Duhovna misao

Poštovani posjetitelji, na ovoj stranici možete pročitati duhovnu misao ili je preuzeti u PDF formatu.


Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

»Velika je tajna vjere.« Crkva to ispovijeda u Apostolskom vjerovanju i slavi u sakramentalnom bogoslužju, da bi život vjernika bio sukladan Kristu u Duhu Svetom na slavu Boga Oca. Ta tajna, dakle, zahtijeva da vjernici u nju vjeruju, da je slave i proživljavaju u živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom. Taj odnos je molitva. »Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga.« Odakle govorimo moleći? S visine naše oholosti i vlastite volje, ili »iz dubine« (Ps 130, 1) ponizna i skrušena srca? Tko se ponizi bit će uzvišen. Poniznost je temelj molitve. »Doista ne znamo što da molimo kako valja« (Rim 8, 26). Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužena dara molitve: čovjek je prosjak Božji. »Kad bi znala dar Božji!« (Iv 4, 10). Čudo se molitve pokazuje upravo tu, na rubu zdenaca kamo dolazimo tražiti svoju vodu: tu Krist dolazi u susret svakom ljudskom biću, On nas prvi traži i On ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubina Boga koji nas želi. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega. »Ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive« (Iv 4, 10). Naša molitva prošnje začudo je odgovor.

Odgovor na pritužbu Boga živoga: »Ostavili su mene, Izvor vode žive, te iskopali sebi kladence, kladence ispucane« (Jr 2, 13), odgovor vjere na nezasluženo obećanje spasenja, odgovor ljubavi na žeđ Sina jedinca. Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo (geste i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Pisma ponekad govore o duši ili duhu, najčešće o srcu (više od tisuću puta). Srce je ono koje moli. Ako je ono daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem (prema semitskom ili biblijskom izrazu: kamo silazim.) Ono je naše skriveno središte, nedokučivo za naš razum i za razum drugih; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji; mjesto istine, u kojemu izabiremo život ili smrt; mjesto susreta – jer smo na sliku Božju, stoga živimo u odnosu: srce je mjesto saveza. Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu. Ona je čin Boga i čovjeka; izvire iz Duha Svetoga i iz nas, sva je usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je postao čovjekom.

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Posljednjih pet psalama poznati su kao aleluja psalmi. Današnji psalam (146) prvi je u nizu spomenutih aleluja psalama. Prethodeći psalmi iznose, iz dubine vjerničke duše, žalosti, sramote, grijehe, sumnje i strahove. Susreli smo narod Božji u porazima i pobjedama, susreli smo ga u njegovim životnim usponima i u njegovim životnim padovima. Suočeni smo s istinom da se vjera čisti i bistri u nedaćama života, da je tek kušana vjera ona koja ima priliku postati čvrstom vjerom, zrelom, odraslom. Sve je to za nama. Prošli smo kroz nedaće i sada smo započeli veliko finale psaltira – aleluja psalme, proslavu Božjeg imena, njegovog djelovanja u povijesti. Prva aleluja je i izjava (pohvala) i poziv ostalim vjernicima da se pridruže hvali. Trajanje nije vremenski i načinski ograničeno jer smo pozvani čitavim bićem hvaliti Gospodina, pozvani smo životom i Njemu davati hvalu i druge pozivati na pohvalu, tj. slavljenje Boga. Drugi, bližnji, oni koji su nam dragi i oni koji su nam mrski, vladari i njihovi podložnici – svi su podložni pozitivnom propitkivanju jer nismo pozvani staviti svoje posvemašnje povjerenje u ljude, nismo pozvani osloniti se na ljude kao što se oslanjamo na Gospodina iz jednostavnog razloga: ljudi umiru, svi silaze u carstvo tmine, u zemlju iz koje su uzeti./p>

Mogućnici su utjecajni ljudi, ljudi čija je potpora vidljivija, korisnija i praktičnija od Božje. Praktičnost i korisnost bi mogle kompromitirati odnos s Bogom jer utjecajni ljudi postaju bogovi, idoli. Snaga društvenih mogućnika snaga je smrtnih, dakle konačna, ograničena. Zemljani se vraća u zemlju, dah izlazi iz njega i njegove misli umiru. Koji stvori nebo i zemlju – Božja svemoć jedan je od razloga za pouzdanje u njegovo djelovanje. Stvoritelj svega sve drži u svojim rukama, drži svakoga od nas i sve nas. Njegova moć je neusporediva s onom koju posjeduju mogućnici svijeta. Njegova moć neusporediva je i s našim grijesima jer nema toga što bismo mi mogli učiniti, a da nam on ne bi darovao oproštenje i spasenje. Najočitije je to u djelovanju Gospodina Isusa koji je ostvario i koji ostvaruje predivna djela Božje svemoći među nama: otvara oči slijepima, podiže prignute, ljubi pravedne, bdije nad pridošlicom, tješi udove i žalosne. Nasljedujmo u tjednu pred nama djelovanje Gospodinovo, oponašajmo ga u najljepšim očitovanjima njegove svemoći: u brizi i skrbi za stvoreni svijet, ne zaboravljajući braću ljude.

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15,2-4ab.5ab; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Razlog zbog kojeg Mojsije ocrtava povijest Izraela je da svojim sunarodnjacima pokaže Božju vjernost svojim obećanjima i Njegov siguran sud nad neposlušnima. Imajući to u vidu, narod je trebao držati sve Gospodnje zakone i uredbe bez njihovog prilagođavanja. Izrael je pozvan integralno držati Božji zakon i odredbe, a ne pabirčiti i uzeti samo ono što im paše, ono što im odgovara ili im se sviđa, tj. ono što im je jednostavno vršiti. Narod je u Kanaanu trebalo oblikovati svoj život sukladno ovim zakonima te time donijeti dobrobit svemu narodu i istovremeno bi takav život bio svjedočanstvo drugim narodima. Bog je zakone zapisao i zapovjedio Mojsiju da poučava narod, a Mojsije ih prenosi drugoj generaciji upućujući narod da ovim zakonima poučavaju svoju djecu i da se pobrinu da ih predaju budućim pokoljenjima. Izrael Boga nije vidio, tako da si ne može uzeti neki lik (iz prirode ili rukotvoren) da bi si predstavio Boga Izraelova. Obožavati bilo koji predmet, rukotvoren ili nerukotvoren, je idolopoklonstvo jer se predmet stavlja na mjesto živoga Boga.

Idolopoklonstvo bi navuklo nevolje na narod, ali bi Bog ostao vjeran svojem savezu i spasio one koji su se pokajali za svoje grijehe i vratili se njemu. Gospodin nije samo nevidljivi Bog, već je on jedini Bog. On je izabrao Izraela kao svoj narod i spasio ih svojom moćnom desnicom, ne zbog nečega što je Izrael učinio, kao da bi se Božja naklonost mogla kupiti, već isključivo zbog svoje ljubavi, naklonosti prema Izraelu. Mojsije je stoga poticao narod da zauzvrat vole Gospodina Boga, što im je imalo jamčiti dugotrajno i zadovoljavajuće zaposjedanje zemlje u koju su se spremali ući. Gospodin Isus pokazuje (prokazuje) da idolopoklonstvo nije samo u obožavanju predmeta, već i u obožavanju običajâ, predajâ starih, svojevrsnog vjerskog folklora koji je devijacija izvornog Božjeg zakona. Tijekom tjedna pred nama nastojmo biti pozorni na naše male idole, na naše „ja sam to tako uvijek“ i predajmo ih Gospodinu, da nas oslobodi suvišnog balasta u lađi života, da budemo ljubljena djeca Očeva: radosni i mudri.

Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2Kor 5,14-17; Mk 4,35-4

Teško je prihvatiti situacije koje pogađaju naš život, a koje se mogu smatrati svojevrsnim noćima u kojima nema svjetla i olujama u kojima nema utihe ni mira. Ponekad se pitamo: čuje li nas Bog? Mari li za nas? Slično se dogodilo apostolima jedne noći dok su plovili Genezaretskim jezerom, a podigla se oluja koja se poigravala lađicom i samo što je nije potopila. Da stvar bude dramatičnija, Isus je s njima na lađi i – spava! To ih je zbunilo te u strahu zavapiše „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Isus im odmah upućuje prijekor riječima „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Može nam se učiniti čudnim ovaj prijekor, ali on je istinit jer ako je Isus sa nama, tu nema mjesta strahu i očaju. Da, ljudski je izraziti strah i bojazan, ali ako vjerujemo u Isusa i ako vjerujemo Isusu, onda nema prostora strahu kad je s nama Bog koji nam svakodnevno govori: „Ne boj se! Ja sam s tobom! Ja sam te otkupio! Tu sam da te čuvam od svakoga zla!“ Bogu nije svejedno za nas jer je u Isusu postao čovjekom, jer nam je dao mogućnost da ga zovemo Ocem, jer je bio razapet na križu i umro da bismo mi bili spašeni i živjeli slobodu djece Božje, ovdje i u vječosti.

Neke stvari ni kao vjernici nismo u stanju osvijetliti i razumjeti, jer smo ograničeni i ne vidimo čitav mozaik našeg života već samo jedan komadić koji nas zbunjuje i ponekad ništa ne govori. Na nama je da vjerujemo Kristu, koji već promatra naš konačni životni mozaik, koji traži da imamo povjerenja u njega i njegovu beskrajnu ljubav. Nema sile koja je jača od Boga, a kad to vjerujemo i znamo, onda ni noći, bure i oluje ne mogu utjerati strah u nas jer znamo da je s nama naš Isus koji nas ljubi. Zato ljubimo i mi Isusa znajući da je on sebe predao za nas te da neće dopustiti da na zemlju padne ijedno obećanje koje je dao. Kroz mnoge nam je nevolje uči u kraljevstvo nebesko, ali ćemo kroz sve proći bez pogibli ako svoje pouzdanje stavimo u Krista, makar nam se činilo da spava, jer tamo gdje je on tu je i ljubav, a u ljubavi straha nema. Ne bojmo se, Krist je s nama! Ostanimo i mi s njime, sada i svu vječnost.

Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Cilj našeg boravka na ovome svijetu je iskazati zahvalnost za dar spasenja kojeg nam je Bog darovao po svome Sinu Isusu Kristu. Ta stvarnost susreta Boga i čovjeka u Isusovom se govoru naziva kraljevstvo nebesko. Evanđelje donosi usporedbe kojima Isus pokušava približiti kraljevstvo Božje. Govorom o sjemenu koje je zasijano, a raste neovisno o tome što nakon toga čini sijač, želi se naglasiti kako kraljevstvo Božje raste ne zaslugom čovjeka već Boga koji svoju vlast, utemeljenu na ljubavi, širi preko Crkve. Dok se o ostalom povrću čovjek brine da uzraste i donese plod, gorušica je biljka o kojoj se nije vodila briga, ali bi unatoč svemu rastom nadmašila sve povrće. Tako Isus ponovno naglašava kako sav ljudski trud nije ništa u usporedbi s onim što Bog radi za širenje svog kraljevstva. Bog time ne obezvrjeđuje ljudski trud, ali jasno daje do znanja kako sve ovisi o njemu. Poput sitne gorušice na čije stablo se nitko posebno ne osvrće, takvo je i kraljevstvo Božje koje ne dolazi na svijet trijumfalno već skrovito ali vrlo konkretno. Tako možemo zaključiti kako je kraljevstvo Božje snažno, ali nenametljivo.

Stoga se u prvom redu to primjenjuje na Isusa, koji je istinsko Božje kraljevstvo, jer je sama Božja prisutnost, ali je nenametljiv budući da dolazi kao čovjek da bi se približio svakom čovjeku. Zametak tog kraljevstva je i Crkva, koja konkretno, ali opet nenametljivo širi Božju riječ svima, čineći tako da od jednog malog sjemena izraste veliko stablo koje obuhvaća čitav svijet. U konačnici, svatko od nas je pozvan biti kraljevstvo Božje živeći po primjeru Isusa. Tko je kršćanin, mora donositi plodove kraljevstva Božjega koje se ne nameće, ali osvaja. Naš put ostvarenja kraljevstva Božjeg treba biti na tih i miran način, kao što sjeme zasijano u zemlju tiho i nenametljivo pušta svoje korijene da bi jednom izniklo i svima bilo vidljivo. Živimo, dakle, onako kako nas poučava Krist i njegova Crkva, budimo njegova prisutnost svakom čovjeku kako bismo se na koncu ovoga života mogli bez tjeskobe već s radošću preseliti se u vječnost.

