje kraljevstva nebeskoga. To je kraljevstvo ovdje među nama. To je kraljevstvo mira, ljubavi, praštanja, dobrote, vjernosti. To je kraljevstvo u kojem čovjek živi po zakonima evanđelja. To je kraljevstvo iskrene i prave ljubavi prema Bogu i čovjeku. I što se više budemo trudili oko toga kraljevstva, to će nebesko kraljevstvo biti među nama, to ćemo u većoj mjeri nebo na zemlju spustiti, to ćemo u većoj mjeri uživati predokus konačnog i vječnog kraljevstva. Ono je među nama. Ono nam je na dohvat ruke. Budemo li Krista nasljedovali u njegovu služenju i u njegovoj ljubavi, već sada ćemo kraljevati zajedno s njime.

Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Draga braćo i sestre,

Draga braćo i sestre: „Tko je kao Bog?“ Ovo je pitanje uvijek prisutno među nama ljudima. Koliko god smo mi još slabija bića od anđela, mi zaboravljamo na anđelovo pitanje „Tko bi to mogao biti kao Bog?“ Zaboravljamo i na odgovor koji se nužno nameće: „Nitko“. Zaboravljamo i onda – svjesno ili nesvjesno – stavljamo sebi druge „bogove“ iznad Boga samoga. Privlače nas neke druge snage i neke druge zamamnosti. Zamamno je izdizati se iznad drugog čovjeka. Zamamno je klanjati se ovosvjetskim silama: moći, ugledu, vlasti, užicima. Zamamno je li tada čovjek propada. Stojimo pred Božjom tajnom. Puno toga ne razumijemo. Ne znamo zašto Bog toliko puta dopušta da se oholica šepiri, da zlo nadjača dobro u ljudskom društvu. Puno puta ne razumijemo zašto Bog dopušta da pravednik trpi, da ima toliko zla i tuge u svijetu. Ali znamo da Bog zna.

„Tko je kao Bog?“ Prisjetimo se. O tome nam govori i prva zapovijed. Bog je jedini. Njemu se treba klanjati i s punim povjerenjem primati iz njegove ruke ono što nam život donosi. Jer on je mudrost, on je snaga, ali iznad svega on je ljubav. U toj nas je ljubavi stvorio, po toj nas je ljubavi spasio te za nas priprema mjesto u vječnom kraljevstvu svoje ljubavi. Zato neka pohvalni poklik svetoga Pavla bude i naša zahvalna molitva: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen (Rim 11,33-36).

Nedjeljna duhovna misao – 32. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Draga braćo i sestre,

svakodnevno imamo prigode činiti djela milosrđa. Namjerno velimo djela milosrđa, jer ona mogu biti i tjelesna i duhovna. I to je ono što se uvijek isplati. To je ono što je uvijek vrijedno. Govorimo o djelima milosrđa. Evo što nam o tome govori kršćanska tradicija. Ona čak nabraja tjelesna djela milosrđa pa veli da su to: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenima pohoditi, itd.… Kao duhovna djela milosrđa navodi: dvoumna svjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi, za žive i mrtve moliti. Koliko se oko svega toga trudimo? Koliko smo od svega toga propustili? A koliko bismo mogli učiniti! Naravno, zacijelo nam se neće odmah uzvratiti u nekom vidljivom obliku kao što je to bilo s onom udovicom, ali ostaje ono što je najvažnije.

Budemo li se oko tih djela milosrđa trudili, već sada ćemo imati duboki duhovni mir i radost. Već sada ćemo osjećati da smo sinovi Oca nebeskoga koji daje da kiša pada pravednima i nepravednima. Već sada ćemo odražavati Božje lice u svijetu, tj. njegovu dobrotu i milosrđe, već sada ćemo biti nebesnici. A ono o čemu nam govori kršćanska tradicija, tako je jednostavno. Nabrajajući duhovna i tjelesna djela milosrđa kršćanska nam tradicija zapravo govori da se prema ljudima postavljamo onako kako bismo se postavljali prema nama najbližima, npr. prema našoj djeci ili kao što bismo htjeli da se ponašaju drugi prema nama. I puni strpljivosti, nježnosti, svakovrsne pažnje. Da budemo drugima blizi, ljubazni i puni ljubavi onako kako je i Bog prema nama. I gle – nebo će se spustiti na zemlju.

Nedjeljna duhovna misao – 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 6,2-6; Ps 18,2-4.47.51ab; Heb 7,23-28; Mk 12,28b-34

Draga braćo i sestre,

Sveto pismo je obimna knjiga. Kršćanski nauk mladi uče kroz sve godine svoga školovanja. Studij teologije traje pet godina. Netko bi se s pravom mogao upitati, nije li previše zamršen kršćanski nauk? Kako običan čovjek u toj šumi propisa i kršćanskog nauka može znati kako mu je živjeti? Na te dvojbe Isus nam daje jednostavan odgovor. Sav nauk Svetoga pisma, sva kršćanska načela mogu se svesti na dvije zapovijedi: Valja nam iz svega srca ljubiti Boga, a bližnjega svoga kao sebe same. Tko je to shvatio i tko to u životu provodi, dovoljno je naučio. Neka za nas danas ovaj Isusov nauk bude plodonosan. Božjom su milošću spoznali veličinu Božju i neizmjernost njegove ljubavi prema čovjeku. U Bogu je sve znanje, sve stvorenje i sva ljubav. Sve ono što bismo mogli zavoljeti tek je blijeda slika Božje veličine, Božje savršenosti i Božje ljubavi. Prema tome, tko Boga traži, tko Boga – koliko je to ljudski moguće – spozna, taj ga nužno i ljubi. Bog je onaj koji me je u ljubavi stvorio.

Bog me poučava i vodi, Bog mi daje mudrost i snagu, Bog daje smisao mojim mukama i nevoljama, Bog je za me pripravio vječne stanove, Bog me čini dionikom božanske naravi svoga Sina Isusa Krista. Isus ovu molitvu i ovu zapovijed iz Staroga zavjeta nadopunja drugom zapovijeđu: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. I zaključuje: Nema druge zapovijedi veće od tih. Uvijek se u našem naviještanju vraćamo na ovo. Zašto Isus ljubav prema Bogu tako usko povezuje s ljubavlju prema bližnjemu? Osnovni je razlog taj što u Boga nema pristranosti. Bog ljubi svakog čovjeka. Štoviše, veli Isus u svojim prispodobama, Bog posebnu ljubav iskazuje upravo slabima i grešnima. Prema tome, naopako razmišljamo ako mislimo da bi Bog iz nekih neobičnih razloga volio više mene nego moga susjeda, ma kakav on bio. Bog ljubi svakoga čovjeka i najjednostavniji način da se Bogu svidimo jest taj da i mi ljubimo jedni druge, kao što Bog i nas i njih ljubi u svome Sinu.

Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 31,7-9; Ps 126,1-6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52

Draga braćo i sestre,

Isusu je žao čovjeka koji je izgubio očni vid. Taj je imao samo jednu želju: "Učitelju moj, da progledam." Isusove riječi slijepcu pokazuju nam o čemu se radi: "Idi, vjera te tvoja spasila!" Vjera ti je pomogla! Vjera čini da vidi, da otvori oči. Isusu je stalo, da ga ljudi nalaze u vjeri i tako dođu do vjere u Oca nebeskog koji je njega poslao u svijet. Možemo se upitati: koliko nam pomaže vjera, da uistinu postanemo oni koji "vide"? Da, mi smo zahvalni Bogu za dar vjere, i vjera znači da svoj život čvrsto temeljimo na Božjoj istini i obećanju, da potpuno gradimo na njemu. Tko to čini, proširuje svoj horizont. On ne gradi na pijesku, nego na pouzdanom temelju života.Kod slijepca u evanđelju, kojeg je Isus izliječio, ne radi se samo o ponovnom uspostavljanju sposobnosti gledanja. Još je važnije to, da je on u vjeri našao Isusa.

Baš stoga on želi slijediti Isusa kao učenici, nakon što je izliječen od Isusa, i što može vidjeti. Čovjek koji ne vjeruje u Boga i u njegova Sina Isusa Krista, ograničen je u svojoj duhovnoj moći gledanja. Doduše vidi s tjelesnim očima, možda misli da je prilično inteligentan i da je iznad drugih. Ali, što koristi sve zemaljsko znanje i spoznaja, ako njemu ostaje zatvorena stvarnost Božja? Konačno takav čovjek kruži samo oko samoga sebe i svoga vlastitog malog svijeta. On je zarobljenik samoga sebe, i ako svjesno uskraćuje vjeru u Boga, tada on u izvjesnom smislu dobrovoljno izabire stanje duhovne sljepoće. Ovo nam evanđelje treba pomoći, da obnovimo našu vlastitu odluku obzirom na vjeru i da istu produbimo. Samo tada, svjedočanstvom vjere, možemo pomoći drugim ljudima, da i oni nađu orijentaciju za svoj život.

Nedjeljna duhovna misao – 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 53,10-11; Ps 33,4-5.18-20.22; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45

Draga braćo i sestre,

mala djeca se vrlo brzo nauče prepirati. To zna biti gotovo zabavno u braće i sestara. Njima je osobito važno znati tko je stariji ili jači ili pametniji i zato se stalno nadmeću. Pa se onda često čuje kako jedno drugome kaže: Nisam ja tvoj sluga! Naravno, djeca iskreno govore ono što stariji – možda prikriveno – čine u još jačoj mjeri. Biti prvi, biti poglavar, gledati kako ti drugi služe i ulaguju se… Ni apostoli nisu bili slobodni od toga. Čuli smo danas u evanđelju (Mk 10, 35-45) kako su braća Ivan i Jakov htjeli kod Isusa osigurati sebi prva mjesta među apostolima, tako da oni u Isusovom kraljevstvu budu prvi uz njega. Pri tome su oni mislili na to kako će Isus osnovati ovozemno kraljevstvo gdje bi oni onda bili Isusovi prvi pobočnici… Naravno, to je samo izazvalo ogorčenje među ostalim apostolima. Zašto baš njih dvojica? Po čemu bi oni bili vrjedniji, dostojniji ili sposobniji?

Isus ih smiruje i poučava: Znadete da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Kao prvo, Isus govori o onima koji sebe smatraju vladarima. Dakle, oni se samo smatraju vladarima, a zapravo to nisu. Nikada čovjek čovjeku ne može biti vladar, na što god se on pozivao. Samo je jedan Gospodar i Gospodin. Upravo zbog toga veli Isus da velikaši vladara drže narode pod vlašću. Dakle, silom i nasiljem. Nije to Božje kraljevstvo, nije to Božji naum s čovjekom. Zato Isus veli da tako ne smije biti među njegovim učenicima. U trenutku kad čovjek samo pomisli da ima vlast nad drugim čovjekom, i nesvjesno je povrijedio Božje veličanstvo. Služimo jedni drugima.

Nedjeljna duhovna misao – 28. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 7,7-11; Ps 90,12-17; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus mladom bogatašu koji je, tako se čini, sve činio ispravno u životu, pokazao mogućnost, kako može doći bliže Bogu. On ga upućuje na to da drži zapovijedi, novac i bogatstvo nisu sve. Važnije je da Božja riječ postane stvarnost u njegovom životu. To nije bilo kakva povijest koja se dogodila pred dvije tisuće godina, Riječ je i danas živa. Ta povijest ima posla i s nama u našemu životu. Ako netko puno radi da bi zaradio što više novca – ne da bi preživio, tada postoji opasnost da on ili ona izgube iz vida prijatelje, obitelj. Netko tko se brine samo za svoju karijeru, koji se uvijek želi probijati, koji gleda samo na stvar, često puta ne može druge prihvatiti, vidjeti, čuti, osjetiti. Božja riječ je živa, rekao je sv. Pavao i ona prodire u našu nutrinu i dotiče nas. Pitanje je kako s tom riječju ophodimo i što s njome radimo. Mladi bogataš koji je došao k Isusu, odlučio je ne slijediti Isusa jer mu se učinilo da mu je bogatstvo važnije.

Možda je trebao još vremena da upozna što je za njega važno. Za njega bi možda bilo dobro da se sjetio riječi iz knjige Mudrosti: razbor i mudrost puno su vrjedniji od bogatstva. Ako uključimo naš razum možemo se drukčije odlučiti. Možemo se obratiti. Novac po sebi ne zatvara nam put do Boga. Put zatvaramo sami sebi. Kod Boga uvijek iznova imamo mogućnost nanovo početi, jer Bogu je sve moguće. nije svaki bogata čovjek zatvoren za duhovnu dimenziju. Mnogi bogati ljudi imaju izgrađen unutarnji život i pomažu nevoljnima. No, svatko tko izgubi nutarnji odmak od vlastitoga bogatstva tako da mu bogatstvo umjesto Boga ispuni srce, ne shvaća da se osmišljen život ne može kupiti. I da je čovjekovo pravo bogatstvo kada može usrećiti svoje bližnje.

