Duhovna misao

Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.


Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33

Draga braćo i sestre,

Naš Gospodin Isus Krist traži od nas u Evanđelju ove nedjelje unutrašnju slobodu i vanjsku iskrenost: ne trebamo se bojati ljudi, nego u radosnoj spremnosti ići našim putem u službi pred Bogom i u ljubavi prema bližnjemu. Pritom se ne trebamo plašiti javne riječi, ako se radi da zastupamo Boga i za njega svjedočimo. Svi mi poznajemo pritisak društvene sredine, grupe, javnosti, i nije lako i treba sasvim izvjesna jakost, da bismo se na pravi način održali uslijed toga pritiska. Preveć brzo se popušta radi "dragoga mira" ili se skriva iza onoga što "se" kaže ili čini.

Strašimo se vlastitoga mišljenja, pred vlastitim stajalištem, također tamo gdje se radi o pitanjima savijesti i uvjerenja vjere. Ne igraju li na kraju i mediji važnu ulogu u tome, što nam je u mišljenju i djelovanju tako reći navedeno…! Trebamo li biti slobodni?! Upravo ovdje od nas traži riječ Gospodnja, da odbacimo svaki ljudski strah. Ako bismo se našli i u situaciji progonstva, u kojoj bismo se bojali kao kršćani za svoj život, nema razloga, da pred moćnicima ovoga svijeta padnemo na koljena. Ne – "bojati" i klanjati se smijemo samo Bogu! Pritom "Božji strah" ne razumijeti kao strah pred Bogom, nego puno više kao strah dragoga strahopoštovanja, poniznoga i povjerljivoga respekta u odnosu na Boga, našega nebeskog Oca koji se brine za nas i ne dopušta, da nam nešto ne dostaje od onoga što trebamo za naš život. Evanđelje ove nedjelje sa sigurnošću ne želi jedno: da nam utjera strah i da nas obeshrabri.

Netko bi mogao kazati da su njemu zahtjevi vjere previsoki i da ih je nemoguće vlastitom snagom svladati. Da, to je ispravno! Vlastitom snagom sigurno ne. A ipak u tom leži ključ razumijevanja i temelj naše nade: što smo više svjesni vlastite slabosti, i našu nadu temeljimo na Gospodinu, tim sigurnije i moćnije pripada nam Božja pomoć. Nije naša vlastita snaga ono na čemu gradimo, nego pomoć Božja, okrepa i pomazanje njegova Svetoga Duha daju nam snagu i hrabrost.

Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 19,2-6a; Ps 100,2.3.5; Rim 5,6-11; Mt 9,36 – 10,8

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju slušamo kako je Isusu žao naroda. Narod luta, raspršen po gorama judejskim i galilejskim. Njegova se misija sastojala upravo u tome, potražiti izgubljeno koje rabini i svećenici njegova vremena nisu tražili. Na njima je Božje oko i njima je usmjerena Božja misao i misija. Ne smije biti više nikakvih granica između ljudi koji su u nevolji i bijedi. Zato on i postaje prijatelj carinika i grješnika, on traži ljude ondje gdje su se kao brodolomci nasukali u životu.

Isus je nastupao kao liječnik duše i tijela. Ne govori mnogo o bolestima, već ih liječi. Ne tumači narav bolesti ili njihovu vrstu, već je zove pravim imenom i pomaže nevoljniku. Posvuda on vidi samo jedno, istinsko izvorište bolesti i zla. Zna za istovjetni korijen svake bolesti, fizičke ili psihičke. A to je čovjekovo otuđenje od Boga. Potreban je obrat prema Bogu. Nijedna mu bolest nije previše ogavna. Nikakva guba nije zapreka na putu do čovjeka. To traži i od svojih najbližih.