Nedjeljna duhovna misao – 10. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

U današnjem evanđeoskom ulomku, Isus slušateljima upućuje zagonetne i vrlo oštre riječi kojima upozorava da postoji grijeh koji se neće nikada oprostiti, a to je hula na Duha Svetoga. Mnogi vjernici pitaju se što podrazumijeva taj neoprostivi grijeh, tim više ukoliko uzmemo u obzir da je Bog u Isusu došao svijet spasiti, a ne osuditi. Sam odgovor dolazi nam iz situacije u kojoj se Isus nalazio, a to je osporavanje od strane pismoznanaca i drugih židovskih vjerskih vođa. Radilo se o ljudima koji su i sami vidjeli njegove znakove i čudesa, koji su čuli i razumjeli njegovo propovijedanje, ali su sve to odbijali. Oni su, dakle, nakon očitih dokaza i spoznaja odbacili Isusa kao Sina Božjega, kao pomazanika Duhom Svetim te su samim time pohulili na njega jer su zauzeli stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Odbaciti Isusa znači odbaciti Boga i njegovog Svetoga Duha. To je poguban stav jer priječi Bogu da uđe u ljudsko srce, u koje Bog ne provaljuje već čeka da ga se pusti unutra.

Bog oprašta svaki grijeh, ali Isus posvješćuje da nije moguće nekoga prisiljavati na vjeru i ljubav, jer poštuje ljudsku slobodu. Bog želi, ali ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć. Nismo li ponekad svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima snagu, istinu i ljubav koje nam želi dati po svome Duhu. Čuvati nam se da ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo posebnim grješnicima. Vršimo stoga Očevu volju da bismo jednoga dana mogli biti priznati kao Isusova braća i sestre te uživati blagodat onih koji su bili poslušni poticajima Duha Svetog koji nam pomaže da u Kristu priznamo Sina Božjega i Otkupitelja svakog čovjeka.

Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

Ukoliko pokušamo mozgati o jednom Bogu u tri osobe koje su iste bîti, dolazimo do zida koji svojim snagama ne možemo preskočiti. A kada čovjek dođe do zida, postoji mogućnost da u onu nevidljivu stvarnost iza njega vjeruje ili sumnja. U današnjem evanđeoskom odlomku čujemo završetak Matejeva evanđelja koje apostole vraća u Galileju, na početak putovanja s Kristom kako bi u pouskrsnoj perspektivi mogli ponovno sve proživjeti i shvatiti Božju objavu u utjelovljenom Sinu. Iako su stalno bili uz njega, iako ga mogu dohvatiti svojim osjetilima, evanđelist piše kako su neki apostoli posumnjali. Možemo ih osuđivati zbog toga, ali sumnja je redovitost ljudskog života, što pak ne govori o onome u koga se sumnja već o onome koji to čini. Sumnja u određena otajstva vjere rezultirala je time da su se u povijesti Crkve održavali koncili koji su definirali nauk vjere koji se temelji na Božjoj objavi. Vidljivo je kako sumnja nije nužno negativna, već privodi čovjeka k tome da u otvorenosti k spoznavanju istine dođe do iste. Koliko god bilo apsurdno, sumnja može biti poput kreposti koja čovjeka potiče da još više istražuje i upoznaje svoju vjeru kako bi, koliko je to moguće, razumski dohvatio argumente koji će njemu, ali i drugima pomoći približiti se Bogu, jer samo vjera potpomognuta razumom može čovjeka održavati na dobrom putu kako ne bi otišao u ekstreme fanatizma ili ateizma.

Činjenica je da ćemo puninu spoznaje najvećeg otajstva naše kršćanske vjere proniknut tek nakon smrti, koja upravo Božjim interventom ne biva konac već prelazak iz ograničenosti u neograničenost jer iz stvorenoga prelazimo u onog koji je jedini Nestvoren. Do tog trenutka ostaje nam vjerovati, tj. čvrsto držati istinitim ono što nam Bog po svojoj Riječi, po svome Sinu i po svojoj Crkvi govori o sebi. A Bog nam se po Kristu nije objavio kao deistički, udaljeni Bog, već nam je posve blizu uvodeći nas u zajedništvo sa samim sobom. U tome je veličina današnje svetkovine, koja u sebi sadržava sva otajstva vjere, da nam Bog koji je u sebi zajedništvo otvara samoga sebe da postanemo dionici tog zajedništva, da postanemo članovi Božje obitelji. Neka nam zagovor onih koji već žive u Bogu pomogne na putu da postanemo njegova prisutnost i utjelovljeno evanđelje svakom čovjeku, kako bismo postigli milost da iz promišljanja o neshvatljivom otajstvu prijeđemo u promatranje lica Trojedinoga Boga.

Nedjeljna duhovna misao – 7. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-11; Iv 17,11b-179

Evanđelje nam donosi dio Isusove Velikosvećeničke molitve koju je na posljednjoj večeri uputio nebeskom Ocu. Prvi zahtjev molitve je jedinstvo svih koji u Krista vjeruju. Na žalost, znamo da ovo nije realnost jer u svijetu postoji preko 37 000 raznih kršćanskih denominacija i da su se u povijesti vodili ratovi između kršćana, a ni danas nije bez određenih tenzija između nas koji se izjašnjavamo kršćanima, iako nerijetko način našega života dokazuje suprotno. Isus nadalje konstatira kako je čuvao svoje učenike u svome imenu, tj. sačuvao ih je u Božjoj blizini, osim jednoga koji se u svojoj slobodi odredio protiv Boga. Tu je odgovor na problematiku zašto postoje podjele među kršćanima, a taj je što u svojoj slobodi čovjek može činiti što god želi, ali to ne znači da je ono što čini nužno dobro, pa čak i ako osobno smatra da čini pobožnu stvar. Iduće za što Isus moli je radost njegovih sljedbenika, da unatoč teškoćama budu ljudi radosti koja proizlazi iz svijesti da nas je Bog stvorio i otkupio, da nam je po Kristu otvorio pristup vječnosti. Ključan kriterij prepoznavanja Isusovih učenika jest to da ih svijet mrzi. To znači da se kršćani trebaju jasno i otvoreno boriti za vrednote kojima nas uči Krist po svojoj riječi i Crkvi.

Onaj tko pripada Kristu za njega nema kompromisa. Tko bi se za takvo što odlučio izdao bi svog božanskog Učitelja koji nije bio čovjek kompromisa već je do kraja izvršio svoj poslanje. Isus moli da budemo očuvani od Zloga koji vreba na svakom koraku i nudi nam primamljive stvari kojima bismo zamijenili Boga, a nerijetko se događa da postavimo neka svoja božanstva kojima se klanjamo, dok zanemarujemo nedjeljnu euharistiju, svakodnevnu molitvu, redovitu ispovijed. Tako i sami često prodajemo Boga za sitnice poput Jude. A Isus moli da nam se ne dogodi ono što i Judi, on moli Oca da nas sačuva u istini. Sam Sin Božji upućuje molitvu za nas koji se nalazimo pred izazovima svijeta kako bismo osnaženi snagom odozgo mogli izvršiti svoje poslanje na ovome svijetu kojemu smo poslani navijestiti radosnu vijest spasenja, ali smo pozvani i boriti se protiv zamamnosti ovoga svijet svjesni kako naša domovina nije ovdje već smo samo na jednom proputovanju prema vječnoj domovini. Isus moli Oca da nas sačuva i posveti. To je njegov dar nama da budemo zaštićeni od zla i da ustrajemo na putu suobličavanja njemu samome.

Nedjeljna duhovna misao – 6. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Jedna od najkorištenijih riječi jest ljubav. Svaki čovjek gaji ljubav prema nekome ili nečemu. Zaljubljena osoba osjeća ljubav prema voljenoj osobi, majka i otac prema djetetu, prijatelj prema prijatelju. Netko osjeća ljubav prema automobilima, putovanjima, hobijima i mnogim drugim stvarima koje nas čine sretnima. I baš to što volimo stvari koje nas čine sretnima, otkriva nam kako se ne radi o ljubavi već se nerijetko radi o sebičnosti. Ljubav se ne očituje kroz osobne zahtjeve već se sastoji u tome da dajemo sebe onome koga volimo. Isus kaže kako je najveća ljubav položiti život za druge. Tu nema osobne računice ni dobiti, već se gleda isključivo dobrobit drugoga, točnije, vječno spasenje čitavog čovječanstva. Tko nije spreman na žrtvu, odricanje, davanje, taj nema ljubavi u sebi. Onaj tko ljubi Boga, ostaje u Kristu, nasljeduje ga, čini njegova djela, odudara od drugih, biva prepoznatljiv jer je njegova vjernost Bogu opipljiva. Kriterij prepoznavanja onoga tko ljubi bila bi radost koja proizlazi iz susreta s Bogom koji jest ljubav koja nas neizmjerno ljubi, koja umire na križu da bi nam otvorila rajska vrata. Radost je svojstvena kršćanstvu, a mi izgledamo kao da svaki dan imamo sprovod, kao da Krist još leži u grobu, kao da nakon ovog života nema ničega.

Ako u životu nema radosti, to znači da nema ni Krista! Radost proizlazi iz svijesti da nas Bog neizmjerno ljubi, da nas je po smrti svoga Sina spasio i Duhom Svetim nanovo rodio za djecu Božju. Stoga ne biti radostan znači ne vjerovati Bogu. Isus svoje apostole, pa tako i nas naziva prijateljima i to zato što nam je priopćio Boga. Onaj koji s drugim dijeli intimu smatra tu osobu prijateljem te zahtjeva vjernost tom savezu. A kriterij prepoznavanja Kristovih prijatelja je činiti ono što nam je zapovjedio. Ako to ne činimo, varamo sebe, ljude i Boga. Prijatelj misli na dobro dugoga, biva drugome brat, daje drugome ljubav. Kao i ljubav, i prijateljstvo je u inflaciji, jer se skupljaju stotine pa i tisuće virtualnih prijatelja, a u svakodnevici nema iskrenih međuljudskih, a kamo li prijateljskih odnosa. Prijatelj je onaj koji me poznaje u potpunosti, ali me unatoč svih spoznaja i dalje prihvaća i ljubi. Biti kršćanin znači ljubiti drugoga, tko god taj bio. Imajmo na umu da nas Bog ljubi ništa manje nego svoga jedinorođenoga Sina. Neka nam pomogne da i sami po toj kreposti budemo prepoznati kao njegova djeca, da ostanemo u ljubavi Kristovoj te zavrijedimo biti dionicima njegove nebeske slave.

Nedjeljna duhovna misao – 5. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 9,26-31; Ps 22,26b-28.30-32; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8

Isus nebeskog Oca opisuje kao vinogradara, što znači da on nije netko tko čeka gotov rod već se brine za svoj nasad. Poznato je da je u vinogradarstvu potrebno ukloniti one grane koje nisu plodonosne, već crpe snagu iz biljke, a po sebi su beskorisne. Time se bavi vinogradar: ono što ne valja odsijeca od trsa kako bi bio plodonosan. Trs je u današnjoj prispodobi sam Isus, dok smo mi loze. Krist nam želi reći da smo jedno s njime, da mu pripadamo. Pomoć u raspoznavanju korisnih loza od onih koje to nisu jest donošenje roda. Onaj tko je bez ploda bit će odstranjen, iako je dio trsa. Svi smo po krštenju i ostalim sakramentima, osobito po euharistiji, dio Kristova trsa. No, primati Krista ne znači ujedno biti plodna loza. Onaj tko je povezan s Kristom donosi rod i to na način kako nam govori Ivan u svojoj poslanici, da ne ljubimo riječju i jezikom, već istinom i djelima. Onaj koji puno govori o Bogu, a ne čini djela Oca nebeskoga, nije od Boga. Naprotiv, onaj koji živi svoju vjeru, prepoznatljiv je kao kršćanin i bez da progovori riječ. Onaj koji radikalno ne živi dostojno Kristov poziv, bilo laik bilo klerik, te pri tome ne donosi plod, bit će odsječen kao nekorisna loza. A biti odsječen od trsa, tj. Krista, znači biti odsječen od izvora života, pa samim time znači biti odbačen od Boga. Budimo oprezni glede načina svoga života.