POTICAJ PAPE FRANJE—LISTOPADSKA POBOŽNOST

Papa Franjo pozvao je vjernike iz cijeloga svijeta da svakodnevno mole krunicu tijekom cijelog mjeseca listopada. Poziva vjernike “da se mole Svetoj Majci Božjoj da stavi Crkvu pod svoj zaštitnički plašt: da je čuva od nasrtaja zloga, velikog tužitelja, te da ona istodobno postane sve više svjesna pogrešaka, zabluda, zlostavljanja počinjenih u sadašnjosti i u prošlosti te da se bez imalo oklijevanja upusti u borbu kako zlo ne bi prevladalo”. Sveti Otac odlučio je pozvati vjernike iz cijeloga svijeta da svakodnevno mole krunicu tijekom čitavog marijanskog mjeseca listopada i sjedine se tako u zajedništvu i pokori, kao Božji narod, moleći od Svete Majke Božje i sv. Mihaela Arkanđela da štite Crkvu od đavla koji nas uvijek želi odijeliti od Boga i jedne od drugih.

Nedjeljna duhovna misao – 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Post 2,18-24; Ps 128,1-6; Heb 2,9-11; Mk 10,2-16

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju farizeji svojim pitanjem žele Isusa uvući u sitničave rabinske rasprave zbog kojih sve razloga muškarac ima pravo otpustiti ženu. Isus izbjegava takva mudrovanja. Nije mjerodavan čovjek koji hoće zakonski regulirati što je dopušteno ili zabranjeno, nego Bog ljubavi i vjernosti po čijemu su naumu muško i žensko stvoreno da žive u ljubavi i vjernosti. Isus želi ohrabriti i potaknuti na vjernu bračnu ljubav, a ne osuđivati one kojima to nije uspjelo. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! Kako su snažne i duboke Kristove riječi o braku. Što Bog združi – to znači da se muškarac i žena nisu ‹slučajno› sreli, upoznali, zavoljeli, osnovali obitelj. Bog tako uređuje životne okolnosti da se u životu dvoje ljudi susretnu i zavole. Ako je Bog dvoje ljudi združio, tada to ima svoj duboki smisao. Brak je sveta institucija.

Bog je ustanovio brak zato što je to jedini oblik zajedničkog življenja muškarca i žene, koji oboma odgovara. Nažalost, ono što se danas uči, to nije kako stupiti u brak, nego kako ga izbjeći. Muškarac i žena ne mogu živjeti zajedno ako svatko od njih misli samo na svoje interese. Bez suradnje, svaki brak postaje paklom. Tko ima poteškoće, neka se upita: Što je potrebno mojem bračnom partneru? Što ga čini sretnim? Što mogu učiniti da ga razumijem? Brak je ustanova u kojoj se uči otvarati srce, razvijati ljubav i vježbati se u spremnosti na požrtvovnost. Kako bismo vodili dobar brak, potrebno je imati pouzdane predodžbe o vrijednostima. Za to je potrebno znati brinuti se jedno o drugome, suzdržavati svoje agresivne pobude, smiriti svoj egoizam, znati voljeti i opraštati. Ne možemo se boriti protiv rastave braka. Treba se boriti za zdrav i kvalitetan brak.

Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Draga braćo i sestre,

najsigurniji put do Boga jest služenje drugima. Ono je sastavni dio duhovnoga života. Služenjem učimo da duhovni put polazi odozdo, od svakidašnjega života: od čovjeka se penjemo prema Bogu! Nema drugog načina služenja Bogu do služenja njegovim stvorenjima. Služenje omogućuje da ocijenimo dubinu vlastite ljudskosti, sućuti i razumijevanja. Uviđamo da je bratstvo i sestrinstvo zbilja, a ne pobožna teorija. Ne živimo samo za sebe, već i za druge i od drugih. Nijedan ljudski odnos ne može opstati ako ne postoji spremnost na međusobno služenje. Ako služimo misleći da naše djelovanje koristi ponajprije drugima, u velikoj smo zabludi. Služenje najveću korist donosi onome koji služi. Tko služi neopterećen željom za priznanjem, nalazi radost u sreći drugih ljudi. U njemu se rađa osjećaj da je njegov život uistinu vrijedan življenja.

“Prema Isusovoj poruci, naše završno ispunjenje neće biti nekakva izravna posljedica našega društvenog statusa, naših odličnosti, našega dobrog izgleda. naše elegantne odjeće, konjskih snaga automobilâ, primljenih nagrada, ili imanja što smo ga stekli za zemaljskog života. Naše znanje i visoki kvocijent inteligencije, naša naobrazba i priznanje za izvrsnost uzet će se, doduše, u obzir, ali samo u mjeri u kojoj su korišteni u služenju drugima, jer Isus je rekao da su najveći oni koji služe. Bit će uzdignuti jedino oni koji su, poput njega, iskazivali suosjećanje za potrebite”(Henry A. Garon, Kozmička mistika, str. 350.) Isus uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: Tko god jedno ovako dijete primi u moje ime, mene prima. Dakle, služenje malenima, slabima, nezaštićenima, isto je što i služenje Isusu. Čime mogu služiti? Koji su moji talenti? Što je moje poslanje? Kako mogu pridonijeti općem dobru? Služiti bez nagrade i bezuvjetno, vrhunac je shvaćanja Isusova učenja.

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

1Kor 8,1b-7.10-13; Ps 139,1b-3.13-14.23-24; Lk 6,27-38

Draga braćo i sestre,

evanđelju ove nedjelje apostol Petar jasno priznaje Krista. Šimun Petar pun radosti i osvjedočenja ispovijeda: "Ti si Mesija!". Petar je u ljudskoj slabosti i prevrtljivosti također u položaju, da krivo razumije Božji plan, i kasnije je tri puta zatajio Gospodina. Istinski problem za Petra je trpeći i na križu umirući Mesija. Šimun Petar ima krivu sliku o ovom Mesiji: on treba biti moćni kralj, politički osloboditelj. Nasuprot tome, Isus odbija takva očekivanja: jasno daje do znanja, da on kao "Sin čovječji" ide putem patnje; "On će biti ubijen, ali će nakon tri dana ustati." Petar nije razumio, predbacuje Gospodinu i želi ga na sve moguće načine spriječiti, da mu se takvo što dogodi. Petar je mislio dobro kad je izrekao što mu je na srcu, ali je to ipak bilo krivo. Osornost kojom Isusu kori Petra, iznenađuje i šokira nas: "Nosi se od mene sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Isus želi upozoriti da se ovdje staje na put na kojem je on svoje božansko poslanje stavio na kocku.

I nemoguće je da se složi s Petrom! Petar će to kasnije uvidjeti, nakon što je Isus Krist umro na križu i uskrsnuo, i tada će on sam vjerno i bez straha priznati da je Sin Božji čovjekom postao, i za spasenje svijeta umro na križu. Kako mi postupamo s Isusovim zahtjevima? On nas poziva i traži od nas da idemo s njim putem križa, da imamo udjela u njegovu uskrsnuću. "Tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom". Tako povjeravamo Bogu naš život i ne trebamo se bojati da ćemo dobiti manje. Isus kaže: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga." Tako se pokazuje naša vjera u svakidašnjici; ona se pokazuje u djelima ljubavi koje ispunjamo, u tome, da smo tu za naše bližnje koji trebaju našu potporu i pomoć.

Nedjeljna duhovna misao – 23. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus se okreće jednome gluhom mucavcu. Jedan takav čovjek grubo je ograničen u opažanju svoje okoline i svijeta. Danas postoje Bogu hvala posebni programi, tako da ti ljudi mogu uspostaviti kontakt s drugim ljudima: u najmanju ruku preko znakova je moguće sporazumijevanje, mnogi uče stvarno govoriti, jer u stvarnosti nisu nijemi, nego mogu samo čuti. Ranije se te ljude prepuštalo njihovoj sudbini, i bili su stvarno isključeni. Tako je došlo do njihova tjelesnog ograničenja i bolnog iskustva, da ne smiju pripadati drugim ljudima. Isus čini čudo ozdravljenja ovoga gluhog mucavca. On to čini tako da se svojim prstima dotiče njegovih ušiju i njegova jezika, uprtim pogledom u nebo govori: "Effata" – to će reći: "Otvori se!" I odmah mu se otvoriše uši i razriješi spona jezika te stade razgovijetno govoriti. Kako je morao biti zahvalan taj čovjek, kad se njemu iznenada otvorio novi svijet. To čudo upućuje na nešto više: Isus Krist donosi nam u Duhu Svetom vijest o ljubavi Boga Oca. On nam otvara pristup nebeskom kraljevstvu, u koje smijemo stupiti po vjeri. Na taj način će nam biti otvorena nova dimenzija stvarnosti.

Također ćemo i mi koji smo slijepci, po spasenjskoj moći Božjoj biti oni koji vide, a kao nijemi bit ćemo oni koji govore. Vjera nam otvara oči srca, tako da prepoznamo Božju moć, mudrost i dobrotu. Mi bivamo pokrenuti i osposobljeni od Duha Svetoga, da ispovjedimo radosnu vijest o Božjoj ljubavi i da je navijestimo ljudima. Nije uzalud takozvani obred-Effata kod našega krštenja. Pritom svećenik palcem dotakne djetetu uši i usta govoreći: "Gospodin Isus, koji je dao gluhim sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca."

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Draga braćo i sestre,

osobna čistoća pomažu čovjeku da se osjeća dobro. No, bez čistoće srca, čovjek je okupan izvana, ali nečist iznutra. Bog ne želi samo vanjsku higijenu, već i čistu nutrinu. Isus je došao u sukob s farizejima i njihovim uskim propisima o obrednoj čistoći. Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih? – upitaju ga. Isus im odgovara: Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Isus govoru o čistoći ruku, suprotstavlja čistoću srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog ih vidi. Tu, u srcu, rađaju se zle nakane. Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevare, razularenost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka. Ovu napetost između ljudskih uredbi i čistoće srca susrećemo i danas u Crkvi. Nekim je kršćanima danas, kao nekoć farizejima, stalo do izvanjskoga dojma, do onoga što ljudi vide i što će reći.

“Predaje starih” priječe da vjera dopre do srca i potakne na promjenu. Isus dakle jasno kaže da je zlo u ljudskom srcu, pa je očito da to zlo treba čistiti i postići čisto srce. Zbog toga je potrebno unutarnje čišćenje. Čistoća ili nečistoća stanja su našega duha. To posebno naglašava Luka u Isusovoj polemici s farizejima, kad im predbacuje da čiste samo vanjštinu čaša i zdjela. Dakle, čist je samo onaj kojemu je nutrina čista, a nutrina su naše istinske namjere i motivi koji mogu biti iz ljubavi ili iz sebičnosti. Čovjek se stoga čisti ljubavlju. Onima koji ljube sve je čisto. “Nije više stvar u obredima čišćenja, već u ljubavi kao iskonskoj snazi koja pročišćuje sve i za koju je sve čisto” (A. Grün). Čovjek treba biti čist po evanđelju, a ne po ideologiji na koju se poziva. Kada izostane iskonska kršćanska ljubav, preostaje samo paradno domoljubno katoličanstvo, lišeno duha koji istinski daje život.

Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 49,1-6; Ps 139,1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80

Draga braćo i sestre,

Ivan Krstitelj čije rođenje slavimo danas, predstavljen je u Novom zavjetu kao asket u odijelu od devine dlake, kao prorok snažne riječi i propovjednik suda, kao krstitelj Sina Božjega i suca posljednjih vremena, kao odlučujući opominjalac. Njemu nije stalo do kraljevskoga prijestolja nego do nečega višega. "Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo" (Iv 1,6-8). Uloge su ovdje na početku Ivanova evanđelja sasvim jasno podijeljene. Ivan je svjedok. On ne naviješta samoga sebe. On upućuje na jednoga drugog, na Krista: On je svjetlo svijeta. Ivan je sasvim u službi Svevišnjega, on je u službi Svjetla po kojemu i sam biva osvijetljen. Njegovo svjedočanstvo nije samom sebi svrha, nego se događa, "da svi po njemu dođu do vjere" i po njemu susretnu jedinoga i pravoga Mesiju.