S punim povjerenjem u čovjekovu osobu i snagu Boga koji ih osposobljuje uhvatiti se ukoštac sa zlom svijeta. "Oče, slavim te, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima" (Mt 11,25). Da bi čovjek bio istinski apostol, nije potrebno svršavati škole i pohađati sveučilišta ili akademije, već jednostavno sjesti do Isusovih nogu, biti u njegovu društvu, osluškivati, odnosno ćutjeti njegovu sućut za bol i bolest svijeta te u snazi njegova Duha i poslanja poći i činiti isto što je i sam Isus činio. To jedino svjedoči da je Isus pravi, onaj koji kida okove Zloga i pakla, grijeha i smrti.

Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 34,4b-6.8-9; Otpj.pj.: Dn 3,52-56; 2Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

Draga braćo i sestre,

danas slavimo svetkovinu Presvetoga Trojstva. To znači, klanjamo se jednome i jedinome Bogu koji živi u tri sobe: Ocu i Sinu i Duhu Svetom. Bog nam se objavio u svome stvaranju, u djelu otkupljenja i u posvećenju ljudi. U toku povijesti spasenja sve jasnije je bivalo, tko je uistinu Bog. Mislimo najprije na Stari savez: tamo je u božanskoj pedagogiji bilo posviješćeno ljudima da je samo jedan i jedini Bog. On je na osobit način izabrao svoj izraelski narod, i htio je da njegovo spasenje konačno dođe do svih naroda. Ljudi više ne trebaju štovati mnoštvo poganskih bogova ili snagu prirode, nego klanjanje i slavljenje, hvala i molba pripadaju jednome i jedinome Bogu! S dolaskom Isusa Krista u ovaj svijet Bog se nama ljudima još jasnije pokazao: Bog šalje svoga Sina u ovaj svijet; vječni Bog stupa u blizi odnos prema nama ljudima; on sam postaje jedan od nas.

Sin Božji, Isus Krist, rođen je od Djevice Marije kao čovjek. I kad Gospodin naš Isus Krist dovrši svoje spasiteljsko djelo na zemlji i nakon svoga uskrsnuća bude uzet na nebo, on nam od Oca šalje Duha Svetoga, da svi, koji vjeruju, budu ispunjeni njegovom ljubavlju. Duh Sveti uvodi nas u svu istinu. U Duhu Svetom spoznajemo jednoga i trojstvenog Boga i klanjamo mu se. Mi spoznajemo, da je Bog tajna ljubavi. Ljubav nije samoća nego zajedništvo. Tako je Bog u samome sebi najviše i najblaženije zajedništvo koje postoji. Bog želi da i mi ljudi sudjelujemo u njegovoj radosti, i poziva nas da vjerujemo i daruje nam u krštenju božanski život. Vječni, trojstveni Bog stanuje u našim srcima; ako ljubimo braću i sestre, tada imamo zajedništvo s Bogom, koji je "ljubav". (1 Iv 4,8.16). "Ako vidiš ljubav, vidiš Presveto Trojstvo", tako to formulira sveti Augustin. Stoga možemo kazati: Boga nitko ne može shvatiti, obuhvatiti, a ipak nam je blizu. Mi smo u živom jedinstvu s njime, ako čuvamo u srcima vjeru, nadu i ljubav i naš život izručimo Bogu.

Nedjeljna duhovna misao – Duhovi

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; 1Kor 12,3b-7.12-13; Iv 20,19-23

Draga braćo i sestre,

Isusov prvi pozdrav učenicima bio je: Mir! Tako pozdravlja svoje prestrašene i iza zaključanih vrata skrivene prijatelje. Mir vama! Taj koji tako pozdravlja, bio je mrtav, a sada vidi i živ je. Umro je strašnom smrću na križu. Apostoli su bili puni straha. S pravom. I njima je prijetilo zatvaranje. Tada se vrlo brzo moglo biti žrtva nasilja, okupatorskih trupa. Isusov iznenadni dolazak donosi istovremeno mir i radost: „i obradovaše se učenici, vidjevši Gospodina". Njegov mir daje hrabrost, pouzdanje, uzima strah iz njihovih srdaca. Više se ne skrivaju iza zaključanih vrata. Isus im je vratio pouzdanje i idu u tada poznati svijet i šire vijest – vijest mira i radosti. I to je nevjerojatno kako je iz te male prestrašene grupu učenika moglo nastati jezgro, srčika, bit po svem svijetu proširene zajednice vjernika. Isus ih je ohrabrio i svojim riječima odredio njihov daljnji put: "Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas".