Nemojmo ovaj jedinstven i neponovljiv dar potratiti na ovozemaljske prolazne naslade kako nam vječna nagrada ne bi promakla. Apostol Ivan u svojim se poslanicama vjernicima obraća s naslovom "dječice", jer se nadovezuje na Isusovu rečenicu kako će djeca baštiniti kraljevstvo Božje. Taj naslov nam je poziv da budemo kao djeca koja su posve ovisna o roditeljima, da i mi budemo ovisni o nebeskom Roditelju, da se damo njime voditi, da imamo poučljivo srce koje će vršiti volju Oca nebeskoga. Tek kada postanemo djeca, kada dopustimo Duhu Svetome da djeluje u nama, onda možemo imati mir u srcu koji pak daje samo Božja prisutnost. A ona se očituje kroz čuvanje, tj. vršenje zapovijedi koje nam je ostavio kao uputu za upotrebu života kako ga ne bismo nepovratno oštetili. Onaj koji čuva svete zapovijedi, čuva Boga u sebi, biva u trajnoj vezi s Kristom koji nas poticajima Duha Svetoga vodi u kuću Oca nebeskoga. Neka nam Gospodin pomogne da se nikada ne udaljimo od njega, da uvijek ostanemo povezani s istinskim trsom, Isusom Kristom, kako bismo jednog dana mogli uživati radost koju nam je on pripravio.

Nedjeljna duhovna misao – 4. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 4,8-12; Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Isus sebe naziva dobrim pastirom, što znači da ne gleda svoju korist već se brine za svoje stado. S druge strane, postoje najamnici, koji izvana obavljaju isti posao brinući se za povjereno stado, ali samo poradi vlastite dobiti. Čim nastanu problemi, napuštaju stado i spašavaju svoju egzistenciju. Isus nije takav, on polaže svoj život za ovce koje brani od napasnika. On nas poznaje do kraja, te unatoč svemu što zna o nama i dalje nas ljubi, čuva i brani, jer mu pripadamo kao ovce pastiru. Znamo da je skupo platio svoje stado dajući svoj život za nas. No, Isus nije poslan pasti samo stari izabrani narod tj. Izrael, kao ni samo novi izabrani narod, tj. Crkvu, već i, kako spominje, druge ovce koje ne pripadaju izabranom narodu, tj. ljude koji su daleko od Krista i Crkve kako bi bilo jedno stado i jedan pastir. Ponajprije, to se odnosi na sve kršćane, da postanemo jedno, da budemo vjerodostojno svjedočanstvo Krista, jer dok ga svatko predstavlja na svoj način, ruši se slika o njemu i njegovoj istini. Tek kada mi kršćani postanemo autentični znak, onda može doći do toga da se i oni koji su pripadnici drugih religija ili pak nevjernici priključe izabranom stadu Božjem. Stoga je na svakome od nas veliki zadatak da u svojoj svakodnevici budemo oni koji će sve i svakoga usmjeravati na Isusa Krista, po kojem je spašen čitav svijet.

On je zaglavni kamen, bitan i nezaobilazan dio građevinske konstrukcije koji nosi statičku sigurnost, bez kojeg se građevina urušava. To je i nama opomena: ako gradimo svoj život bez Krista, nužna posljedica je vječna propast, jer nemamo ispriku budući nam je jedina istina objavljena. Ako smo kršćani, onda moramo biti djeca Božja. Ako nas se vanjskim izgledom često uspoređuje s našim roditeljima, onda se postavlja pitanje zašto se ne vidi naša bogosličnost, ako smo stvoreni na njegovu sliku, štoviše, ako smo njegova djeca? Ako nosim tjelesna obilježja i temperament svojih roditelja, zašto onda ne nosim i obilježje svog Oca nebeskoga, istinskog roditelja svakog čovjeka? Trebale bi nas dirnuti i motivirati riječi da ćemo nakon ovog života gledati Boga onakvog kakav jest. To bi nam trebao biti dovoljan povod da postanemo ovce Kristove, da naše misli, riječi i djela budu u skladu s Božjom voljom, da u svijetu budemo prepoznatljiva djeca Božja koja će ga jednom licem u lice promatrati u vječnosti.

Nedjeljna duhovna misao – 3. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Teško je pojmiti situaciju kada bismo vidjeli dragog pokojnika živog. Čovjek ne zna bi li se radovao ili prestrašio, je li to stvarnost ili privid. Prve reakcije bile bi strah i nevjerica, a kada bismo se uvjerili da se radi o toj osobi, naša bi radost bila neopisiva. Takvu situaciju donosi evanđelje koje se zadržava na danu uskrsnuća. Tome je prethodio susret sa ženama koje su išle pomazati Isusovo tijelo te susret s dvojicom učenika na putu u Emaus koji ga prepoznaše u lomljenju kruha. Tek što su ušli u dvoranu posljednje večere izraziti svoju radost susreta s Uskrslim, ulazi on sam u taj prostor i stade posred njih. Ako uzmemo da je središte kružnice jednako udaljeno od svake točke vanjskog ruba, onda možemo reći kako je Isus jednako udaljen od svakoga, točnije rečeno, jednako je blizu svakome i tako očituje svoju ljubav koja je za svakog jednaka. Ljubav umire da bismo mi živjeli. No, budući da ljubav nikad ne prestaje, nije mogao prestati ni Isusov život. Stoga se kao začetnik života vraća navijestiti radosnu vijest kako smrt više njime ne gospoduje. Učenici se ponašaju kao da vide mrtvaca, što Isus nije. On im daje mogućnost da ga opipaju, jer duh nema ruke i noge, kosti i meso. Ide i korak dalje te traži da mu se dadne hrane kako bi im dokazao da je živ.

Kada su došli do opipljivih dokaza o Uskrslom, njihova radost ne jenjava. Konačno žive datost Isusovog pozdrava koji pri ulasku u prostoriju izriče: "Mir vama!", što nije pozdrav već davanje tog mira. Sada učenici mogu imati mir u srcu koji im više ništa, pa ni progonstva i mučeništva, neće otuđiti, jer ne samo da vjeruju već i znaju da je njihov Učitelj živ zauvijek. Mir je bitna oznaka svakog kršćanina, jer tko ga nema i tko ga ne daje, taj ne poznaje Krista uskrsloga. Uskrs nadilazi um, ali ne i vjeru koja čovjeka ne ograničava, već proširuje njegove vidike da očima duha vidi i ono što je trenutno sakriveno, ali stvarno prisutno. Isus je ponudio opipljive dokaze svojim učenicima o uskrsnuću i tako im dao do znanja da i oni moraju ostaviti drugima opipljiv dokaza da su ga susreli i da su uvjereni u njegovo uskrsnuće. Traži od njih da budu svjedoci da je Krist trpio, umro i uskrsnuo. A to svjedočanstvo traži i od nas. Svojim životom imamo obvezu pokazati ljudima koji nas susreću da je Isus živ, da smo se obratili i odrekli grijeha, da pripadamo Bogu. Budimo i mi svjedoci onoga kome pripadamo, ne samo riječju, već primjerom života da svatko može razabrati da je Krist uistinu uskrsnuo.

Nedjeljna duhovna misao – 2. Vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 4,32-35; Ps 118,2-4.16ab-18.22-24; 1Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

Isus se u današnjem evanđelju učenicima objavljuje dva puta u razmaku od osam dana, a uvijek se radilo o prvom danu u tjednu, tj. nedjelji. Svako okupljanje zajednice vjernika prvog dana u tjednu ponazočuje Isusa, gdje on postaje vidljiv i opipljiv, kao u evanđelju. Učenici osjećaju radost zbog prisutnosti Uskrsloga i daju nam uputu kako se ponaša čovjek koji susreće Krista. Svetost je plod susreta s Uskrslim, a morala bi bez odlaganja biti vidljiva uvijek i svugdje. Nakon susreta s Uskrslim apostoli tu radost prenose čovjeku koji je bio dio apostolskog zbora, ali nije bio nazočan tom događaju. Stoga nije nesmotreno sumnjati u nešto takvo, kako to čini Toma, jer ne bijaše s ostalima, pa ne doživljava susret s Isusom. Ovo nam jasno poručuje kako čovjek izvan zajednice nije sposoban susresti Boga, kako je Krist prisutan tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime, da je Bog tamo gdje postoji jedinstvo, zajedništvo i ljubav, a ne individualnost. Krista se, dakle, susreće samo u Crkvi, zajednici njegovih vjernika. Isus dolazi među okupljenu zajednicu i daje se Tomi opipati, da se ovaj uvjeri kako nije privid već stvarnost, da je smrt pobijeđena te da je vjera nužan produkt susreta s Isusom.

U ovom trenutku pokazuje se kako je Toma itekako vjernik, jer jedini od apostola javno priznaje Isusa Gospodinom i Bogom. Njegova je vjera dobila i razumske argumente te sada ovaj čovjek biva nepokolebljiv svjedok Isusa Krista do mučeničke smrti. Isus na koncu izriče blaženstvo za one koji ne vidješe, a vjeruju. To smo svi mi, koji nismo vidjeli povjesnog Isusa na području Svete zemlje, ali smo doživjeli susret s njime koji je naš život zaokrenuo u jedinom mogućem smjeru kako bismo ostvarili njegovu svrhu, a to je vječnost s Bogom. Svatko od nas treba biti poput desetorice koja navješta Uskrsloga svakom čovjeku, ali i poput Tome trebamo tražiti razumske argumente vjere i biti uvijek spremni dati obrazloženje nade koja je u nama. U Tomi trebamo promatrati vjernika koji hoće više, koji želi upoznati svoju vjeru, a ne da se zadovolji ispunjavanjem minimuma. Dopustimo Bogu da nas zahvati svojom ljubavlju i blizinom, da nas mijenja i suobličava slici svoga Sina, kako drugima ne bismo bili kamen spoticanja na putu vjere već da svatko od nas bude staza koja vodi k Isusu Kristu, Otkupitelju svakog čovjeka.

Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Ukoliko bismo nastojali današnje evanđelje, kojeg smo čuli tek manji dio, sažeti u rečenicu, ona bi glasila: Bog nas toliko ljubi da je umro na križu kako bismo mi živjeli. Isusova žrtva bila je najveće Bogojavljenje u povijesti spasenja ljudskoga. Na križu Bog nije objavio svoju svemoć, kao primjerice kod stvaranja ili izlaska iz Egipta, već je na križu Bog objavio svoju nemoć pred onim što on u sebi jest. A on je u sebi ljubav koja se daje za druge. Bog je savršen i ništa osim njega nije mu bilo potrebno. No, on kao čista ljubav nije mogao to zadržati za sebe, već je stvorio čitav svemir, nebeska i zemaljska bića kojima je vrhunac čovjek, samo zato da bi ljubav, tj. samoga sebe podijelio s drugima. I kada mu je čovjek na ljubav odgovorio sebeljubljem kojim je Boga želio maknuti i sebe proglasiti bogom, on ne odustaje od čovjeka već sam postaje čovjekom da nas pobožanstveni. To otajstvo preveliko je za naš razum i koliko god ga nastojali dokučiti, i dalje će biti otajstvo koje se pak najjednostavnije tumači kao Božja ljubav.

Danas je nedjelja kojom se proslavlja Isusov svečani ulazak u Jeruzalem i njegovo poniženje na križu. Dočekujmo i mi svakodnevno Isusa ne prostirući pred njim masline i palme, već svoje molitve i svoja srca, spremni prihvatiti njegovu riječ i u život ju sprovesti. Isusova muka govori nam kako nakon kušnji, boli i same smrti dolazi ono što je vječno i jedino vrijedno, a to je život s Bogom i u Bogu. Križ i njegovo prihvaćanje srcem jedini je način kako se uzdići u nebo, kako postići vlastito uskrsnuće. Kada je Isus umro na križu rasporila se hramska zavjesa iza koje se skrivalo svetište. Time se želi reći kako se u Raspetom Isusu Bog potpuno objavio i otvorio nam pristup sebi, jer više nema zastora pred licem Božjim već ga gledamo u Kristu. Neka se kroz naš životni križni put razdire sve što zaklanja pogled prema Bogu kako bismo po prelasku s ovoga svijeta ugledali njegovo lice i sa svim stvorenjem ispovjedili svoju vjeru Pavlovim riječima: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Da smrt nije kraj već početak, Isus objašnjava u današnjem evanđelju putem prispodobe o zrnu pšenice koje umire da bi donijelo rod. Ako zrno ostane na suhoj podlozi, nema koristi od njega, ali ako padne u zemlju te pod utjecajem vlage počinje trunuti, tada iz tog zrna niče stabljika koja na sebi sadrži mnoštvo novog zrnja. Ako se bolje promotri ovaj agronomski primjer, onda zrno koje je umrlo nije prestalo postojati već živi jednim novim, snažnijim, upečatljivijim životom. Tu se krije poruka koju nam Isus želi reći, a ta je da smrt nije prestanak postojanja, već se njome postiže novi stupanj bivstvovanja gdje pravi život tek počinje. Smrt nije kraj već ostvarenje smisla života. Umrijevši i uskrsnuvši od mrtvih, Isus otvara vrata neba svakom čovjeku i time ostvaruje riječi da će svojim uzdignućem sa zemlje sve privući k sebi. Isusova smrt govori o tome tko je Isus, tj. tko je Bog. Tu se on otkriva kao bezgranična ljubav za koju ne postoji nikakva zapreka da svakoga privuče k sebi, da svi narodi svijeta shvate kako postoji samo jedan jedini Bog koji je sve i svakoga stvorio i otkupio, koji je umro da nam smrt ne bi štetila već koristila, koji je bio proklet da bismo mi bili spašeni i blagoslovljeni. Govor o kraju života za kršćanina ne bi trebao biti muka i tjeskoba, žalost i beznađe, već govor o životu koji se tek time ostvaruje.