"To je onaj koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene" (Iv 1,15). "Onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi" (Mt 3,11). Te riječi Krstiteljeve svjedočanstvo su istinske poniznosti i samospoznaje. On sebe čini malenim, da bi Isusa učinio velikim. Sve je usmjereno na njega, na Isusa, na njegov dolazak, na njegovu prisutnost. Ivan ostaje vrlo nježan usprkos svoje snažne i sigurno izgovorene karizmatične osobnosti, potpuno transparentan za Krista. U službi je Kristovoj iako je bio poznat po svojoj privlačnoj snazi i uspjehu jer su mnogi dolazili k njemu da ih on krsti. Ivan pokazuje kako prava poniznost pretpostavlja hrabrost, biti pred Bogom malen i prihvatiti vlastite granice. Takva poniznost ima malo posla s podmuklošću, a više s istinitošću. Ona je prava veličina koja daje da Bog bude Bog i koja zahvalno prihvaća vlastito dostojanstvo.

Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Draga braćo i sestre,

Svetopisamski tekstovi današnje nedjelje povezani su s iskustvom rasta i sazrijevanja u prirodi. Rast biljaka i stabala, ali također životinja i ljudi izvršava se gotovo neprimjetno. Dan za danom prolazi, i brže nego se opaža, iz male biljke nastaje grm ili stablo. Slično je i s rastom kraljevstva Božjega, kaže Isus u Evanđelju. Kraljevstvo Božje raste u srcima ljudi, i tu također ostaje dugo skriveno, dok se malo-pomalo pokazuju njegovi plodovi i konačno od Boga bude darovano dovršenje u nebu. Ako Isus u svezi kraljevstva Božjega i ljudskoga života postavlja takve poredbe, tada nam želi pomoći za dublje razumijevanje važnih istina. Prije svega to je pogled pun nade na naš život koji nam je ovdje saopćen: čovjek ne živi uprazno, mi ne idemo samo prema smrti, nego konačno i istinski prema dovršenju s one strane smrti u vječno Božje kraljevstvo.

Tko vjeruje u Krista i vrši djela ljubavi, on je kao dobro stablo, koje dozrijeva i donosi plodove za kraljevstvo Božje. Upravo to pouzdanje iz vjere, koje je utemeljeno na dubokom povjerenju u Boga, može nas kao kršćane učiniti spremnima i sposobnima, da ljudima koji su u traženju i koji možda ne vjeruju, saopćimo pravu nadu. Nijedan čovjek nije isključen iz Božje ljubavi. Bog sam ide grešnicima i zove ih na obraćenje. Bog želi da svi budu spašeni, i nitko nije zauvijek izgubljen. Stoga apelira na našu slobodu za dobro, ali nas u tome ne prisiljava. Osim toga Isus nam u prispodobi o rastu kraljevstva Božjega pokazuje, kako je važna strpljivost u našemu životu. Velike stvari ne događaju se jednostavno od danas na sutra; one trebaju dugu i dobru pripremu.

Nedjeljna duhovna misao – 10. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Draga braćo i sestre,

grijeh se sastoji u tome, da čovjek nasuprot Bogu uskraćuje poslušnost. On uskraćuje svome Stvoritelju i Otkupitelju poslušnost i predanje njegovoj svetoj volji. Time čovjek ispada iz prvobitne sređenosti svoga odnosa prema Bogu: On dospjeva u protivljenje prema Bogu i njegovim zapovijedima i ujedno prema samome sebi. Grijeh je odvraćanje od Boga i samootuđivanje. Čovjek bi htio tražiti sreću izvan Božjega reda, okreće se samome sebi. Ustrajava u svome egoizmu i tako gubi to, što je na kraju tražio: svoje ljudsko ispunjenje, koje nalazi samo u nesebičnoj, darujućoj ljubavi prema Bogu i ljudima. Bez Otkupitelja nema konačno izlaza iz te naše bijede za koju smo sami krivi: čovječanstvo ne bi moglo prvobitno darovanu, ali po grijehu izgubljenu sreću povezanosti s Bogom i međuosbno nikada više samo sebi zaraditi. Raj bi bio izgubljen. Mnogi pesimisti sumnjaju u stanje svijeta i u vlastitu upletenost u zlo. Ali je li život stvarno takav? Zar nema izlaza? Ima li otkupljenja i spasenja od grijeha i od svega što je povezano sa zlom? Kroz patnju i smrt na križu Sin Božji koji je postao čovjekom nadvladao je moć grijeha i smrti.

U svome uskrsnuću daruje nam novi život s Bogom i međusobno pomirenje. Ljubav prema Bogu i bližnjemu je nova zapovijed Kristova. Bog nam daje snagu da to ispunjamo radošću. Tako imamo veliku utjehu: sve negativno u svijetu je privremeno. Ima doduše grijeha i zla, ima patnje i smrti; ima Sotone, začetnika zla, i zlo je moćno. Ipak Isus Krist je jači. On pobjeđuje nevjernost ljudi po svojoj vjernosti volji Božjoj. On Sotonu lišava moći, budući je Bog jači. Tko vjeruje u Isusa, već ima udjela u Kristovoj pobjedi, koja će se dovršiti u vječnoj slavi.

Nedjeljna duhovna misao – 9. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 5,12-15; Ps 81,3-8a.10-11; 2 Kor 4,6-11; Mk 2,23-3,6

Draga braćo i sestre,

Isus je ušao u sinagogu. Subota je. U sinagogi čovjek usahle ruke. Reklo bi se: evo sad će ih taknuti u srce. Shvatit će. Puknut će kora njihova srca. Znao je Isus da ga vrebaju. Stoga ih pita: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo – život spasiti ili pogubiti?“ Odgovor? Nije ga bilo. Veli pismo: „No oni su šutjeli.“ Kako li je Isusa samo boljela ta šutnja! Kao da je htio kroz suze viknuti: „Pa ljudi, braćo, zar vas ne boli srce zbog ovog jadnika? Je li moguće da mu stvarno ne želite pomoći radi vašeg okamenjenog i doslovnog shvaćanja Zakona?“ Isus nije ništa od toga rekao. Pismo samo pripominje kako je Isus, „ožalošćen okorjelošću srca njihova“, srdito ih okružio pogledom i rekao čovjeku da ispruži ruku – a ona mu odmah ozdravi. I znate što je bilo najtragičnije od svega? „Farizeji izađu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega, kako da ga pogube“.

Neće biti dobro budemo li se previše zgražali nad farizejima. Znate već zašto. Koliko puta gledamo ljude kroz neke naučene okvire! Gledamo čovjeka kroz okvir propisa, zakona, kroz okvir onoga što smatramo da je normalno. I onda ne vidimo čovjeka. Koliko puta samo u svojim mislima bili spremani osuditi nekoga što je drugačijeg uvjerenja, što neke crkvene propise shvaća na svoj način. A Bog sigurno ne gleda na vanjske oznake. Ljubav prema Bogu i čovjeku vrhovno je pravilo. Ljubav, a ne neke moje vrijednosti. Ljubav, a ne moja nadutost. Ljubav, a ne moje mudrovanje kojima prekrivam svoju prizemljenost i svoje licemjerstvo. Bože, smiluj nam se grešnicima!

Nedjeljna duhovna misao – Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 5,12-15; Ps 81,3-8a.10-11; 2 Kor 4,6-11; Mk 2,23-3,6

Objavljena istina o Svetom Trojstvu od samih početaka bila je u korijenu živog vjerovanja Crkve, navlastito po krštenju. Izražena je u pravilu krsne vjere, što se formiralo u propovijedanju, u katehezi i u molitvi Crkve. Takvi se izričaji nalaze već u apostolskim spisima, kako svjedoči ovaj pozdrav, preuzet u euharistijsko bogoslužje: “Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2 Kor 13,13). Tijekom prvih stoljeća Crkva je nastojala da vjeru u Trojstvo jasnije izrekne kako bi produbila svoje razumijevanje vjere, ali i obranila od zabluda koje su je iskrivljivale. Bilo je to djelo starih sabora, potpomognuto teološkim istraživanjem crkvenih Otaca i poduprto vjerskim osjećanjem kršćanskoga puka.

Trojstvo je jedno. Ne ispovijedamo tri boga, nego jednoga jedinog Boga u trima osobama: “istobitno Trojstvo”. Božanske osobe ne dijele među sobom jedino božanstvo, nego je svaka od njih potpun Bog: “Otac je isto što i Sin, Sin je isto što i Otac, Otac i Sin su isto ono što i Duh Sveti, to znači po naravi jedan Bog”. “Svaka je od triju osoba ta zbilja, tj. božanska suština, bit ili narav”. Božanske su osobe zbiljski među sobom različite. “Bog je jedini, ali nije osamljenik”. ”Otac”, “Sin”, “Duh Sveti” nisu naprosto imena koja naznačuju načine božanskog bića, nego su zbiljski međusobno različiti: “Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin” Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu što “Otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi”.

Božansko jedinstvo je trojstveno. Božanske su Osobe jedne prema drugima u suodnosu. Zbiljska različnost među božanskim Osobama, jer ne razdjeljuje božansko jedinstvo, sastoji se jedino u odnošajima jedne osobe prema drugima: “Po odnošajnim osobnim imenima, Otac je u odnosu prema Sinu, Sin prema Ocu, Duh Sveti prema obojici. I premda se po tim odnosima kaže da su tri osobe, ipak vjerujemo da im je narav ili suština jedna”. “Zbog toga jedinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetomu; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetomu; Duh Sveti sav u Ocu, sav u Sinu”.

Nedjeljna duhovna misao – Duhovi

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Draga braćo i sestre,

vjerujemo da Duh Sveti vodi Crkvu i svakoga pojedinca na putove na kojima smo često nenaviknuti, i koji su za nas dijelom bolni. Nije svako oduševljenje već od Duha Svetoga. Mnoga razočaranja mogu biti vrata kroz koja Duh Sveti dolazi u naš život. Kako djeluje On? Po čemu ga prepoznajemo? Isus danas kaže: "On će vas upućivati u svu istinu." On je Duh istine". Zloduh je duh laži. U laži su kratke noge, kaže narodna poslovica. Boli to, istini gledati u lice. Ali samo istina oslobađa. Na lažima, samozavaravanju, zasljepljivanju ne može se graditi sreća. U današnjem čitanju iz Poslanice Galaćanima (5. poglavlje) sveti Pavao nudi tako reći dvije "provjerene liste", na kojima možemo razlikovati zloduha od Duha. On prvu listu naziva "djela tijela" i time misli stavove i radnje, koji odvode od sreće, od života, od Boga. Ona glasi: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično".

Drugu listu apostol naziva "plod Duha". Sve što je ovdje popisano, udružuje i stvara mogućim zajedništvo jednih s drugima. On nabraja devet plodova, a to su: "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost". Dvije stvari su jasne: druga lista je bez sumnje radosnija od prve. Radije živim s ljudima, koji žive prema drugoj listi. Ali je također jasno, da se stavovi druge liste teško stiću. "Djela tijela" dolaze od sebe ako im se mirno prepustimo. "Plod Duha" mora se izboriti borbom. "Tijelo" kaže: Hajde, idi! To je laž. Duh kaže: Bori se za dobro! I to je istina. Isus nam je zato dao Duha. Svoga duha. Da možemo slijediti njegov uzor. Duh pri tome pomaže.

Nedjeljna duhovna misao – 7. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Draga braćo i sestre,

molitva se upućuje na nekoga. Ona se obraća Bogu. Ne bilo kakvoj anonimnoj sili, "koja nas vodi i upravlja", nego onome koga Isus s punim povjerenjem naziva "Oče". Molitva Isusova je nešto sasvim osobno. Mi nemamo posla sa slijepim silama sudbine, nego s osobnim, blizim, svetim Bogom, kojega smijemo zvati "Oče naš". Ne može se razgovarati s bilo kakvom "božanskom energijom". Ta energija nije nikakvo ti, nego nešto. Moliti se mogu samo nekome, a ne nekoj stvari. Što Isus kaže svome Bogu i Ocu? Zbog čega on moli? Tu su dvije molbe: "Sačuvaj ih" i "posveti ih". Obje molbe razumijemo ako se uživimo u čas te molitve. To je "noć prije njegove muke", oproštaj na Posljednjoj večeri. To su dvije molbe brižnoga srca koje prije svoje blize smrti zna da odlazi i da će njegovi dragi ostati sami.

"Sačuvaj ih!" Isus moli svoga Oca da On pogleda na njegove učenike. Oni ostaju a on odlazi. Vraća se k Ocu, a oni ostaju u svijetu. Dosad se on mogao direktno brinuti za njih, mogao ih je štititi i čuvati od Zloga. Sada mora tu brigu staviti u ruke svoga Oca. Stoga ga moli: "Očuvaj ih od Zloga." Isus zna: u ovom svijetu nitko neće izbjeći borbi sa Zlim. Isus moli za svoje. On vjeruje da to nije "pogrešna molba" ako moli svoga Oca. On zna kome vjeruje i koga moli. Nas ohrabruje da isto tako s povjerenjem molimo našega Boga. On, Sin božji, zauzima se za nas. Njegova nas molitva nosi. Ona djeluje. Ona drži. Iako mi ne mislimo na to. On misli na nas!

