Duhovna misao

Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.


Nedjeljna duhovna misao - 5. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 14,21b-27; Ps 145,8-13b; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35

U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina. Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njegov odraz. U tom smislu su od najranijih vremena imali simbole međusobnog raspoznavanja, kao što je bila riba ili križ, što se i danas običava koristiti. No izvanjski znakovi i simboli bez unutarnje pripadnosti ne govore niti vrijede baš mnogo. Prava vjera se ne izriče niti njegovanjem narodnog folklora ni održavanjem starih običaja, pa i onda kad takve manifestacije mogu biti dobre i korisne, a tim manje neprimjerenim dokazivanjima kakvih ima i u našem ambijentu.

A što tek reći o onom velikom proturječju i pošasti koje se zove psovka kojom pojedini vjernici dokazuju kako su ‘poučeni’ o vjeri, te onda opsegom izraza koje biraju pokazuje kako imaju uvida u otajstva vjere. Na taj izopačen način izražavaju naličje vlastitog identiteta, umjesto da kao vjernici licem svjedoče da su upoznali lice Božje. Zato Gospodin Isus jednostavno ne želi takav pristup izvanjskog dokazivanja, nego želi da njegovi učenici dokazuju da mu pripadaju unutarnjim stavom i međusobnim odnosima. Samo onaj tko istinski ljubi Boga i bližnjega svoga može reći da je pravi učenik Isusov, te svojim životom odražava lik i snagu svoga Učitelja. Dopustimo se i mi zahvatiti neizmjernom ljubavlju Božjom koja nam se približila u Isusu, te ga proslavljajmo svojim životom i međusobnom ljubavlju, kako bi i on nas proslavio kod sebe u vječnoj slavi Očevoj. (priredio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao - 4. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 13,14.43-52; Ps 100,2-3.5; Otk 7,9.14b-17; Iv 10,27-30

Četvrta vazmena nedjelja tradicionalno se zove Nedjelja Dobroga Pastira, jer se redovito čita neko od Evanđelja o Isusu kao pastiru ovaca – Božjeg naroda. Tako i danas imamo kratki odlomak iz Ivanova Evanđelja (Iv 10, 27-30) u kojem Isus govori o odnosu prema svojim ovcama. On je onaj koji poznaje ovce svoje, ali isto tako ima prepoznatljiv glas koji njegove ovce razaznaju među mnoštvom drugih glasova. No ono što je najposebnije kad Isus sebe predstavlja Dobrim Pastirom je činjenica da on svojim ovcama daje vječni život. Poradi toga je istinski pastir jer on daje ono što nitko ne može dati čovjeku, niti itko može to pribaviti na drugi način osim po njegovu daru. U kratkom odlomku današnjeg Evanđelja Isus izražava nekoliko značajnih istina o odnosu Boga i njegova naroda. Jedna od tih je da je Bog pastir svoga stada, to jest da je on, ne neograničeni gospodar koji raspolaže ovcama svojevoljno, svojeglavo i na bezobziran način, nego slika pastira izražava skrb kojom Bog skrbi za svoje stado vodeći ga najboljim i najsigurnijim putem, te pribavljajući mu najsočniju i najkrepkiju hranu. Istina, odnos pastira i ovce uvijek izriče i svojevrsnu pripadnost, ali u prvom redu pripadnost zajedništva i međusobne upućenosti, a ne gospodarenja i neodgovorne zloporabe.

Ali jer ljudska povijest nije bezazlena, niti je bez protivština koje prate svakog čovjeka i narod, tako je uvijek bilo grabežljivih zvijeri koje su napadale i ugrožavale pojedince i narod u cjelini. Zato je narodu trebalo pouzdanih pastira, to jest povijest Božjeg naroda je bila toliko teška da je bilo prijeko potrebno da sam Bog bude pastir svome stadu. No nakon što je Gospodin ispunio pastirsku službu, iza sebe je u Crkvi ostavio pastire kojima je dao istu dvostruku zadaću: da poučavaju Božje stado iznutra, te da ga štite od grabežljivaca izvana. Ili slikovito rečeno, da imaju prepoznatljiv i jasan glas, te da imaju snažnu i čvrstu ruku iz koje nitko ne može ugrabiti ovce Gospodinove. Zato je danas cijela Crkva pozvana moliti za dar takvih pastira koji će revnošću svoga života potvrditi da su dostojni poziva. Jer njima je poziv nastaviti poslanje Krista uskrsloga, to jest propovijedati njegovo uskrsnuće, te ga svjedočiti živeći od uskrsnuća i za uskrsnuće. (priredio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao - 3- vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19

Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i rađanja i, na općenitiji način, na sklonost sklapanju veza zajedništva s drugima. Svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima ženidbe i razvoju obiteljskog života. Sklad ženidbenog para i društva dijelom ovisi od načina na koji su življeni komplementarnost među spolovima te uzajamna potreba i potpora. Stvorivši ljudsko biće kao muško i žensko, Bog na jednak način daje osobno dostojanstvo muškarcu i ženi. Čovjek je osoba, i to vrijedi jednako za muškarca kao i za ženu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga. Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na različit način, slika Božje moći i nježnosti. Sjedinjenje muža i žene u ženidbi jedan je način nasljedovanja, u tijelu, Stvoriteljeve plemenitosti i plodnosti: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2, 24).

Iz tog sjedinjenja potječu sva pokoljenja čovječanstva. Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka. U Govoru na gori On strogo tumači Božju namjeru: »Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u svom srcu« (Mt 5, 27-28). Čovjek ne smije rastaviti ono što je Bog sjedinio. Crkvena je predaja shvatila šestu zapovijed kao onu koja obuhvaća cjelokupnost ljudske spolnosti. [Katekizam Katoličke Crkve, br. 2332-2336].

Nedjeljna duhovna misao

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31

Vjera i nevjera, vjernici i nevjernici su susjedi. Nalazimo ih u istoj obitelji, žive pod istim krovom, pripadaju istoj grupi. Vjera i nevjera prožimaju se. I vjernika i nevjernika nagriza sumnja. Najjasnije to potvrđuje današnje evanđelje u kojem glavnu ulogu igra apostol Toma. Njemu će se nadodati nekoliko imena. Ne samo da je Toma Blizanac. Bit će on „nevjerni“ Toma, „sumnjivi“ Toma. Iako su i drugi učenici pokazivali istu „nevjeru i sumnju“, iako su i Petar i Ivan čuli od Marije Magdalene da je Kristov grob prazan, nisu povjerovali, nego su se požurili vidjeti svojim očima i uvjeriti se. Vidjevši da je grob prazan povjerovali su. Njih se ne naziva „sumnjivcima“, nego svjedocima. To pokazuje da će neki prihvatiti dar vjere i onda kada se radi samo o znakovima. Petru i Ivanu bio je dovoljan znak prazan grob i postat će gorljivi svjedoci Kristova uskrsnuća. Čudo uskrsnuća Kristova nastavlja se i pored sumnje i sve je više svjedoka Njegova uskrsnuća. Naviještanje nije bilo nikada lako, teško je bilo ljude uvjeravati da je Isus živ, da je uskrsnuo. Već na prvom koraku naići će na tvrd otpor i to od čovjeka iz njihove sredine. Bio je to apostol kao i oni, učenik Isusov, Toma zvani Blizanac. Trebalo je, dakle, najprije uvjeriti prijatelje i kolege da je Isus uskrsnuo.

Nije bilo dovoljna njihova tvrdnja: „Vidjeli smo Gospodina!“ Toma je želio puno više jer ono što kolege govore nije bilo moguće provjeriti. Toma želi vidjeti i opipati, htio je susret s Isusom. Riječi mu ne govore ništa. „Ako ne vidim… ako ne stavim svoj prst… ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Zato uskrsli Gospodin ide do kraja izvršiti svoje poslanje. Ne samo da uvjerava učenike svojim riječima da je živ, nego pokazuje sumnjivcima i svoje tijelo. Tomi kaže: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.“ S ovom gestom otjerao je uskrsli Gospodin i zadnji trun sumnje svim svojim učenicima pa i „nevjernom“ Tomi. Crkva uči da je vjera dar Božji. Ovo današnje evanđelje to i potvrđuje. Na koncu Isus ponovno hrabri svoje učenike. Veli: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Uskoro će apostoli postati svjedoci Isusova uskrsnuća i poruku njegova spasenja pronosit će do na karaj zemlje. Isti je poziv i isto poslanje i za nas. Isus i nas šalje da budemo svjedoci njegova uskrsnuća, da svjedočimo da je Krist u nama uskrsnuo te da je uskrsnuo za svakoga čovjeka dobre volje. Pri tome je, naravno, temeljno da svjedočimo svojim životom. A to onda znači da ćemo i u dobru i u zlu i u trenucima ushićenja, ali i u trenucima teških križeva pokazivati da sve u svome životu nosimo i podnosimo u svjetlu Isusova uskrsnuća.

Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

Starozavjetni Sluga Gospodnji svoje ispunjenje nalazi u Isusovoj muci. Drama je to u dva čina. Na početku: Hosana! Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! A na koncu: Raspni ga, raspni! Evo što dobiva Bog od čovjeka! Puče moj, što učini tebi, ili u čem ožalostih tebe? Pa ako se već nije uklapao u planove vjerskih poglavara, Židova, i državnih, Rimljana, puče moj što učinih tebi? Tebi kojeg sam liječio, podizao od mrtvih, hranio kruhom u pustom kraju? Tako se događalo Isusu koji svojima dođe…da bi im dao život u izobilju. Isus svojom smrću čovjeku u krajnjoj liniji daje ulaz u život – postati dijete Božje! Dijete istine. A prvo što Isus čovjeku pruža svojom mukom i smrću jest slika o njemu samome: tko je čovjek, tko su ljudi, ako On mora među nama i od nas trpjeti? Tko se dobro zagleda u sliku onoga što se događalo s Isusom, prepoznat će negdje u toj slici i sebe. Učenici su najprije nezainteresirani, spavaju, potom su iznenađeni i uplašeni. Juda ide za svojim računima i radi u svoju korist. Barem tako mu se isprva činilo. Petar nije zao, ali čuvat će ponajprije svoju sigurnost. Pilat prvo nezainteresirano govori da na Isusu ne nalazi krivnje, a potom će popustiti pritisku i kukavički Pravednika predati u smrt. Baraba bez ijedne, pa i one najmanje riječi hvala prihvaća oslobođenje – da za njega drugi umre. Podsjeća li nas to na nekoga? Ljudi se griju uz vatru razgovarajući o – za njih – važnijim temama nego li je ova gungula oko nekih razbojnika i prestupnika. Vojnike ne zanima Isus nego što će dobiti i podijeliti među sobom.

To je prvi čin, ali ne čin koji je završio. Bilo bi krasno da se Isusova muka završila na Golgoti. Međutim nije: Tužitelji su već davno umrli, svjedoci su pošli svojim kućama, sudac je napustio sudnicu, ali Kristova parnica još se vodi. Traje Njegova parnica. Drugi čin. Pogled iz Njegovog kuta. Ljudi idu Bogu u njihovim nevoljama, plaču za pomoću, traže kruha. Tako čine svi, svi. Ljudi idu Bogu u svojim nevoljama. Kršćani stoje blizu Bogu u Njegovoj patnji. Zato zahtjev nasljedovanja nije čuditi se nad Gospodinom – diviti Mu se, nego pratiti Ga, ići za Njim dok se predaje Noći, dok je onaj Predani koji se predaje Drugom za druge. Ovi su dani omogućili rođenje novog čovjeka: rađamo se u ranjenom srcu svog Stvoritelja! Od malog, u sebičnost zatvorenoga srca skučena čovjeka prema novom stvoru protegnutom prema beskraju dužine, širine, visine i dubine nadspoznatljive ljubavi Kristove. Raspete. I koliko su stvarni udarci biča, ubod kopljem i tamna smrt, tim je stvarnija Božja ljubav i Njegov život u nama! (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 43,16-21; Ps 126,1-6; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11

Ozračje ove nedjeljne evanđeoske zgode u Iv 8,1-11 jest Isusovo dnevno naučavanje u hramu. On je uspješan učitelj koji sjedeći, s autoritetom poučava a narod hrli k Njemu. Preljub je bio kršenje volje Božje izražene u sedmoj zapovijedi Božjoj. No, praksa – kao što je vidljivo i u ovom evanđeoskom odlomku – bila je obilježena dvostrukim standardima: kažnjavane su samo žene. Ova zgoda tempirana je protiv Isusa: pravi optuženik je on protiv kojega se traži razlog za osudu pa i pomoću žene uhvaćene u preljubu. Njegovi protivnici misle da su ga stavili u bezizlaznu poziciju: ili mora prekršiti Mojsijev zakon ili se zamjeriti rimskoj vlasti (jer smrtnu kaznu u okupiranom Izraelu može proglasiti samo rimska vlast). Ako je nad uzetim na ribnjaku afirmirao čovjekovo oslobođenje u odnosu na Zakon, kako će sada osloboditi ovu grešnicu a da ne prekrši nijednu odredbu? Nema jasnog razloga zašto je Isus pisao po tlu. Crkveni oci u tome vide aluziju na redak iz proroka Jeremije: koji se odmetnu od tebe, bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode. Ako je tako, bilo bi to neizravno podsjećanje na krivnju onih koji tuže preljubnicu.

Svakako, već sam čin pisanja prvi je gest oslobođenja za ženu jer Isus pogled s nje svraća na sebe i podiže napetost okupljenih u očekivanju odgovora. Dok se oko njega diže oluja, on je potpuno miran. Žena stoji i čeka riječ osude, ali neće je dočekati. Bog ne osuđuje. Osuđivati može samo čovjek! I njima koji ne bi dali oproštenje i osuđuju, potrebno je oproštenje. I mizerija onih koji mu namještaju zamku obuhvaćena je Njegovim milosrđem, ali to još ne znaju! Isus ženi jasno kaže da može slobodno poći, ali ne smije više griješiti. Iz toga se može zaključiti kako je ovim Isusovim riječima prethodilo ženino pokajanje. Gospodin pokazuje brigu za spasenjem grešnika čije biće ne vapi za kaznom nego za promjenom i ulaskom u puninu života. Zato prema ženi nastupa skladnim i ljekovitim spojem istine i ljubavi. Tema oproštenja grijeha, jedna od temeljnih tema u Bibliji, u Isusu dostiže svoj puni izražaj. Čovjek običava misliti da mu Bog oprašta zato što se pokajao i obratio. Njegov sud nad grijehom sastoji se u tome da prihvaća sȃm biti osuđen – da bi nas opravdao! Prihvaća grijeh i osudu da bi pružio – život, u izobilju. (priredio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 4. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32

Nekada su nedjelje, dok su svete Mise bile na latinskom jeziku, dobivala svoje nazive po početnim riječima ulaznih pjesama (introita) pa se tako na Četvrtu nedjelju korizme pjevala antifona “Laetare Jerusualem” (Raduj se, Jeruzalme), na temelju čega se i danas kadšto može čuti da se ona naziva Nedjelja Laetare. “Raduj se, Jeruzaleme…” stihovi su koje pronalazimo u Knjizi Izaijinoj 66,10, a u prijevodu glase ovako: “Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!” Nedjelja Laetare nalazi se približno u sredini korizme, pa se ponekad naziva i Sredoposna, a poznata je i pod nekim drugim imenima, kao npr. Majčinska nedjelja, Nedjelja ruže, Ružičasta nedjelja ili Nedjelja pet kruhova. Svi smo mi osjetljivi na zemaljska dobra, trudimo se stjecati ih, čuvati, te potom i uvećavati, već kako nam prilike u kojima živimo omoguće.

U materijalističkom svijetu u kojemu živimo, a u kojem se ljude i život vrednuje prema onome što imaju, pred nama su uvijek veći izazovi glede zemaljskih dobara. Zato su nama ljudima redovito važne vijesti o tome tko je koliko stekao, koliko mu teži bogatstvo, koliko su velika njegova ulaganja, te koje su pretpostavke za uvećanje njegova kapitala. Osim toga pazimo i kritiziramo loše gospodarenje društvenom imovinom, rasprodaju dobara ispod cijene ili pak na netransparentan način. Smeta nas kada vlasti loše upravljaju državnom imovinom, jer znamo da joj se vrijednost ne može uvijek na prikladan način izraziti. Sve su to pokazatelji kako smo osjetljivi za zemaljska dobra, te pazimo što činimo s njima. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Današnji evanđeoski odlomak stavlja nam pred oči svu tegobnost ljudskoga života koja počesto prelazi u tragičnost. A kako je nama ljudima skriven smisao tragedija koje nas prate ili se događaju oko nas, sve skupa nas nemalo zbunjuje. Na isti način su bili zbunjeni i preneraženi Židovi koji su nazočili jednom takvom nemilom i krvavom događaju u Jeruzalemu. Naime, rimski su vojnici, po Pilatovu nalogu, brutalno ubili neke Galilejce koji su došli u Jeruzalem prinijeti žrtve Bogu u Hramu. Po svoj prilici nije bilo čovjeka koji se nije upitao zašto se takva nesreća dogodila ljudima koji su došli častiti Boga prinosom svojih žrtava. Ovakvo postavljeno tjeskobno pitanje nije moglo ostati kao prigovor Bogu, jer nijedan pobožni Židov nije dvojio oko Božje dobrote i skrbi za svoj narod. No ako Bog nije bio uzrok te tragedije, onda je njezin uzrok morao biti u čovjeku, pa i kad drugima nije bio vidljiv ili očit. Uvriježeno mišljenje i stav svih nazočnih je bio takvo da su držali stradale nesretnike grješnicima koje je Bog kaznio poradi nekog počinjenog skrivenog grijeha, te je stoga Gospodin Isus osjetio da ih treba razuvjeriti i ukazati im na nešto mnogo važnije.