Smrt nije kraj, već početak onoga života koji nikad neće prestati, a koji uključuje promatranje Boga onakvim kakav jest. To je radosna vijest koju nam je Isus navijestio o Bogu koji je ljubav. Ugledajmo se u primjere svetih, slabih i grešnih ljudi koji su svakodnevno činili sve da svoj život oblikuju po evanđelju i tako sami postanu putokaz drugih prema Bogu. A takvo nešto može učiniti samo onaj koji vjeruje da će nagradu za svoja djela dobiti u onostranosti. Smrt je sazrijevanje za vječnost, jer jednom započeta Božja povijest s nama po smrti se ne prekida. Zato su se mnogi sveci radovali smrti, ne zato što su mrzili život, već zato što su voljeli Boga, a koga se voli s njim se želi biti. Budimo nošeni tom nadom u vječnost, jer ako nas je Bog stvorio na svoju sliku, to znači da nas je stvorio besmrtne, tj. ništa, pa ni tjelesna smrt ne prekida naš život. Budimo putokaz drugima prema Bogu da jednom i sami budemo uzdignuti s ovoga svijeta pred lice Božje.

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

U želji da ispuni propisani obred, Isus u evanđelju nailazi na situaciju koja ne vodi k svetosti. U hramu su se nalazili prodavači životinja koje su služile za hramsku žrtvu te mjenjači novca. Reklo bi se da su u službi svetoga. No, Isus ne misli tako, već uzima bič i izgoni ih iz hrama, jer su od svetog prostora učinili trgovački centar koji tek sekundarno služi kao bogomolja. Njima nije bio bitan ni Bog ni hram nego zarada, koja im je božanstvo. Zato Isus pristupa čišćenju hrama, tj. istjeruje iz njega sve što ga onečišćuje da bi ga vratio u službu svetoga. Isusu smeta profanacija svetoga. Bit ćemo uvjereni kako se nas ovo evanđelje ne tiče, jer naša crkva nije špilja razbojnička. No, Isus skreće pozornost na jedan drugi hram, a to je hram tijela. Pavao nas poučava da je hram Božji svet, a to smo mi, jer u nama prebiva Duh Sveti, jer smo kršteni u Božje ime, jer primamo njegovo tijelo i postajemo živa svetohraništa. To Isus želi očistiti: interijer našega srca koje treba pripadati samo Bogu. On želi učiniti red u našem srcu, istjerati lažne bogove kojima se klanjamo i kojima služimo. Često i sami u tobožnje svete svrhe radimo stvari koje to nisu, nebitnim stvarima dajemo prvenstvo.

Tako u pripremi za sakramente najmanje mjesta dajemo samim sakramentima, već se brinemo o dvorani u kojoj će biti zajedničko blagovanje, brinemo se oko ukrašavanja prostora, oko toga što ćemo odjenuti, kako ćemo ispasti na fotografijama, a da svetost sakramenta ostavimo po strani, postavljajući uvijek iritantno pitanje o duljini trajanja obreda, jer je bitnije da se ne ohladi juha, nego li da se doživi posebnost susreta čovjeka i Boga u svetim znakovima. Svatko od nas potreban je čišćenja od svih nečistoća koje poganiziraju našu svetu dušu i život koji smo pozvani ostvariti prema zapovijedima koje nam je Bog dao. Isus dobro zna što je u srcu svakoga čovjeka, zna sve naše kaose i nerede koje treba očistiti da bismo se ponovno vratili u službu svetoga. Bog nam stalno daje jasne upute kako živjeti da ne promašimo smisao života, koji ne završava ovdje, već se nastavlja u vječnosti. Dopustimo Bogu da nas mijenja, da ne budemo oni koji pobožno izvršavaju obred vanjskom formom, a ne mijenjaju svoju unutrašnjost, već da uistinu živimo od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, da postanemo sveti ljudi i Kristova prisutnost svakom čovjeku.

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Nakon krštenja, onaj isti Duh koji je sišao na njega u obliku goluba, šalje Isusa u pustinju. U tom je ambijentu proveo 40 dana, što je razdoblje potrebno da se postigne cilj. Tako 40 godina Izrael putuje kroz kušnje pustinje do obećane zemlje, 40 dana Ilija putuje do Horeba gdje doživljava teofaniju, nakon 40 dana i noći prestaje potop i Bog obećava da nikada više ništa slično neće učiniti, već sklapa savez s Noom i svim ljudima. Zanimljiv detalj je da Isus u pustinji boravi sa zvijerima te da mu anđeli služe, što je uspostava prvotne harmonije, dok su anđeli znak Božje prisutnosti, a činjenica da Isusu služe, govori o tome da je u njemu prisutan Bog. To je i naš cilj: da kroz pustinju života i sva njezina iskušenja postignemo mir sa svim stvorenjem već na ovome svijetu dok konačno ne prispijemo u slavu anđela i svetaca. Ako Bogočovjek nije bio pošteđen đavolskog zavođenja i napastovanja, nismo ni mi. Svakodnevna je duhovna borba koja se vodi u nama i potrebno je uvijek odlučiti se za Boga, othrvati se strastima i požudama, osloboditi se utjecaja Zloga koji želi našu propast i trajno nas odvojiti od Boga. Započela je Korizma. Mnogi su od nas odlučili činiti neku pokoru, u ovome se vremenu nečega odreći, što je pohvalno i potrebno.

No, ne smijemo zaboraviti ono temeljno, a to je da trebamo postiti tako da se odreknemo grijeha. Zato je važno uvidjeti u čemu najviše griješimo, gdje su naše slabe točke, pa da se u ovoj Korizmi pomoću naše pokore, obnovimo i očistimo, da bismo u punoj radosti mogli slaviti uskrsnuće Kristovo i uskrsnuće naše. Neka naš post bude i drugima na korist, da naše odricanje ne bude svjetovne već duhovne naravi, kako bismo ono čega smo se odrekli darovali drugima. To je post: odreći se da mogu davati, čime ne gubim već dobivam, i to ono djetinje srce koje ne gleda svoju korist već zapaža potrebu drugoga i biva poput milosrdnog Samaritanca. To je put samopobjeđivanja, a onda i pobjeđivanja napasnika koji bježi od svakoga tko se žrtvuje za dobro Boga i čovjeka. Korizma nam je tako popravni ispit, vrijeme za promjene i ozbiljnije promišljanje o našem kršćanskom životu te odluka da ćemo nasljedovati Krista svugdje, od Betlehema do Kalvarije, vjerujući da nas nikada neće napustiti već da ćemo tako postići vječnost s njime.

Nedjeljna duhovna misao – 6. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Da bismo shvatili veličinu događaja iz evanđelja, potrebno je zaviriti u Levitski zakonik gdje se nalaze upute kako se treba ponašati gubavac. Kad se bolest potvrdi, gubavac treba obući neuglednu odjeću, prekriti gornju usnu i vikati za sebe da je nečist. Čovjek koji je obolio od gube bio je izbačen iz zajednice kojoj se nije smio približiti i na određen je način postao živi mrtvac. Iz ove perspektive evanđeoski tekst biti će razumljiviji. Sam izlazak gubavca iz njegovog područja i dolazak pred Isusa, kršenje je zakona. On je kleknuo pred Isusa, što je gesta kojom se iskazuje čast Bogu i kralju, pitajući ga želi li mu iskazati milost. Isus je ganut stanjem toga čovjeka, iskazuje mu milosrđe te ga se dotače i ozdravlja ga isti čas. Ovime Isus krši zakon jer stupa u komunikaciju s gubavcem te ga dotiče i čini mu milosrđe, čime je postao nečist da bi gubavac bio zdrav. Isus mu iskazuje samilost, što je božanski postupak vraćanja života onome koji ga je na određen način izgubio. Isus potom šalje gubavca k svećenicima da oni po zakonu obave njegovo ponovno primanje u zajednicu, ali i da se pokaže kako Bog nije onaj koji isključuje bolesnike iz svoje blizine, već su to učinili ljudi. Stoga ne čudi postupak izliječenoga koji odmah po izlasku iz sinagoge stade naviještati ne čudo koje mu je Isus učinio već je, prema grčkom izvorniku, naviještao riječ, poruku.

A ta je poruka radosna vijest da Bog nikoga ne marginalizira, da ne kategorizira ljude, ne odbacuje ih niti isključuje, već svima nudi svoju ljubav. Ozdravljeni gubavac svima želi dati do znanja da Bog nije onakav kakvim ga prikazuju ondašnji svećenici, već da je on blizak svakome, bez obzira na položaj i stanje te da želi da svi ljudi osjete njegovu ljubav. Iako je više stvar prošlosti, guba je prisutna i danas, ali u duhovnom obliku kao grijeh, koji razara dušu te ju odvođenjem od Božje milosti dovodi gotovo do mrtvila. Stoga nam je potrebno izlječenje u sakramentu ispovijedi, u kojoj nas sam Gospodin dotiče i po kojoj se umah čistimo od te duhovne gube te bivamo pozvani i sposobni naviještati Božja djela. Iziđimo u susret Gospodinu da nas ozdravi kako bismo mi mogli drugima navještati Evanđelje i dovoditi ih Kristu.

Nedjeljna duhovna misao – 5. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39

Da je Isusu važniji čovjek nego propis, svjedoči činjenica kako su se događaj istjerivanja zloduha od prošle nedjelje i današnja ozdravljenja dogodili u subotu, dan u koji se to nije smjelo učiniti. Isus pokazuje empatiju sa svakim čovjekom, želi da budemo zdravi i oslobođeni svakog, pa i najmanjeg zla duše i tijela. On se prigiba prema nama, kao i Petrovoj punici, i podiže nas. Ovo je slika Isusa koji se spustio da bi nas uzvisio; sebe zarobljuje da nas oslobodi. Kad se tome doda shvaćanje da je bolesna osoba nečista i da se s njom ne smije stupiti u kontakt dok ne ozdravi, možemo Isusov dodir protumačiti kao preuzimanje naših nečistoća na sebe da mi postanemo čisti. Jedna naizvan obična gesta, a toliko duboka simbolikom spasenja. Petrova punica je odmah ozdravila i stala im posluživati. Isus ozdravlja naše nemoći, služi nama da bismo mi mogli služiti njemu, pridiže nas iz naših muka da bismo ispunili svoje poslanje na ovome svijetu i zaslužili radost vječnosti. Ne postoji zlo tijela ili duše koje Isus ne može izliječiti. Zašto smo onda mlaki, turobni, malodušni, depresivni, bez pouzdanja? Takvi smo jer nemamo vjere. Vjera, to potpuno predanje Bogu, otvara mogućnost svakog čuda, jer nam je i sam Gospodin u baštinu ostavio tu milost da činimo čuda. No čuda nema jer nemamo vjere. Postavlja se pitanje: od kuda crpsti snagu za čudo?

To nam pokazuje današnje evanđelje u slici Isusa molitelja. On se rano ujutro povlači u samoću i moli. Važan detalj je da se susret s Ocem odvija na početku dana. Često se molimo samo navečer, čime stavljamo Boga na posljednje mjesto u životu. Potrebno je postiti od komocije i ugode tijela, ustati ujutro ranije nego obično i dati Bogu prvo mjesto u svom danu, a tako i u životu. Jer ako mi je on bitan, uvijek ću naći posebno vrijeme za njega, uvijek ću imati dogovoren termin za susret Bogom. Samo susret u dijalogu s Bogom čini me zdravim, oslobađa zla i daje snagu da idem naprijed. Isus je i nad nama izveo mnoga čudesa: izliječio nas od ropstva grijehu, oslobodio nas od mnogih zala, ali još uvijek nismo zahvalni za te darove, još uvijek tražimo više od onoga što nam je potrebno. Najmanje što možemo učiniti je da, u znak zahvalnosti za darovano spasenje, stavimo Boga na prvo mjesto i živimo radost evanđelja po kojem smo susreli Isusa, Sina Božjega, koji neka pomogne našoj nevjeri i učini nas svojim vjernim apostolima.