Nedjeljna duhovna misao – 6. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus govori o stvarnosti koja nije od ovoga svijeta, ali je došla u naš svijet. On je došao. On je glasnik o Bogu, koji nije samo dragi Bog, nego je Ljubav. On je došao, da bi se ljubav dalje prenijela: "Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" Kako nas je ljubio? Kako mi trebamo ljubiti jedni druge? Vjerujem, da svi želimo biti ljubljeni. Ne mogu predočiti sebi, da netko ne želi biti ljubljen. Ali je odlučujuće pitanje, jesmo li sami spremni darovati ljubav. Svijet je pun gladi za ljubavlju. Jesmo li spremni, kako to mi možemo, tu glad barem malo utažiti? Isus pokazuje kako on razumije ljubav: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje."

Kako smo zahvalni kada u situacijama nevolje nađemo ljude koji su za nas tu: bolničari (većinom bez naplate!) kod nezgoda, vatrogasci (gotovo uvijek dobrovoljno i bez naplate), bolničke sestre, koje su nam dobre; liječnici koji se posvećuju nama. Ili jednostavno prijatelji koji su tu, ako nam zagusti. U biti svi mi znamo: ljubav "funkcionira" samo uz cijenu predanja: darovati vrijeme, pažnju, istinsku pomoć. Ljubav, to znači predanje, također do boli. To je Isus donio u svijet. A posljedica takve djelatne ljubavi je radost. Nema ljepše nagrade za pomoć nego zahvalnost koju možemo darovati. Ta radost je "ponuda sna". Ona čini život svjetlijim i u tamnim vremenima. Ona stvara prijateljstvo koje drži, iako biva tijesno. Tu ponudu imamo odmah. Samo je moramo zgrabiti.

Nedjeljna duhovna misao – 5. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Draga braćo i sestre,

U današnjem evanđelju Isus govori o sebi samom, o svojim učenicima, o tome kako je povezan s njima i oni s njim. Jedva da bi mogla biti snažnija slika. Trs, grane loze, vinogradar: svo troje nerazdvojivo pripadaju zajedno. Tu je najprije vinogradar: Bog, otac Isusov, otac svih ljudi. On je taj svoj jedinstveni trs izložio, njegovao: Isusa, svoga sina, Sina Božjeg, kojeg je poslao u svijet, za nas. Tu je Isus, trs. On nosi loze. One žive iz njega. Bez njega ne ide ništa. To je Isusova jasna poruka. I obratno: bez grana loze nema grožđa. Ono ne raste na trsu, nego na granama loze. "Bez mene ne možete učiniti ništa", "odijeljeni od mene", gotovo ništa. Ne pretjeruje li on? Gdje je tu skromnost? Ne precjenjuje li Isus samoga sebe? Da, to je potpuno poremećeno, ako je Isus samo prorok, učitelj mudrosti među drugima. Nijedan čovjek ne može o sebi tako tvrditi, prisvojiti jednu takvu ulogu. Samo ako je Isus stvarno Bog, utjelovljeni Bog, onda je točno što on kaže. Mi visimo o Bogu kao grane loze o trsu.

Mislili mi na to ili ne, priznali ili poricali, sva stvorenja su nošena od izvora života i ne bi mogla biti bez svoga stvoritelja. Mi ljudi, kojima je Bog darovao razum i slobodu, znamo da možemo kazati da ili ne; možemo Boga, naš izvor, prihvatiti ili ga se odreći. Ako je to tako, da smo stvorenja, da nam je Bog darovao bitak i život, tada samo usko povezani s njime kao grane loze sa trsom. Što treba trs? Donijeti rod! Stoga su tu grane loze. Bog želi da donosimo rod. Da naš život ne bude osušen kao odsječena grana loze, koja je najviše korisna za spaljivanje. Stoga nas vinogradar s pravom podrezuje. To može biti izrazito bolno. Ali samo tako ide. Vinogradar misli dobro. To zvuči kao unutarnji, ljubazni poziv, kad Isus kaže: "Ostanite u meni!" I kao utjeha: "Ja ostajem u vama!"

Nedjeljna duhovna misao – 4. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 4,8-12; Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Draga braćo i sestre,

Isus me zove imenom. Isus za mene ima svu pažnju i svu ljubav svoga srca. Sjetimo se: s pažnjom i ljubavlju pogledao je Petra, pozvao Pavla, pogledao onog mladića, pozvao Zakeja, oprostio preljubnici, proglasio svetim suraspetog razbojnika… S pažnjom i ljubavlju Bog je pozivao i Abrahama i Mojsija i svakog pojedinog proroka. Isus nas izvodi iz grijeha i slabosti, iz smrtnosti i propadljivosti. Veli da je došao da mi život imamo, i to u izobilju. Iako nam se u prvi mah može zastarjelo zvučati usporedba s ovcama, ova nam slika govori kako nas vodi i kako nas vodi Krist Gospodin. On život svoje daje za nas, on nas vodi u potpuno spasenje i oslobođenje. Jer, doista, nema nikakvog drugog imena na svijetu po kojem bismo se mogli spasiti, nema drugoga puta. Petar je jednom rekao: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” Doista, kome da idemo? Da idemo za častima i ugledom ovoga svijeta? Da sami tražimo smisao života i smrti, smisao našoj svakodnevnici? Da se opijamo našim strastima, našim zadovoljstvima većim ili manjim? Sve, baš sve bez Kristove osobe, bez njegova puta jest isprazno, nekorisno, bljutavo, besmisleno.

Čovjek bez Kristova vodstva doista je kao ovca bez pastira koju grabežljiva zvijer lako može rastrgati. Naravno, ima ljudi koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista, ili su ga upoznali na krivi način, međutim i oni, ako slijede vlastitu savjest, slijede zapravo Kristov glas. Zato mi imamo sigurnost. Ako nam se pogled muti, ako nam je i hod nesiguran, Krist je s nama. On nas poziva, on nas vodi, on nas nosi snagom svoje riječi i snagom svojih sakramenata u svetoj Crkvi. Zahvalimo zato danas na ovoj svetoj misi za riječ koju smo čuli, za otajstvo kojeg smo dionici. Zahvalimo na poseban način danas za službenike stola riječi i euharistijskog stola – za svećenike koje je on pozvao da lome riječ i slave otajstva. Danas na poseban način molimo Gospodina da on Dobri pastir dade svojim Duhom vodi sve one koji su dionici njegove pastirske službe.

Nedjeljna duhovna misao – 3. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Draga braćo i sestre,

vjera nas pogađa uvijek na bilo koji način osobno. Vjera je tajna od puno puta zamršenih teškoća, jer mi – bilo da smo vjernici ili nevjernici – uvijek smo na bilo koji način zbunjeni. Mi smo na taj način, koji ima prostorno značenje, involvirani u fenomen, kojeg pokušavamo razumjeti. Nakon uskrsnuća, učenicima najprije teško pada vjerovati, ali oni su također tu i tamo lukavi, prepredeni, budući da su oni u uskrsnulome ipak točno susreli onoga, kojega su za vrijeme njegova života slijedili i kojega su mnogi u njegovoj patnji napustili. Postoji osobni odnos; stid i razočaranje. Ali sada i sasvim novo iskustvo: on živi, on je kod njih i zove ih na nov način nasljedovanja: oni trebaju biti svjedoci, sve, što su s njim doživjeli i od njega čuli, trebaju predati drugim ljudima.

Sve nas to nanovo poziva, da nakon Uskrsa razmislimo o našoj vjeri. Jednom je tu pitanje o našem osobnom odnosu prema njemu – koja mi iskustva, koji susreti dolaze na pamet? A tada je tu njegov nalog, da budemo svjedoci. Isusova riječ je ponuda, poziv, kojem se može odazvati, jedna otvorena mogućnost. Isusu je svaki oblik pritiska stran s kojim bi nas on možda manipulirao, i našu slobodu ne bi respektirao. Bog, kojega nam Isus predstavlja, nagovara nas i zahtjeva od nas, ali nikada ne prisiljava na nešto.

Naše svjedočanstvo treba biti primjereno: "Mi smo tu, da horizont mogućega proširimo, što se ljudima koji ne poznaju Boga ili ne prihvaćaju ozbiljno Krista, čini kao nemoguće" (Tomas Halik). To proizlazi iz Uskrsa – iz uskrsnog događaja, dakle Isusova uskrsnuća, i iz pričanja i susreta učenika s Uskrsnulim: On proširuje naš horizont i pokazuje nam alternativne mogućnosti već ovdje i sada i usred svijeta u kojem živimo. Zato moramo uvijek sve više biti ljudi vjere.

Nedjeljna duhovna misao – 2. vazmena nedjelja

Iz Katekizma Katoličke Crkve, br. 997—1001

Kako uskrsavaju mrtvi?

Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća. Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv5, 29).

Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!” (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44): Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53). To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.

Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6,39-40.44.54;11,24), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom): Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).

Nedjeljna duhovna misao – Uskrs

NEDJELJNA ČITANJA

Iz Katekizma Katoličke Crkve br. 997—1001

Kako uskrsavaju mrtvi?

Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća. Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv5, 29). Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!” (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44):

Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53). To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.

Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6,39-40.44.54;11,24), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom): Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).

Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Draga braćo i sestre,

Nedjelja muke Gospodnje, Cvjetnica, približava nas najvećem događaju čitave liturgijske godine; Svetom vazmenom trodnevlju. Na činjenicu zaokruženosti korizmenog vremena upućuje i vanjsko obilježje današnje liturgije: palmine grane (u nekim krajevima maslinove ili mlade tek propupale grane nekog drugog stabla) koje, osušene, bivaju spaljene da bi njihovim pepelom započeli korizmu sljedeće godine. Tako simbol početka korizme (pepeo) od istoga je izvora kao i onaj na njezinu kraju (svježa grana), a Pepelnica i Cvjetnica na taj način su nedjeljivo povezane.

Ulazak s palmama u ruci – trebao je to biti neobičan događaj; skupina oduševljenih pristaša uspinje svoga učitelja na magarca da bi tako uzišli slavodobitno u Jeruzalem. Ne manje je neočekivan izlazak učitelja – Mesije iz Jeruzalema: to je izgon nakon što je razočarao svjetinu. Naime, svjetina se ponašala poput djece – slavlje se pretvara u tragediju, veselje se u tren pretvara u gorki plač. Kod svjetine zbunjuje činjenica tako snažne i brze promjene od Hosana! u Raspni ga! Ali, i danas je to slučaj…Odnos s osjećajima je upravo takav – oni nekad mogu ekstremno varirati, ili se pojavljivati samo s određenim predznakom.

Bog je ušao u svijet i zbog njega se dao razapeti na križ, jer osjeća bezgraničnu ljubav prema čovjeku. Ona nije uvjetovana, jer Bog ne očekuje ništa u naknadu za svoju ljubav. Čovjek je taj, koji se boji tako velike i nesebične ljubavi; čovjek poznaje tek instant nadomjestke koji jedino ostavljaju glad za onim pravim osjećajima.

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Draga braćo i sestre,

Evanđelje današnje nedjelje pokazuje nam da od Boga darovano otkupljenje već u ovom životu ovdje na zemlji ima učinak. Zacijelo: mi očekujemo vječno i blaženo ispunjenje i dovršenje naše nade u nebu, kada ćemo smjeti gledati Boga licem u lice. Isus je morao ići od jednoga mjesta do drugoga, budući su ljudi čekali na njega. Iako još nisu upoznali tajnu njegova božanstva, u kojoj je on jedno s Ocem i Duhom Svetim, ti su ljudi jednostavno osjećali: u Isusu iz Nazareta Bog nam je na jedinstven način blizu. Istinski dar kojeg su primali oni koji su vjerovali u njega, nisu bila tjelesna ozdravljenja, nego zajedništvo s Bogom. To je u sebi nešto nevidljivo budući se ispunja i događa u srcu čovjeka. "Novo srce" koje nam Bog daruje u milosti Duha Svetoga, pokazuje se također u "novim djelima", baš u djelima ljubavi. Tako nam naš Gospodin Isus Krist uvijek nanovo pojašnjava da nije dovoljno nasljedovati njega samo radi čudesa i vanjskih znakova. Obraćenje srca i vjera u njega, koja je djelotvorna u ljubavi, to je ono bitno.