Isti Gospodinov poučak vrijedi i danas kad za mnoge nesreće i tragedije okružujemo sve oko sebe, a nismo u stanju otkriti koliko je Bog strpljiv prema nama, te koliko smo mi zlorabili njegovo strpljenje. Gdje bi nam bio kraj, i kao pojedincima, obiteljima i društvu, kad bismo stalno davali plodove koje Bog u nama potiče, kad bismo se popravljali i bili kvalitetniji ljudi? Kad iskreno stanemo pred Boga, spoznat ćemo kako je velik i dobar, te koliko smo mi sami imali duhovnih propusta, koliko smo sebi otežavali rast i onemogućivali plodnost, dok se on mučio oko nas i slao nam poticaje svoga Duha, pa čak i svoga Sina. U korizmenom vremenu Gospodin nas poziva da otvorimo oči za Božju strpljivost i za znakove koje nam daje za naše duhovno dobro. Dopustimo mu da se potrudi oko nas, te se i sami potrudimo oko sebe i donesimo plodove obraćenja koje nas vodi spasenju i životu vječnome. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 2. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Opće je poznato da čovjek ne kreće na put ako ne zna kamo ide ili pak ne poduzima nijedan napor ako ne zna čemu to čini. Bez dobro definiranoga cilja nema smislene i korisne aktivnosti. Tako je isto i u duhovnome životu, to jest životu vjere. Ako nismo dobro promislili i osmislili vlastite čine, onda je bolje ne činiti ništa, jer sve postaje ispraznost i formalnost. Sve rečeno vrijedi i za našu korizmenu obnovu i za sve korizmene aktivnosti i odluke koje kao vjernici donosimo pred Bogom, a koje su ne samo korisne, već i potrebne za duhovni život. Doista, sve korizmene odluke i djela na koja se odlučimo, korisna su i dobra sama u sebi, ali koliko će imati učinka za naš duhovni život i rast, ovisi o tome koliko ih povežemo s konačnim duhovnim ciljem, to jest koji im vjerski i vjernički smisao dademo. Poradi takvog usmjerenja koje je Isus htio dati svojim učenicima, poveo je trojicu sa sobom na goru kad se išao pomoliti (Lk 9, 28b-36).

On je u molitvi pokazivao zajedništvo s Ocem, čemu je i njih htio poučiti, premda vidimo iz Evanđelja kako oni nisu baš tako intenzivno proživljavali njegovu molitvu. On im je, zacijelo, htio pružiti predokus budućega svijeta, to jest njegove uskrsne preobrazbe prema kojoj je on sam išao, te prema čemu je vodio svoju ljudsku narav. Znao je da nije dobro ako idu za njim, a imaju svoje ljudske ciljeve. Tada im pamet može biti zamračena da ne mogu dobro razumjeti značenje njegove muke i križa. A samo onaj tko je otvoren Božjem djelovanju i razumije slavu preobraženja i uskrsnuća, taj će onda razumjeti i prihvatiti smisao svake pokore i patnje, odricanja i križa. U tom slučaju, kad postavimo dobre ciljeve, naša korizma neće biti isprazna ni prizemljena. Susret s Gospodinom koji nas preobražava je trenutak kad se izdižemo iznad ovog zemaljskoga u samoći na brdu, kako bismo se vratili jasnijih ideja i odlučnijih stavova za budućnost. Bit kršćanskoga života nije u tome da vjernik živi cijeli svoj život u duhovnoj zavjetrini, nego da se u povlaštenim trenutcima osnaži za poslanje u svijetu. Na to nas poziva Gospodin, te nam svojim preobraženjem i ove korizme daje potrebnu snagu da ga ispunimo. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

Korizma nam se predstavlja kao vrijeme ozbiljnosti, posta i pokore, te ju doživljavamo kao vrijeme kušnje. Naime, imamo osjećaj kako Bog od nas traži tijekom korizme nešto što ne traži u svakodnevnome životu, te bi time pred nas stavio određena iskušenja oko kojih trebamo poraditi. U tome smislu vidimo i da je Isus bio u pustinji četrdeset dana kad nije jeo ni pio, sve dok nije došao do toga da je ogladnio. Pitamo se stoga, je li on time išao prema granicama svojih mogućnosti, čime je u jednu ruku iskušavao Boga, a u drugu sebe. S pravom se postavlja pitanje što znači iskušavati Boga. Potom, smije li Bog kušati nas, ako mi ne smijemo njega? Nadalje, smijemo li kušati i sami sebe, ako ne smijemo Boga? Korizma kao vrijeme intenzivnog propitivanja sebe i svoga kršćanskoga poziva stavlja nas u posebno snažan i jasan odnos s Bogom, jer bez njega i njegova svjetla u duši ne možemo se uopće propitati, kao ni spoznati bit onoga što jesmo i onoga što nam je činiti u svijetu. Valja, međutim, imati na umu da upravo zajedništvo s Bogom i jasnija spoznaja vlastitog bogosinovstva kao najdublje biti samoga sebe smeta našem duhovnom neprijatelju đavlu.

On zato plete svoje mreže, smišlja spletke i podvale kako bi onemogućio zajedništvo Oca nebeskoga sa svojom djecom. Doista, samo je jedan put pobjede, a to je čuvanje milosnog dara bogosinovstva. Tko bi zajedništvo s Ocem smatrao nebitnom i sporednom sastavnicom života, te se ponašao kao zemno i prizemljeno biće, već bi pokazao da je izgubio bitku s napasnikom. Jer svi naši ozbiljni problemi započinju u trenutku kad izgubimo iz vida duh sinovstva koji nam je najveći dar i najbitnija sastavnica života. Zajedništvo s Ocem je najveća vrijednost kojom raspolažemo i na kojoj možemo temeljiti život. Upravo na onakav način na koji je pokušao kušati Gospodina Isusa, onoga koji će nas vratiti u puno zajedništvo s Ocem. Živimo stoga od svake riječi koja izlazi iz njegovih usta, klanjajmo se njemu jedinomu i ne iskušavajmo ga nego živimo vjerno kao sinovi, bez spoticanja o kamenja napasti koje napasnik stavlja kao zapreke na putu kojim kročimo putem vječnosti. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 8. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 27,4-7; Ps 92, 2-3. 13-14. 15-16;1Kor 15, 54-58; Lk 6, 39-45

U današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 6, 39-45) čitamo nekoliko Isusovih preporuka za duhovni život, koje je sveti Luka stavio zajedno u svom Evanđelju. Svaka od ovih preporuka je rečena vrlo jasnim i upečatljivim slikama koje Isus uzima iz svakodnevnoga života tako da mogu biti razumljive svima koji ga slušaju. Jedna od tih usporedbi je i slika slijepe osobe koja nije u stanju voditi drugu osobu, jer obojici onda prijeti opasnost da ne završe u jamu i tako naude samima sebi: Može li slijepac slijepca voditi? Jasno je, naime, kako Isus nije imao namjeru govoriti o tjelesnoj sljepoći, nego je samo uočio zakonitosti svakodnevnoga života kojih se svi drže, te ih je primijenio na duhovni život. Očito je primijetio kako se svi ne drže dosljedne logike kad je u pitanju duhovni život, kao što se nje drže kad je riječ o tjelesnom životu i svakodnevnoj razboritosti. No isto tako, valja odgovoriti i na neke druge upite, upravo znajući kako Isus ima namjeru upozoriti svoje slušatelje na duhovnu sljepoću.

Pitanje je vrijede li te riječi za nas u današnje vrijeme kada čovjek sebe drži samosvjesnim i odraslim. Upravo jer je to tako u današnjem društvu, tim je više aktualnija Isusova riječ. On je prepoznao ljudske tendencije koje nisu bile samo sklonosti ljudi onoga vremena, već su na neki način uvijek prisutne u ljudskoj slaboj naravi. Upravo pred svime rečenim čovjek ipak u dnu bića osjeća i priznaje slabost, pogotovo što je u taj proces ušao odbacujući Boga. On vrlo dobro zna kako mu treba pomoć, što se osjeća upravo onda kad se želi prikazati velikim i snažnim. Ovo je stoga prigoda priznati svoju sljepoću, jer doista u pitanjima vječnoga života nijedan se čovjek ne može pohvaliti kako dobro i jasno vidi. Nakon toga, pružimo ruku Isusu i dopustimo mu da nas on povede, jer je on kao pravi čovjek s nama u svemu jednak, osim u grijehu, to jest sljepoći. Ako smo već slijepci na putu, onda to budimo s Gospodinom i dopustimo mu da nas vodi kao Bog ljubavi kojemu je stalo do našega spasenja. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 17,5-8; Ps 1,1-2.3.4 i 6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

Na VI. nedjelju kroz godinu u prvome čitanju nam prorok Jeremija veli: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća!“ U svoje vrijeme ove su se riječi odnosile na jeruzalemske vladare koji su pred nadolazećom opasnošću da budu osvojeni od Babilonaca smatrali da im mogu pomoći Egipćani. A Jeremija govori da je problem u tome što se ne žele obratiti od svojih grijeha. Govori im, dakle, da im samo Gospodin može biti snaga i izbavljenje. Iz povijesti židovskog naroda znamo što se dogodilo. Jeruzalemski su se prvaci do kraja pouzdavali u Egipat i nisu htjeli poslušati Jeremijina proroštva. Zato je grad bio opkoljen, zauzet, razoren a velik dio naroda bio odveden u izgnanstvo. Isus govori na sličan način. Veli: „Blago vama, siromasi… blago vama, koji sada plačete…“ Hoće reći da bogatstvo i izobilje nipošto nije jamac konačne sreće i mira. Naprotiv, oni koji bez svoje krivice trpe materijalnu oskudicu, a ipak se trude oko dobra, bit će spašeni. Naprotiv, veli Isus, jao onima koji se u svoje bogatstvo uzdaju, jao onima koji budu uživali u pohvalama ovoga svijeta. sve će to proći i nestati. Upravo je to naša muka.

Nekako smo „razapeti“ između neba i zemlje. I što nam se događa? Evo. Čovjek uloži puno truda i napora da stekne određeno obrazovanje, zatim godinama radi do iscrpljenja da bi sebi i svojoj obitelji osigurao ono što misli da je nužno. I onda, u svojim pedesetim godinama shvati da se otuđio od vlastite obitelji, da mu je posao bio sve, da mu je sada zdravlje ugroženo te da uopće ne uživa u onome što je stvorio. Braćo i sestre, Božje zapovijedi i Božji zahtjevi uvijek su razumni. Jer kad smo u Bogu i Bog u nama, onda sve dobiva svoj pravi, blagi i blaženi smisao. Jer naše je kraljevstvo nebesko. Već sada, baš kao što će se u vječnosti u punini ostvariti. Na VI. nedjelju kroz godinu slavimo svjetski dan braka koja je posvećena mužu i ženi, kao stupu obitelji koja je temelj društva. Simbol Svjetskog dana braka govori o poslanju i vrijednostima koje zastupa. (pripremio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Kad je započeo svoje javno djelovanje među narodom, Isus je prvenstveno naviještao riječ Božju, što je narod bez daljnjega opazio i upravo radi toga ga dolazio slušati. Njegova riječ je bila drukčija od riječi standardnih propovjednika koji počesto ni sami nisu vjerovalo oni što su govorili ili nisu znali što govore. Znalo se također dogoditi da u određenim situacijama propovjednici ne znaju što reći, te onda prebace razmišljanja na aktualne političke teme nastojeći politikanstvom izazvati pozornost, umjesto da hrane duše vjernika neprolaznom hranom Božje riječi. A nije bila rijetkost da su usta propovjednika bila puna kritiziranja i moraliziranja, optuživanja i prozivanja, te su tako više odbijali nego pozivali, više tjerali nego privlačili svoje slušatelje. Isus pak, osim što nije propovijedao ništa drugo osim riječi Božje, nije bio opterećen time što će ljudi misliti o njegovom propovijedanju, a još manje što će reći nedorasli propovjednici, nego je jednostavno propovijedao dajući najbolje što je mogao svojim slušateljima.

Zato se oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, a on je tražio prikladan način, pa i mjesto, da bolje navijesti poruku Božju. Zbog toga se znalo dogoditi vrlo zanimljivih situacija, pa i neočekivanih obrata u dušama njegovih slušatelja. Doista, obrat se dogodio upravo u dušama četvorice prvih učenika koji, kako vidimo, nisu imali namjeru slušati Isusov navještaj, nego su bili posvećeni ribarskom poslu. I što je najzanimljivije, Isusova riječ je u njihovim dušama ostavila više traga nego u dušama onih koji su se gurali za njim da čuju navještaj riječi Božje. Dopustimo mu da nam poremeti naše uobičajene sheme i navike, planove i projekte, jer će nam sigurno dati bolji život od onoga koji mi sami sebi isplaniramo. Nego krenimo za njim kao Učiteljem koji nam na zemlji pokazuje siguran put do neba.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31–13,13; Lk 4,21-30

Današnji evanđeoski odlomak (Lk 4, 21-30) nastavak je prošlotjednog odlomka (Lk 1, 1-4; 4, 14-21) u kojem je sveti Luka opisao Isusov dolazak u svoj grad Nazaret i kako je pročitao mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Izaije. Osim što je po svom običaju došao u sinagogu i javno čitao svetopisamske tekstove, Isus je tom zgodom održao pred njima svoj prvi nastup nakon što je započeo svoje javno djelovanje. Za razliku od prethodnih dolazaka u sinagogu i sudjelovanja u bogoštovnom životu svojega mjesta, ovaj put on nastupa kao Mesija koji objavljuje svoje mesijansko poslanje, što je već započeo objavljivati u drugim mjestima Galileje. Današnji evanđeoski tekst nastavak je Isusova samoočitovanja u sinagogi u Nazaretu kojim je Isus svojim sumještanima objavio svoj božanski identitet i svoje mesijansko poslanje. U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izviješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja.

No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima. No Božja riječ i njezin navještaj nisu okovani i ne mogu biti potisnuti u sferu privatnoga, nego iz osobne zrelosti i odgovornosti prelaze u područje opće dobrobiti. Tako postaju javni i jasni znak narodu, te poziv da svatko pred tom riječju doživi osobni poziv i odgovornost. (sastavio: Frano Bijelić, bogoslov).

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 62,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.9-10ac; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12

Prije stotinjak godina proučavatelji Svetoga pisma počeli su se zanimati za „povijesnog Isusa“. Naime, evanđelja opisuju Isusov život pod vidom našega spasenja, tj. opisuje one događaje koji su važni za naše spasenje, a nisu običan životopis. I stvarno: bilo bi zanimljivo znati neke obične stvari o Isusu? Što je volio jesti? Je li kao dijete bio šutljiv ili razgovorljiv? Je li imao smisla za glazbu? Je li kao dijete bio omiljen među svojim vršnjacima? Evo, u evanđelju 2. Nedjelje kroz godinu (Iv 2, 1-12) kao da možemo više vidjeti Isusa – barem na trenutak – u „običnijoj“ ulozi. Isus odlazi na svadbu i veseli se s uzvanicima. Htjeli bismo to otajstvo našega spasenja pravo čuti i prihvatiti da bismo ga onda mogli dostojni. Današnji se evanđeoski odlomak zaključuje riječima: Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Važno je to zapaziti. Početak Isusova javnog djelovanja vezan je uz jednu veselu svadbu, uz jelo i piće, uz pjesmu i ples, a zapravo uz puno Isusove ljubavi, dobrote i ljudske susretljivosti.

Prvo Isusovo čudo bilo je na svadbi. Bilo je to „luksuzno“ čudo. Što iz toga možemo vidjeti? Prvo, kako već spomenusmo, blagoslovljen je svaki Božji dar koji sa zahvalnošću uzimamo, kao što je ovo svadbeno veselje. Drugo, Isus posvećuje ženidbu i potvrđuje onaj prvi blagoslov izrečen nad prvim ljudima. U Starom zavjetu je dosta česta slika svadbe i ljubavi muža i žene (zaručnika i zaručnice) kojima se želi pokazati kako Bog ljubi svoj narod. Konačno, euharistiju nazivamo „svadbenom gozbom Jaganjčevom“. Temelj, dakle, Božjeg blagoslova nad čovjekom jest bračna i obiteljska zajednica. Zato smo mi kao kršćani pozvani čuvati svetost i naših brakova i naše obitelji. Pozvani smo sve činiti da naše obitelji budu temeljem Crkve i društva, pa ako hoćemo, i temeljem duhovne obnove našega naroda i cijeloga svijeta.

Nedjeljna duhovna misao – Krštenje Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7 (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22

Blagdanom Krštenja Gospodnjega završava liturgijsko božićno vrijeme. Isusovo krštenje po Ivanu na Jordanu objaviteljski je događaj: Nebeski Otac objavio je Sina na koga siđe Duh Sveti u tjelesnom obličju poput goluba, a glas se s neba zaori: "Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Nakon javnog predstavljanja Isusa po nebeskom Ocu počinje Isusovo naučavanje i propovijedanje. Ivan Krstitelj je navijestio njega i ljude pripremao za njega. Ivan se sada povlači i prednost daje Isusovom djelovanju. Isus će biti onaj koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Što treba značiti: Isus krsti Duhom Svetim i ognjem? Duh Sveti je treća božanska osoba. Isus je s Duhom Svetim Pomazanik, Mesija, Krist. Krštenje koje naviješta Isus, je krštenje u Duhu Svetom. Ovdje se ljudi ne samo pripremaju za oproštenje grijeha, kao kod Ivanova pokorničkog krštenja, nego se u kršćanskom krštenju grešnik opravdava pred Bogom.