Nedjeljna duhovna misao – 4. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Pnz 18,15-20; Ps 95,1-2.6-9; 1Kor 7,32-35; Mk 1,21-28

Kod starih Židova, svaka bolest imala je svoj izvor u grijehu, pa su velikim grešnicima smatrani svi bolesnici, psihički i fizički, a opsjednutost je bila znak da se čovjek sasvim odvojio od Boga. Upravo jedan takav bio je prisutan u sinagogi, te dolazi Isusu s protestom, želi udaljiti Boga od mjesta koje mu pripada. Intrigira kako je zlo moglo obitavati u svetom prostoru. Na žalost, zlo do danas obitava u svetom prostoru. Uzimajući u obzir da smo svi stvoreni na sliku Božju, da smo hram Duha Svetoga, a puni smo grijeha, onda nas nema što čuditi kad zlo obitava i u nama. Isus ima moć nad svim, pa i nad nečistim duhovima, što nitko do tada nije imao, pa su svi zaprepašteni, jer su doživjeli čudo i vidjeli kako se ono što nam starozavjetni spisi donose o velikom proroku, obistinilo u Isusu Kristu. To je pouka i apostolima kako će najviše posla oko toga da pridobiju ljude za Boga imati s onima koji su stalno vezani uz svete prostore, a da pri tome ne čiste prostor vlastite duše. Dolazimo do zaključka kako je obraćenje i očišćenje od zla ponajprije potrebno nama, da bismo osvijetljeni Bogom mogli drugima naviještati radosnu vijest spasenja. Iako je prava opsjednutost vrlo rijetka, svi smo mi nečim opsjednuti, tj. nešto nam krade slobodu, ne dozvoljava nam da djelujemo razumski u skladu s Božjom voljom.

Opsjednuti smo zloduhom sebeljublja i egoizma, zloduhom više vrijednosti u odnosu na druge, zavišću, bijesom, osvetom, zloduhom bezvoljnosti i mlakosti, kritike i osuđivanja, zloduhom ovisnosti o porocima, medijima i društvenim mrežama, zloduhom lijenosti, pomodarstva, pa čak i zloduhom srama da smo kršćani. Mnogi od ovih zloduha prebivaju u nama. Krist je jači od svakoga zla, ako mu dopustimo da djeluje u nama. Krajnje je vrijeme, braćo i sestre, da se odvažimo biti sveti, da se ne brinemo tjeskobno za ovosvjetsko, već da uvijek ustrajemo u tome da ugađamo Bogu. To je put kako ćemo se osloboditi vlastitih zloduha i kako ćemo postati istinski hramovi Božjega Duha i prisutnost Krista svakome tko nas susreće. Dao Bog da u tome i uspijemo i u njegovo kraljevstvo uđemo!

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jon 3, 1-5.10; Ps 25, 4b-7bc.8-9; 1Kor 7, 29-31; Mk 1, 14-20

Današnja riječ Božja poziva nas na obraćenje. Tema je to koja ne zastarijeva, koju vrijeme nikada ne nadilazi, jer svatko od nas potreban je obraćenja. Sam pojam dolazi od grč. riječi metanoia, a označava promjenu misli. A tko od nas nije potreban promjene misli, koje su često usmjerene na mnoge stvari koje nisu u skladu s Božjom voljom? Metanoia bi tako bila promjena misli na način da Božje misli postanu naše misli. Kada čovjek počne živjeti svoje obraćenje, postaje spreman prihvatiti Božji poziv i poći njegovim putem. Isus nije birao školovane ljude, pismoznance i židovske svećenike, već ribare, dajući do znanja kako za Božje Kraljevstvo nisu bitne vještine i znanja, već otvoreno srce koje je spremno sve ostaviti i poći za njim. I mi smo pozvani ostaviti mreže, ne ovisiti o prošlosti nego se okrenuti budućnosti, jer Bogu nije bitno tko smo bili i tko jesmo, već ono što možemo postati. A pozvani smo postati sveci, ljudi koji žive s Bogom i za Boga.

Zato Isus govori da je vrijeme iščekivanja došlo svome koncu, jer Bog po njemu uistinu prebiva s ljudima dajući tako svakome priliku za vječnu sreću. Isus nas vraća u Eden, rajski vrt gdje Bog šeće s ljudima, tj. biva im neposredno blizak. Preduvjet za ući u tu blizinu je obraćenje, promjena misli, okretanje u drugom, pravom životnom smjeru. Obraćenje nas potiče da se okrenemo od sebe k drugima, da živimo za Boga i bližnjega, a ne vlastite interese. Zato Isus poziva apostole da postanu ribarima ljudi. Ribariti ribu znači izvući ju iz vode, tj. izvući ju iz života, dok ribariti ljude znači izvlačiti ih iz ambijenta smrti u život, što nije čin vlastitog interesa, već ljubavi prema bližnjemu. Mreža kojom možemo loviti ljude je radosna vijest, koja ne prikazuje Boga kao osvetnika, kao onoga koji kažnjava, koji traži nešto za sebe, već nam Isus predstavlja Boga kao onoga koji je ljubav, koji sve oprašta, koji nam sve daje, pa i samoga sebe podlaže smrti da bismo mi živjeli vječno. Sigurno da susret s ovakvom radosnom vijesti mijenja misli čovjeka. No, više od riječi, drugima trebamo propovijedati primjerom vlastita života, spremni ostaviti sve da bismo služeći čovjeku služili Bogu.

Nedjeljna duhovna misao – Krštenje Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 55, 1-11; Otp. pj.: Iz 12, 2-3.4b-6; 1Iv 5, 1-9; Mk 1, 7-11

Iz svetkovine Isusovog krštenja, raspoznajemo što smo pozvani živjeti kao krštenici. U svojoj bîti, krštenje je simbol smrti, umiranje onome što smo bili kako bismo prihvatili novi život u Kristu. Nismo svjesni da smo krštenjem uronjeni u samoga Boga, da smo u Bogu i on u nama, da smo već na otajstven način dionici neba. Svi smo ljubljeni sinovi i kćeri nebeskoga Oca, u svakome od nas je njegova milina, te se na dan našeg krštenja otajstveno otvorilo nebo i ušli smo u život s Bogom. Postavlja se pitanje, gdje se to u našem životu raspoznaje, da kao krštenici pripadamo Kristu, da smo djeca Oca pomazani snagom Duha Svetoga? Težimo za time da nas Bog prizna i prihvati kao svoju djecu. Živimo tako da susret s drugima bude za njih otvoreno nebo, da budemo korisna oruđa u Božjim rukama kako bismo na koncu ovozemnog putovanja mogli do kraja uroniti u život Trojedinoga Boga u čije smo ime kršteni. Danas je zadnji dan božićnog liturgijskog vremena i postavlja se pitanje, da li je s time i u našem srcu radost Božića privedena svome kraju, tj. hoće li i sutra biti na nama vidljiva božićna radost? Trebali bismo iz ovog vremena ponijeti u svoju svakodnevicu nekoliko elemenata po kojima će nam svaki dan biti Božić, pojavak Boga među nama.

Najvažnije je svakodnevno se odlučiti biti žive jaslice, prostor gdje Bog uvijek ima svoje mjesto, tj. biti hram Božji. Potom biti pastiri, jednostavni ljudi koji imaju otvoreno srce za riječ Božju i dati se voditi tom riječju. Uz to trebamo biti zvijezda koja drugima pokazuje put prema Bogu kao jedinom smislu i cilju života. Poput mudraca s Istoka trebamo uvijek biti spremni promijeniti svoj život prema Božjoj volji, iako nas vodila u nepoznato, jer vjerujemo da nas Bog uvijek vodi putem spasenja. Ugledajući se na iste mudrace, trebamo Isusu pokloniti darove, a najdraži mu je dar čisto srce koje je ispunjeno ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Na koncu, pozvani smo svakodnevno posvijestiti si krsna obećanja i živjeti u skladu s njima, da svatko tko nas vidi može prepoznati da smo uistinu krštenici, tj.oni koji su potpuno uronjeni u Krista, pravog Boga i pravog čovjeka koji je svojim spuštanjem na zemlju nas uzdigao u nebo. Najjednostavnije rečeno: braćo i sestre, budimo kršćani!

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja po Božiću

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 24, 1-2.8-12; Ps 147, 12-15.19-20; Ef 1, 3-6.15-18; Iv 1, 1-18

Radosna vijest ove nedjelje, koje se čita i na samu svetkovinu Božića, uvertira je s kojom pisac uvodi u svoje evanđelje i otvara, tj. objavljuje sadržaj kojeg će u nastavku prepričati. Sržna rečenica koju svi mi poznajemo iz molitve "Anđeo Gospodnji" glasi: "I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.", a govori nam o velikom i nedokučivom otajstvu Božje ljubavi da je Bog postao čovjekom. Zašto je Bog postao čovjekom? Zašto je došao k nama kao dijete? Odgovor je: ljubav! On to nije učinio jer je morao ili jer bez čovjeka ne bi bio zadovoljan. On to nije učinio jer bi bio podložan bilo kakvom vječnom prirodnom zakonu koji mu ne bi dopuštao slobodu; on je to učinio iz nedokučive ljubavi, jer je čovjeku kojeg je stvorio iz ljubavi, želio biti blizu. Bog nije trebao niti stvorenje niti čovjeka za svoju sreću; on nije bio ni na koji način upućen na nas. Bog je stvorio svijet i čovjeka u punoj slobodi.

Čovjek kroz svoju duhovnost uzima udjela na tajni Božjoj. On je sposoban za upoznavanje samoga sebe i za slobodnu odluku. Bog ne želi da se čovjek konačno izgubi pa sam postaje čovjek. Kao čovjek dolazi k nama i biva rođen u štali i položen u jasle. Bog nas ne ljubi samo na božanski način nego i na ljudski način. Po svojoj ljubavi koja ide do smrti na križu, želi izliječiti ljudsku slobodu, koja je po grijehu ranjena. Ponovno nam daruje božanski život. Čini nas sposobnima za pravu i nesebičnu ljubav. Darujmo djetetu Isusu sve naše povjerenje: u njemu nema zlobe i laži, nego samo ljubav i dobrota. Pripremimo vječnoj Riječi Božjoj koja je postala tijelom, stan u našem srcu, kao što je to učinila Djevica Marija, njegova Majka u vjeri i ljubavi. Budimo jaslice koje obuhvaćaju Neobuhvatnog te širimo svijetlo Kristovo i njegov mir svakome koga susrećemo.

Nedjeljna duhovna misao – Sveta obitelj

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40, 1-5.9-11; Ps 85, 9ab-14; 2Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8

Današnje evanđelje govori nam o tome kako Josip i Marija ispunjavaju Zakon prikazujući prvorođenog Sina u Hramu. Zanimljivo je ovdje zapaziti prvi advent. Naime, latinski pojam adventus (grč. parousia), označava trenutak kada Bog dolazi u svoj hram, trenutak kada se ono što je dugo iščekivano konačno događa. U današnjem evanđelju Bog u ljudskom obliku ulazi u Hram i čini ga na poseban način svetim prostorom. Snažna prisutnost Boga u Hramu potiče starca Šimuna i proročicu Anu da prepoznaju taj trenutak. I po euharistiji se događa taj trenutak ulaska Boga u njegov hram, samo je pitanje jesmo li sposobni prepoznati tu prisutnost, zahvaća li nas Duh Božji toliko da smo na unutarnjoj razini sposobni prepoznati Boga i čuti njegov glas koji nas potiče na vršenje njegovih zapovijedi koje nisu teret već pomoć da ne promašimo cilj života. Obitelj Isusa, Marije i Josipa treba nam svima biti uzor obitelji kako vjerom i zajedništvom postići svrhu života. Svaki od članova te obitelji svojevrsni nam je primjer kako se ponašati da to ostvarimo. Evanđelje ne bilježi nijednu riječ koju je Josip izrekao, ali ističe kako je izvršio sve što je Bog tražio od njega.