Bog ne pravi razliku kakav je "predživot" provodio čovjek: bitno je da pogođena osoba počne ozbiljno raditi na svome životu u vjeri, ukoliko ju je dotakao Božji poziv! Mi ljudi često sudimo i mislimo drukčije; za nas su mnogi ljudi u krajnjoj liniji već otpisani. Mi nismo spremni pružiti tim ljudima jednu, dvije šanse ako su podbacili. "Taj i onaj je nepopravljiv." Tako i slično sudimo i ne razmišljamo kako kroz takav stav vlastite nepogrešivosti upadamo u opasnost da sami sebe isključimo iz spasenja. Također se slično i apostol Pavao nije štedio kao ni njegov Učitelj i Gospodin. On je u nasljedovanju Krista išao od jednoga mjesta do drugoga i ljudima navješćivao radosnu vijest o Isusovoj smrti i uskrsnuću. U čitanju smo čuli da se on tako reći dobrovoljno "učinio slugom da ih što više stekne." Neka revnost apostola Pavla za duše ispuni i nas. Bog šalje sve koji u njega vjeruju, da poruku spasenja predaju drugima.. U prvom redu ovdje se traži osobni dobar primjer. Tada ćemo moći druge uvjeravati.

Nedjeljna duhovna misao – 4. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Draga braćo i sestre,

Jeste li se ikada vozili autom kroz dugi tunel? Tko izlazi iz tunela, taj mora priviknuti svoje oči na svjetlo. Treba neko vrijeme, da opet jasno vidimo. Svakom je jasno da kod svjetla vid bolje funkcionira nego kad je tama: konture su oštrije, neznatne stvari se brže prepoznaju. Ono što je u tami i u sjeni bilo skriveno, na svjetlu postaje vidljivo. U korizmenom vremenu smijemo se pripremiti za Uskrs i dublje razložiti svoju vjeru. Možemo osjetiti da naša vjera prosvjetljuje naš život Isusovim svjetlom i da smo također svjesni tamnih strana i pogrešaka, i da sve to smijemo donijeti u nadi da će nam on oprostiti. Korizmeno vrijeme od samih početaka Crkve bilo je vrijeme posebne pripreme za oproštenje grijeha u krštenju i činu pokore već krštenih kršćana, i poziva nas da stupimo k svjetlu Božjemu i javno i časno se suočimo s tim svjetlom i tako s Isusom Kristom prinesemo svoj život, naše misli i djela pred Boga.

Dobro je, da nas četvrta korizmena nedjelja, koja nosi ime Laetare – radujte se, želi ohrabriti za pomirenje s Bogom, kako bismo oslobođeni od zla, radosno mogli slaviti Uskrs i Krista istinsko svjetlo svijeta unijeti u naša srca i u naš život. Kao što naše oči na izlasku iz tunela trebaju neko vrijeme, da se ponovno priviknu na svjetlo, tako i mi možemo vjerovati, da iz tame naših pogrešaka i slabosti možemo stupiti u svjetlo Božje ljubavi, u kojoj se izmirujemo s nama samima, s našim bližnjima i s Bogom. Živimo stoga u njegovom svjetlu i od njegova svjetla.

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

Draga braćo i sestre,

Isusovo čišćenje hrama postalo je simbolom, znakom za uvijek iznova potrebno čišćenje. Isus nije želio da se jeruzalemski Hram izopači i pretvori u trgovačku dvoranu, da postane godišnji sajam trgovine: Isus tjera sve njih iz hrama, trgovce i mjenjače. S bičem od užeta tjera ih zajedno s ovcama i volovima. Ta Isusova energična akcija postala je poslovična: "Istjerati iz hrama", što je slika za mnoga potrebna čišćenja, odstranjivanje svega što ne valja. Svi mi trebamo od vremena do vremena jedno takvo snažno "uskrsno čišćenje". Naravno mislimo najprije na samu crkvu. Na svakom hodočasničkom mjestu cvjetaju štandovi, cvjeta trgovina svijeća i uspomena. Bi li Isus i danas sve to bičem "istjerao iz hrama"? Isus prije svega nikada nije išao za vanjštinom. Čišćenje hrama treba pokazati Crkvi da je ona zajednica ljudi koji tako reći trebaju oblikovati živu kuću Božju. Nismo li mi nju učinili natkrivenom tržnicom taština, mjestom borbe suparništava? Tu se bore "konzervativni" i "napredni", osporavaju jedni drugima vjeru, a ljubavi se često malo osjeća.

Pokušajmo predočiti Isusa koji bi htio protjerati svađe iz hrama svoje Crkve. Crkva treba biti "kuća Oca mojega". Ako smo svi mi njegova djeca, zar ne moramo tada drukčije ophoditi jedni s drugima? Hram kojega Isus želi očistiti, to sam također ja sam! "Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga?" Tako pita Pavao svoje zajednice. Što bi sve Isus protjerao iz moga srca, iz mojih misli? Kakvom se trgovinom bavim u svojoj nutrini? Kakvog sve smeća ima u mojoj duši? Gdje bi bilo potrebno kod mene uskrsno čišćenje? Uskrsna ispovijed je jedno takvo veliko čišćenje. Ona jednostavno čini dobro.

Nedjeljna duhovna misao – 2. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Draga braćo i sestre,

Isus je na putu iz Galileje prema Jeruzalemu. Sve jasnije govori svojim pratiocima da su pred njim teški dani. Otvoreno govori o tome da ga u Jeruzalemu čeka odbacivanje, muka i smrt. Za njegove pristaše situacija je žalosna. Ne mogu razumjeti kako će se to dogoditi. Očekuju od Isusa pobjednički put, oslobođenje svoje zemlje, i svoga naroda od okupatora i tlačenja. Tko od nas rado prilazi patnji, boli? Tko se instinktivno ne brani protiv takvog pogleda? Mi nismo stvoreni za bol, za patnju. I za Isusa je bilo tako. On nije tražio patnju radi patnje. Ali je znao da je mora uzeti na sebe i da ne može sebe i svoje poštedjeti od nje. A i oni su trebali znati: Patnja nema posljednju riječ. Ona je prolaz, vrata, koja se otvaraju za novu, neuništivu sreću. Trebalo je trojici apostola koje je on uzeo sa sobom i poveo ih na goru visoku, u osamu, same, dati sigurnost. Tu će oni biti svjedoci jednog nezaboravnog trenutka. Pred njihovim se očima preobrazio. Haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I u tom sjaju objave dvojica velikih proroka Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija razgovarahu s Isusom. To je morao biti neopisivi osjećaj sreće, jer je Petar odmah želio ostati.

Sreća treba potrajati. Ujedno i zastrašujući doživljaj: iskusiti tako jaku blizinu Boga, ima nešto tajnovita u sebi. K tome glas, koji im govori, da je Isus ne ispravnom putu, potpuno vrši volju Božju i da oni trebaju biti usko uz njega. Doživljaj na brdu ostaje jedinstven trenutak. Ali, on je trebao pomoći apostolima, da ne odlutaju od Isusa kad on bude u teškom času patnje i groznog razapinjanja. Neka ne zaborave da je Isus stvarno Božji "Ljubljeni Sin" i da će nakon patnje doći sreća, uskrsnuće. Kod preobraženja Isusova moramo misliti i na vlastita iskustva. Sigurno smo imali u svome životu teških trenutaka, kada smo i tjelesno i duševno bili jako opterećeni. Kada smo bili, što bi se reklo, na granici izdržljivosti. A onda smo doživjeli iskustvo svijetlih trenutaka, prije svega u susretu s ljudima. Puno puta bio je dovoljan jedan smješak, pogled u lice, ili lijepi trenutak u prirodi. Ti su nam trenuci često puta davali novu snagu, da nastavimo svoj put. To su bili trenuci utjehe, jačanja, nade: biti će dobro! Isus želi svakome od nas darovati takva iskustva: preobraženje i u mome životu!

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Draga braćo i sestre,

"Obratite se i vjerujte evanđelju!" Kad nas Isus poziva na povratak, na obraćenje, on time misli, da njegovu poruku trebamo ozbiljno uzeti k srcu i prihvatiti je. On stvarno naviješta radosnu, oslobađajuću poruku, poruku o nedokučivoj, bezgraničnoj ljubavi Božjoj prema nama ljudima. Tu Božju ljubav doživljavamo u Isusovoj ljubavi. O tome govori današnje Evanđelje. Budući da je Isus u Ivanovoj pokorničkoj propovijedi prepoznao Božji glas, Očev glas, umiješao se među ljude, koji su Ivanu pristizali poput bujice, i dao se krstiti. Na Očev poziv Isus je odgovorio poslušnošću ispunjenu ljubavlju. Očev odgovor na poslušnost Sina bio je: On je poslao Duha Svetoga nad njega i potvrdio ga kao ljubljenog Sina. To je prethodilo današnjem Evanđelju. Tada Duh Sveti nagna Isusa u pustinju, i Isus je išao, kao što je Izraelski narod išao na svom dugom putu kroz pustinju: on je bio iskušavan. Da, Sin Božji u svojoj ljubavi prema nama ljudima išao je tako daleko, da je stvarno postao čovjek, nije pošteđen od neuspjeha, ni od boli ni od strašne smrti. Također ni od iskušavanja. On je poput nas bio iskušavan u svemu, ali nije sagriješio, kako kaže poslanica Hebrejima (4,15).

Isus, pravedni, bezgrješni, dao se krstiti s grešnicima i na kraju sebe natovario s našim grijesima, da ih razapne na križ. On je umro za nas grješnike, pravedni za nas nepravedne. Tako smo slušali u drugom čitanju. Ako to prihvaćamo u vjeri – kako onda još možemo sumnjati u Božju ljubav?Tako nas Isus Krist danas opet zove, da prihvatimo radosnu poruku, radosnu vijest. On nas zove da preispitamo kurs našega života i da poduzmemo korekturu toga kursa, da naš život dosljednije usmjerimo prema cilju, koji je vječni život, vječno zajedništvo s Bogom.

Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA

Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Draga braćo i sestre,

Najviše nas čudi u današnjem evanđelju da Isus kaže izliječenom: "Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo."  Isus je želio poručiti nešto više od samog oslobođenja od bolesti. On želi otvoriti izvor otkupljenja. Čovjek je pozvan da  nasluti nešto veće. Pavao to nagovještava u čitanju: "Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite" (1 Kor 10,31).  U životu sve može poprimiti karakter upozorenja. Sve je stvoreno od onoga koji se naginje k nama. Tako nam Isus želi reći: gledajte prema gore! Ne dajte se uhvatiti od potrebitih i dnevnih stvari. One su važne. Ali usred svega toga Bog je na djelu. Njega otkriti posvuda, to čini svakodnevicu bogatijom. To je kao kod zaljubljenog čovjeka. On uvijek misli na svoju ljubljenu  i u nemogućim prilikama! Zaljubljeni čovjek  uvijek misli na svoju ljubljenu. Slično je i u vjernika. Bog je stvarno uvijek tu. Tko naslućuje njegovu stvarnost kao izvor svega života, taj  bi mogao njega uvijek i posvuda  pustiti u svoje planove.

Isus kaže gubavcu da šuti da drugi ne bi pokušali u svojim željama biti samo zdravi  i da više ne paze na to što je Isus uistinu želio donijeti: biti povezan  s Vječnim, dakle ljubiti Boga i iz toga odnosa oblikovati kontakt s ljudima i također ljubiti ljude. Sam Isus je natuknuo gubavcu: Budi zahvalan! Zahvaljuj vječnome Ocu i traži ga, misli na njega, misli o njemu! Tada ćeš ostati čist, i neće ti samo tvoja koža biti bez mrlje, nego će i u tvojoj nutrini iščeznuti slijepe mrlje. Daj svome životu središte! Tvoj život će biti bogat jer ćeš spoznati: Vječni gleda na mene, Vječni je iza mene, Vječni me vodi kroz dane moga života. Nisam izbačen, pripadam njemu i njegovom kraljevstvu.

Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39

Draga braćo i sestre,

Evanđelje današnje nedjelje pokazuje nam da od Boga darovano otkupljenje već u ovom životu ovdje na zemlji ima učinak. Zacijelo: mi očekujemo vječno i blaženo ispunjenje i dovršenje naše nade u nebu, kada ćemo smjeti gledati Boga licem u lice. Ipak već ovdje na zemlji tako reći daruje nam se zalog, kapara, predokus onoga što treba doći. Mnoga čudesa i znakovi koje je Isus činio, trebali su posvjestiti ljudima: danas je došlo Božje spasenje k vama. Bog je uistinu činio velike stvari u svome narodu, on je svima koji se njemu nadaju, darovao otkupljenje. Ozdravljenja bolesnika i istjerivanje demona iz opsjednutih bili su moćni dokazi dobrote Božje, koja se očitovala u Isusu Kristu. Kraljevstvo Božje je blizu!