Bog u srcima krštenih ljudi uzima stan; čovjek postaje hram Duha Svetoga. Ljubav je dar koji kod krštenja vodom i Duhom Svetim biva uliven u srca ljudi. Jer ljubav je prije svega dar; tek tada je zapovijed. Tko prije toga nema iskustvo da je ljubljen, ne može druge ljude ljubiti. Bog je prvi ljubio nas , dok smo još bili grješnici. U svetom krštenju smo postali djeca Božja i baštinici neba. Budimo zahvalni u svako doba za dar svetoga krštenja. Trudimo se, da uvijek živimo od milosti krštenja i da budemo spremni za nebesku gozbu. Marija, Majka Božja, pratila nas svojim zagovorom kod Boga.

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja po Božiću

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 24, 1-2.8-12; Ps 147, 12-15.19-20; Ef 1, 3-6.15-18; Iv 1, 1-18

Radosna vijest ove nedjelje, koje se čita i na samu svetkovinu Božića, uvertira je s kojom pisac uvodi u svoje evanđelje i otvara, tj. objavljuje sadržaj kojeg će u nastavku prepričati. Sržna rečenica koju svi mi poznajemo iz molitve "Anđeo Gospodnji" glasi: "I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.", a govori nam o velikom i nedokučivom otajstvu Božje ljubavi da je Bog postao čovjekom. Zašto je Bog postao čovjekom? Zašto je došao k nama kao dijete? Odgovor je: ljubav! On to nije učinio jer je morao ili jer bez čovjeka ne bi bio zadovoljan. On to nije učinio jer bi bio podložan bilo kakvom vječnom prirodnom zakonu koji mu ne bi dopuštao slobodu; on je to učinio iz nedokučive ljubavi, jer je čovjeku kojeg je stvorio iz ljubavi, želio biti blizu. Bog nije trebao niti stvorenje niti čovjeka za svoju sreću; on nije bio ni na koji način upućen na nas. Bog je stvorio svijet i čovjeka u punoj slobodi. Čovjek kroz svoju duhovnost uzima udjela na tajni Božjoj. On je sposoban za upoznavanje samoga sebe i za slobodnu odluku. Bog ne želi da se čovjek konačno izgubi pa sam postaje čovjek. Kao čovjek dolazi k nama i biva rođen u štali i položen u jasle. Bog nas ne ljubi samo na božanski način nego i na ljudski način.

Po svojoj ljubavi koja ide do smrti na križu, želi izliječiti ljudsku slobodu, koja je po grijehu ranjena. Ponovno nam daruje božanski život. Čini nas sposobnima za pravu i nesebičnu ljubav. Darujmo djetetu Isusu sve naše povjerenje: u njemu nema zlobe i laži, nego samo ljubav i dobrota. Pripremimo vječnoj Riječi Božjoj koja je postala tijelom, stan u našem srcu, kao što je to učinila Djevica Marija, njegova Majka u vjeri i ljubavi. Budimo jaslice koje obuhvaćaju Neobuhvatnog te širimo svijetlo Kristovo i njegov mir svakome koga susrećemo.

Nedjeljna duhovna misao – Sveta obitelj

NEDJELJNA ČITANJA

1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52

Evanđeoski tekst govori o svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Marija u evanđeoskom odlomku ne izgovara ni jednu riječ. Međutim, njezina šutnja mnogo govori. Ona ne protestira zbog Josipovih odluka; ona ima potpuno povjerenje u njegovo razabiranje Božje volje. Ona nije zavidna što Bog objavljuje Josipu svoje planove, a ne njoj. Iz vlastitoga iskustva zna da Bog djeluje kod svakoga u različito vrijeme zbog svojih razloga i da se služi ljudskim posrednicima da obznani svoj plan. Svjesna je da se ne može u potpunosti osloniti na ljudsko prosuđivanje. Dijete Isus je rođeno na putu, u štali, u nesigurnim i avanturističkim prilikama. Ono je slabo i ranjivo kao i bilo koje dijete. Zahvaljujući Josipu i Mariji, dijete Isus je spašeno, ali mnogo nevine djece umire umjesto njega zbog Herodove okrutnosti. Ljudski govoreći, to ubojstvo izaziva osvetu i razočarenje. Kultura smrti, ili bolje reći, nekultura prema životu, pa i u majčinoj utrobi, suprotna je od onoga što vidimo kod svete obitelji. Obitelj mora zbog Herodove prijetnje bježati u Egipat. Na svom bijegu u Egipat Josip uzima Isusa i njegovu majku. Riječ je dakle o obitelji čiji je život nemiran, opterećen teškoćama.

Ta obitelj nije sveta zato što bi bila slatka, preobražena, uzvišena, nego zbog svoje sposobnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru, ljubav. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad svi ne razumiju dokraja postupke drugoga. Ono što je „sveto“ s obzirom na iskustvo obitelji jest kako prihvaćamo u našem ljudskom načinu neprilike, iznendne promjene, siromaštvo, strahove i brige, opasnosti „našega Betlehema“. Betlehem je bilo mjesto izazova – nastaviti s vjerom, s pouzdanjem ili odustati. Za Josipa i Mariju nije bilo jednostavno jer su snove, očekivanja i anđelove pozdrave zamijenili slama i jaslice; dom i susjede zamijenili su putovanje i bijeg. Sveta Obitelj - ona nije nedostižni ideal. Ona je izazov koji vrijedi nasljedovati.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac i 3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45

Gospodin po proroku Miheju 700. godina prije Mesijina rođenja razotkriva mjesto njegova rođenja: Betlehem, Efrata. To je bilo mjesto rođenja kralja Davida. Važno je da će se izraelski Mesija, spasitelj svijeta, pojaviti u skrovitosti, a ne u Jeruzalemu, glavnom gradu Izraelovu, ne na kraljevskome dvor. Rodit će se u najmanjem mjestu među kneževstvima Judinim. Nastupit će kao maleni, neznatan Nazarećanin. Rodit će se u odbačenom zakutku Rimskoga Carstva, taj budući Gospodar u Izraelu. Prema Bibliji, izgleda da je božji na čin takav da On izabire za velika djela upravo one koji su naizgled slabi i maleni. Iz već spomenutog malenog Betlehema Bog izabire Davida, najmlađega, osmoga, među svojom braćom da bude izraelski kralj. Iz prezrenog Nazareta su bili Marija i Josip, obični i siromašni ljudi, a Isus je za svoje sugrađane bio tek „tesarov sin“ .

Nije istinska veličina ni u stasu ni u glasu, ni u ljepoti, ni u ugledu, ni u moći. Ono bitno oku je skriveno. Velik je onaj čovjek koji toga nije ni svjestan. Čovjek koji „u miru svoj kruh jede“, koji pruža ruku nevoljniku, koji prašta bez pridržaja, koji vidi tuđu nevolju, koji se raduje malim stvarima, koji – a da toga nije ni svjestan – ima srce veliko kao planina. Ono što vrijedi to je srce. To je duh. To je dobrota i ljubav. A oni su vječni. Neuništivi.

Nedjeljna duhovna misao – 35. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Bar 5,1-9; Ps 126,1-2ab.2cd-3.4-5.6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Duh Sveti koji uči Crkvu i podsjeća je na sve što je Isus rekao, odgaja je i u molitvenom životu.

Duh koji poučava Crkvu i koji je podsjeća na sve što je Isus rekao, formira je i u molitvenom životu. U prvoj jeruzalemskoj zajednici, vjernici »bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 2, 42). Taj je slijed izrazit za crkvenu molitvu: utemeljena na apostolskoj vjeri i ovjerovljena ljubavlju, ona se hrani euharistijom. Molitve su prije svega one koje vjernici slušaju i čitaju u Svetom pismu, no oni ih posuvremenjuju, osobito psalme, počevši od njihova ispunjenja u Kristu. Duh Sveti, koji tako Crkvu u molitvi podsjeća na Krista, vodi je k cjelovitoj Istini i stvara nove obrasce koji će izraziti nedokučivo otajstvo Krista na djelu u životu, u sakramentima i u poslanju njegove Crkve. Blagoslov izražava najdublji pokret kršćanske molitve: ona je susret Boga i čovjeka; u njoj se Božji Dar i čovjekovo prihvaćanje međusobno privlače i sjedinjuju.

Blagoslovna molitva jest čovjekov odgovor na Božje darove: budući da Bog blagoslivlja, srce čovjekovo može uzvratiti blagoslivljajući onoga koji je izvor svakog blagoslova. Dva su temeljna oblika koji izražavaju taj pokret: nekada blagoslov uzlazi, nošen Duhom Svetim, po Kristu k Ocu (blagoslivljamo ga zato što nas je blagoslovio); a nekada zaziva milost Duha Svetoga, koji po Kristu silazi od Oca (koji nas blagoslivlja). Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Klanjanje je stav duha koji pred »Kraljem slave« pada ničice i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je »uvijek od nas veći«. Klanjanje Bogu triput svetom i nadasve ljubljenom ispunja nas poniznošću ulijevajući sigurnost našim prošnjama.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 7, 13-14; Ps 93, 1-2.5; Otk 1, 5-8; Iv 18, 33b-37

Isus opominje učenike i poziva da molbe prikazuju Bogu u njegovo ime. Sam Isus Krist uslišava molitve koje su njemu upućene.

Kao što se Isus Ocu moli i zahvaljuje prije no što će primiti njegove darove, tako i nas uči toj sinovskoj smjelosti: »Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli« (Mk 11, 24). Takva je snaga molitve, »sve je moguće onomu koji vjeruje« (Mk 9, 23), vjerom »koja ne sumnja«. Koliko je Isus ražalošćen zbog »nevjere« svojih najbližih (Mk 6, 6) i »malovjernosti« učenika, toliko je zadivljen »velikom vjerom« rimskog satnika i Kanaanke. Molitva iz vjere nije tek u tome da se govori »Gospodine, Gospodine«, nego u pripremanju srca da vrši volju Očevu. Isus poziva učenike da u molitvu uključe tu skrb oko suradnje s božanskim naumom. U Isusu »Kraljevstvo je Božje sasvim blizu« (Mk 1, 15); on poziva na obraćenje i vjeru, ali također i na budnost. U molitvi, učenik bdije pozoran na Onoga koji jest i koji dolazi, spominjući se njegova prvog dolaska u poniznosti tijela i nadajući se njegovu drugom dolasku u slavi. U zajedništvu s Učiteljem, molitva je učenika borba, i samo bdijući u molitvi, neće pasti u napast.

Kad Isus otvoreno povjerava učenicima otajstvo molitve Ocu, otkriva im kakva će trebati njihova i naša molitva, kad se On, u svojoj proslavljenoj ljudskoj naravi, bude vratio k Ocu. Novo je sada »iskanje u njegovo ime«. Vjera u njega uvodi učenike u poznavanje Oca, jer Isus je »Put, Istina i Život« (Iv 14, 6). Vjera donosi plod u ljubavi: čuvati njegovu Riječ, njegove zapovijedi, s njim biti u Ocu koji nas u njemu ljubi tako da ostaje u nama. U tom novom savezu, sigurnost da će naše molbe biti uslišane, temelji se na Isusovoj molitvi.

Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Dn 12, 1-3; Ps 16, 5.8-11; Heb 10, 11-14.18; Mk 13, 24-32

U svojoj pouci Isus uči učenike da se mole čistim srcem, živom ustrajnom vjerom i sinovskom smjelošću. Opominje ih na budnost i poziva da molbe prikazuju Bogu u njegovo ime. Sam Isus Krist uslišava molitve koje su njemu upućene.

Sve nevolje čovječanstva svih vremena, podjarmljena grijehom i smrću, sve molitve i zagovori u povijesti spasenja, obuhvaćeni su tim vapajem utjelovljene Riječi. Otac ih, sada, prima te iznad svih očekivanja uslišava uskrisujući svoga Sina. Tako se ispunja i izvršuje događaj molitve u Božjem naumu stvaranja i spasenja. Psaltir nam daje njezin ključ u Kristu. U trajnom »danas« uskrsnuća Otac kaže: »Ti si Sin moj, danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske« (Ps 2, 7-8). Poslanica Hebrejima dramatičnim riječima izražava kako Isusova molitva izvodi pobjedu spasenja: »On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti; premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i postigavši savršenstvo posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja« (Heb 5, 7-9). Kad Isus moli, time nas već uči moliti. Bogoslovni je put našoj molitvi njegova molitva Ocu. No, evanđelje nam predaje izričit Isusov nauk o molitvi. Kao odgojitelj preuzima nas tamo gdje već jesmo te nas postupno vodi k Ocu.

Obraćajući se mnoštvu koje ga slijedi, Isus polazi od onoga što im je o molitvi iz Starog saveza već poznato te ih priprema za novost Kraljevstva koje dolazi. Potom im tu novost otkriva u prispodobama. Napokon, svojim učenicima, koji trebaju biti odgojitelji molitve u njegovoj Crkvi, otvoreno govori o Ocu i Duhu Svetomu. Već u Govoru na gori, Isus traži obraćenje srca: pomirenje s bratom prije prinošenja dara na oltar, ljubav prema neprijateljima i molitvu za progonitelje, molitvu Ocu »u skrovitosti« (Mt 6, 6), bez ponavljanja mnoštva riječi, praštanje iz dna srca u molitvi, čistoću srca i traženje Kraljevstva. To je obraćenje potpunoma usmjereno Ocu. Ono je sinovsko. Srce, tako usmjereno na obraćenje, uči se moliti u vjeri. Vjera je sinovsko prianjanje uz Boga, onkraj onoga što osjećamo i razumijemo. Postala je moguća jer nam ljubljeni Sin otvara pristup Ocu. On može od nas tražiti da »ištemo« i »kucamo«, jer On je vrata i put.

Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 31, 7-9; Ps 126, 1-6; Heb 5, 1-6; Mk 10, 46-52

Psalmi su remek-djelo molitve Staroga zavjeta.

Od Davida do dolaska Mesije, svete knjige sadrže molitvene stranice koje svjedoče o produbljivanju molitve, za sebe i za druge. Psalmi su remek-djelo molitve u Starom zavjetu. Psalmi krijepe i izražavaju molitvu Božjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednička; odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdiže se sa Svete zemlje i iz zajednica u Dijaspori, te zahvaća sve stvorenje; podsjeća na spasenjske događaje prošlosti te se proteže k ispunjenju povijesti; spominje se već izvršenih Božjih obećanja i očekuje Mesiju koji će ih konačno ispuniti. Psaltir je knjiga u kojoj riječ Božja postaje čovjekovom molitvom. U psaltiru, riječi psalmista izražavaju, pjevajući ih Bogu, djela njegova spasenja. Isti Duh nadahnjuje Božje djelo i čovjekov odgovor. Krist će objediniti i jedno i drugo. U Njemu nas psalmi bez prestanka uče moliti. Bilo da je riječ o himnu, molitvi u nevolji ili zahvali, osobnoj ili zajedničkoj prošnji, o kraljevoj ili hodočasničkoj pjesmi, o mudrosnoj meditaciji, psalmi su zrcalo čudesnih djela Božjih u povijesti njegova naroda i ujedno ljudskih stanja koja proživljuje psalmist.

U psalmima se stalno provlače: jednostavnost i spontanost molitve, žudnja za samim Bogom, po svemu i sa svime što je u njegovu stvorenju dobro, mučno stanje vjernika koji je, osobito u svojoj ljubavi prema Gospodinu, izložen mnoštvu neprijatelja i napasti te u iščekivanju što će učiniti Bog vjerni, sigurnost njegove ljubavi i predanje njegovoj volji. Molitva psalama uvijek je nošena hvalom i stoga naslov zbirke dobro pristaje onome što nudi: »Pohvale«. Sabrana za bogoslužje zajednice, ta nam zbirka prenosi poziv na molitvu i pjeva joj odgovor »Hallelu-Ja!« (Aleluja), »Hvalite Gospoda«. I s pravom: psalam je naime blagoslivljanje naroda, veličanje Boga, zahvaljivanje puka, sveopće klicanje, govor svemira, glas Crkve, milozvučna ispovijest vjere...

Nedjeljna duhovna misao – 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 53, 10-11; Ps 33, 4-5.18-20.22; Heb 4, 14-16; Mk 10, 35-45

Molitva naroda Božjeg uzdiže se u sjeni Božjeg prebivališta, zavjetnog kovčega i Hrama, pod vodstvom pastira, napose kralja Davida i proroka. Proroci pozivaju na obraćenje srca i gorljivo se, tražeći lice Božje, kao Ilija, zauzimaju za narod.

Hram je trebao Božjem narodu biti mjesto odgoja u molitvi: hodočašća, svetkovine, žrtve, večernji prinos, kâd, »izloženi« kruhovi, svi ti znakovi Svetosti i Slave Svevišnjeg i tako bliskoga Boga, bili su poziv i putovi molitve. Ali ritualizam je često zavodio narod u izvanjsko slavlje. Bio je potreban odgoj u vjeri, obraćenje srca. To je bila zadaća proroka, prije i poslije Izgnanstva. Ilija je otac proroka, njegov je »naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva«. Njegovo ime, »Gospodin je moj Bog«, naviješta poklik naroda koji na brdu Karmelu odgovara Ilijinoj molitvi. Jakov apostol upućuje na njega da nas potakne na molitvu: »Mnogo može žarka molitva pravednikova« (Jak 5, 16). Pošto je za svoga povlačenja na potok Kerit iskusio milosrđe, Ilija upućuje udovicu iz Sarfate da vjeruje u riječ Božju, uvodi je u vjeru koju potvrđuje svojom upornom molitvom: i Bog vraća u život udovičina sina. Za vrijeme žrtve na brdu Karmelu, odlučujuće je iskušenje za vjeru Božjeg naroda njegova molitva da Gospodnji oganj zapali žrtvu paljenicu »u času kad se prinosi večernja žrtva«: »Usliši me, Gospodine, usliši me!« – te iste Ilijine riječi istočne liturgije preuzimaju u euharistijskoj epiklezi. Konačno, vraćajući se u pustinju prema mjestu gdje se živi i istiniti Bog objavio svom narodu, Ilija se poput Mojsija sklanja »u špilju« dok nije »prošla« tajanstvena Božja Prisutnost.