Marija je ona koja je pristala na volju Božju da bude Bogorodica, koja se u potpunosti podredila planu spasenja, koja usmjerava na Krista govoreći nam: "Što god vam rekne, učinite." Konačno, Isus je onaj koji je bio poslušan svojim roditeljima, koji je vršio volju Oca nebeskoga, koji se sav predao da navijesti Evanđelje Božje i da nas spasi. I mi smo pozvani biti vjernici koji će biti navjestitelji Evanđelja poput Isusa spremni se žrtvovati do kraja za dobro drugih. Pozvani smo šutke djelima prihvaćati i vršiti Božju volju poput Josipa te uvijek upućivati na Krista prebirući u srcima velika djela koja nam učini Svevišnji poput Marije. Sve to treba činiti s ljubavlju koja je povezivala ovo troje ljudi u jednu obitelj, te vjerom koja i nemoguće čini mogućim. Ustrajmo u svetim krepostima kako bismo živeći po uzoru na Svetu obitelj i sami postali jednom dionici nebeske obitelji Božje.

Nedjeljna duhovna misao – 3. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 61, 1-2a.10-11; Otp. pj.: Lk 1, 46-50.53-54; 1Sol 5, 16-24; Iv 1, 6-8.19-28

Biti u službi Božjoj nije inicijativa pojedinca, već je to poziv i poslanje odozgo. Stoga današnje evanđelje počinje riječima koje govore o tome kako je Ivan čovjek poslan od Boga. On je svjestan svoje službeničke uloge, svjestan je toga da nije on bitan, već onaj u čije ime govori. Nije se uzdizao, preuzeo na sebe ulogu koja mu ne pripada, dok mi to nerijetko činimo. Kao vjernici, trebali bismo se ugledati na Ivana: težiti samo tome da Krist bude proslavljen, jer proslava Krista i naša je proslava. Zanimljivo je kako se spominje Ivanovo poslanje od Boga i poslanje svećenika i levita iz Jeruzalema. Različiti izvori poslanja govore o tome kako su njihove misije suprotstavljene. Budući su otišli s onu stranu Jordana, jasno je kako su izaslanici izraelskih religioznih vlasti prešli granicu države, ali ne da bi čuli riječ Božju, već da bi joj se suprotstavili. I mi nerijetko dolazimo na susret s Bogom, ali nespremni prihvatiti Božju riječ, već joj se oduprijeti, proglasiti ju preteškom i nerealnom. Često smo neprobojni za djelovanje Duha Božjega, ušutkujemo proroke svoga vremena i slušamo glas koji nam više godi, koji nas usmjerava prema lakšem, ali pogubnom načinu života.

Bog ne ide na silu, ima strpljivosti i milosti s nama, što nam govori i Ivanovo ime, koje u hebrejskom izvorniku Yohanan znači "Gospodin je milostiv". Ako smo ga kao takvog upoznali, onda je naše poslanje navijestiti ga kao takvoga svakome čovjeku, kako riječju, tako i primjerom života. Današnja nedjelja naziva se Gaudete, tj. Radujte se. To je Božji poziv svima nama, da se radujemo životu, jer smo otkupljeni i tu smo radost pozvani prenositi na druge. Ne možemo namrgođeni naviještati radosnu vijest spasenja. Radost je po sebi iskustvo Božje blizine, a ukoliko bi nas netko promatrao, mogao bi zaključiti da je Bog mrtav, jer se i sami ponekad ponašamo kao da Bog ne postoji, ili ako već postoji, kao da nije svemoćan i bitan. Ako nismo ljudi radosti, to znači da smo zatvorili vrata Bogu. Braćo i sestre, Krist uskoro dolazi. Dočekajmo ga s upaljenim svjetiljkama raskajanog srca koje želi postati hram svemogućega Boga. Budimo svjedoci Svjetla, živimo radost susreta s Gospodinom već sada, kako bismo se jednom mogli radovati u zboru onih koji već uživaju njegovu slavu.

Nedjeljna duhovna misao – 2. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 40, 1-5.9-11; Ps 85, 9ab-14; 2Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8

U antička vremena nisu postojali putevi u današnjem smislu, popločeni i asfaltirani, uređeni i pogodni za promet ili hodanje. Bile su to tek utabane staze kroz prirodu, najkraće poveznice između pojedinih mjesta. Stoga kad bi u neko mjesto dolazila neka posebna osoba, naročito vladar, bilo je potrebno urediti taj put da ta osoba može nesmetano prolaziti. Ulagao se veliki trud da bi se izravnalo neravno, očistilo put od svega onoga što bi moglo ostaviti loš dojam na osobu koja dolazi. Ovim činom željelo se iskazati počast toj osobi i izreći koliki značaj ima u narodu. Na takav čin poziva nas prorok Izaija kao i današnje evanđelje koje donosi početak Markovog zapisa Isusovog života. Pozvani smo, poput Ivana, pripraviti put Gospodinu i poravnati mu staze. Trebamo sniziti brda oholosti, sebičnosti, srditosti, nestrpljivosti, škrtosti, lijenosti i mlakosti. S druge strane, trebamo uzdići doline ljubavi, vjere, nade, dobrohotnosti, marljivosti, poštovanja prema Bogu i bližnjemu. Potrebno je da i sami odemo u pustinju, koja je mjesto povlačenja, gdje nas nitko i ništa ne ometa. To je mjesto osame gdje je moguće čuti glas koji inače zbog vreve života ne čujemo.

Nismo sami u pustinji: tamo nas čeka Isus koji je i sam prošao njezinu kušnju i nadvladao ju za nas, da bi nam postala mjesto utočišta. To nije mjesto bijega, već mjesto skupljanja snage da se nosimo sa teretima svakodnevice. Naša je svakodnevna molitva upravljena prema tome da dođe konac svijeta, jer zaziv "dođi kraljevstvo tvoje" ne znači ništa drugo do li to da se Gospodin vrati u slavi i uspostavi svoje kraljevstvo u kojemu više neće biti grijeha, prolaznosti i promjenjivosti, već radost koja proizlazi i toga što je Bog Svevladar. Taj dan nije za nas vjernike prijetnja niti dan strašne sudbe, već ispunjenje Božjega obećanja, koji je vjeran onome što kaže. Ukoliko nas ipak pomisao na sud dovodi do paničnog straha, propisujem vam temeljitu i iskrenu svetu ispovijed kao medikament za smirenje duše. Bog nas u svojoj ljubavi i milosrđu ne sili na ništa, ali nam preporuča kako živjeti da ne promašimo svrhu svoga postojanja, a ta je biti s Bogom. Iskoristimo ovo došašće, jer Gospodin je blizu. Braćo i sestre, pripravimo put Gospodinu da se proslavi u našem životu.

Nedjeljna duhovna misao – 1. nedjelja došašća

NEDJELJNA ČITANJA

Otk 14, 14-19; Ps 96, 10-13; Lk 21, 5-11

Advent ili došašće, liturgijsko vrijeme koje započinje današnjom nedjeljom, u prvom je redu spomen na vrijeme od trenutka pada prvih ljudi pa do Isusovog dolaska, vrijeme čežnje za onim koji će premostiti nepremostivu prepreku i dovesti čovjeka ponovno Bogu. Stoga je advent prije svega priprava za Božić, za slavlje Isusovog rođenja, za trenutak kada je na poseban način nebo dotaknulo zemlju. Druga dimenzija adventa govori nam o našem stanju iščekivanja susreta s Kristom koji iznenada dolazi suditi nebo i zemlju te uspostaviti puninu kraljevstva Božjega. Advent je dolazak onoga kojega iščekujemo, pa je nužno da ga i dočekamo spremni, kako ne bismo poput Izraelaca propustili vrijeme svoga pohođenja. Isus kuca na vrata našega srca, želi ući, ali ne na silu, nego samo ako ga mi pustimo u naš život. Žalosno je što svi slave Božić, a da se rijetki sjete slavljenika, Isusa Krista, čiji rođendan tada slavimo.

Jednako je i s adventom: mnogi ga slave, a rijetki su koji istinski i spremno iščekuju susret s Bogom koji dolazi u nenajavljeni čas. Dragi vjernici, advent nas stavlja u poziciju novog početka, novog ciklusa življenja otajstva Krista. Iako nije korizmeno vrijeme, smijemo i sada donijeti odluke za poboljšanje, odlučiti se odreći svega što nas od Krista udaljuje i prionuti uz njega kao onoga koji jedini može zadovoljiti naše težnje, jer nemirno je naše srce dok se ne umiri u Bogu. Bdijmo i molimo, budimo budni u čekanju Spasitelja da nas kada dođe pronađe budne, tj. spremne da se susretnemo s njime. Molimo Gospodina da nam podari svoj mir, da nas učini korisnim oruđima svoga kraljevstva, kako bismo i sami jednom postali dionici njegove slave.

Nedjeljna duhovna misao – 34. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 34, 11-12.15-17; Ps 23, 1-3.5-6; 1Kor 15, 20-26.28; Mt 25, 31-46

Današnjom nedjeljom završava liturgijska godina koja počinje došašćem. Liturgijska nam godina omogućuje itinerarij od vremena iščekivanja obećanog Mesije pa sve do njegovog drugog dolaska i uspostave kraljevstva Božjega. Tema posljednjega suda česta je u ovim vremenima, a želi u čovjeku pobuditi potrebnu trezvenost da uvijek bude pripravan na susret s Gospodinom. Isus Krist dolazi kao sudac. Sud okuplja sve ljude, bez obzira na naciju, rasu i vjeru. Tu Gospodin razlučuje dobre od zlih te jedne poziva u svoju slavu, a druge odbacuje. Zanimljivo je čuti kako kriterij suda nije vjerska pripadnost. Krist Kralj, kao pravedni Sudac neće nas pitati koliko smo krunica izmolili, na koliko smo misa bili, u kolika smo svetišta hodočastili, u koje smo sve katoličke udruge i molitvene zajednice bili uključeni. Čak nas neće pitati jesmo li bili laici, redovnici, svećenici, biskupi, papa. Nije mu bitno ni tko su nam roditelji, koji nam je akademski gradus niti reputacija među ljudima. Jedino na što je sudac gledao bio je odnos prema čovjeku.

On neće pitati kako je netko danas potrebit kruha svagdanjega, nego jesmo li mu dali jesti. Neće pitati kako se netko doveo u stanje da nema što za odjenuti, nego jesmo li ga mi odjenuli. Postaviti će nam pitanje jesmo li pohodili bolesnika i zatvorenika. Bog će nas pitati jesmo li dali milosrđe koje smo primili, jesmo li bližnjima bili bližnji. Djelotvorna ljubav prema bližnjemu - to je kriterij suda Božjega. Današnje je evanđelje jasno: čovjek je naš put do Boga. Koliko se približimo čovjeku, toliko se približavamo i Bogu. Bog nam daje prigodu da se obraćamo i da živimo obraćeni do posljednjeg dana i daha, te je stoga ne propustimo. Živimo sada vjerno Kristu, kralju, pastiru i sucu, jer kada dođe u slavi samo će očitovati ono što smo bili i što smo u srcu nosili i krili. Trudimo se živjeti tako da nas Krist Isus uvede u puninu života vječnoga.

Nedjeljna duhovna misao – 33. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izr 31, 10-13.19-20.30-31; Ps 128, 1-5; 1Sol 5, 1-6; Mt 25, 14-30

Bog u svojoj ekonomiji ljubavi i kad daje prema sposobnostima i zaslugama, uvijek daje prekomjerno, o čemu govori i današnja prispodoba. Bog poznaje sposobnosti pojedinca i povjerava mu onoliko koliko može nositi. Dok su prva dvojica riskirala, treći je igrao „ziheraški“. Nakon dugo vremena, iznenada dolazi gospodar tražiti račun. Prva dvojica su udvostručila dobiveno te su dobili pohvalu od gospodara i bili pripušteni da participiraju u svemu što on posjeduje. Kod trećega imamo tipičan primjer ispričavanja zbog nerada i lijenosti. On zasniva svoju sliku o gospodaru na znanju, ali pogrešnom znanju, jer vidimo kako od prethodne dvojice nije tražio da mu vrate što im je dao, već je htio vidjeti što su učinili s povjerenim. Strah prema Bogu može biti opasan za ljude koji se boje bilo što učiniti da ne bi u čemu pogriješili i tako bili kažnjeni od Boga.

Zbog lažne slike i nemara sluga je nazvan zlim i lijenim, čime gospodar negira sliku koju ima o njemu. Strah od pogreške ga je paralizirao, nije znao što će s tolikim bogatstvom koje je za njega postalo teret, problem i agonija, pa je njegov dio povjeren onome koji ima najviše. Tako je ovaj zli sluga kažnjen ne zato jer je učinio zlo, nego zato što nije učinio ništa. Tamo gdje je protjeran plač je i škrgut zubi, a to je izraz kojim se želi oslikati potpuni očaj zbog neuspjeha vlastitog postojanja. Koliko god mi bili slabi, nestalni i grešni, naše veliko blago pred Gospodinom bit će sva ona velika i mala dobra djela učinjena s ljubavlju. Neka takvih umnažanja talenata bude u izobilju kako bi svatko od nas na koncu života čuo riječi: "Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!"