Isus je morao ići od jednoga mjesta do drugoga, budući su ljudi čekali na njega. Iako još nisu upoznali tajnu njegova božanstva, u kojoj je on jedno s Ocem i Duhom Svetim, ti su ljudi jednostavno osjećali: u Isusu iz Nazareta Bog nam je na jedinstven način blizu. Istinski dar kojeg su primali oni koji su vjerovali u njega, nisu bila tjelesna ozdravljenja, nego zajedništvo s Bogom. To je u sebi nešto nevidljivo budući se ispunja i događa u srcu čovjeka. "Novo srce" koje nam Bog daruje u milosti Duha Svetoga, pokazuje se također u "novim djelima", baš u djelima ljubavi. Tako nam naš Gospodin Isus Krist uvijek nanovo pojašnjava da nije dovoljno nasljedovati njega samo radi čudesa i vanjskih znakova. Obraćenje srca i vjera u njega, koja je djelotvorna u ljubavi, to je ono bitno. Ne dajmo se iritirati kroz mnoge događaje u Crkvi i svijetu! Isus Krist i danas korača svijetom i smijemo biti njegovi svjedoci. Ljubav prema Bogu i jednih prema drugima treba biti znak raspoznavanja sviju koji vjeruju u Isusa Krista. Iako katkad dođe do međusobnih sukoba, uvijek nanovo treba biti otvoren put za izmirenje. Neka Bog pokaže svoju spasavajuću moć na svima koji trpe tjelesno i duševno; neka sve oslobodi iz tame zablude i grijeha i osposobi nas sve za novo zajedništvo.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 18,15-20; Ps 95,1-2.6-9; 1Kor 7,32-35; Mk 1,21-28

Draga braćo i sestre,

Isus je činio čuda. To je neosporna činjenica. Postoje vjerodostojni očevidci. Čak i Isusovi protivnici to priznaju. Gotovo jedna trećina evanđelja posvećena je izvješćima o Isusovim čudesima, ozdravljenjima i izgonu nečistih duhova. Čudo u kafarnaumskoj sinagogi prvo je djelo koje je Isus učinio u društvo četvorice svojih prvih učenika. Nečisti dusi pojavljuju se u evanđelju kao neljudske sile, koje djeluju na osoban način, raspolažu određenim posebnim znanjem, u suprotnosti su s Bogom i čine ljudima zlo. No, Isus je jači od njih i svladava ih samom jednom rečenicom: “Umukni i iziđi iz njega!” (r. 25). Tako je u Isusu moć riječi ujedinjena s moćnim djelom.

Međutim, Isus na mnogim mjestima u evanđelju odlučno odbija svaku vrstu ‘senzacionalizma’ koji traži samo čuda i ono izvanredno. Mnogi njegovi sunarodnjaci vidjeli su čuda a ipak nisu povjerovali i obratili se. I danas ima mnogo kršćana onih koji pješače, voze se, lete za čudima, a to je samo dokaz njihove slabe vjere. Čovjek koji stalno traži čuda ima slabu vjeru. Često kroz život tražimo čudesa koja bi nam potvrdila našu vjeru u Boga. No tko traži samo čudesa nikada neće biti sit. Čudesa su tek bljeskovi Očeve prisutnosti dok većinu života idemo kroz maglu. Kroz maglu i neizvjesnost može nas voditi sigurno samo Ruka onoga po čijoj smo ljubavi stvoreni. Jedno čudo može dokinuti drugo. Na primjer, čudo ozdravljenja može spriječiti da se dogodi još veće čudo, a to je čudo obraćenja. Duhovno je čudo veće od fizičkog ozdravljenja, iako mi ljudi to vidimo obrnuto. Dajemo prednost fizičkom zdravlju, a Nebo daje duhovnom.

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dragi župljani!

apostol Pavao, čije obraćenje slavimo za koji dan, (25. siječnja), doslovno piše: "Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju." Da, čemu to? Kako može Bog, kako može Crkva to od nas tražiti?! Ima ljudi koji potiskuju svaku misao glede završetka svoga života i ne dopuštaju pitanje što će biti poslije smrti. Oni bi htjeli pod svaku cijenu produžiti svoj život do beskonačnosti. Sada je pitanje što nam Pavao uistinu želi reći: on nam ne želi oduzeti nadu i radost, nego naprotiv, on traži primaoce svoga pisma u Korintu i u budućnosti, vodi i nas jednoj nadi i radosti koja ne prolazi. On bi nam htio pomoći da nađemo pravu mirnoću. Tu mirnoću može priuštiti sebi onaj koji je svoje srce usidrio gdje su prave radosti, gdje moljac ne izgriza odjeću, gdje novac ne gubi svoju vrijednost i gdje nekoga ne napuštaju prijatelji. Na taj način vjera u nebesko kraljevstvo nije bijeg iz svijeta u neki dvorac, nego u živo središte našega života u kojem stvarnosti ovoga vremena u mirnoći možemo susresti.

Kao kršćani mi nemamo jednostavno gotove odgovore za svaku situaciju, ali temelj na kojem počivaju naša vjera i nada je Gospodin koji se pojavio među nama. Kao čovjek Isus Krist je živio među nama i donio nam je radosnu vijest o blizini Božjega kraljevstva. "Vjerujte", rekao je on i "obratite se!" Taj poziv vrijedi i za nas. Ako se upustimo u to, da nam Kraljevstvo Božje nije daleko, tada naš prolazni život dobiva vrijednost i oslonac, i ne kapitulira pred slabostima života. Mi ne možemo izmijeniti prolaznost života. Ali on ima cilj i smisao iz kojih se uvijek nešto događa. Sigurni smo u dragoj ruci Božjoj. On nas ne napušta. Trudimo se svakoga dana nanovo vjerovati njegovoj Riječi, i njegovoj poruci. U sakramentima Bog nas jača svojom milošću. S punim povjerenjem gledajmo i na Majku Božju! Ona nam može dati utjehu koju trebamo u svakidašnjem životu, da bismo izdržali u svakidašnjim zahtjevima. Tada će naše vrijeme biti ispunjeno vrijeme (usp. Mk 1,15), u kojem susrećemo Boga i čovjeka u ljubavi. Ne trebamo se bojati, jer sve dragocjeno ostaje za vječnost.

Nedjeljna duhovna misao – II. nedjelja kroz godinu
NEDJELJNA ČITANJA 1Sam 3,3b-10.19; Ps 40,2.4ab.7-10; 1Kor 6,13c-15a.17-20; Iv 1,35-42

Draga braćo i sestre,

Evanđelje današnje nedjelje je povijest traženja i nalaženja. Dva čovjeka idealno raspoložena traže Boga. Jedan od njih zvao se Andrija, a obojica su bili Ivanovi učenici. A Ivan je želio biti samo preteča većega koji je trebao doći, i kad je Isus prolazio mimo njih, Ivan je u prisutnosti obojice učenika već po drugi put nazvao njega kao "Jaganjca Božjega" (usp. Iv 1,29.35). To je probudilo interes ove dvojice učenika i oni su slijedili Isusa. Sam Ivan je skrenuo pažnju na njega. Ovoj dvojici učenika nije bilo jasno što oni zapravo žele. I kad ih je Isus pitao što traže, odgovorili su: "Učitelju, gdje stanuješ" To je više od odgovora zbunjenosti; radi se o istinskom izrazu njihova traženja glede okruženja života i životnog sadržaja onog tajanstvenog učitelja na kojeg je ukazao Ivan. Isus ne upotrebljava puno riječi da bi im objasnio tko je i zašto je tu. On ih prijateljski poziva: "Dođite i vidite!" Ako želimo upoznati Isusa, tada nije dovoljno čitati pametne knjige. Moramo ga nasljedovati. Samo tko dijeli svoj život s njim, upoznat će ga.

Gospodin nas poziva da ga pratimo i nasljedujemo: "Dođite i vidite!" Nema pritiska ni nagovaranja, nego poziv za osobno zajedništvo s Kristom, Gospodinom. Upoznajemo ga u vjerničkom čitanju i meditiranju Svetoga pisma, u tihoj i također zajedničkoj molitvi, osobito u klajanju Gospodinu koji je na skriven način prisutan u Svetoj euharistiji pod prilikama kruha. Susrećemo Gospodina uvijek iznova u svakom bratu i sestri. U našim bližnjima smijemo služiti Gospodinu i biti mu blizu. Vjera i ljubav otvaraju naše srce tako da Krista Gospodina sve bolje upoznajemo i učimo ga ljubiti. A tko bi nam mogao biti od veće pomoći i tko nas može pratiti s puno ljubavi ako ne Marija, njegova Majka? On zna put do Isusa, svoga Sina. On je Otkupitelj svih ljudi, Krist, Gospodin. Njemu trebamo vjerovati; njemu voditi druge ljude, jer on ima riječi života. U tom povjerenju želimo izdržati u dobru i ići našim životnim putem: Bog je s nama, on ima stan među nama i prima nas u ljubavi.

Nedjeljna duhovna misao – Krštenje Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 42,1-4.6-7 ; Ps 29,1-11 ; Dj 10,34-38 ; Mk 1,7-11

Dragi župljani!

Prve nedjelje nakon Bogojavljanja slavimo blagdan Krštenja Gospodinova, odnosno slavimo dan kada nam je Gospodin Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina, koji je sišao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja. Toga Sina prepoznajemo i kao Emanuela, odnosno Boga s nama. I, kako nam kaže Sveto Pismo, ni jedan bog nije čovjeku tako blizu kao nama naš Bog kada Ga god zazovemo. I kako bi Gospodin uvijek ostao s nama, na Posljednjoj večeri sa svojim apostolima, ustanovio je euharistiju i dao nam nalog da to činimo njemu na spomen i da se ta žrtva prinosi na otpuštenje grijeha koji se peru u Kristovoj krvi.

Toliko puta kroz život budemo ljuti jedni na druge, pa onda ne želimo oprostiti ili zaboraviti uvredu, šutimo jedini od drugih ili si pak jednostavno okrećemo leđa. A Gospodin nas na euharistiji uči sasvim drugačije. Kakvi god bili kroz protekli tjedan, ponovno nas i ove nedjelje radosno prima, čak štoviše, i poziva za svoj stol... Sve ono što smo učinili loše, zaboravlja, kako bi kroz idući tjedan mogli započeti živjeti ispočetka, radosna i čista srca, baš kao i na dan našega krštenja kada je s nas isprana ljaga istočnoga grijeha. Čistoću krštenja pozvani smo živjeti svakoga dana jer je napokon i naš život započeo krštenjem u jedno Ime: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To Ime pozvani smo proslaviti svojim načinom života kako bismo jednoga dana mogli svoju bijelu krsnu haljinu "donijeti" neokaljanu u život vječni. To je naša "domaća zadaća" u ovome svijetu... Izvšimo ju!

Nedjeljna duhovna misao – Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
NEDJELJNA ČITANJA IPost 15, 1-6; 21,1-3 Ps 105, 1-9; Heb 11,8.11-12.17-19; Lk 2,22-40

Draga braćo i sestre,

evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji. Obitelj mora zbog Herodove prijetnje bježati u Egipat. Na svom bijegu u Egipat Josip uzima Isusa i njegovu majku. Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama.

Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga. Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg. Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.


2017. godina - arhiva

Nedjeljna duhovna misao - IV. nedjelja Došašća
U otajstvu Kristova rođenja, Uz Blaženu Djevicu Mariju, nalazi se u samozatajnoj blizini sv. Josip, njezin zaručnik. Pred
Nedjeljna duhovna misao – III. nedjelja Došašća
NEDJELJNA ČITANJA Iz 61,1-2a.10-11; Lk 1,46-50.53-54; 1Sol 5,16-24; Iv 1,6-8.19-28 Draga braćo i sestre, psihoterapeut Paul Watzlawick na pristupačan
Nedjeljna duhovna misao - II. nedjelja Došašća
NEDJELJNA ČITANJA Iz 40,1-5.9-11; Ps 85,9ab-14; 2Pt 3,8-14; Mk 1,1-8 Draga braćo i sestre, Ivanova figura upućuje općeniti poziv
Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-3.5-6; 1Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

Draga braćo i sestre,

Isusov govor o Božjem sudu na kraju vremena pozna samo jednu mjeru za to o čemu se konačno radi, jednu jedinu koja odlučuje o nebu i paklu, o blaženstvu ili sudu: "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" Samo jedno se broji: Jesmo li vidjeli nevolju bližnjega ili ne? Jesmo li je ublažili ili ne? Jesmo li skromno i jednostavno pomogli ili ne? Na sudnjem danu ne će se pitati o religiji, ni o rasi, bogatstvu ili slavi. Broji se jedino i samo ono što smo učinili siromasima. Ova Isusova poruka ipak je iznenađujuća. Jesu li se pobožni uzalud mučili, da žive pobožan život? Znači li to da je jedan zao grešnik koji je učinio dobro siromasima već spreman za nebo? Hoće li najveći registar grešnika kod suda Božjega biti ugašen, ako su dali jesti gladnima, krov strancima?