Isus nije došao samo za neke. Njegovo poslanje je to da svim ljudima pokaže put i da za sve bude Put. On je želio da njegova riječ donosi mir, a ne nasilje. Isus nije želio da se njegova poruka širi nasiljem ili prisiljavanjem drugih. "Evo Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta!" Oproštenje i pomirenje bili su smisao njegova poslanja. To poslanje predaje dalje svojim učenicima. Međutim, kako razumjeti Isusovu riječ „kojima otpustite – oprošteni su im, a kojima zadržite – zadržani su im“? Vjerujem da Isus daje moć i snagu oprostiti grešnicima. Opraštati grijehe „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ pripada jedino svećeniku. Nijedan liječnik, nijedan psihoterapeut ne može oprostiti grijehe. On može samo pomoći kako prepoznati grijeh(e). Oprostiti može samo svećenik u snazi Duha Svetoga, u ime Božje. To je Isusov čudesni uskrsni i duhovski dar! Tko se ustručava priznati grijehe, imenovati ih i ispovijediti ih, grijesi mu ostaju pridržani. On samome sebi uskraćuje oproštenje. Isus samo čeka da oprosti grijehe i udijeli svoj mir!.

Nedjeljna duhovna misao – 7. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

Draga braćo i sestre,

danas u evanđelju promatramo Isusa u molitvi. Isus je mnogo molio. Povlačio se u samoću. Molio je na brdu. Molio je u noći. Mi jedva znamo što i kako je molio. To ostaje njegova tajna. Kao što naše moljenje ostaje naša tajna. Moljenje je stvar srca. Nešto vrlo osobno, intimno. Kad promatram molitelje u crkvi koji su upalili svijeću, klekli, tiho sjede zatvorenih očiju: što ja znam o njihovoj molitvi? Ali to me dira. Tu i tamo do nas dopire riječ glasne molitve, potresne molitve u muci križa: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" Puno puta smijemo na trenutak pogledati malo u dušu Isusovu. Slutimo što pokreće njegovo srce. Zbog čega moli. Nijedna Isusova molitva nije tako izvorno predana kao Isusova "oproštajna molitva", malo sati prije uhićenja, smrtne osude.

Danas čitamo prvi dio te molitve. To je nešto kao Isusova oporuka, njegova posljednja volja, koju on povjerava Bogu. Prva riječ te molitve kazuje ukratko sve , što Isusu leži na srcu: "Oče!" Tako on oslovljava Boga. Tako trebamo i mi oslovljavati Boga: "Oče naš!" Ako to shvatimo, ako nam to stvarno uđe u srce, tada smo sretni. Isusova posljednja želja je da upoznamo Boga. Zato moli on. Prečesto ne mislimo na Boga. Isus moli, da mi trebamo upoznati Boga kao njegova i našega Oca: "Objavio sam ime tvoje ljudima." Da, mi možemo upoznati Boga. Mi samo trebamo gledati na Isusa. Tada vidimo kakav je Bog. Mi trebamo samo slušati Isusa, i tada slušamo samoga Boga. Nije li to nešto veličanstveno? Bog je neshvatljiv, ali Isus je "Bog za prihvaćanje". Bog bi nam želio pokazati tko je on, i stoga je Isus došao da ga možemo susresti. Zato je to tako važno, tako napeto, da točno pazimo na Isusove riječi. U njima nam govori Bog. S ljudskim gestama, s ljudskim srcem.