No, istom će se na brdu Preobraženja razotkriti Onaj čije su lice oni tražili: spoznaja slave Božje odsijeva na licu raspetog i uskrslog Krista. U »samoći s Bogom« proroci crpu svjetlo i snagu za svoje poslanje. Njihova molitva nije bijeg iz nevjerna svijeta već slušanje Riječi Božje. Ponekad je to rasprava ili jadanje, ali uvijek zauzimanje koje iščekuje i priprema zahvat Boga Spasitelja, Gospodara povijesti.

Nedjeljna duhovna misao – 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Post 2, 18-24; Ps 128, 1-6; Heb 2, 9-11; Mk 10, 2-16

Čim ga Bog pozva, Abraham polazi »kako mu je Gospodin rekao« (Post 12, 4): njegovo je srce, potpuno »pokorno riječi«, sluša. Slušanje srca koje se odlučuje za Boga bitno je u molitvi, riječi su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu. Tek poslije javlja se njegova prva molitva riječima: prikrivena tužaljka što podsjeća Boga na obećanja koja kao da se ne ostvaruju. Od početka se tako pojavljuje jedan od dramatskih vidova molitve: kušnja vjere u Božju vjernost. Povjerovavši u Boga, hodeći u njegovoj prisutnosti i u savezu s njim, patrijarh je spreman ugostiti u svom šatoru tajanstvenog Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u Navještenje pravoga Sina obećanja. Od onoga časa kad mu je Bog povjerio svoj naum, Abrahamovo srce dijeli suosjećanje svoga Gospodina za ljude te se usuđuje zauzeti se za njih s odvažnim pouzdanjem. Kao posljednje čišćenje vjere, od onoga »koji je primio obećanje« (Heb 11, 17) Bog traži da žrtvuje sina kojega mu je dao. Njegova vjera ne slabi: »Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu« (Post 22, 8), »mislio je da Bog može i mrtvace uskrisivati« (Heb 11, 19). Tako je otac vjerujućih suobličen Ocu koji neće poštedjeti ni svoga vlastitog Sina, već će ga za sve nas predati. Molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju i čini ga dionikom snage Božje ljubavi koja spašava mnoge.

Bog obnavlja obećanje Jakovu, praocu dvanaest Izraelovih plemena. Prije no što će se sukobiti sa svojim bratom Ezavom, bori se cijelu noć s »nekim« tajanstvenim koji mu odbija otkriti ime, ali ga blagoslivlja prije nego što ga je ostavio u zoru. Duhovna tradicija Crkve zadržala je od tog izvještaja simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti. Kad se počinje ostvarivati obećanje (Pasha, Izlazak, dar Zakona i sklapanje Saveza), Mojsijeva molitva biva iznenađujućim oblikom zagovorne molitve koja će se ispuniti u jedinom »posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu« (1 Tim 2, 5). I tu Bog dolazi prvi. On poziva Mojsija iz gorućeg grma. Taj će događaj ostati jednom od praslika molitve u židovskoj i kršćanskoj duhovnoj predaji. Ako, naime, »Bog Abrahamov i Izakov i Jakovljev« zove svoga slugu Mojsija, to je zato jer je On Bog živi koji hoće život ljudi. On se objavljuje da bi ih spasio, ali ne sam ni protiv njihove volje: On poziva Mojsija da ga pošalje, da ga pridruži svom suosjećanju, djelu svog spašavanja. U tom je poslanju kao neko Božje moljenje, i Mojsije će, poslije duge rasprave, uskladiti svoju volju s voljom Boga Spasitelja. Ali u tom razgovoru u kojemu se Bog povjerava, Mojsije uči također moliti: izvlači se, protuslovi, nadasve postavlja pitanja, i kao odgovor na njegovo traženje Gospodin mu povjerava svoje neizrecivo ime, koje će se razotkriti u njegovim velikim djelima.

Nedjeljna duhovna misao – 26. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Br 11,25-29; Ps 19,8.10.12-14; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48

U Novom savezu, molitva je živ odnos djece Božje s njihovim neizmjerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim. Milost Kraljevstva je »kontemplacija Svetog i Kraljevskog Trojstva [...] i njegova posvemašnjeg sjedinjenja s cijelim duhom«. Tako je molitveni život u tome da budemo stalno u prisutnosti triput svetoga Boga i u zajedništvu s Njim. To zajedništvo života uvijek je moguće jer smo po krstu postali jedno s Kristom. Molitva je kršćanska ukoliko tvori zajedništvo s Kristom te se širi u Crkvi koja je njegovo Tijelo. Razmjeri su joj širina Kristove ljubavi. Čovjek živi u traganju za Bogom. Stvaranjem Bog zove svako biće iz ništavila u postojanje. Ovjenčan slavom i sjajem, čovjek je, pored anđela, sposoban spoznati da je divno [...] ime Gospodnje po svoj zemlji. I nakon što je grijehom izgubio sličnost s Bogom, čovjek ostaje na sliku svog Stvoritelja. On čuva želju za Onim koji ga zove u postojanje. Sve religije svjedoče o tom bitnom traženju ljudi. Bog prvi zove čovjeka. Zaboravio čovjek svoga Stvoritelja ili se skrio daleko od njegova Lica, trčao za svojim idolima ili optuživao božanstvo da ga je napustilo, živi i pravi Bog neprestano zove svaku osobu na tajanstven susret molitve. Taj korak ljubavi vjernoga Boga uvijek je u molitvi prvi, a čovjekov korak uvijek je odgovor.

Kako se postupno Bog objavljuje i otkriva čovjeka njemu samome, molitva se predstavlja kao uzajamni zov, kao drama Saveza. Po riječima i djelima, ta drama obvezuje srce. Ona se razotkriva kroz cijelu povijest spasenja. Objava molitve u Starom zavjetu upisana je između čovjekova pada i uzdignuća, između bolnog Božjeg poziva prvoj djeci: »Gdje si? [...] Što si to učinila?« (Post 3, 9.13) i odgovora Sina jedinca koji dolazi na svijet (»Evo dolazim [...] Vršiti, Bože, volju tvoju« Heb 10, 7). Molitva je tako povezana s čovjekovom poviješću, ona je odnos s Bogom u povijesnim zbivanjima. Ponajprije molitva živi polazeći od samih stvarnosti stvaranja. Devet prvih poglavlja Knjige Postanka opisuju taj odnos s Bogom kao žrtvu prvinâ iz stada, što je prinosi Abel, kao zazivanje Božjeg imena po Enohu, kao »hod s Bogom«. Žrtva Noina je »ugodna« Bogu koji je blagoslivlja i po njoj blagoslivlja sve stvorenje, jer je Noi srce pravedno i neporočno: on također »hodi s Bogom« (Post 6, 9). To svojstvo molitve živo je u mnoštvu pravednika svih religija. U svom neprolaznom savezu sa živim bićima Bog uvijek poziva čovjeka da mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca našega Abrahama.

Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

»Velika je tajna vjere.« Crkva to ispovijeda u Apostolskom vjerovanju i slavi u sakramentalnom bogoslužju, da bi život vjernika bio sukladan Kristu u Duhu Svetom na slavu Boga Oca. Ta tajna, dakle, zahtijeva da vjernici u nju vjeruju, da je slave i proživljavaju u živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom. Taj odnos je molitva. »Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga.« Odakle govorimo moleći? S visine naše oholosti i vlastite volje, ili »iz dubine« (Ps 130, 1) ponizna i skrušena srca? Tko se ponizi bit će uzvišen. Poniznost je temelj molitve. »Doista ne znamo što da molimo kako valja« (Rim 8, 26). Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužena dara molitve: čovjek je prosjak Božji. »Kad bi znala dar Božji!« (Iv 4, 10). Čudo se molitve pokazuje upravo tu, na rubu zdenaca kamo dolazimo tražiti svoju vodu: tu Krist dolazi u susret svakom ljudskom biću, On nas prvi traži i On ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubina Boga koji nas želi. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega. »Ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive« (Iv 4, 10). Naša molitva prošnje začudo je odgovor.

Odgovor na pritužbu Boga živoga: »Ostavili su mene, Izvor vode žive, te iskopali sebi kladence, kladence ispucane« (Jr 2, 13), odgovor vjere na nezasluženo obećanje spasenja, odgovor ljubavi na žeđ Sina jedinca. Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo (geste i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Pisma ponekad govore o duši ili duhu, najčešće o srcu (više od tisuću puta). Srce je ono koje moli. Ako je ono daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem (prema semitskom ili biblijskom izrazu: kamo silazim.) Ono je naše skriveno središte, nedokučivo za naš razum i za razum drugih; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji; mjesto istine, u kojemu izabiremo život ili smrt; mjesto susreta – jer smo na sliku Božju, stoga živimo u odnosu: srce je mjesto saveza. Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu. Ona je čin Boga i čovjeka; izvire iz Duha Svetoga i iz nas, sva je usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je postao čovjekom.

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Posljednjih pet psalama poznati su kao aleluja psalmi. Današnji psalam (146) prvi je u nizu spomenutih aleluja psalama. Prethodeći psalmi iznose, iz dubine vjerničke duše, žalosti, sramote, grijehe, sumnje i strahove. Susreli smo narod Božji u porazima i pobjedama, susreli smo ga u njegovim životnim usponima i u njegovim životnim padovima. Suočeni smo s istinom da se vjera čisti i bistri u nedaćama života, da je tek kušana vjera ona koja ima priliku postati čvrstom vjerom, zrelom, odraslom. Sve je to za nama. Prošli smo kroz nedaće i sada smo započeli veliko finale psaltira – aleluja psalme, proslavu Božjeg imena, njegovog djelovanja u povijesti. Prva aleluja je i izjava (pohvala) i poziv ostalim vjernicima da se pridruže hvali. Trajanje nije vremenski i načinski ograničeno jer smo pozvani čitavim bićem hvaliti Gospodina, pozvani smo životom i Njemu davati hvalu i druge pozivati na pohvalu, tj. slavljenje Boga. Drugi, bližnji, oni koji su nam dragi i oni koji su nam mrski, vladari i njihovi podložnici – svi su podložni pozitivnom propitkivanju jer nismo pozvani staviti svoje posvemašnje povjerenje u ljude, nismo pozvani osloniti se na ljude kao što se oslanjamo na Gospodina iz jednostavnog razloga: ljudi umiru, svi silaze u carstvo tmine, u zemlju iz koje su uzeti./p>

Mogućnici su utjecajni ljudi, ljudi čija je potpora vidljivija, korisnija i praktičnija od Božje. Praktičnost i korisnost bi mogle kompromitirati odnos s Bogom jer utjecajni ljudi postaju bogovi, idoli. Snaga društvenih mogućnika snaga je smrtnih, dakle konačna, ograničena. Zemljani se vraća u zemlju, dah izlazi iz njega i njegove misli umiru. Koji stvori nebo i zemlju – Božja svemoć jedan je od razloga za pouzdanje u njegovo djelovanje. Stvoritelj svega sve drži u svojim rukama, drži svakoga od nas i sve nas. Njegova moć je neusporediva s onom koju posjeduju mogućnici svijeta. Njegova moć neusporediva je i s našim grijesima jer nema toga što bismo mi mogli učiniti, a da nam on ne bi darovao oproštenje i spasenje. Najočitije je to u djelovanju Gospodina Isusa koji je ostvario i koji ostvaruje predivna djela Božje svemoći među nama: otvara oči slijepima, podiže prignute, ljubi pravedne, bdije nad pridošlicom, tješi udove i žalosne. Nasljedujmo u tjednu pred nama djelovanje Gospodinovo, oponašajmo ga u najljepšim očitovanjima njegove svemoći: u brizi i skrbi za stvoreni svijet, ne zaboravljajući braću ljude.

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Razlog zbog kojeg Mojsije ocrtava povijest Izraela je da svojim sunarodnjacima pokaže Božju vjernost svojim obećanjima i Njegov siguran sud nad neposlušnima. Imajući to u vidu, narod je trebao držati sve Gospodnje zakone i uredbe bez njihovog prilagođavanja. Izrael je pozvan integralno držati Božji zakon i odredbe, a ne pabirčiti i uzeti samo ono što im paše, ono što im odgovara ili im se sviđa, tj. ono što im je jednostavno vršiti. Narod je u Kanaanu trebalo oblikovati svoj život sukladno ovim zakonima te time donijeti dobrobit svemu narodu i istovremeno bi takav život bio svjedočanstvo drugim narodima. Bog je zakone zapisao i zapovjedio Mojsiju da poučava narod, a Mojsije ih prenosi drugoj generaciji upućujući narod da ovim zakonima poučavaju svoju djecu i da se pobrinu da ih predaju budućim pokoljenjima. Izrael Boga nije vidio, tako da si ne može uzeti neki lik (iz prirode ili rukotvoren) da bi si predstavio Boga Izraelova. Obožavati bilo koji predmet, rukotvoren ili nerukotvoren, je idolopoklonstvo jer se predmet stavlja na mjesto živoga Boga.

Idolopoklonstvo bi navuklo nevolje na narod, ali bi Bog ostao vjeran svojem savezu i spasio one koji su se pokajali za svoje grijehe i vratili se njemu. Gospodin nije samo nevidljivi Bog, već je on jedini Bog. On je izabrao Izraela kao svoj narod i spasio ih svojom moćnom desnicom, ne zbog nečega što je Izrael učinio, kao da bi se Božja naklonost mogla kupiti, već isključivo zbog svoje ljubavi, naklonosti prema Izraelu. Mojsije je stoga poticao narod da zauzvrat vole Gospodina Boga, što im je imalo jamčiti dugotrajno i zadovoljavajuće zaposjedanje zemlje u koju su se spremali ući. Gospodin Isus pokazuje (prokazuje) da idolopoklonstvo nije samo u obožavanju predmeta, već i u obožavanju običajâ, predajâ starih, svojevrsnog vjerskog folklora koji je devijacija izvornog Božjeg zakona. Tijekom tjedna pred nama nastojmo biti pozorni na naše male idole, na naše „ja sam to tako uvijek“ i predajmo ih Gospodinu, da nas oslobodi suvišnog balasta u lađi života, da budemo ljubljena djeca Očeva: radosni i mudri.

Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-4

Teško je prihvatiti situacije koje pogađaju naš život, a koje se mogu smatrati svojevrsnim noćima u kojima nema svjetla i olujama u kojima nema utihe ni mira. Ponekad se pitamo: čuje li nas Bog? Mari li za nas? Slično se dogodilo apostolima jedne noći dok su plovili Genezaretskim jezerom, a podigla se oluja koja se poigravala lađicom i samo što je nije potopila. Da stvar bude dramatičnija, Isus je s njima na lađi i – spava! To ih je zbunilo te u strahu zavapiše „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Isus im odmah upućuje prijekor riječima „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Može nam se učiniti čudnim ovaj prijekor, ali on je istinit jer ako je Isus sa nama, tu nema mjesta strahu i očaju. Da, ljudski je izraziti strah i bojazan, ali ako vjerujemo u Isusa i ako vjerujemo Isusu, onda nema prostora strahu kad je s nama Bog koji nam svakodnevno govori: „Ne boj se! Ja sam s tobom! Ja sam te otkupio! Tu sam da te čuvam od svakoga zla!“ Bogu nije svejedno za nas jer je u Isusu postao čovjekom, jer nam je dao mogućnost da ga zovemo Ocem, jer je bio razapet na križu i umro da bismo mi bili spašeni i živjeli slobodu djece Božje, ovdje i u vječosti.

Neke stvari ni kao vjernici nismo u stanju osvijetliti i razumjeti, jer smo ograničeni i ne vidimo čitav mozaik našeg života već samo jedan komadić koji nas zbunjuje i ponekad ništa ne govori. Na nama je da vjerujemo Kristu, koji već promatra naš konačni životni mozaik, koji traži da imamo povjerenja u njega i njegovu beskrajnu ljubav. Nema sile koja je jača od Boga, a kad to vjerujemo i znamo, onda ni noći, bure i oluje ne mogu utjerati strah u nas jer znamo da je s nama naš Isus koji nas ljubi. Zato ljubimo i mi Isusa znajući da je on sebe predao za nas te da neće dopustiti da na zemlju padne ijedno obećanje koje je dao. Kroz mnoge nam je nevolje uči u kraljevstvo nebesko, ali ćemo kroz sve proći bez pogibli ako svoje pouzdanje stavimo u Krista, makar nam se činilo da spava, jer tamo gdje je on tu je i ljubav, a u ljubavi straha nema. Ne bojmo se, Krist je s nama! Ostanimo i mi s njime, sada i svu vječnost.

Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Cilj našeg boravka na ovome svijetu je iskazati zahvalnost za dar spasenja kojeg nam je Bog darovao po svome Sinu Isusu Kristu. Ta stvarnost susreta Boga i čovjeka u Isusovom se govoru naziva kraljevstvo nebesko. Evanđelje donosi usporedbe kojima Isus pokušava približiti kraljevstvo Božje. Govorom o sjemenu koje je zasijano, a raste neovisno o tome što nakon toga čini sijač, želi se naglasiti kako kraljevstvo Božje raste ne zaslugom čovjeka već Boga koji svoju vlast, utemeljenu na ljubavi, širi preko Crkve. Dok se o ostalom povrću čovjek brine da uzraste i donese plod, gorušica je biljka o kojoj se nije vodila briga, ali bi unatoč svemu rastom nadmašila sve povrće. Tako Isus ponovno naglašava kako sav ljudski trud nije ništa u usporedbi s onim što Bog radi za širenje svog kraljevstva. Bog time ne obezvrjeđuje ljudski trud, ali jasno daje do znanja kako sve ovisi o njemu. Poput sitne gorušice na čije stablo se nitko posebno ne osvrće, takvo je i kraljevstvo Božje koje ne dolazi na svijet trijumfalno već skrovito ali vrlo konkretno. Tako možemo zaključiti kako je kraljevstvo Božje snažno, ali nenametljivo.

Stoga se u prvom redu to primjenjuje na Isusa, koji je istinsko Božje kraljevstvo, jer je sama Božja prisutnost, ali je nenametljiv budući da dolazi kao čovjek da bi se približio svakom čovjeku. Zametak tog kraljevstva je i Crkva, koja konkretno, ali opet nenametljivo širi Božju riječ svima, čineći tako da od jednog malog sjemena izraste veliko stablo koje obuhvaća čitav svijet. U konačnici, svatko od nas je pozvan biti kraljevstvo Božje živeći po primjeru Isusa. Tko je kršćanin, mora donositi plodove kraljevstva Božjega koje se ne nameće, ali osvaja. Naš put ostvarenja kraljevstva Božjeg treba biti na tih i miran način, kao što sjeme zasijano u zemlju tiho i nenametljivo pušta svoje korijene da bi jednom izniklo i svima bilo vidljivo. Živimo, dakle, onako kako nas poučava Krist i njegova Crkva, budimo njegova prisutnost svakom čovjeku kako bismo se na koncu ovoga života mogli bez tjeskobe već s radošću preseliti se u vječnost.

Nedjeljna duhovna misao – 10. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

U današnjem evanđeoskom ulomku, Isus slušateljima upućuje zagonetne i vrlo oštre riječi kojima upozorava da postoji grijeh koji se neće nikada oprostiti, a to je hula na Duha Svetoga. Mnogi vjernici pitaju se što podrazumijeva taj neoprostivi grijeh, tim više ukoliko uzmemo u obzir da je Bog u Isusu došao svijet spasiti, a ne osuditi. Sam odgovor dolazi nam iz situacije u kojoj se Isus nalazio, a to je osporavanje od strane pismoznanaca i drugih židovskih vjerskih vođa. Radilo se o ljudima koji su i sami vidjeli njegove znakove i čudesa, koji su čuli i razumjeli njegovo propovijedanje, ali su sve to odbijali. Oni su, dakle, nakon očitih dokaza i spoznaja odbacili Isusa kao Sina Božjega, kao pomazanika Duhom Svetim te su samim time pohulili na njega jer su zauzeli stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Odbaciti Isusa znači odbaciti Boga i njegovog Svetoga Duha. To je poguban stav jer priječi Bogu da uđe u ljudsko srce, u koje Bog ne provaljuje već čeka da ga se pusti unutra.

Bog oprašta svaki grijeh, ali Isus posvješćuje da nije moguće nekoga prisiljavati na vjeru i ljubav, jer poštuje ljudsku slobodu. Bog želi, ali ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć. Nismo li ponekad svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima snagu, istinu i ljubav koje nam želi dati po svome Duhu. Čuvati nam se da ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo posebnim grješnicima. Vršimo stoga Očevu volju da bismo jednoga dana mogli biti priznati kao Isusova braća i sestre te uživati blagodat onih koji su bili poslušni poticajima Duha Svetog koji nam pomaže da u Kristu priznamo Sina Božjega i Otkupitelja svakog čovjeka.

Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

Ukoliko pokušamo mozgati o jednom Bogu u tri osobe koje su iste bîti, dolazimo do zida koji svojim snagama ne možemo preskočiti. A kada čovjek dođe do zida, postoji mogućnost da u onu nevidljivu stvarnost iza njega vjeruje ili sumnja. U današnjem evanđeoskom odlomku čujemo završetak Matejeva evanđelja koje apostole vraća u Galileju, na početak putovanja s Kristom kako bi u pouskrsnoj perspektivi mogli ponovno sve proživjeti i shvatiti Božju objavu u utjelovljenom Sinu. Iako su stalno bili uz njega, iako ga mogu dohvatiti svojim osjetilima, evanđelist piše kako su neki apostoli posumnjali. Možemo ih osuđivati zbog toga, ali sumnja je redovitost ljudskog života, što pak ne govori o onome u koga se sumnja već o onome koji to čini. Sumnja u određena otajstva vjere rezultirala je time da su se u povijesti Crkve održavali koncili koji su definirali nauk vjere koji se temelji na Božjoj objavi. Vidljivo je kako sumnja nije nužno negativna, već privodi čovjeka k tome da u otvorenosti k spoznavanju istine dođe do iste. Koliko god bilo apsurdno, sumnja može biti poput kreposti koja čovjeka potiče da još više istražuje i upoznaje svoju vjeru kako bi, koliko je to moguće, razumski dohvatio argumente koji će njemu, ali i drugima pomoći približiti se Bogu, jer samo vjera potpomognuta razumom može čovjeka održavati na dobrom putu kako ne bi otišao u ekstreme fanatizma ili ateizma.

Činjenica je da ćemo puninu spoznaje najvećeg otajstva naše kršćanske vjere proniknut tek nakon smrti, koja upravo Božjim interventom ne biva konac već prelazak iz ograničenosti u neograničenost jer iz stvorenoga prelazimo u onog koji je jedini Nestvoren. Do tog trenutka ostaje nam vjerovati, tj. čvrsto držati istinitim ono što nam Bog po svojoj Riječi, po svome Sinu i po svojoj Crkvi govori o sebi. A Bog nam se po Kristu nije objavio kao deistički, udaljeni Bog, već nam je posve blizu uvodeći nas u zajedništvo sa samim sobom. U tome je veličina današnje svetkovine, koja u sebi sadržava sva otajstva vjere, da nam Bog koji je u sebi zajedništvo otvara samoga sebe da postanemo dionici tog zajedništva, da postanemo članovi Božje obitelji. Neka nam zagovor onih koji već žive u Bogu pomogne na putu da postanemo njegova prisutnost i utjelovljeno evanđelje svakom čovjeku, kako bismo postigli milost da iz promišljanja o neshvatljivom otajstvu prijeđemo u promatranje lica Trojedinoga Boga.

Nedjeljna duhovna misao – 7. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-11; Iv 17,11b-179

Evanđelje nam donosi dio Isusove Velikosvećeničke molitve koju je na posljednjoj večeri uputio nebeskom Ocu. Prvi zahtjev molitve je jedinstvo svih koji u Krista vjeruju. Na žalost, znamo da ovo nije realnost jer u svijetu postoji preko 37 000 raznih kršćanskih denominacija i da su se u povijesti vodili ratovi između kršćana, a ni danas nije bez određenih tenzija između nas koji se izjašnjavamo kršćanima, iako nerijetko način našega života dokazuje suprotno. Isus nadalje konstatira kako je čuvao svoje učenike u svome imenu, tj. sačuvao ih je u Božjoj blizini, osim jednoga koji se u svojoj slobodi odredio protiv Boga. Tu je odgovor na problematiku zašto postoje podjele među kršćanima, a taj je što u svojoj slobodi čovjek može činiti što god želi, ali to ne znači da je ono što čini nužno dobro, pa čak i ako osobno smatra da čini pobožnu stvar. Iduće za što Isus moli je radost njegovih sljedbenika, da unatoč teškoćama budu ljudi radosti koja proizlazi iz svijesti da nas je Bog stvorio i otkupio, da nam je po Kristu otvorio pristup vječnosti. Ključan kriterij prepoznavanja Isusovih učenika jest to da ih svijet mrzi. To znači da se kršćani trebaju jasno i otvoreno boriti za vrednote kojima nas uči Krist po svojoj riječi i Crkvi.

Onaj tko pripada Kristu za njega nema kompromisa. Tko bi se za takvo što odlučio izdao bi svog božanskog Učitelja koji nije bio čovjek kompromisa već je do kraja izvršio svoj poslanje. Isus moli da budemo očuvani od Zloga koji vreba na svakom koraku i nudi nam primamljive stvari kojima bismo zamijenili Boga, a nerijetko se događa da postavimo neka svoja božanstva kojima se klanjamo, dok zanemarujemo nedjeljnu euharistiju, svakodnevnu molitvu, redovitu ispovijed. Tako i sami često prodajemo Boga za sitnice poput Jude. A Isus moli da nam se ne dogodi ono što i Judi, on moli Oca da nas sačuva u istini. Sam Sin Božji upućuje molitvu za nas koji se nalazimo pred izazovima svijeta kako bismo osnaženi snagom odozgo mogli izvršiti svoje poslanje na ovome svijetu kojemu smo poslani navijestiti radosnu vijest spasenja, ali smo pozvani i boriti se protiv zamamnosti ovoga svijet svjesni kako naša domovina nije ovdje već smo samo na jednom proputovanju prema vječnoj domovini. Isus moli Oca da nas sačuva i posveti. To je njegov dar nama da budemo zaštićeni od zla i da ustrajemo na putu suobličavanja njemu samome.

Nedjeljna duhovna misao – 6. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Jedna od najkorištenijih riječi jest ljubav. Svaki čovjek gaji ljubav prema nekome ili nečemu. Zaljubljena osoba osjeća ljubav prema voljenoj osobi, majka i otac prema djetetu, prijatelj prema prijatelju. Netko osjeća ljubav prema automobilima, putovanjima, hobijima i mnogim drugim stvarima koje nas čine sretnima. I baš to što volimo stvari koje nas čine sretnima, otkriva nam kako se ne radi o ljubavi već se nerijetko radi o sebičnosti. Ljubav se ne očituje kroz osobne zahtjeve već se sastoji u tome da dajemo sebe onome koga volimo. Isus kaže kako je najveća ljubav položiti život za druge. Tu nema osobne računice ni dobiti, već se gleda isključivo dobrobit drugoga, točnije, vječno spasenje čitavog čovječanstva. Tko nije spreman na žrtvu, odricanje, davanje, taj nema ljubavi u sebi. Onaj tko ljubi Boga, ostaje u Kristu, nasljeduje ga, čini njegova djela, odudara od drugih, biva prepoznatljiv jer je njegova vjernost Bogu opipljiva. Kriterij prepoznavanja onoga tko ljubi bila bi radost koja proizlazi iz susreta s Bogom koji jest ljubav koja nas neizmjerno ljubi, koja umire na križu da bi nam otvorila rajska vrata. Radost je svojstvena kršćanstvu, a mi izgledamo kao da svaki dan imamo sprovod, kao da Krist još leži u grobu, kao da nakon ovog života nema ničega.

Ako u životu nema radosti, to znači da nema ni Krista! Radost proizlazi iz svijesti da nas Bog neizmjerno ljubi, da nas je po smrti svoga Sina spasio i Duhom Svetim nanovo rodio za djecu Božju. Stoga ne biti radostan znači ne vjerovati Bogu. Isus svoje apostole, pa tako i nas naziva prijateljima i to zato što nam je priopćio Boga. Onaj koji s drugim dijeli intimu smatra tu osobu prijateljem te zahtjeva vjernost tom savezu. A kriterij prepoznavanja Kristovih prijatelja je činiti ono što nam je zapovjedio. Ako to ne činimo, varamo sebe, ljude i Boga. Prijatelj misli na dobro dugoga, biva drugome brat, daje drugome ljubav. Kao i ljubav, i prijateljstvo je u inflaciji, jer se skupljaju stotine pa i tisuće virtualnih prijatelja, a u svakodnevici nema iskrenih međuljudskih, a kamo li prijateljskih odnosa. Prijatelj je onaj koji me poznaje u potpunosti, ali me unatoč svih spoznaja i dalje prihvaća i ljubi. Biti kršćanin znači ljubiti drugoga, tko god taj bio. Imajmo na umu da nas Bog ljubi ništa manje nego svoga jedinorođenoga Sina. Neka nam pomogne da i sami po toj kreposti budemo prepoznati kao njegova djeca, da ostanemo u ljubavi Kristovoj te zavrijedimo biti dionicima njegove nebeske slave.

Nedjeljna duhovna misao – 5. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 9,26-31; Ps 22,26b-28.30-32; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8

Isus nebeskog Oca opisuje kao vinogradara, što znači da on nije netko tko čeka gotov rod već se brine za svoj nasad. Poznato je da je u vinogradarstvu potrebno ukloniti one grane koje nisu plodonosne, već crpe snagu iz biljke, a po sebi su beskorisne. Time se bavi vinogradar: ono što ne valja odsijeca od trsa kako bi bio plodonosan. Trs je u današnjoj prispodobi sam Isus, dok smo mi loze. Krist nam želi reći da smo jedno s njime, da mu pripadamo. Pomoć u raspoznavanju korisnih loza od onih koje to nisu jest donošenje roda. Onaj tko je bez ploda bit će odstranjen, iako je dio trsa. Svi smo po krštenju i ostalim sakramentima, osobito po euharistiji, dio Kristova trsa. No, primati Krista ne znači ujedno biti plodna loza. Onaj tko je povezan s Kristom donosi rod i to na način kako nam govori Ivan u svojoj poslanici, da ne ljubimo riječju i jezikom, već istinom i djelima. Onaj koji puno govori o Bogu, a ne čini djela Oca nebeskoga, nije od Boga. Naprotiv, onaj koji živi svoju vjeru, prepoznatljiv je kao kršćanin i bez da progovori riječ. Onaj koji radikalno ne živi dostojno Kristov poziv, bilo laik bilo klerik, te pri tome ne donosi plod, bit će odsječen kao nekorisna loza. A biti odsječen od trsa, tj. Krista, znači biti odsječen od izvora života, pa samim time znači biti odbačen od Boga. Budimo oprezni glede načina svoga života.

Nemojmo ovaj jedinstven i neponovljiv dar potratiti na ovozemaljske prolazne naslade kako nam vječna nagrada ne bi promakla. Apostol Ivan u svojim se poslanicama vjernicima obraća s naslovom "dječice", jer se nadovezuje na Isusovu rečenicu kako će djeca baštiniti kraljevstvo Božje. Taj naslov nam je poziv da budemo kao djeca koja su posve ovisna o roditeljima, da i mi budemo ovisni o nebeskom Roditelju, da se damo njime voditi, da imamo poučljivo srce koje će vršiti volju Oca nebeskoga. Tek kada postanemo djeca, kada dopustimo Duhu Svetome da djeluje u nama, onda možemo imati mir u srcu koji pak daje samo Božja prisutnost. A ona se očituje kroz čuvanje, tj. vršenje zapovijedi koje nam je ostavio kao uputu za upotrebu života kako ga ne bismo nepovratno oštetili. Onaj koji čuva svete zapovijedi, čuva Boga u sebi, biva u trajnoj vezi s Kristom koji nas poticajima Duha Svetoga vodi u kuću Oca nebeskoga. Neka nam Gospodin pomogne da se nikada ne udaljimo od njega, da uvijek ostanemo povezani s istinskim trsom, Isusom Kristom, kako bismo jednog dana mogli uživati radost koju nam je on pripravio.

Nedjeljna duhovna misao – 4. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 4,8-12; Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Isus sebe naziva dobrim pastirom, što znači da ne gleda svoju korist već se brine za svoje stado. S druge strane, postoje najamnici, koji izvana obavljaju isti posao brinući se za povjereno stado, ali samo poradi vlastite dobiti. Čim nastanu problemi, napuštaju stado i spašavaju svoju egzistenciju. Isus nije takav, on polaže svoj život za ovce koje brani od napasnika. On nas poznaje do kraja, te unatoč svemu što zna o nama i dalje nas ljubi, čuva i brani, jer mu pripadamo kao ovce pastiru. Znamo da je skupo platio svoje stado dajući svoj život za nas. No, Isus nije poslan pasti samo stari izabrani narod tj. Izrael, kao ni samo novi izabrani narod, tj. Crkvu, već i, kako spominje, druge ovce koje ne pripadaju izabranom narodu, tj. ljude koji su daleko od Krista i Crkve kako bi bilo jedno stado i jedan pastir. Ponajprije, to se odnosi na sve kršćane, da postanemo jedno, da budemo vjerodostojno svjedočanstvo Krista, jer dok ga svatko predstavlja na svoj način, ruši se slika o njemu i njegovoj istini. Tek kada mi kršćani postanemo autentični znak, onda može doći do toga da se i oni koji su pripadnici drugih religija ili pak nevjernici priključe izabranom stadu Božjem. Stoga je na svakome od nas veliki zadatak da u svojoj svakodnevici budemo oni koji će sve i svakoga usmjeravati na Isusa Krista, po kojem je spašen čitav svijet.