Nedjeljna duhovna misao – 31. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Mudr 6, 12-16; Ps 63, 2-8; 1Sol 4, 13-18; Mt 25, 1-13

Današnja riječ Božja stavlja pred nas pojam mudrosti. Ona je duboko znanje, uvid u stvarnost, dobro rasuđivanje, princip koji uvijek vodi k istinu i dobru. U Bibliji mudrost je prvenstveno karakteristika Boga, a spominje se kao dar onima koji su otvoreni za Božju ljubav. Tu tematiku obrađuje i prispodoba o mudrim i ludim djevicama. Znamo da se pod djevičanstvom misli na netaknutu ljubav koja se čuva za posebnu osobu. Tu je svih deset djevojaka u istoj poziciji. Razlika je u tome što mudre znaju svrhu svog postojanja, a lude promašuju život. Broj djevica je 10, a on označava puninu, sveukupnost. Djevice su tako simbol čitavog čovječanstva koje iščekuje Kristov dolazak. U Bibliji je mudar onaj koji vjeruje, a luđak je onaj koji ne računa na Boga već se usredotočuje na ovozemaljsko. Biti mudar znači biti uvijek spreman na susret s Gospodinom koji dolazi u nenadani čas. Ne možemo posuditi dio tuđega života, njegova dijela i zasluge da prikažemo pod svoje. Lude djevice pokušavaju nadoknaditi ono za što su imale vremena koje su koristile na nešto drugo kalkulirajući s time kako im ulje neće trebati kroz dan, ali nisu shvatile da imaju premalo ulja za noć.

A noć je simbol nesigurnosti koju rastjerujemo svojim svjetiljkama, svojim životom koji se temelji na povjerenju u Boga. Uvijek stvari odlažemo za kasnije, a vrijeme ide u nepovrat i svaki je trenutak jedinstvena i neponovljiva prilika koju često propuštamo. Hiteći po ulje, lude djevice su zakasnile, izgubivši tako i vrijeme i Zaručnika. Poznato nam je da ono što posebno volimo dobiva naše posebno vrijeme. A koliko to vremena u našem danu i životu dobiva Bog? U odnosu na neke druge stvari, gotovo ništa. Razmislimo stoga s čime ćemo stati pred Gospodina, ima li u našim svjetiljkama ulja, ili će i nama Isus morati reći da nas ne poznaje, jer nismo vršili volju Oca nebeskoga. Budimo ljubitelji mudrosti, te živimo tako preostale dane svoga života da u dan koji nam je nepoznat, ali je siguran, možemo spremno izići ususret Gospodinu i ući s njime na svadbenu gozbu njegove ljubavi.

Nedjeljna duhovna misao – Svi sveti

NEDJELJNA ČITANJA

Otk 7, 2-4.9-14; Ps 24, 1-6; 1Iv 3, 1-3; Mt 5, 1-12a

Na pitanje što želimo biti, svatko od nas je spreman dati odgovor, počevši od odgovora koji više općenito govore o životu kao što su misli da svatko od nas želi biti dobar čovjek, sretan čovjek, voljen čovjek, pa do onog konkretnog da želi biti učitelj, liječnik, pravnik, policajac, trgovac, glazbenik itd. To je dobro i normalno. Ipak, jedno nam nedostaje, a to je da postanemo sveti jer smo od Isusa svi imperativno pozvani na svetost. Ona je upisana u nas već kod stvaranja, jer smo stvoreni od Boga i na njegovu sliku. Samo je pitanje želimo li ju ostvariti do kraja. Da to nije lako s obzirom na zahtjeve kršćanskog života, to je svima jasno, ali da je moguće govori nam svakodnevica koja pred nas stavlja barem jedan sveti lik u kojem možemo vidjeti poticaj da nasljedujemo Krista, dok nam svetkovina Svih svetih donosi sve one koji su ostvarili svrhu svoga postojanja. Ovom svetkovinom ne slavimo samo one koji su proglašeni svetima kroz javne crkvene ceremonije, već i one čiji su životi bili samozatajni, ali uvijek Bogu posvećeni, pa se sigurno u tom društvu nalaze i naši preci i poznati nam i dragi ljudi koji su svetost živjeli u svakodnevici, a sada uživaju u onome koji je izvor svake svetosti.

Polazišna točka za poticaj na svetost je Prva Ivanova poslanica gdje on konstatira da se Božja djeca zovemo i da to jesmo. Ističe kako to nije samo naziv već smo u svojoj naravi Božji, od njega jesmo i njemu pripadamo, nosimo njegov genetski kod u duhovnom smislu. Ako smo djeca Božja, to se mora onda i očitovati. Kao što se po crtama lica, karakteru i mnogim drugim stvarima može nazrijeti tko su nam naravni roditelji, onda se po našim riječima, djelima i općenito načinu života mora jasno očitovati da smo djeca Božja. Nemojmo svetost ostavljati za sutra, za starost, živeći ju sada tek djelomično. Svoju svetost u punini živimo već danas! Krist nas treba, jer samo preko nas može doći do mnogih koji su izgubili svjetlo i krenuli putevima tame zavaravajući se prolaznom ljepotom ovoga svijeta pri čemu propuštaju istinsku ljepotu života sa živim Bogom. Susreli smo uskrsloga Krista koji je živ te po primjeru Marije Magdalene imamo zadatak tu radost prenijeti drugima u svoje škole, fakultete, radna mjesta, obitelji, susrete na kavama, sportska natjecanja, ma gdje god da jesmo jer i tada smo kršćani, i tada smo Kristovi, a to se mora vidjeti! Svetost nisu velika čuda, već činiti male stvari s velikom ljubavlju, živjeti svoju svakodnevicu Bogu na slavu, a ljudima na korist. Tko u tome ustraje do kraja, taj će se spasiti. Daj Božje da svi mi zadobijemo tu milost te i sami postignemo vječnost u društvu svetih.

Nedjeljna duhovna misao – 30. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 22, 20-26; Ps 18, 2-4.47.51ab; 1Sol 1, 5c-10; Mt 22, 34-40

Nakon rasprave koju je vodio sa saducejima vezano uz uskrsnuće, Isus danas daje odgovor o najvećoj zapovijedi. Tim je pitanjem bio iskušavan od strane farizejskog zakonoznanca jer su rabini sve propise Zakona smatrali jednako važnim, a tih je zapovijedi i zabrana bilo čak 613. Tko se držao istinskim vjernikom morao je sve ovo jednako obdržavati. Isusov odgovor kreće od prve zapovijedi Zakona koja ističe ljubav prema Bogu. To je zapravo molitva koju svaki pravovjerni Židov svakodnevno moli prisjećajući se kako je Bog jedan te ga je pozvan ljubiti svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Bog je spasitelj ljudi te mu čovjek treba biti u potpunosti vjeran i na taj dar mu zahvaljivati svojim životom. Nakon te zapovijedi koja se odnosi na Boga, Isus uzima još jednu zapovijed koja je slična ovoj, dok se u nekim evanđeljima spominje kao ovoj jednaka, a ta je poziv na ljubav prema bližnjemu kao samome sebi.

Ove dvije zapovijedi su srce Zakona i sve ostale zapovijedi zapravo ih samo tumače. Važno je zapaziti kako su ove dvije zapovijedi cjelina te ih nije moguće razdvojiti. To znači da ne mogu ljubiti Boga bez da ljubim bližnjega. A bližnji nije samo onaj s kime živim, onaj tko mi odgovara, već svaki čovjek koji postaje djelom mog životnog puta, prihvaćao ga zbog njegovih osobina ili ne. Bog svakog ljubi i sve prihvaća pa se i naša ljubav prema njemu pokazuje kroz ljubav i prihvaćanje čovjeka do sebe. Bližnjemu ljubav iskazujemo onda kada ga ne zanemarujemo, kada mu pomažemo oko ovozemaljskog života, ali najviše onda kada se brinemo za njegovo spasenje te ga privodimo na taj put. Ovo je kriterij prema kojem svatko od nas može provjeriti ljubi li Boga i bližnjega, tj. vrši li Božje zapovijedi u potpunosti. Neka nam Gospodin svojom ljubavlju pomogne da ga ljubimo ljubeći bližnjega njegovom ljubavlju kako bismo povezani tom bogoslovnom krepošću jednom postigli vječnost s onim koji je izvor ljubavi.

Nedjeljna duhovna misao – 29. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 45, 1.4-6; Ps 96, 1.3-5.7-10a.10c; 1Sol 1, 1-5b; Mt 22, 15-21

U Isusovo vrijeme bilo je mnogo religiozno-političkih pokreta i sljedbi u Izraelu, a današnje nam evanđelje spominje dvije: farizeje i herodovce. Farizeji su bili veliki protivnici okupatorskog Rimskog Carstva te su iščekivali dolazak Mesije koji će ih osloboditi te vlasti. S druge strane, tu su herodovci koji podržavaju okupatorsku vlast u Izraelu. Te dvije stranke, rekli bismo ljevica i desnica, dolaze k Isusu da ga u zloj namjeri iskušaju. Najgore od svega je to što su to činili oni koji su bili u službi Boga, koji su se smatrali vjernicima. Traže od Isusa odgovor na pitanje smije li se caru plaćati porez. Što god odgovori, Isus pada na ovome testu. Ako kaže da se porez ne smije plaćati, postati će neprijatelj Carstva koje će ga brzo procesuirati i ubiti, a time će se prikloniti farizejima. Ukoliko pak odgovori da se porez treba plaćati, postat će neprijatelj svog naroda i prikloniti se onom mentalitetu kojeg su gajili herodovci. Isus diskusiju zaključuje vrlo jednostavnim zaključkom: Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje. Ovom se izjavom Isus ne priklanja niti jednoj strani već posvješćuje dvije dimenzije ljudskog života: naravnu i nadnaravnu.

Isus ne zanemaruje ovozemaljski život i njegove blagodati, jer život u cjelini jest Božji dar. No, materijalno nas ne smije udaljavati od Boga, materija nije prokleta jer je Božja kreacija, ali nas vodi k propasti ako nam postane božanstvom. Isus govori kako caru pripada porez, ali ne i kult, koji jedino pripada Bogu, koji je jedini kome trebamo služiti. Ukoliko se pogleda u grčki izvornik ovoga teksta, onda bi se glagol apódote trebalo prevesti sa njegovim pravim smislom, a to je "vratiti". Isus tako poziva narod da vrati caru ono što sadrži njegov lik, a Bogu ono što sadrži njegov lik. Caru je tako potrebno vratiti novac, a Bogu čitavog sebe, jer stvoreni smo na njegovu sliku i priliku, hram smo Duha Svetoga, Krist je prisutan u nama, željena smo djeca Oca nebeskoga, te smo tako zaogrnuti čitavim Trojstvom u čije smo ime i kršteni. Njemu pripadamo, jer je u nas upisao svoj lik, sposobnost da shvatimo od koga smo i za što stvoreni. Živeći ovozemaljsku stvarnost imajmo uvijek na umu da smo stvoreni za nebo.

Nedjeljna duhovna misao – 28. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 25, 6-10a; Ps 23, 1-6; Fil 4, 12-14.19-20; Mt 22, 1-14

Isus progovara o kraljevstvu Božjem koristeći se slikom svadbene gozbe koju je otac priredio sinu poslavši sluge da pozovu uzvanike. No, uzvanici odbijaju poziv, te svatko stavlja na prvo mjesto nešto svoje. Ovdje se slikovito govori o tome kako je Izraelski narod na poseban način dobio poziv, ali ga je odbio. Kralj potom šalje sluge da pozovu koga god gdje zateknu. Ne postoji nikakav uvjet, štoviše, Matej naznačuje kako su pozvani i zli i dobri. Ponuda vrijedi za cijeli ljudski rod. Kada su se svi okupili, opazi kralj jednoga koji nema adekvatno ruho za ovu gozbu. Iako je tu nedostojan, kralj mu se obraća sa "prijatelju", čime se ističe kako nije njegova krivnja za posljedice koje ovaj snosi, a to je izbacivanje sa slavlja. Predbacuje mu što je svojom besramnošću i nečistom haljinom onečistio svečanu gozbu. Svadbene haljine označavaju Gospodnje zapovijedi i djela koja se učine po zakonu i evanđelju. To je odjeća novog čovjeka koji je dostojan biti sudionik Božjih otajstava. Stoga je mnogo zvanih, ali malo odabranih za gozbu. To ne znači da je Bog selektor, već čovjek pojedinac svojim načinom života.