Nedjeljna duhovna misao - 6. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3,15-18; Iv 14,15-21

Draga braćo i sestre,

u današnjem evanđelju Isus nam obećava da će poslati Duha Svetoga , Branitelja koji će neprestano biti uz nas. Isus je po Duhu Svetom postao “Krist”. Po Duhu Svetom Djevica Marija začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. “Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece. Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji.

S druge strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”. Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva Paraet”, doslovce: “Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus. “Paraklet” se obično prevodi “Tješitelj”, budući da je Isus prvi ješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i “Duhom istine” (Iv 16,13). Osim toga vlastitog imena koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9.14; 15,19, 1 Kor 6,11; 7,40), a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

Nedjeljna duhovna misao - 5. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; 1Pt 2,4-9; Iv 14,1-12

Draga braćo i sestre Isus nam poručuje:

"Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!"

Vjera daje sigurnost, također u teškim situacijama. Ona gradi na Bogu. Ona vjeruje u Isusa. Ona se može osloniti na to, da nas Bog ne će ostaviti. Iako od vremena do vremena zna biti olujno i mi ne znamo kamo bismo glavu stavili, možemo vjerovati Isusu. Cilj nam je poznat i siguran: Dom Očev! Mi znamo kamo idemo: "Idem pripraviti vam mjesto", obećao je Isus. Jedan dom čeka na nas. Za svakoga je predviđeno mjesto. Za sve se unaprijed brine, sasvim osobno: "U domu Oca mojega ima mnogo stanova". Bog je unaprijed mislio na mene. On čeka da mu povjerujem i da se zajedno s njime brinem. Dobro je i potrebno brinuti se za mirovinu. Bilo bi loše ako se ne bismo brinuli za vječnu domovinu.

Umirujuće je misliti na to da se drugi pobrinuo za moj konačni dom. Isus sam kaže, da on priprema za svakoga od nas osobno, dom koji ostaje kod Oca. Isus sam zaslužio nam je nebo. Više nego što roditelji mogu učiniti za svoju djecu. Stoga je važno njega upoznati. Tomino pitanje objašnjava Isus: "Ja sam put, istina i život". To nijedan čovjek ne može za sebe kazati. Mnogi su mudraci pokazali putove, ali nitko nije mogao kazati da bi on bio put. Je li Isus drzak? Je li umišljen? Precjenjuje li sebe? Njegove riječi pristaju samo, ako je on više nego čovjek. Samo ako je on Bog, može o sebi kazati da je Put, Istina i Život.

Nedjeljna duhovna misao - 4. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,14a.36-40; Ps 23,1-6; 1Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10

Draga braćo i sestre,

Krist je Dobri Pastir. U čemu se ogleda posebnost njegovoga pastirskoga djelovanja i osobnost njega kao pastira? Prije svega u odnosu. Gotovo cijelo deseto poglavlje Ivanova evanđelja govori nam i svjedoči da je Isus Krist uvijek u odnosu. U odnosu spram Ocu s kojim je jedno i čiju Slavu navješta. Sve što ima i što tvori srž njegovog poslanja zapravo je Očev dar. Isus je i u odnosu s onima koji su mu povjereni, sa svojim ovcama. Isus Krist ih poznaje. To je važno. Poznavati znači biti u odnosu sa svakim koji mu je povjeren, znati njegovu nutrinu, njegove životne stavove, misli i osjećaje, znati njegove slabe i jake strane. Poznavati znači prihvaćati, ali i voditi prema nečemu novome i drugačijem, prema onome što nedostaje. Isus tako pokazuje i utjelovljuje lik dobroga pastira.