Isus točno to kaže. I on to obrazlaže: Ovi siromasi, gladni i žedni, stranci i goli, bolesni i zatvorenici, svi su oni "moja braća", kaže Isus. I to što je njima dobrog učinjeno, to je meni učinjeno. Isus, brat svih nevoljnika! Tko njih prezire, prezire Isusa. Tko njima pomaže, susreće Isusa. Ove Isusove riječi revolucionirale su svijet. One su jednostavnu ljubav prema bližnjemu uzdigle na najvišu mjeru. Po njima ćemo jednom biti mjereni. Odluka pada već danas. Tamo gdje susrećemo brata, sestru u nevolji. Neka nam Isus pomogne da to ne previdimo. I da njega ne previdimo!

Nedjeljna duhovna misao - 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izr 31,10-13.19-20.30-31; Ps 128,1-5; 1Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

Draga braćo i sestre,

budnost je i ljudska i kršćanska vrlina. Psihološki se govori o pažnji i o svjesno budnom stanju. Tko je nepažljiv, taj nije kod stvari. Skrenuo je pažnju na nešto drugo ili uopće nije budan: spava ili sanja… Budnost kršćanina pokazuje se dakle u radosnom očekivanju Gospodina, koji dolazi, i u surađivanju s njegovom milošću, tako dugo dok ima vremena. Tamo, gdje netko na izvan više ne može djelovati jer je bolestan i slab, tu je upravo strpljivo podnošena patnja i s puno nade potpuna predanost u volju Božju, veličanstven način da donese duhovni plod. Kao "sinovi svjetlosti i sinovi dana", kako piše sv. Pavao, nismo doista od "noći i tame". Onda ne želimo "spavati kao drugi, nego bdjeti i biti trijezni", da bismo očekivali Gospodina.

Cilj ljudskoga života je ulazak u radost Gospodinovu, u kraljevstvo nebesko. S tom oslovljenom alternativom u Evanđelju, da je "beskorisni sluga" izbačen "van u tamu", Bog nas ne želi strašiti, nego ukazuje na ozbiljnost naše životne odluke. Istinski strah Božji pokazuje se kao drago strahopoštovanje i kao ozbiljno prihvaćanje Božje zapovijedi. Tko svoj život rasipa isprazno, taj vara samoga sebe i konačno nije spreman za Gospodina. Molimo za sve ljude koje Gospodin ovih dana zove k sebi! Preporučimo njegovoj milosti i milosrđu sve koji su već pošli u Očev dom. Neka na zagovor Majke Božje Marije i Svih Svetih prime spasenje i otpočinu od svojih muka. Bog će biti njihovo svjetlo i noći više biti neće. Ispunit će ih mir i radost koju im više nitko neće moći oduzeti.

Nedjeljna duhovna misao – 32. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 6,12-16; Ps 63,2-8; 1Sol 4,13-18; Mt 25,1-13

Draga braćo i sestre,

Crkva se potpuno može usporediti s jednom djevicom koja čeka na dolazak zaručnika. Krist je nju zaručio, on joj je vjeran i obećaje joj vječno dovršenje u nebeskom kraljevstvu. Spremnost čekanja bit će izražena i ostvarena kroz stav vjere kao i djela ljubavi. Također i mi kao vjernici sudjelujemo u tom stavu očekivanja Crkve. Dovršenja još nema ali nam je obećano, i mi smijemo ići u radosti našim putom, da ispunimo našu životnu zadaću i činimo dobro koje nam je moguće. Kako je drukčiji stav materijaliste, koji ne vjeruje u nastavak čovjekova života poslije smrti i koji poznaje kao jedini "smisao" života zemaljsko blagostanje. Jednom i taj čovjek mora umrijeti. Možda se na času smrti pokaje, i požali da je uvijek mislio samo na sebe i nije imao otvoreno srce za druge. On spoznaje privremenost zemaljskoga života i možda se okrene Kristu. Neka ne bude kasno za njega! Neka i on otvori srce za ljubav Božju, da bi svjetiljku svoga srca još jednom napunio uljem koje mu je potrebno, da pođe ususret Kristu.

Anđeli i sveci neba radovat će se nad onim grešnikom koji se u posljednji čas obrati. Za nas ta izvanredna milost obraćenja koja je mnogima darovana u njihovom posljednjem času, ne smije biti izgovor i opravdanje. Mi ne smijemo kazati: "Što me briga vjera! Kad budem star mislit ću na Boga." Kao prvo, mi ne znamo kako ćemo biti stari, a kao drugo, hoćemo li tada još biti u stanju misliti na Boga i obratiti se. Konačno vrijedi i to: mi ne smijemo govoriti o Bogu prezrivo kao da je on loš nadomjestak i trebamo ga jedino kao pomoć u nevolji i smjesta nam mora pomoći. Tko tako misli, taj još nije shvatio ljubav Božju. U toj ljubavi Bog nam je sve darovao u svome sinu Isusu Kristu, kojega je predao za nas. Zar ne bismo trebali odgovoriti na tu ljubav svim srcem i svom dušom? Tko je ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, taj neće brojiti i računati, nego velikodušno dati i djelovati, dok je dan. Dolazak Gospodinov njega neće iznenaditi nespremna, nego će to biti početak jedne nikada izgubljene vječne radosti u zajedništvu s Bogom, sa svetom Djevicom Marijom i svim anđelima i svetima.

Nedjeljna duhovna misao - 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mal 1,14b – 2,2b.8-10; Ps 131,1-3; 1Sol 2,7b-9.13; Mt 23,1-12

Draga braćo i sestre,

u današnjem Evanđelju Isus se okreće narodu s obzirom na pismoznance i farizeje. Ovi su doduše zasjeli na Mojsijevu stolicu i moraju stoga biti priznati u svome autoritetu. Ipak oni sami ne postupaju prema onome što ljudima propovijedaju. Isusov savjet glasi: "Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati prema onome što čine!" Također je i to ozbiljna riječ. Ona pokazuje da su upravitelji nauke postali nevjerni naspram Božjeg naloga. Pismoznanci i farizeji postali su licemjeri, koji sve čine da ih ljudi vide, a u stvarnosti su u srcima pokvareni i napustili su Boga. Tada Isus ukazuje na još nešto važno: On sam je učitelj, nijedan čovjek ne smije sjesti na njegovo mjesto. Bog sam je otac, nijedan čovjek mu ne smije osporiti autoritet. Krist sam je učitelj, nijedan učitelj se ne može izjednačiti s njim. I tada dolazi uputa za pravi autoritet u nasljedovanju Krista: "Najveći među vama neka vam bude poslužitelj." Bogu i ljudima služiti u ljubavi, to je nova sloboda koju nam je saopćio Isus Krist.

Apostoli, koji su postavljeni od Gospodina kao njegovi glasnici i koji su nakon njegova uskrsnuća i uzašašća bili kao njegovi vidljivi zastupnici na zemlji – morali su najprije ići u školu poniznosti i poniženja, prije nego su opunomoćeno mogli naviještati Evanđelje. Njihov autoritet bio je život u služenju i predanju. Također biskupi i papa, kao i njihovi nasljednici, također svećenici i đakoni, svi vjernici moraju se potruditi, ispunjavati svoje zadaće u stavu služenja. Crkva ima nalog, da očuva Evanđelje neokrnjeno. Navjestitelji Evanđelja nisu gospodari nad vjerom, nego sluge spasenja onih koji su im povjereni. Oni moraju to očuvati neokrnjeno i naviještati dalje u vjernosti. Ništa izostaviti i ništa nadodavati. Jer na drugome mjestu (Lk 10,16 a) rekao je Gospodin: "Tko vas sluša, mene sluša." Tako želimo zajedno u vjeri, strahopoštovanju i poniznosti slušati riječ Božju i slijediti je u životu. Marija, Majka Božja i službenica Gospodnja, pokazuje nam svojim primjerom kako se ljubav prema Bogu i ljudima treba ostvariti. Molimo je s puno povjerenja za zagovor kod Boga.

Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus mnoge pojedinačne zapovijedi i propise kratko i uvjerljivo svodi na dvostruku zapovijed: Ljubi Boga! Ljubi bližnjega! Tu je sve. Tko drži te dvije zapovijedi, taj drži sve, jer sve su sadržane u zapovijedi ljubavi. Pavao jasno daje do znanja što sve ljubav čini a što ne, kada nabraja: "Ona je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje." Je li to tako? Zar ljubav ne može umrijeti? Zar ona ne pozna također i divlja kolebanja kao burzovni tečaj, jednom sasvim visok, a tada nagli pad u dubinu? To se već slaže: ljubav može ohladnjeti, ona se može promijeniti u mržnju. Ali isto tako ona je zapovijed. Zapovijedi ima samo u područjima u kojima smo ugroženi. Najvažnija zapovijed vrijedi za to što je u životu najvažnije a odatle i najugroženije.

Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu traži od nas napor, naprezanje, samosvladavanje, dnevni trud. Udobnost, lijenost, nebriga, mogu učiniti da se ljubav ukoči i umre. Ljubav mora biti njegovana, kultivirana, treba stalno raditi na njoj, za nju se boriti. Inače joj pada tečajna vrijednost. Ako se uvježbava ljubav prema Bogu, ako je življena, tada sva područja života dovodimo u red. Tko ljubi bližnjega, taj će njegovati sve druge kreposti zajedničkoga života: pravednost i hrabrost, mudrost i umjerenost. Jednostavno se slaže: bez ljubavi nije ništa u životu u redu. Ona je mjera koja sve čini skladnim. Pravednost bez ljubavi biva okrutna. Mudrost bez ljubavi postaje varka i lukavost. Jakost bez ljubavi brzo postaje brutalna. Hrabrost bez ljubavi postaje vratolomna. Sve biva ispravno ljudski, ako je "potpuno oblikovano" od ljubavi. Je li točno: "Ljubav nikad ne prestaje"? Kod Boga sigurno. A kod nas? Vjerujem, da čežnja za ljubavlju ne prestaje nikada!

Nedjeljna duhovna misao - 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Draga braćo i sestre,

i ove nas godine Svjetski dan misija okuplja oko Isusove osobe „prvog i najvećeg blagovjesnika" (Pavao VI., Evangelii nuntiandi, 7), koji nas neprestano šalje da naviještamo Evanđelje ljubavi Boga Oca u snazi Duha Svetoga. Ovaj nas dan poziva da ponovno razmišljamo o misiji u srcu kršćanske vjere. Naime, Crkva je misijska po svojoj naravi; u protivnom ne bi više bila Kristova Crkva, nego tek jedna od zajednica koja bi brzo prestala služiti svojoj svrsi te bi nestala. Stoga smo pozvani postaviti si određena pitanja o našem kršćanskom identitetu i odgovornostima nas kao vjernika, u svijetu obilježenom zbunjenostima, razočaranjem i frustracijom i rastrganom brojnim bratoubilačkim ratovima, koji nepravedno pogađaju poglavito nedužne. Koji je temelj našega poslanja? Što je središte našega poslanja? Koji su temeljni pristupi koje trebamo poduzeti u obavljanju svojeg poslanja? Misija Crkve, namijenjena svim ljudima dobre volje, temelji se na snazi preobraženja koju ima evanđelje. Evanđelje je Radosna vijest koja u sebi sadrži zaraznu radost i nudi novi život: život uskrsloga Krista koji, darujući nam svoga životvornoga Duha, postaje za nas Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). On je onaj koji nas poziva da ga slijedimo s povjerenjem i hrabrošću. U nasljedovanju Isusa kao našeg Puta, doživljavamo njegovu Istinu i primamo njegov Život, koji je punina zajedništva s Bogom Ocem, u sili Duha Svetoga. Taj nas život oslobađa od svake sebičnosti i izvor je kreativnosti u ljubavi.

Draga braćo i sestre, u ostvarivanju svojega poslanja, nadahnjujmo se na Mariji, Majci evangelizacije. Ona je, potaknuta Duhom, u dubini svoje ponizne vjere prihvatila Riječ života. Neka nam Djevica Majka pomogne izreći svoj „da", svjesni prijeke potrebe da Isusova Radosna vijest odzvanja u našem vremenu. Neka nam svima isprosi obnovljenu revnost u donošenju svima Evanđelja života koje pobjeđuje smrt. Neka nas zagovara da steknemo svetu odvažnost, potrebnu pri iznalaženju novih načina donošenja dara spasenja svakoj osobi.“

Poruka pape Franje za Svjetski dan misija 2017.