On je zaglavni kamen, bitan i nezaobilazan dio građevinske konstrukcije koji nosi statičku sigurnost, bez kojeg se građevina urušava. To je i nama opomena: ako gradimo svoj život bez Krista, nužna posljedica je vječna propast, jer nemamo ispriku budući nam je jedina istina objavljena. Ako smo kršćani, onda moramo biti djeca Božja. Ako nas se vanjskim izgledom često uspoređuje s našim roditeljima, onda se postavlja pitanje zašto se ne vidi naša bogosličnost, ako smo stvoreni na njegovu sliku, štoviše, ako smo njegova djeca? Ako nosim tjelesna obilježja i temperament svojih roditelja, zašto onda ne nosim i obilježje svog Oca nebeskoga, istinskog roditelja svakog čovjeka? Trebale bi nas dirnuti i motivirati riječi da ćemo nakon ovog života gledati Boga onakvog kakav jest. To bi nam trebao biti dovoljan povod da postanemo ovce Kristove, da naše misli, riječi i djela budu u skladu s Božjom voljom, da u svijetu budemo prepoznatljiva djeca Božja koja će ga jednom licem u lice promatrati u vječnosti.

Nedjeljna duhovna misao – 3. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Teško je pojmiti situaciju kada bismo vidjeli dragog pokojnika živog. Čovjek ne zna bi li se radovao ili prestrašio, je li to stvarnost ili privid. Prve reakcije bile bi strah i nevjerica, a kada bismo se uvjerili da se radi o toj osobi, naša bi radost bila neopisiva. Takvu situaciju donosi evanđelje koje se zadržava na danu uskrsnuća. Tome je prethodio susret sa ženama koje su išle pomazati Isusovo tijelo te susret s dvojicom učenika na putu u Emaus koji ga prepoznaše u lomljenju kruha. Tek što su ušli u dvoranu posljednje večere izraziti svoju radost susreta s Uskrslim, ulazi on sam u taj prostor i stade posred njih. Ako uzmemo da je središte kružnice jednako udaljeno od svake točke vanjskog ruba, onda možemo reći kako je Isus jednako udaljen od svakoga, točnije rečeno, jednako je blizu svakome i tako očituje svoju ljubav koja je za svakog jednaka. Ljubav umire da bismo mi živjeli. No, budući da ljubav nikad ne prestaje, nije mogao prestati ni Isusov život. Stoga se kao začetnik života vraća navijestiti radosnu vijest kako smrt više njime ne gospoduje. Učenici se ponašaju kao da vide mrtvaca, što Isus nije. On im daje mogućnost da ga opipaju, jer duh nema ruke i noge, kosti i meso. Ide i korak dalje te traži da mu se dadne hrane kako bi im dokazao da je živ.

Kada su došli do opipljivih dokaza o Uskrslom, njihova radost ne jenjava. Konačno žive datost Isusovog pozdrava koji pri ulasku u prostoriju izriče: "Mir vama!", što nije pozdrav već davanje tog mira. Sada učenici mogu imati mir u srcu koji im više ništa, pa ni progonstva i mučeništva, neće otuđiti, jer ne samo da vjeruju već i znaju da je njihov Učitelj živ zauvijek. Mir je bitna oznaka svakog kršćanina, jer tko ga nema i tko ga ne daje, taj ne poznaje Krista uskrsloga. Uskrs nadilazi um, ali ne i vjeru koja čovjeka ne ograničava, već proširuje njegove vidike da očima duha vidi i ono što je trenutno sakriveno, ali stvarno prisutno. Isus je ponudio opipljive dokaze svojim učenicima o uskrsnuću i tako im dao do znanja da i oni moraju ostaviti drugima opipljiv dokaza da su ga susreli i da su uvjereni u njegovo uskrsnuće. Traži od njih da budu svjedoci da je Krist trpio, umro i uskrsnuo. A to svjedočanstvo traži i od nas. Svojim životom imamo obvezu pokazati ljudima koji nas susreću da je Isus živ, da smo se obratili i odrekli grijeha, da pripadamo Bogu. Budimo i mi svjedoci onoga kome pripadamo, ne samo riječju, već primjerom života da svatko može razabrati da je Krist uistinu uskrsnuo.

Nedjeljna duhovna misao – 2. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 4,32-35; Ps 118,2-4.16ab-18.22-24; 1Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

Isus se u današnjem evanđelju učenicima objavljuje dva puta u razmaku od osam dana, a uvijek se radilo o prvom danu u tjednu, tj. nedjelji. Svako okupljanje zajednice vjernika prvog dana u tjednu ponazočuje Isusa, gdje on postaje vidljiv i opipljiv, kao u evanđelju. Učenici osjećaju radost zbog prisutnosti Uskrsloga i daju nam uputu kako se ponaša čovjek koji susreće Krista. Svetost je plod susreta s Uskrslim, a morala bi bez odlaganja biti vidljiva uvijek i svugdje. Nakon susreta s Uskrslim apostoli tu radost prenose čovjeku koji je bio dio apostolskog zbora, ali nije bio nazočan tom događaju. Stoga nije nesmotreno sumnjati u nešto takvo, kako to čini Toma, jer ne bijaše s ostalima, pa ne doživljava susret s Isusom. Ovo nam jasno poručuje kako čovjek izvan zajednice nije sposoban susresti Boga, kako je Krist prisutan tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime, da je Bog tamo gdje postoji jedinstvo, zajedništvo i ljubav, a ne individualnost. Krista se, dakle, susreće samo u Crkvi, zajednici njegovih vjernika. Isus dolazi među okupljenu zajednicu i daje se Tomi opipati, da se ovaj uvjeri kako nije privid već stvarnost, da je smrt pobijeđena te da je vjera nužan produkt susreta s Isusom.

U ovom trenutku pokazuje se kako je Toma itekako vjernik, jer jedini od apostola javno priznaje Isusa Gospodinom i Bogom. Njegova je vjera dobila i razumske argumente te sada ovaj čovjek biva nepokolebljiv svjedok Isusa Krista do mučeničke smrti. Isus na koncu izriče blaženstvo za one koji ne vidješe, a vjeruju. To smo svi mi, koji nismo vidjeli povjesnog Isusa na području Svete zemlje, ali smo doživjeli susret s njime koji je naš život zaokrenuo u jedinom mogućem smjeru kako bismo ostvarili njegovu svrhu, a to je vječnost s Bogom. Svatko od nas treba biti poput desetorice koja navješta Uskrsloga svakom čovjeku, ali i poput Tome trebamo tražiti razumske argumente vjere i biti uvijek spremni dati obrazloženje nade koja je u nama. U Tomi trebamo promatrati vjernika koji hoće više, koji želi upoznati svoju vjeru, a ne da se zadovolji ispunjavanjem minimuma. Dopustimo Bogu da nas zahvati svojom ljubavlju i blizinom, da nas mijenja i suobličava slici svoga Sina, kako drugima ne bismo bili kamen spoticanja na putu vjere već da svatko od nas bude staza koja vodi k Isusu Kristu, Otkupitelju svakog čovjeka.

Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Ukoliko bismo nastojali današnje evanđelje, kojeg smo čuli tek manji dio, sažeti u rečenicu, ona bi glasila: Bog nas toliko ljubi da je umro na križu kako bismo mi živjeli. Isusova žrtva bila je najveće Bogojavljenje u povijesti spasenja ljudskoga. Na križu Bog nije objavio svoju svemoć, kao primjerice kod stvaranja ili izlaska iz Egipta, već je na križu Bog objavio svoju nemoć pred onim što on u sebi jest. A on je u sebi ljubav koja se daje za druge. Bog je savršen i ništa osim njega nije mu bilo potrebno. No, on kao čista ljubav nije mogao to zadržati za sebe, već je stvorio čitav svemir, nebeska i zemaljska bića kojima je vrhunac čovjek, samo zato da bi ljubav, tj. samoga sebe podijelio s drugima. I kada mu je čovjek na ljubav odgovorio sebeljubljem kojim je Boga želio maknuti i sebe proglasiti bogom, on ne odustaje od čovjeka već sam postaje čovjekom da nas pobožanstveni. To otajstvo preveliko je za naš razum i koliko god ga nastojali dokučiti, i dalje će biti otajstvo koje se pak najjednostavnije tumači kao Božja ljubav.

Danas je nedjelja kojom se proslavlja Isusov svečani ulazak u Jeruzalem i njegovo poniženje na križu. Dočekujmo i mi svakodnevno Isusa ne prostirući pred njim masline i palme, već svoje molitve i svoja srca, spremni prihvatiti njegovu riječ i u život ju sprovesti. Isusova muka govori nam kako nakon kušnji, boli i same smrti dolazi ono što je vječno i jedino vrijedno, a to je život s Bogom i u Bogu. Križ i njegovo prihvaćanje srcem jedini je način kako se uzdići u nebo, kako postići vlastito uskrsnuće. Kada je Isus umro na križu rasporila se hramska zavjesa iza koje se skrivalo svetište. Time se želi reći kako se u Raspetom Isusu Bog potpuno objavio i otvorio nam pristup sebi, jer više nema zastora pred licem Božjim već ga gledamo u Kristu. Neka se kroz naš životni križni put razdire sve što zaklanja pogled prema Bogu kako bismo po prelasku s ovoga svijeta ugledali njegovo lice i sa svim stvorenjem ispovjedili svoju vjeru Pavlovim riječima: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Da smrt nije kraj već početak, Isus objašnjava u današnjem evanđelju putem prispodobe o zrnu pšenice koje umire da bi donijelo rod. Ako zrno ostane na suhoj podlozi, nema koristi od njega, ali ako padne u zemlju te pod utjecajem vlage počinje trunuti, tada iz tog zrna niče stabljika koja na sebi sadrži mnoštvo novog zrnja. Ako se bolje promotri ovaj agronomski primjer, onda zrno koje je umrlo nije prestalo postojati već živi jednim novim, snažnijim, upečatljivijim životom. Tu se krije poruka koju nam Isus želi reći, a ta je da smrt nije prestanak postojanja, već se njome postiže novi stupanj bivstvovanja gdje pravi život tek počinje. Smrt nije kraj već ostvarenje smisla života. Umrijevši i uskrsnuvši od mrtvih, Isus otvara vrata neba svakom čovjeku i time ostvaruje riječi da će svojim uzdignućem sa zemlje sve privući k sebi. Isusova smrt govori o tome tko je Isus, tj. tko je Bog. Tu se on otkriva kao bezgranična ljubav za koju ne postoji nikakva zapreka da svakoga privuče k sebi, da svi narodi svijeta shvate kako postoji samo jedan jedini Bog koji je sve i svakoga stvorio i otkupio, koji je umro da nam smrt ne bi štetila već koristila, koji je bio proklet da bismo mi bili spašeni i blagoslovljeni. Govor o kraju života za kršćanina ne bi trebao biti muka i tjeskoba, žalost i beznađe, već govor o životu koji se tek time ostvaruje.

Smrt nije kraj, već početak onoga života koji nikad neće prestati, a koji uključuje promatranje Boga onakvim kakav jest. To je radosna vijest koju nam je Isus navijestio o Bogu koji je ljubav. Ugledajmo se u primjere svetih, slabih i grešnih ljudi koji su svakodnevno činili sve da svoj život oblikuju po evanđelju i tako sami postanu putokaz drugih prema Bogu. A takvo nešto može učiniti samo onaj koji vjeruje da će nagradu za svoja djela dobiti u onostranosti. Smrt je sazrijevanje za vječnost, jer jednom započeta Božja povijest s nama po smrti se ne prekida. Zato su se mnogi sveci radovali smrti, ne zato što su mrzili život, već zato što su voljeli Boga, a koga se voli s njim se želi biti. Budimo nošeni tom nadom u vječnost, jer ako nas je Bog stvorio na svoju sliku, to znači da nas je stvorio besmrtne, tj. ništa, pa ni tjelesna smrt ne prekida naš život. Budimo putokaz drugima prema Bogu da jednom i sami budemo uzdignuti s ovoga svijeta pred lice Božje.

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

U želji da ispuni propisani obred, Isus u evanđelju nailazi na situaciju koja ne vodi k svetosti. U hramu su se nalazili prodavači životinja koje su služile za hramsku žrtvu te mjenjači novca. Reklo bi se da su u službi svetoga. No, Isus ne misli tako, već uzima bič i izgoni ih iz hrama, jer su od svetog prostora učinili trgovački centar koji tek sekundarno služi kao bogomolja. Njima nije bio bitan ni Bog ni hram nego zarada, koja im je božanstvo. Zato Isus pristupa čišćenju hrama, tj. istjeruje iz njega sve što ga onečišćuje da bi ga vratio u službu svetoga. Isusu smeta profanacija svetoga. Bit ćemo uvjereni kako se nas ovo evanđelje ne tiče, jer naša crkva nije špilja razbojnička. No, Isus skreće pozornost na jedan drugi hram, a to je hram tijela. Pavao nas poučava da je hram Božji svet, a to smo mi, jer u nama prebiva Duh Sveti, jer smo kršteni u Božje ime, jer primamo njegovo tijelo i postajemo živa svetohraništa. To Isus želi očistiti: interijer našega srca koje treba pripadati samo Bogu. On želi učiniti red u našem srcu, istjerati lažne bogove kojima se klanjamo i kojima služimo. Često i sami u tobožnje svete svrhe radimo stvari koje to nisu, nebitnim stvarima dajemo prvenstvo.

Tako u pripremi za sakramente najmanje mjesta dajemo samim sakramentima, već se brinemo o dvorani u kojoj će biti zajedničko blagovanje, brinemo se oko ukrašavanja prostora, oko toga što ćemo odjenuti, kako ćemo ispasti na fotografijama, a da svetost sakramenta ostavimo po strani, postavljajući uvijek iritantno pitanje o duljini trajanja obreda, jer je bitnije da se ne ohladi juha, nego li da se doživi posebnost susreta čovjeka i Boga u svetim znakovima. Svatko od nas potreban je čišćenja od svih nečistoća koje poganiziraju našu svetu dušu i život koji smo pozvani ostvariti prema zapovijedima koje nam je Bog dao. Isus dobro zna što je u srcu svakoga čovjeka, zna sve naše kaose i nerede koje treba očistiti da bismo se ponovno vratili u službu svetoga. Bog nam stalno daje jasne upute kako živjeti da ne promašimo smisao života, koji ne završava ovdje, već se nastavlja u vječnosti. Dopustimo Bogu da nas mijenja, da ne budemo oni koji pobožno izvršavaju obred vanjskom formom, a ne mijenjaju svoju unutrašnjost, već da uistinu živimo od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, da postanemo sveti ljudi i Kristova prisutnost svakom čovjeku.

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Nakon krštenja, onaj isti Duh koji je sišao na njega u obliku goluba, šalje Isusa u pustinju. U tom je ambijentu proveo 40 dana, što je razdoblje potrebno da se postigne cilj. Tako 40 godina Izrael putuje kroz kušnje pustinje do obećane zemlje, 40 dana Ilija putuje do Horeba gdje doživljava teofaniju, nakon 40 dana i noći prestaje potop i Bog obećava da nikada više ništa slično neće učiniti, već sklapa savez s Noom i svim ljudima. Zanimljiv detalj je da Isus u pustinji boravi sa zvijerima te da mu anđeli služe, što je uspostava prvotne harmonije, dok su anđeli znak Božje prisutnosti, a činjenica da Isusu služe, govori o tome da je u njemu prisutan Bog. To je i naš cilj: da kroz pustinju života i sva njezina iskušenja postignemo mir sa svim stvorenjem već na ovome svijetu dok konačno ne prispijemo u slavu anđela i svetaca. Ako Bogočovjek nije bio pošteđen đavolskog zavođenja i napastovanja, nismo ni mi. Svakodnevna je duhovna borba koja se vodi u nama i potrebno je uvijek odlučiti se za Boga, othrvati se strastima i požudama, osloboditi se utjecaja Zloga koji želi našu propast i trajno nas odvojiti od Boga. Započela je Korizma. Mnogi su od nas odlučili činiti neku pokoru, u ovome se vremenu nečega odreći, što je pohvalno i potrebno.

No, ne smijemo zaboraviti ono temeljno, a to je da trebamo postiti tako da se odreknemo grijeha. Zato je važno uvidjeti u čemu najviše griješimo, gdje su naše slabe točke, pa da se u ovoj Korizmi pomoću naše pokore, obnovimo i očistimo, da bismo u punoj radosti mogli slaviti uskrsnuće Kristovo i uskrsnuće naše. Neka naš post bude i drugima na korist, da naše odricanje ne bude svjetovne već duhovne naravi, kako bismo ono čega smo se odrekli darovali drugima. To je post: odreći se da mogu davati, čime ne gubim već dobivam, i to ono djetinje srce koje ne gleda svoju korist već zapaža potrebu drugoga i biva poput milosrdnog Samaritanca. To je put samopobjeđivanja, a onda i pobjeđivanja napasnika koji bježi od svakoga tko se žrtvuje za dobro Boga i čovjeka. Korizma nam je tako popravni ispit, vrijeme za promjene i ozbiljnije promišljanje o našem kršćanskom životu te odluka da ćemo nasljedovati Krista svugdje, od Betlehema do Kalvarije, vjerujući da nas nikada neće napustiti već da ćemo tako postići vječnost s njime.

Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Da bismo shvatili veličinu događaja iz evanđelja, potrebno je zaviriti u Levitski zakonik gdje se nalaze upute kako se treba ponašati gubavac. Kad se bolest potvrdi, gubavac treba obući neuglednu odjeću, prekriti gornju usnu i vikati za sebe da je nečist. Čovjek koji je obolio od gube bio je izbačen iz zajednice kojoj se nije smio približiti i na određen je način postao živi mrtvac. Iz ove perspektive evanđeoski tekst biti će razumljiviji. Sam izlazak gubavca iz njegovog područja i dolazak pred Isusa, kršenje je zakona. On je kleknuo pred Isusa, što je gesta kojom se iskazuje čast Bogu i kralju, pitajući ga želi li mu iskazati milost. Isus je ganut stanjem toga čovjeka, iskazuje mu milosrđe te ga se dotače i ozdravlja ga isti čas. Ovime Isus krši zakon jer stupa u komunikaciju s gubavcem te ga dotiče i čini mu milosrđe, čime je postao nečist da bi gubavac bio zdrav. Isus mu iskazuje samilost, što je božanski postupak vraćanja života onome koji ga je na određen način izgubio. Isus potom šalje gubavca k svećenicima da oni po zakonu obave njegovo ponovno primanje u zajednicu, ali i da se pokaže kako Bog nije onaj koji isključuje bolesnike iz svoje blizine, već su to učinili ljudi. Stoga ne čudi postupak izliječenoga koji odmah po izlasku iz sinagoge stade naviještati ne čudo koje mu je Isus učinio već je, prema grčkom izvorniku, naviještao riječ, poruku.

A ta je poruka radosna vijest da Bog nikoga ne marginalizira, da ne kategorizira ljude, ne odbacuje ih niti isključuje, već svima nudi svoju ljubav. Ozdravljeni gubavac svima želi dati do znanja da Bog nije onakav kakvim ga prikazuju ondašnji svećenici, već da je on blizak svakome, bez obzira na položaj i stanje te da želi da svi ljudi osjete njegovu ljubav. Iako je više stvar prošlosti, guba je prisutna i danas, ali u duhovnom obliku kao grijeh, koji razara dušu te ju odvođenjem od Božje milosti dovodi gotovo do mrtvila. Stoga nam je potrebno izlječenje u sakramentu ispovijedi, u kojoj nas sam Gospodin dotiče i po kojoj se umah čistimo od te duhovne gube te bivamo pozvani i sposobni naviještati Božja djela. Iziđimo u susret Gospodinu da nas ozdravi kako bismo mi mogli drugima navještati Evanđelje i dovoditi ih Kristu.

Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39

Da je Isusu važniji čovjek nego propis, svjedoči činjenica kako su se događaj istjerivanja zloduha od prošle nedjelje i današnja ozdravljenja dogodili u subotu, dan u koji se to nije smjelo učiniti. Isus pokazuje empatiju sa svakim čovjekom, želi da budemo zdravi i oslobođeni svakog, pa i najmanjeg zla duše i tijela. On se prigiba prema nama, kao i Petrovoj punici, i podiže nas. Ovo je slika Isusa koji se spustio da bi nas uzvisio; sebe zarobljuje da nas oslobodi. Kad se tome doda shvaćanje da je bolesna osoba nečista i da se s njom ne smije stupiti u kontakt dok ne ozdravi, možemo Isusov dodir protumačiti kao preuzimanje naših nečistoća na sebe da mi postanemo čisti. Jedna naizvan obična gesta, a toliko duboka simbolikom spasenja. Petrova punica je odmah ozdravila i stala im posluživati. Isus ozdravlja naše nemoći, služi nama da bismo mi mogli služiti njemu, pridiže nas iz naših muka da bismo ispunili svoje poslanje na ovome svijetu i zaslužili radost vječnosti. Ne postoji zlo tijela ili duše koje Isus ne može izliječiti. Zašto smo onda mlaki, turobni, malodušni, depresivni, bez pouzdanja? Takvi smo jer nemamo vjere. Vjera, to potpuno predanje Bogu, otvara mogućnost svakog čuda, jer nam je i sam Gospodin u baštinu ostavio tu milost da činimo čuda. No čuda nema jer nemamo vjere. Postavlja se pitanje: od kuda crpsti snagu za čudo?

To nam pokazuje današnje evanđelje u slici Isusa molitelja. On se rano ujutro povlači u samoću i moli. Važan detalj je da se susret s Ocem odvija na početku dana. Često se molimo samo navečer, čime stavljamo Boga na posljednje mjesto u životu. Potrebno je postiti od komocije i ugode tijela, ustati ujutro ranije nego obično i dati Bogu prvo mjesto u svom danu, a tako i u životu. Jer ako mi je on bitan, uvijek ću naći posebno vrijeme za njega, uvijek ću imati dogovoren termin za susret Bogom. Samo susret u dijalogu s Bogom čini me zdravim, oslobađa zla i daje snagu da idem naprijed. Isus je i nad nama izveo mnoga čudesa: izliječio nas od ropstva grijehu, oslobodio nas od mnogih zala, ali još uvijek nismo zahvalni za te darove, još uvijek tražimo više od onoga što nam je potrebno. Najmanje što možemo učiniti je da, u znak zahvalnosti za darovano spasenje, stavimo Boga na prvo mjesto i živimo radost evanđelja po kojem smo susreli Isusa, Sina Božjega, koji neka pomogne našoj nevjeri i učini nas svojim vjernim apostolima.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 18,15-20; Ps 95,1-2.6-9; 1Kor 7,32-35; Mk 1,21-28

Kod starih Židova, svaka bolest imala je svoj izvor u grijehu, pa su velikim grešnicima smatrani svi bolesnici, psihički i fizički, a opsjednutost je bila znak da se čovjek sasvim odvojio od Boga. Upravo jedan takav bio je prisutan u sinagogi, te dolazi Isusu s protestom, želi udaljiti Boga od mjesta koje mu pripada. Intrigira kako je zlo moglo obitavati u svetom prostoru. Na žalost, zlo do danas obitava u svetom prostoru. Uzimajući u obzir da smo svi stvoreni na sliku Božju, da smo hram Duha Svetoga, a puni smo grijeha, onda nas nema što čuditi kad zlo obitava i u nama. Isus ima moć nad svim, pa i nad nečistim duhovima, što nitko do tada nije imao, pa su svi zaprepašteni, jer su doživjeli čudo i vidjeli kako se ono što nam starozavjetni spisi donose o velikom proroku, obistinilo u Isusu Kristu. To je pouka i apostolima kako će najviše posla oko toga da pridobiju ljude za Boga imati s onima koji su stalno vezani uz svete prostore, a da pri tome ne čiste prostor vlastite duše. Dolazimo do zaključka kako je obraćenje i očišćenje od zla ponajprije potrebno nama, da bismo osvijetljeni Bogom mogli drugima naviještati radosnu vijest spasenja. Iako je prava opsjednutost vrlo rijetka, svi smo mi nečim opsjednuti, tj. nešto nam krade slobodu, ne dozvoljava nam da djelujemo razumski u skladu s Božjom voljom.

Opsjednuti smo zloduhom sebeljublja i egoizma, zloduhom više vrijednosti u odnosu na druge, zavišću, bijesom, osvetom, zloduhom bezvoljnosti i mlakosti, kritike i osuđivanja, zloduhom ovisnosti o porocima, medijima i društvenim mrežama, zloduhom lijenosti, pomodarstva, pa čak i zloduhom srama da smo kršćani. Mnogi od ovih zloduha prebivaju u nama. Krist je jači od svakoga zla, ako mu dopustimo da djeluje u nama. Krajnje je vrijeme, braćo i sestre, da se odvažimo biti sveti, da se ne brinemo tjeskobno za ovosvjetsko, već da uvijek ustrajemo u tome da ugađamo Bogu. To je put kako ćemo se osloboditi vlastitih zloduha i kako ćemo postati istinski hramovi Božjega Duha i prisutnost Krista svakome tko nas susreće. Dao Bog da u tome i uspijemo i u njegovo kraljevstvo uđemo!

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jon 3, 1-5.10; Ps 25, 4b-7bc.8-9; 1Kor 7, 29-31; Mk 1, 14-20

Današnja riječ Božja poziva nas na obraćenje. Tema je to koja ne zastarijeva, koju vrijeme nikada ne nadilazi, jer svatko od nas potreban je obraćenja. Sam pojam dolazi od grč. riječi metanoia, a označava promjenu misli. A tko od nas nije potreban promjene misli, koje su često usmjerene na mnoge stvari koje nisu u skladu s Božjom voljom? Metanoia bi tako bila promjena misli na način da Božje misli postanu naše misli. Kada čovjek počne živjeti svoje obraćenje, postaje spreman prihvatiti Božji poziv i poći njegovim putem. Isus nije birao školovane ljude, pismoznance i židovske svećenike, već ribare, dajući do znanja kako za Božje Kraljevstvo nisu bitne vještine i znanja, već otvoreno srce koje je spremno sve ostaviti i poći za njim. I mi smo pozvani ostaviti mreže, ne ovisiti o prošlosti nego se okrenuti budućnosti, jer Bogu nije bitno tko smo bili i tko jesmo, već ono što možemo postati. A pozvani smo postati sveci, ljudi koji žive s Bogom i za Boga.

Zato Isus govori da je vrijeme iščekivanja došlo svome koncu, jer Bog po njemu uistinu prebiva s ljudima dajući tako svakome priliku za vječnu sreću. Isus nas vraća u Eden, rajski vrt gdje Bog šeće s ljudima, tj. biva im neposredno blizak. Preduvjet za ući u tu blizinu je obraćenje, promjena misli, okretanje u drugom, pravom životnom smjeru. Obraćenje nas potiče da se okrenemo od sebe k drugima, da živimo za Boga i bližnjega, a ne vlastite interese. Zato Isus poziva apostole da postanu ribarima ljudi. Ribariti ribu znači izvući ju iz vode, tj. izvući ju iz života, dok ribariti ljude znači izvlačiti ih iz ambijenta smrti u život, što nije čin vlastitog interesa, već ljubavi prema bližnjemu. Mreža kojom možemo loviti ljude je radosna vijest, koja ne prikazuje Boga kao osvetnika, kao onoga koji kažnjava, koji traži nešto za sebe, već nam Isus predstavlja Boga kao onoga koji je ljubav, koji sve oprašta, koji nam sve daje, pa i samoga sebe podlaže smrti da bismo mi živjeli vječno. Sigurno da susret s ovakvom radosnom vijesti mijenja misli čovjeka. No, više od riječi, drugima trebamo propovijedati primjerom vlastita života, spremni ostaviti sve da bismo služeći čovjeku služili Bogu.

Nedjeljna duhovna misao – Krštenje Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 55, 1-11; Otp. pj.: Iz 12, 2-3.4b-6; 1Iv 5, 1-9; Mk 1, 7-11

Iz svetkovine Isusovog krštenja, raspoznajemo što smo pozvani živjeti kao krštenici. U svojoj bîti, krštenje je simbol smrti, umiranje onome što smo bili kako bismo prihvatili novi život u Kristu. Nismo svjesni da smo krštenjem uronjeni u samoga Boga, da smo u Bogu i on u nama, da smo već na otajstven način dionici neba. Svi smo ljubljeni sinovi i kćeri nebeskoga Oca, u svakome od nas je njegova milina, te se na dan našeg krštenja otajstveno otvorilo nebo i ušli smo u život s Bogom. Postavlja se pitanje, gdje se to u našem životu raspoznaje, da kao krštenici pripadamo Kristu, da smo djeca Oca pomazani snagom Duha Svetoga? Težimo za time da nas Bog prizna i prihvati kao svoju djecu. Živimo tako da susret s drugima bude za njih otvoreno nebo, da budemo korisna oruđa u Božjim rukama kako bismo na koncu ovozemnog putovanja mogli do kraja uroniti u život Trojedinoga Boga u čije smo ime kršteni. Danas je zadnji dan božićnog liturgijskog vremena i postavlja se pitanje, da li je s time i u našem srcu radost Božića privedena svome kraju, tj. hoće li i sutra biti na nama vidljiva božićna radost? Trebali bismo iz ovog vremena ponijeti u svoju svakodnevicu nekoliko elemenata po kojima će nam svaki dan biti Božić, pojavak Boga među nama.

Najvažnije je svakodnevno se odlučiti biti žive jaslice, prostor gdje Bog uvijek ima svoje mjesto, tj. biti hram Božji. Potom biti pastiri, jednostavni ljudi koji imaju otvoreno srce za riječ Božju i dati se voditi tom riječju. Uz to trebamo biti zvijezda koja drugima pokazuje put prema Bogu kao jedinom smislu i cilju života. Poput mudraca s Istoka trebamo uvijek biti spremni promijeniti svoj život prema Božjoj volji, iako nas vodila u nepoznato, jer vjerujemo da nas Bog uvijek vodi putem spasenja. Ugledajući se na iste mudrace, trebamo Isusu pokloniti darove, a najdraži mu je dar čisto srce koje je ispunjeno ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Na koncu, pozvani smo svakodnevno posvijestiti si krsna obećanja i živjeti u skladu s njima, da svatko tko nas vidi može prepoznati da smo uistinu krštenici, tj.oni koji su potpuno uronjeni u Krista, pravog Boga i pravog čovjeka koji je svojim spuštanjem na zemlju nas uzdigao u nebo. Najjednostavnije rečeno: braćo i sestre, budimo kršćani!

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja po Božiću

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 24, 1-2.8-12; Ps 147, 12-15.19-20; Ef 1, 3-6.15-18; Iv 1, 1-18

Radosna vijest ove nedjelje, koje se čita i na samu svetkovinu Božića, uvertira je s kojom pisac uvodi u svoje evanđelje i otvara, tj. objavljuje sadržaj kojeg će u nastavku prepričati. Sržna rečenica koju svi mi poznajemo iz molitve "Anđeo Gospodnji" glasi: "I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.", a govori nam o velikom i nedokučivom otajstvu Božje ljubavi da je Bog postao čovjekom. Zašto je Bog postao čovjekom? Zašto je došao k nama kao dijete? Odgovor je: ljubav! On to nije učinio jer je morao ili jer bez čovjeka ne bi bio zadovoljan. On to nije učinio jer bi bio podložan bilo kakvom vječnom prirodnom zakonu koji mu ne bi dopuštao slobodu; on je to učinio iz nedokučive ljubavi, jer je čovjeku kojeg je stvorio iz ljubavi, želio biti blizu. Bog nije trebao niti stvorenje niti čovjeka za svoju sreću; on nije bio ni na koji način upućen na nas. Bog je stvorio svijet i čovjeka u punoj slobodi.

Čovjek kroz svoju duhovnost uzima udjela na tajni Božjoj. On je sposoban za upoznavanje samoga sebe i za slobodnu odluku. Bog ne želi da se čovjek konačno izgubi pa sam postaje čovjek. Kao čovjek dolazi k nama i biva rođen u štali i položen u jasle. Bog nas ne ljubi samo na božanski način nego i na ljudski način. Po svojoj ljubavi koja ide do smrti na križu, želi izliječiti ljudsku slobodu, koja je po grijehu ranjena. Ponovno nam daruje božanski život. Čini nas sposobnima za pravu i nesebičnu ljubav. Darujmo djetetu Isusu sve naše povjerenje: u njemu nema zlobe i laži, nego samo ljubav i dobrota. Pripremimo vječnoj Riječi Božjoj koja je postala tijelom, stan u našem srcu, kao što je to učinila Djevica Marija, njegova Majka u vjeri i ljubavi. Budimo jaslice koje obuhvaćaju Neobuhvatnog te širimo svijetlo Kristovo i njegov mir svakome koga susrećemo.

Nedjeljna duhovna misao – Sveta obitelj

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40, 1-5.9-11; Ps 85, 9ab-14; 2Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8

Današnje evanđelje govori nam o tome kako Josip i Marija ispunjavaju Zakon prikazujući prvorođenog Sina u Hramu. Zanimljivo je ovdje zapaziti prvi advent. Naime, latinski pojam adventus (grč. parousia), označava trenutak kada Bog dolazi u svoj hram, trenutak kada se ono što je dugo iščekivano konačno događa. U današnjem evanđelju Bog u ljudskom obliku ulazi u Hram i čini ga na poseban način svetim prostorom. Snažna prisutnost Boga u Hramu potiče starca Šimuna i proročicu Anu da prepoznaju taj trenutak. I po euharistiji se događa taj trenutak ulaska Boga u njegov hram, samo je pitanje jesmo li sposobni prepoznati tu prisutnost, zahvaća li nas Duh Božji toliko da smo na unutarnjoj razini sposobni prepoznati Boga i čuti njegov glas koji nas potiče na vršenje njegovih zapovijedi koje nisu teret već pomoć da ne promašimo cilj života. Obitelj Isusa, Marije i Josipa treba nam svima biti uzor obitelji kako vjerom i zajedništvom postići svrhu života. Svaki od članova te obitelji svojevrsni nam je primjer kako se ponašati da to ostvarimo. Evanđelje ne bilježi nijednu riječ koju je Josip izrekao, ali ističe kako je izvršio sve što je Bog tražio od njega.

Marija je ona koja je pristala na volju Božju da bude Bogorodica, koja se u potpunosti podredila planu spasenja, koja usmjerava na Krista govoreći nam: "Što god vam rekne, učinite." Konačno, Isus je onaj koji je bio poslušan svojim roditeljima, koji je vršio volju Oca nebeskoga, koji se sav predao da navijesti Evanđelje Božje i da nas spasi. I mi smo pozvani biti vjernici koji će biti navjestitelji Evanđelja poput Isusa spremni se žrtvovati do kraja za dobro drugih. Pozvani smo šutke djelima prihvaćati i vršiti Božju volju poput Josipa te uvijek upućivati na Krista prebirući u srcima velika djela koja nam učini Svevišnji poput Marije. Sve to treba činiti s ljubavlju koja je povezivala ovo troje ljudi u jednu obitelj, te vjerom koja i nemoguće čini mogućim. Ustrajmo u svetim krepostima kako bismo živeći po uzoru na Svetu obitelj i sami postali jednom dionici nebeske obitelji Božje.