U središtu je odnos koji je važniji od bilo koje druge organizacijske ili funkcionalne dimenzije, kojoj se često posvećuje sva pažnja sva energija. Ali, ni tu se ne radi o vrsti jednostranoga odnosa koji je isključiv ili usmjeren samo prama onima koji nas okružuju. Temelj takvoga odnosa prvenstveno je odnos s Bogom, Kristov odnos s Ocem koji se temelj odnosa i poznavanja onih koji su mu povjereni. Krist time pokazuje temeljnu bit pastirskog poslanja. Svaki je pastir pozvan biti u dvostrukom odnosu, u odnosu s Bogom i s onima koji su mu povjereni. Ako nedostaje dimenzija odnosa s Bogom hranjena vjerom, molitvom, slušanjem, slavljenjem, onda ni dimenzija odnosa s povjerenim stadom neće biti poznavanje, ljubav, predanje, služenje, nego traženje vlastitog egoizma koji ne dopušta djelovanje Kristova duha.

Nedjeljna duhovna misao - 3. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,14.22-23; Ps 16,1-2a.5-11; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35

Draga braćo i sestre,

“Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.” (Lk 24,16). Neprepoznati Isus – to je nit koja se provlači u pripovijesti o dvojici učenika na putu u Emaus. Slično nalazimo u glasovitom prizoru Posljednjeg suda: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ (Mt 25, 44) Dvojica učenika ne prepoznaju Isusa. Doduše, imali su zdrave oči i mogli su sve vidjeti oko sebe: put, krajolik, ljude. Sljepoća se skrivala u njihovoj nutrini, u njihovom srcu. Pod srcem ne mislimo na srce kao fizički organ u našim grudima koji tjera krv po tijelu. ‘Srce’ je mjesto na kojemu osjećamo, vjerujemo i spoznajemo stvari koje nije moguće vidjeti isključivo tjelesnim očima. Srcem vidimo dublje. Srcem doživljavamo stvarnost.

Svaki put kada slavimo euharistiju, pozvani smo prepoznati pet Kristovih nazočnosti: kada se okupljamo u njegovo ime; dok se naviješta evanđelje; u tijeku euharistijske molitve u kojoj se uprisutnjuje njegova muka, smrt i uskrsnuća; za vrijeme svete pričesti; u našemu osobnom svjedočenju izvan euharistijskog slavlja, u našoj svakidašnjici. Neki su katolici vjeru sveli samo na primanje sakramenta, a zaboravili na svjedočenje vjere u svakidašnjici. Dolazimo na euharistiju da se učimo srcem vidjeti i prepoznati skrivenoga Krista, da imamo snage mijenjati stvari, da spoznamo vlastitu odgovornost u današnjemu svijetu. I tada ćemo kao učenici na putu u Emaus doživjeti: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk 24, 32)

Nedjeljna duhovna misao – 2. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Draga braćo i sestre,

Nedjelja Božjeg Milosrđa slavi se u nedjelju nakon Uskrsa. Posvećena je Božjem milosrđu, koje je promovirala poljska redovnica sv. Faustina Kowalska. Neslužbeno je slavljen od 1985. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetkovinom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000., u godini Velikoga jubileja, na dan kanonizacije svete Faustine. U Dnevniku sv. Faustine napisana je Isusova poruka u vezi ovoga blagdana: "Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine milosrđa mojega i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja pristupi ispovijedi i sv. pričesti zadobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Neka se nijedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skerlet. Svetkovina milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu".

Isus je sv. Faustini rekao: "U Starom sam Zakonu slao proroke svome narodu s gromovima. Danas šaljem tebe čitavom čovječanstvu sa svojim milosrđem. Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo već ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce. (Dn 1588)"

Slika Božjeg milosrđa prikazuje Isusa kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela. One označuju krv i vodu koje su potekle kada je Isusovo umiruće srce na križu bilo kopljem probodeno. Ispod slike piše: "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav. Prema Dnevniku sv. Faustine, Isus je obećao posebnu zaštitu i milosti, svakom gradu i svakoj kući, u kojima će biti izložena ova slika.