Nedjeljna duhovna misao – 28. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 25,6-10a; Ps 23,1-3.4.5.6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14

Draga braćo i sestre,

današnja prispodoba govori o tome kako ima strašnih posljedica ako se zatvorimo za dobrotu Božju. Ne trebamo dugo mudrovati nad Isusovim riječima, da bi one odgovarale našim predodžbama. Stvar je ozbiljna. Tko je usrdno pozvan na svadbu, ne može jednostavno ne doći, a da domaćina ne uvrijedi. Kada kralj poziva na svadbu svoga sina, tada je jednostavno zločesto kazati: Ja nemam vremena! Ja imam važnijih stvari! Kralj je Bog. Isus je njegov sin. Bog poziva svoj narod, da Isusa prihvati kao Mesiju. Kao i prošle nedjelje s prispodobom o zlim vinogradarima tako je i ove nedjelje kaznena akcija vrlo okrutna: kralj pušta da grad bude razoren. Aluzija je na strašno razorenje Jeruzalema od strane Rimljana 70. godine. Je li Bog osvetljiv? Ne, ali on dopušta da doživimo i pretrpimo posljedice naše slobodne odluke. Također još i danas.

Prispodoba mi daje misliti na situaciju u našem vremenu. Bog je nama po Kristu, svome sinu pripremio bogatu gozbu. On je nama u neku ruku dao svadbeni dar vjere. Sve je bilo spremno za nas. Ali mi se nismo zainteresirali. Mi smo imali nešto "važnije" činiti: novac, blagostanje, bogatstvo, zabava, sport, dopust. Sve je bilo važnije od poziva Božjega na svečanost njegova sina koja se slavi svake nedjelje. Ne, za nedjeljnu misu mi već dugo nemamo više vremena. U prispodobi Isusovoj bit će drugi pozvani, stranci, siromasi, svi drugi umjesto pozvanih. To je kao ogledalo za Europu: drugi narodi su prihvatili vjeru, a koje smo mi držali za nezanimljive.

Tako možemo gledati svjetsku Crkvu, mlade Crkve koje danas ispunjaju "svadbenu dvoranu", crkve koje su kod nas postale prazne. Isus je ovu prispodobu ispričao kao opomenu. Ne mora se tako dogoditi. Ima u Europi, Njemačkoj, Hrvatskoj mnogih koji nanovo razmišljaju o Božjem pozivu i s radošću otkrivaju Isusovu svadbu, vjeru i Crkvu. Vrata su otvorena!

Nedjeljna duhovna misao - 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43

Draga braćo i sestre,

današnja prispodoba o vinogradu upućuje nas na stvarnost kraljevstva Božjega. Starozavjetno čitanje iz knjige proroka Izaije opisuje kako se vlasnik vinograda svim silama zauzima za svoj vinograd. Čini sve moguće, da bi vinograd pripremio za dobar urod, ali će biti razočaran. Tu se doslovno kaže: "On se nadao da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?" Prorok Izaija pita, ne bi li se mogao dom Izraelov i ljudi Judejci usporediti s vinogradom i njegovim nasadom koji nisu donijeli dobre plodove. Očito se ide za tim da je od Boga izabrani narod postao pokoleban u vjeri i napustio Božju zapovijed, tako da ti ljudi više ne donose dobre plodove. Bog to ne može dopustiti; njemu je stalo do naroda koji je izabrao. I gdje se događa sud Božji i gdje postaje vidljivom njegova kažnjavajuća pravednost, to uistinu nije ništa drugo nego obnovljena milosna ponuda, mogućnost prihvatiti obraćenje i tako donositi dobre plodove. Evanđelje ove nedjelje pokazuje nam u prispodobi o vinogradu i njegovim radnicima kako su upravo zakazali oni koji su primili posebne zadaće i odgovornost za njegu i brigu vinograda Izraela.

Nevjerni zakupci zlostavljaju one koji dolaze kao glasnici vlasnika i ovome žele donijeti pripadajući prihod. Upravo zlostavljaju i ubijaju sina domaćina vinograda. Izjava je jasna: Bog je svoga sina Isusa Krista poslao u svijet, ali ga njegovi ne primiše. Prijeti strašan sud ako se ljudi ne obrate. Kazna će biti da će domaćin vinograda vinograd povjeriti drugome narodu koji će mu davati urod u svoje vrijeme. Ali i s ovom prispodobom i njezinim prijetećim zvučnim završnim riječima Bog ne cilja na propast i uništenje, nego na obraćenje i novi početak onih, koji su podbacili. Pogađaju li nas ove slikovite Isusove riječi? Mi ne bismo trebali brzopleto sve doznačiti prošlosti ili se tužiti na židovski narod čiji su mjerodavni predstavnici tada bili slijepi za dolazak Otkupitelja. I nama vrijede Isusove riječi, i mi se pitamo, jesmo li uvijek bili vjerni prema poruci spasenja i mnogim milostima koje nam je Bog darovao.

Nedjeljna duhovna misao – 26. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 18,25-28; Ps 25,4b-6.7b-9; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

Draga braćo i sestre,

na Isusovo pitanje: 'Koji od te dvojice izvrši volju očevu', možemo i mi dati odgovor: Djelovanje je važnije od govorenja. To svi znamo. Odlučujuće je ne ono što se govori prije izbora nego što je učinjeno nakon izbora. Riječi je lako reći, ali učiniti djela puno je teže. Riječi mogu zavarati, prevariti, obmaniti, djela ne. Zato je važno paziti više na ono što se čini nego na ono što se govori. Pogledajmo u ogledalo evanđelja na naš vlastiti život. Kojemu od ove dvojice sinova sličiš ti? Sličim ja? Onomu koji odmah kaže "Da, Gospodine?" A nakon toga ništa ne učini. Ili onomu koji otvoreno kaže: "Ja neću?" I tada mu je žao i ipak ide raditi u vinograd.

Komu sam sličniji? Meni Isus danas postavlja pitanje. Evanđelje nas uči da ispitamo našu vlastitu savjest. Iako Isus optužuje, on to čini drugčije nego se to čini u obostranim okrivljavanjima. Isusove oštre riječi žele nas probuditi i istrgnuti iz naših predrasuda: "Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!" To kaže Isus onima, koji su sebe držali za osobito dobre i pobožne. Njima kaže on: Vi govorite, ali ne činite! Vi tvrdite da činite volju Božju, ali vaša djela pokazuju sasvim nešto drugo. Bludnice ne mogu tvrditi za sebe da čine volju Božju. Ali kako mnoge od njih imaju pravo kajanje, čine usprkos svoga "zanimanja" više dobra nego vi! Isus je tada sa svojim odnosom mnoge sablaznio. Ni danas ne bi prošao bolje. On nas sve voli, ali neumoljivo podsjeća na to: Stvar je u djelovanju a ne u lijepim riječima!

Nedjeljna duhovna misao - 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

Draga braćo i sestre,

sve u kraljevstvu Božjem koje se dovršava u nebu, a počinje na zemlji, od početka je naime dar. Dar je Božji da mi živimo i egzistiramo. Tko bi za nas pitao da nas nije bilo? Prije svega je dar da smo u Isusu Kristu pozvani na Božje djetinjstvo i na vječni život u nebeskom kraljevstvu. Nitko od nas u pravom smislu ne može "zaslužiti" nebo. Ta zasluga dolazi najprije od Isusa Krista koji je po svojoj muci i smrti oprostio grijeh i nama zaslužio milost koja nas čini svetima. Ljudska "zasluga" sastoji se od vjerno-poniznog prihvaćanja milosti Božje i u slobodnom sudjelovanju s njom po vršenju dobrih djela.

MOLITVA SV. ARKANĐELIMA

Sveti MIHAELE Arkanđele brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovjedi Bog: Ti Vojvodo vojske nebeske sotonu i druge duhove zla koji svijetom obilaze na propast duša božanskom krijepošću u pakao strovali. Amen!

O Bože koji si među svim anđelima izabrao GABRIJELA da navijesti tajnu Tvog utjelovljenja: milostivo nam podaj da mi koji sudjelujemo u njegovoj gozbi na zemlji možemo osjetiti učinak njegove zaštite na nebu, koji živi i kraljuje s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u sve vijeke vijekova. Amen!

O Bože koji si dao blaženog Arkanđela RAFAELA tvome sluzi Tobiji kao suputnika na njegovom putu, podaj nama, svojim slugama, da uvijek možemo biti zaštićeni njegovom skrbi i ojačani njegovom pomoći. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu Tvome Sinu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, u sve vijeke vijekova. Amen!

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 27,30 – 28,7; Ps 103,1-4.8.10-12; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

Draga braćo i sestre,

oproštenje je čin ljubavi. Bez nje se ne može govoriti o oproštenju. I zato je oproštenje božanski čin. Bez posjedovanja tog božanskog u sebi ne može se iskreno oprostiti. Bez ljubavi oproštenje je taktika i može se dogoditi da netko "opraštajući" bez ljubavi još više uvrijedi i ponizi onoga kom se oprašta. Promašaja će uvijek biti. Pa i Isusov dolazak nije dokinuo grijeh. A da bi ga ipak mogli živjeti kao ljudi Isus nas poziva na opraštanje. Svako opraštanje liječi ljudsku zloću i ponovno uspostavlja ranjeno bratstvo koje je povrijeđeno s "Kainom i Abelom". Dapače, "korektni odnos" i s Bogom uspostavlja se kroz bratsko opraštanje i ljubav. Tako je i u međuljudskim odnosima. Tko nije spreman praštati i prihvaćati oprost ne može živjeti kao čovjek. Čovjek se rješava neprijatelja praštanjem. Ničim drugim.

Svi smo mi u određenoj "dozi" nepravedni baš zato što smo osjetljiviji na svoju pravdu nego li na pravdu drugoga. Kad se gledamo u svjetlu današnjeg Evanđelja, onda u sebi prepoznajemo dva lika: mi smo i onaj koji prašta, ali i onaj koji drugoga gnjavi. Jasno, nismo to istovremeno, ali u nama su skrivena oba lika. Ipak se stalno molimo Bogu: "oprosti nam kao što mi opraštamo". Kako je to plemenito, ali i zamka koju sami sebi postavljamo.

Izgleda da je potrebno da nam se oprosti više negoli što mi opraštamo. To bi bila realnija molitva. Ali na način kako se mi budemo odnosili prema drugim ljudima tako se i Bog odnosi prema nama. Tako ga mi molimo! Bog, koji nas je stvorio za ljubav i dobro poziva nas da praštamo kao grješnici grješnicima. Opraštanje je u biti kršćanskog vjerovanje. Zato se opraštanje i odvija bezuvjetno. Isus nam svima daje primjer. Ljubav samo može oprostiti, a nikoji drugi razlozi. Isus na svojem putu "samo oprašta". 'Kud je prolazio samo je opraštao i mirio' – netko napisa.

Nedjeljna duhovna misao - 23. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 33,7-9; Ps 95,1-2.6-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20

Draga braćo i sestre,

Isus, u nedjeljnom evanđelju, razvija Ezekielovu misao o bratskoj opomeni (Ez 33,7-9). Ističe potrebnu diskreciju koja čuva tuđi dobar glas i dijeli odgovornost s odgovornima u zajednici. ‘Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.’ Ako netko srlja pogrešnim putem, čini gluposti, dužan sam pristupiti mu, upozoriti na njegovo ponašanje, prekinuti šutnju. Često se u ljudske odnose uvuče lažna tolerancija. Bojimo se imenovati stvari. Otvoreno komunicirati. U prijateljstvu biti međusobna korekcija. Lakše je drugoga otpisati, prekrižiti, etiketirati.

U situaciji kada su ljudski odnosi zategnuti i napeti važno je doživjeti i osjetiti drugoga da je bratski nastrojen, da nas iskreno ljubi i želi nam dobro. Mi često, nažalost, činimo suprotno: podgrijavamo tuđe sukobe i predrasude, a ne pomažemo da zavađene strane uđu u mir. Isto tako, potrebna je poniznost i poučljivost da se uopće prihvati tuđa dobronamjerna kritika. ‘Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaište što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima.’ Rasprostranjeni individualizam zahvatio je i kršćansku molitvu. Teško nam je moliti zajedno s drugima. Molitva je postala naša ‹privatna stvar›.

Nemamo naviku ili hrabrost zajedno moliti s bratom i sestrom u sukobu. Isus poziva na zajedničku molitvu u napetim i problematičnim situacijama. Možda smo tek u zajedničkoj molitvi pred Bogom, sposobni otvoriti naše rane, pripremiti se i prihvatiti pomirenje. Ivo Andrić jednom reče: “Sve u životu možemo izgubiti, ali najteže je kada izgubimo ljude”. U životu su ipak najvažniji dobri ljudski odnosi. Velika je zadaća koju pred nas stavlja današnje evanđelje: da budemo jedni drugima lijek.