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 61, 1-2a.10-11; Otp. pj.: Lk 1, 46-50.53-54; 1Sol 5, 16-24; Iv 1, 6-8.19-28

Biti u službi Božjoj nije inicijativa pojedinca, već je to poziv i poslanje odozgo. Stoga današnje evanđelje počinje riječima koje govore o tome kako je Ivan čovjek poslan od Boga. On je svjestan svoje službeničke uloge, svjestan je toga da nije on bitan, već onaj u čije ime govori. Nije se uzdizao, preuzeo na sebe ulogu koja mu ne pripada, dok mi to nerijetko činimo. Kao vjernici, trebali bismo se ugledati na Ivana: težiti samo tome da Krist bude proslavljen, jer proslava Krista i naša je proslava. Zanimljivo je kako se spominje Ivanovo poslanje od Boga i poslanje svećenika i levita iz Jeruzalema. Različiti izvori poslanja govore o tome kako su njihove misije suprotstavljene. Budući su otišli s onu stranu Jordana, jasno je kako su izaslanici izraelskih religioznih vlasti prešli granicu države, ali ne da bi čuli riječ Božju, već da bi joj se suprotstavili. I mi nerijetko dolazimo na susret s Bogom, ali nespremni prihvatiti Božju riječ, već joj se oduprijeti, proglasiti ju preteškom i nerealnom. Često smo neprobojni za djelovanje Duha Božjega, ušutkujemo proroke svoga vremena i slušamo glas koji nam više godi, koji nas usmjerava prema lakšem, ali pogubnom načinu života.

Bog ne ide na silu, ima strpljivosti i milosti s nama, što nam govori i Ivanovo ime, koje u hebrejskom izvorniku Yohanan znači "Gospodin je milostiv". Ako smo ga kao takvog upoznali, onda je naše poslanje navijestiti ga kao takvoga svakome čovjeku, kako riječju, tako i primjerom života. Današnja nedjelja naziva se Gaudete, tj. Radujte se. To je Božji poziv svima nama, da se radujemo životu, jer smo otkupljeni i tu smo radost pozvani prenositi na druge. Ne možemo namrgođeni naviještati radosnu vijest spasenja. Radost je po sebi iskustvo Božje blizine, a ukoliko bi nas netko promatrao, mogao bi zaključiti da je Bog mrtav, jer se i sami ponekad ponašamo kao da Bog ne postoji, ili ako već postoji, kao da nije svemoćan i bitan. Ako nismo ljudi radosti, to znači da smo zatvorili vrata Bogu. Braćo i sestre, Krist uskoro dolazi. Dočekajmo ga s upaljenim svjetiljkama raskajanog srca koje želi postati hram svemogućega Boga. Budimo svjedoci Svjetla, živimo radost susreta s Gospodinom već sada, kako bismo se jednom mogli radovati u zboru onih koji već uživaju njegovu slavu.

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40, 1-5.9-11; Ps 85, 9ab-14; 2Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8

U antička vremena nisu postojali putevi u današnjem smislu, popločeni i asfaltirani, uređeni i pogodni za promet ili hodanje. Bile su to tek utabane staze kroz prirodu, najkraće poveznice između pojedinih mjesta. Stoga kad bi u neko mjesto dolazila neka posebna osoba, naročito vladar, bilo je potrebno urediti taj put da ta osoba može nesmetano prolaziti. Ulagao se veliki trud da bi se izravnalo neravno, očistilo put od svega onoga što bi moglo ostaviti loš dojam na osobu koja dolazi. Ovim činom željelo se iskazati počast toj osobi i izreći koliki značaj ima u narodu. Na takav čin poziva nas prorok Izaija kao i današnje evanđelje koje donosi početak Markovog zapisa Isusovog života. Pozvani smo, poput Ivana, pripraviti put Gospodinu i poravnati mu staze. Trebamo sniziti brda oholosti, sebičnosti, srditosti, nestrpljivosti, škrtosti, lijenosti i mlakosti. S druge strane, trebamo uzdići doline ljubavi, vjere, nade, dobrohotnosti, marljivosti, poštovanja prema Bogu i bližnjemu. Potrebno je da i sami odemo u pustinju, koja je mjesto povlačenja, gdje nas nitko i ništa ne ometa. To je mjesto osame gdje je moguće čuti glas koji inače zbog vreve života ne čujemo.

Nismo sami u pustinji: tamo nas čeka Isus koji je i sam prošao njezinu kušnju i nadvladao ju za nas, da bi nam postala mjesto utočišta. To nije mjesto bijega, već mjesto skupljanja snage da se nosimo sa teretima svakodnevice. Naša je svakodnevna molitva upravljena prema tome da dođe konac svijeta, jer zaziv "dođi kraljevstvo tvoje" ne znači ništa drugo do li to da se Gospodin vrati u slavi i uspostavi svoje kraljevstvo u kojemu više neće biti grijeha, prolaznosti i promjenjivosti, već radost koja proizlazi i toga što je Bog Svevladar. Taj dan nije za nas vjernike prijetnja niti dan strašne sudbe, već ispunjenje Božjega obećanja, koji je vjeran onome što kaže. Ukoliko nas ipak pomisao na sud dovodi do paničnog straha, propisujem vam temeljitu i iskrenu svetu ispovijed kao medikament za smirenje duše. Bog nas u svojoj ljubavi i milosrđu ne sili na ništa, ali nam preporuča kako živjeti da ne promašimo svrhu svoga postojanja, a ta je biti s Bogom. Iskoristimo ovo došašće, jer Gospodin je blizu. Braćo i sestre, pripravimo put Gospodinu da se proslavi u našem životu.

Nedjeljna duhovna misao – 1. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Otk 14, 14-19; Ps 96, 10-13; Lk 21, 5-11

Advent ili došašće, liturgijsko vrijeme koje započinje današnjom nedjeljom, u prvom je redu spomen na vrijeme od trenutka pada prvih ljudi pa do Isusovog dolaska, vrijeme čežnje za onim koji će premostiti nepremostivu prepreku i dovesti čovjeka ponovno Bogu. Stoga je advent prije svega priprava za Božić, za slavlje Isusovog rođenja, za trenutak kada je na poseban način nebo dotaknulo zemlju. Druga dimenzija adventa govori nam o našem stanju iščekivanja susreta s Kristom koji iznenada dolazi suditi nebo i zemlju te uspostaviti puninu kraljevstva Božjega. Advent je dolazak onoga kojega iščekujemo, pa je nužno da ga i dočekamo spremni, kako ne bismo poput Izraelaca propustili vrijeme svoga pohođenja. Isus kuca na vrata našega srca, želi ući, ali ne na silu, nego samo ako ga mi pustimo u naš život. Žalosno je što svi slave Božić, a da se rijetki sjete slavljenika, Isusa Krista, čiji rođendan tada slavimo.

Jednako je i s adventom: mnogi ga slave, a rijetki su koji istinski i spremno iščekuju susret s Bogom koji dolazi u nenajavljeni čas. Dragi vjernici, advent nas stavlja u poziciju novog početka, novog ciklusa življenja otajstva Krista. Iako nije korizmeno vrijeme, smijemo i sada donijeti odluke za poboljšanje, odlučiti se odreći svega što nas od Krista udaljuje i prionuti uz njega kao onoga koji jedini može zadovoljiti naše težnje, jer nemirno je naše srce dok se ne umiri u Bogu. Bdijmo i molimo, budimo budni u čekanju Spasitelja da nas kada dođe pronađe budne, tj. spremne da se susretnemo s njime. Molimo Gospodina da nam podari svoj mir, da nas učini korisnim oruđima svoga kraljevstva, kako bismo i sami jednom postali dionici njegove slave.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 34, 11-12.15-17; Ps 23, 1-3.5-6; 1Kor 15, 20-26.28; Mt 25, 31-46

Današnjom nedjeljom završava liturgijska godina koja počinje došašćem. Liturgijska nam godina omogućuje itinerarij od vremena iščekivanja obećanog Mesije pa sve do njegovog drugog dolaska i uspostave kraljevstva Božjega. Tema posljednjega suda česta je u ovim vremenima, a želi u čovjeku pobuditi potrebnu trezvenost da uvijek bude pripravan na susret s Gospodinom. Isus Krist dolazi kao sudac. Sud okuplja sve ljude, bez obzira na naciju, rasu i vjeru. Tu Gospodin razlučuje dobre od zlih te jedne poziva u svoju slavu, a druge odbacuje. Zanimljivo je čuti kako kriterij suda nije vjerska pripadnost. Krist Kralj, kao pravedni Sudac neće nas pitati koliko smo krunica izmolili, na koliko smo misa bili, u kolika smo svetišta hodočastili, u koje smo sve katoličke udruge i molitvene zajednice bili uključeni. Čak nas neće pitati jesmo li bili laici, redovnici, svećenici, biskupi, papa. Nije mu bitno ni tko su nam roditelji, koji nam je akademski gradus niti reputacija među ljudima. Jedino na što je sudac gledao bio je odnos prema čovjeku.

On neće pitati kako je netko danas potrebit kruha svagdanjega, nego jesmo li mu dali jesti. Neće pitati kako se netko doveo u stanje da nema što za odjenuti, nego jesmo li ga mi odjenuli. Postaviti će nam pitanje jesmo li pohodili bolesnika i zatvorenika. Bog će nas pitati jesmo li dali milosrđe koje smo primili, jesmo li bližnjima bili bližnji. Djelotvorna ljubav prema bližnjemu - to je kriterij suda Božjega. Današnje je evanđelje jasno: čovjek je naš put do Boga. Koliko se približimo čovjeku, toliko se približavamo i Bogu. Bog nam daje prigodu da se obraćamo i da živimo obraćeni do posljednjeg dana i daha, te je stoga ne propustimo. Živimo sada vjerno Kristu, kralju, pastiru i sucu, jer kada dođe u slavi samo će očitovati ono što smo bili i što smo u srcu nosili i krili. Trudimo se živjeti tako da nas Krist Isus uvede u puninu života vječnoga.

Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izr 31, 10-13.19-20.30-31; Ps 128, 1-5; 1Sol 5, 1-6; Mt 25, 14-30

Bog u svojoj ekonomiji ljubavi i kad daje prema sposobnostima i zaslugama, uvijek daje prekomjerno, o čemu govori i današnja prispodoba. Bog poznaje sposobnosti pojedinca i povjerava mu onoliko koliko može nositi. Dok su prva dvojica riskirala, treći je igrao „ziheraški“. Nakon dugo vremena, iznenada dolazi gospodar tražiti račun. Prva dvojica su udvostručila dobiveno te su dobili pohvalu od gospodara i bili pripušteni da participiraju u svemu što on posjeduje. Kod trećega imamo tipičan primjer ispričavanja zbog nerada i lijenosti. On zasniva svoju sliku o gospodaru na znanju, ali pogrešnom znanju, jer vidimo kako od prethodne dvojice nije tražio da mu vrate što im je dao, već je htio vidjeti što su učinili s povjerenim. Strah prema Bogu može biti opasan za ljude koji se boje bilo što učiniti da ne bi u čemu pogriješili i tako bili kažnjeni od Boga.

Zbog lažne slike i nemara sluga je nazvan zlim i lijenim, čime gospodar negira sliku koju ima o njemu. Strah od pogreške ga je paralizirao, nije znao što će s tolikim bogatstvom koje je za njega postalo teret, problem i agonija, pa je njegov dio povjeren onome koji ima najviše. Tako je ovaj zli sluga kažnjen ne zato jer je učinio zlo, nego zato što nije učinio ništa. Tamo gdje je protjeran plač je i škrgut zubi, a to je izraz kojim se želi oslikati potpuni očaj zbog neuspjeha vlastitog postojanja. Koliko god mi bili slabi, nestalni i grešni, naše veliko blago pred Gospodinom bit će sva ona velika i mala dobra djela učinjena s ljubavlju. Neka takvih umnažanja talenata bude u izobilju kako bi svatko od nas na koncu života čuo riječi: "Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!"

Nedjeljna duhovna misao – 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 6, 12-16; Ps 63, 2-8; 1Sol 4, 13-18; Mt 25, 1-13

Današnja riječ Božja stavlja pred nas pojam mudrosti. Ona je duboko znanje, uvid u stvarnost, dobro rasuđivanje, princip koji uvijek vodi k istinu i dobru. U Bibliji mudrost je prvenstveno karakteristika Boga, a spominje se kao dar onima koji su otvoreni za Božju ljubav. Tu tematiku obrađuje i prispodoba o mudrim i ludim djevicama. Znamo da se pod djevičanstvom misli na netaknutu ljubav koja se čuva za posebnu osobu. Tu je svih deset djevojaka u istoj poziciji. Razlika je u tome što mudre znaju svrhu svog postojanja, a lude promašuju život. Broj djevica je 10, a on označava puninu, sveukupnost. Djevice su tako simbol čitavog čovječanstva koje iščekuje Kristov dolazak. U Bibliji je mudar onaj koji vjeruje, a luđak je onaj koji ne računa na Boga već se usredotočuje na ovozemaljsko. Biti mudar znači biti uvijek spreman na susret s Gospodinom koji dolazi u nenadani čas. Ne možemo posuditi dio tuđega života, njegova dijela i zasluge da prikažemo pod svoje. Lude djevice pokušavaju nadoknaditi ono za što su imale vremena koje su koristile na nešto drugo kalkulirajući s time kako im ulje neće trebati kroz dan, ali nisu shvatile da imaju premalo ulja za noć.

A noć je simbol nesigurnosti koju rastjerujemo svojim svjetiljkama, svojim životom koji se temelji na povjerenju u Boga. Uvijek stvari odlažemo za kasnije, a vrijeme ide u nepovrat i svaki je trenutak jedinstvena i neponovljiva prilika koju često propuštamo. Hiteći po ulje, lude djevice su zakasnile, izgubivši tako i vrijeme i Zaručnika. Poznato nam je da ono što posebno volimo dobiva naše posebno vrijeme. A koliko to vremena u našem danu i životu dobiva Bog? U odnosu na neke druge stvari, gotovo ništa. Razmislimo stoga s čime ćemo stati pred Gospodina, ima li u našim svjetiljkama ulja, ili će i nama Isus morati reći da nas ne poznaje, jer nismo vršili volju Oca nebeskoga. Budimo ljubitelji mudrosti, te živimo tako preostale dane svoga života da u dan koji nam je nepoznat, ali je siguran, možemo spremno izići ususret Gospodinu i ući s njime na svadbenu gozbu njegove ljubavi.

Nedjeljna duhovna misao – Svi sveti

NEDJELJNA ČITANJA

Otk 7, 2-4.9-14; Ps 24, 1-6; 1Iv 3, 1-3; Mt 5, 1-12a

Na pitanje što želimo biti, svatko od nas je spreman dati odgovor, počevši od odgovora koji više općenito govore o životu kao što su misli da svatko od nas želi biti dobar čovjek, sretan čovjek, voljen čovjek, pa do onog konkretnog da želi biti učitelj, liječnik, pravnik, policajac, trgovac, glazbenik itd. To je dobro i normalno. Ipak, jedno nam nedostaje, a to je da postanemo sveti jer smo od Isusa svi imperativno pozvani na svetost. Ona je upisana u nas već kod stvaranja, jer smo stvoreni od Boga i na njegovu sliku. Samo je pitanje želimo li ju ostvariti do kraja. Da to nije lako s obzirom na zahtjeve kršćanskog života, to je svima jasno, ali da je moguće govori nam svakodnevica koja pred nas stavlja barem jedan sveti lik u kojem možemo vidjeti poticaj da nasljedujemo Krista, dok nam svetkovina Svih svetih donosi sve one koji su ostvarili svrhu svoga postojanja. Ovom svetkovinom ne slavimo samo one koji su proglašeni svetima kroz javne crkvene ceremonije, već i one čiji su životi bili samozatajni, ali uvijek Bogu posvećeni, pa se sigurno u tom društvu nalaze i naši preci i poznati nam i dragi ljudi koji su svetost živjeli u svakodnevici, a sada uživaju u onome koji je izvor svake svetosti.

Polazišna točka za poticaj na svetost je Prva Ivanova poslanica gdje on konstatira da se Božja djeca zovemo i da to jesmo. Ističe kako to nije samo naziv već smo u svojoj naravi Božji, od njega jesmo i njemu pripadamo, nosimo njegov genetski kod u duhovnom smislu. Ako smo djeca Božja, to se mora onda i očitovati. Kao što se po crtama lica, karakteru i mnogim drugim stvarima može nazrijeti tko su nam naravni roditelji, onda se po našim riječima, djelima i općenito načinu života mora jasno očitovati da smo djeca Božja. Nemojmo svetost ostavljati za sutra, za starost, živeći ju sada tek djelomično. Svoju svetost u punini živimo već danas! Krist nas treba, jer samo preko nas može doći do mnogih koji su izgubili svjetlo i krenuli putevima tame zavaravajući se prolaznom ljepotom ovoga svijeta pri čemu propuštaju istinsku ljepotu života sa živim Bogom. Susreli smo uskrsloga Krista koji je živ te po primjeru Marije Magdalene imamo zadatak tu radost prenijeti drugima u svoje škole, fakultete, radna mjesta, obitelji, susrete na kavama, sportska natjecanja, ma gdje god da jesmo jer i tada smo kršćani, i tada smo Kristovi, a to se mora vidjeti! Svetost nisu velika čuda, već činiti male stvari s velikom ljubavlju, živjeti svoju svakodnevicu Bogu na slavu, a ljudima na korist. Tko u tome ustraje do kraja, taj će se spasiti. Daj Božje da svi mi zadobijemo tu milost te i sami postignemo vječnost u društvu svetih.