Svatko sam sebe stavlja u poziciju nebesnika ili otpadnika. Gozba je simbol radosti i slavlja, a Bog je sve pozvao na tu gozbu na kojoj se hranimo neprolaznom riječju Božjom i presvetim tajnama Tijela i Krvi Kristove. Nema toga što nam Bog Otac u Sinu Isusu nije darovao. Na nama je samo da prihvatimo poziv. No, i mi imamo često važnijeg posla kojim se izmotavamo za nedolazak, jer smo božanstvom proglasili same sebe i naše su zapovijedi mjerilo kako ćemo živjeti. Bog nas poziva za svoje sustolnike, da podijeli s nama sve što ima, a mi to odbijamo. Svi smo već otkupljeni i spašeni, vrata raja su nam svima širom tvorena. Pitanje je samo želimo li uči. Ne moramo riječima odgovoriti na taj upit: odgovor se očituje načinom života. Ne očekuje nas radost samo u onostranosti, jer već se sada trebamo radovati što smo Božji, što smo sustolnici Kristove gozbe u kojoj nam se daje. Braćo i sestre, blago nama, ta pozvani smo na svadbenu gozbu Kristovu. Daj Bože da budemo dostojni prisustvovati joj i u vječnosti.

Nedjeljna duhovna misao – 27. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 5, 1-7: Ps 80, 9.12-16.19-20; Fil 4, 6-9; Mt 21, 33-43

Vinogradar u današnjoj prispodobi je Bog koji je svoju istinu povjerio izabranom narodu i očekivao da urodi plodom. Slao im je proroke da ih po njima učvrsti na pravome putu, ali oni su ih poubijali. Na koncu, nisu prepoznali vrijeme svojega pohođenja te su ubili i njegova sina, Isusa Krista. Božji vinograd tj. punina Božje istine povjerena je drugima, kršćanima, koji su pozvani donositi rod. Svatko od nas trs je Božji, a svi činimo njegov vinograd. Bog se brine oko nas da bismo živjeli kao njegova djeca i da bismo donosili kvalitetan rod za širenje Božjega kraljevstva. Ali često i mi rodimo vinjagom, često bivamo izrod i ne donosimo ono što Bog od nas traži. Bog nam je sve dao, a zašto mu mi nismo u stanju dati niti ono malo što od nas traži? Nismo li svi na svoj način vinogradari ubojice, kada u pojedinim situacijama griješeći ubijamo proročke riječi, pa i samoga Isusa odbacujući tako njegovu istinu? Zar i nama ne smetaju proročke i Isusove riječi koje nas ponekad žele izvaditi iz našeg komoditeta i uljuljanosti u ovo svjetske užitke? Zar se i u našem srcu ponekad ne pojavi misao: Treba ga smaknuti, jer nas ometa u tome da živimo bezbrižno, da nam ne moralizira preko Crkve i njezinih službenika?

Nerijetko se Božja riječ čini vrlo teškom jer zadire u naš privatni život i pokušava u nama načiniti neke promjene. Više bi nam odgovarala neka riječ koja se može prilagoditi nama, koju ćemo si protumačiti kako nama odgovara, a nerijetko mnogi tako i čine s Božjom riječi. Evanđelje nam danas jasno govori: nitko nije nezamjenjiv. Svatko od nas ima svoju misiju u ovome svijetu. Ako ju ne ostvarimo, Bog će je izvršiti po nekom drugom. Bog nas preko svoje riječi želi potaknuti na mudrost, da doista razumijemo, shvatimo i prihvatimo stvarnost da smo ljubljena i željena djeca Božja, te na zahvalnost da nastojimo živjeti u skladu s tim Božjim odabranjem. Neka nam uvijek na pameti bude poznata rečenica pape Leona Velikoga: "Kršćanine, spoznaj svoje dostojanstvo!" Dao Bog da svaki od nas spozna i prihvati da nam je Bog ljubljeni otac koji nam daruje najvrjednije što ima – svojega Sina - te da mu onda cijelim svojim životom budemo na hvalu i slavu, sada i u vječnosti.

Nedjeljna duhovna misao – 26. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 18, 25-28; Ps 25, 4b-6.7b-9; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32

Jedan židovski rabin je rekao: “Najveća čovjekova krivnja nisu grijesi koje je počinio – najveća je čovjekova krivnja u tome što se u svakom trenutku može obratiti, a to ne čini.” To je razlika između grešnika koji to spoznaju te se obrate od zloga puta svoga, i samo prozvanih svetaca koji ne shvaćaju svoje grešnosti te promašuju pravi put. Bog nas opominje da ne obavljamo njegov posao prosuđivanja tuđe pravednosti, već da se bavimo svojim životom i prepoznajemo kako i naši putevi nisu pravedni. Potrebno je da vidim gdje sam pogriješio, gdje je bio moj doprinos vlastitoj i tuđoj nevolji. Možda ne uviđam da nisam drugima Šimun Cirenac koji pomaže nositi križ već sam drugima križ. Zar stvarno mogu misliti da sam besprijekoran i korektan, a da su svi oko mene zli? Bog nije zlopamtilo, on zaboravlja prošlost, jer ju ne možemo mijenjati. Bitno je kako živimo sada, važno je da li se u ovom trenutku borim protiv zla i uz Božju pomoć činim dobro. Nema takvog grijeha koji Bog ne bi htio oprostiti, niti ima takvog obraćenog grešnika kojega Bog ne bi htio prihvatiti kao svoje ljubljeno dijete.

Stoga se trebamo radovati obraćenju grešnika i pomoći mu da se ugradi u Kristovu Crkvu, a ne suditi njegovu prošlost za koju se pokajao, a koju mu je Bog oprostio, time i zaboravio. Trebamo biti iskreni i reći kako često bivamo kao onaj umiljati sin koji kaže što drugi želi čuti, koji obećava, a ne izvrši obećano. Koliko puta smo samo u ispovijedi obećali da ćemo se popraviti i da nećemo više griješiti? A onda čim naiđe prva prilika, vratimo se na staro. A takvih primjera ima u nedogled. Često smo snažni i odvažni na jeziku, a nikakvi u izvršavanju obećanog. Nije dovoljno biti kršten za spasenje, već je potrebno tako i živjeti. Obratimo se od zlog puta kojim nerijetko hodimo te ugledajući se u Isusa, ali i svece, izvršimo volju Očevu radeći u njegovu vinogradu za neraspadljivu nagradu u nebeskom kraljevstvu. Braćo i sestre, obratimo se i vjerujmo evanđelju!

Nedjeljna duhovna misao – 25. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 55, 6-9; Ps 145, 2-3.8-9.17-18; Fil 1, 20c-24.27a; Mt 20, 1-16a

Ponekad se čini da je Bog nepravedan, što ne nagrađuje samo dobre, a zle kažnjava dok bi vrhunac nepravde bila današnja prispodoba gdje i onaj koji radi od jutra kao i onaj koji je radio tek nekoliko trenutaka dobivaju istu plaću. Gospodar sam izlazi u potragu za radnicima te im povjerava posao koji mogu obaviti za poštenu plaću. Čuli smo da u nekoliko navrata izlazi tražiti radnike koji su besposleni da bi im dao posao. U ono vrijeme biti bez posla znači biti bez hrane, pa se tako zapravo gospodar brine za život svih radnika. To ide do te mjere da i gotovo na koncu radnog dana odlazi tražiti radnike da bi im omogućio barem nešto da prežive taj dan. Gospodar je postigao cilj, a to je da unatoč tome što nema previše posla nema niti besposlenog sluge, a samim time niti gladnih. Sigurno su oni koji su radili od jutra bili sretni što im je došla pomoć pa je obim posla bio manji.

Konačno, došlo je i vrijeme podjele plaće. Oni koji su radili sat vremena dobili su čitavu dnevnicu, tj. denar, što se ne može smatrati plaćom već darom, jer ju nisu zaslužili. Oni koji su radili od jutra nadali su se većoj nagradi, ali i oni su, na vlastito čuđenje i zaprepaštenje, dobili tek denar. Gospodar poštuje dogovor, ali i pokazuje svoju ljubav i milosrđe. Ovo je slika Oca nebeskoga koji nije okrutan već darežljiv dajući ljudima ne što zaslužuju već što im treba, jer njegova ljubav nije nagrada već dar. Tko se ne slaže s tim načelom, to čini zato što je zao, što ga ne vodi ljubav već zavist, škrtost, vlastiti interesi. Može nam se činiti ovo nepravdom, ali ni sami ne zaslužujemo što nam Bog daje već je sve što imamo i jesmo dar njegove neizmjerne ljubavi. Stoga se radujmo daru koji primamo i kojim Bog druge dariva te i sami budimo oni koji druge daruju da bismo jednom primili dar vječnosti s Bogom.

Nedjeljna duhovna misao – 24. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Sir 27, 33–28, 7; Ps 103, 1-4.8.10-12; Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35

Petar u današnjem evanđelju pita Isusa treba li oprostiti sedam puta. Ovdje se radi o simbolici, a ne točnom broju, jer se time želi reći da treba oprostiti puno puta, ali ima svoju konačnost. Petar je spreman oprostiti puno i često, ali ne sve i uvijek. Isus mu odgovara kako ne treba oprostiti sedam puta već sedamdeset puta sedam. Ni ova izjava nema intenciju govoriti o točnom broju već o tome kako smo pozvani oprostiti uvijek i sve što nam je naneseno kao nepravda. Isusova prispodoba koja slijedi govori o tome kako to oprašta Bog, a kako čovjek. Spominje se kraljev službenik koji je kralju dugovao 10 000 talenata, što je svota koja se nije mogla naći u cijelom Izraelu. Dug je bio toliko velik da ga je bilo nemoguće isplatiti ni kad bi se prodalo imanje tog čovjeka zajedno s njegovom obitelji kao robljem. Mogao ga je kralj zatvoriti i od obitelji napraviti prosjake, jer je otac privređivao za obitelj. Mogao mu je otpustiti dio duga tako da mu barem malo olakša podmiriti tu situaciju. Ali da bi mu oprostio čitav dug, tome se nije nadao. A upravo se to dogodilo. Radost toga čovjeka nismo u mogućnosti niti zamisliti. Idući kući navijestiti radosnu vijest da mu je sve oprošteno, taj isti kraljev dužnosnik nailazi na čovjeka koji njemu duguje sto denara.

Poznato je kako je denar bio dnevnica, pa bi se reklo da je dug toga čovjeka iznosio po prilici tri i pol mjesečne plaće. To je iznos koji je moguće vratiti, za razliku od prijašnjeg slučaja. Ovaj čovjek sada moli za sebe milost da dobije još na vremenu kako bi mu mogao vratiti sav dug. Čovjek koji je zadobio milosrđe nije ga pokazao drugome već ga je počeo fizički zlostavljati i zatvorio ga u tamnicu dok mu ne otplati dug. Kada je ta vijest došla do kralja, on više ne ostaje pri svojoj prvotnoj odluci već zatvara slugu dok mu ne vrati dug koji je nemoguće vratiti. Nije kralj gledao njegove grijehe već se užasavao nad činjenicom da je u velikoj mjeri iskusio ljubav, ali nije ni trunke bio spreman dati je drugome. Nema toga grijeha koji Bog ne bi oprostio, nema takvog zločinca kojega Bog ne bi uzeo za svoje dijete, nema tolikoga grešnika kojemu Bog ne bi htio iskazati svoje milosrđe i sve to pod jednim jedinim uvjetom: onaj koji želi Božje oproštenje i Božje milosrđe, treba takvo oproštenje i milosrđe iskazivati svojim bližnjima. Nije to uvijek lako i traži veliki napor i žrtvu, ali donosi mir i spasenje. Braćo i sestre, oprostimo i bit će nam oprošteno.

Nedjeljna duhovna misao – 23. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 33, 7-9; Ps 95, 1-2.6-9; Rim 13, 8-10; Mt 18, 15-20

Isus nas u evanđelju poučava što nam je obveza činiti ako naš bližnji pogriješi. Važno je zapaziti kako Isus kaže: „Pogriješi li brat tvoj...“ Ne radi se o bilo kome, nego o mome bratu. Tu se ne misli na krvno srodstvo, već na kršćansko poimanje bratstva gdje svakog čovjeka promatramo kao brata. Ako ne mogu mirno gledati da moj brat po krvi srlja u propast, kako onda mogu mirne duše gledati da to čini moj prijatelj, susjed, kolega s posla ili faksa? Kako bih postupio s rođenim bratom, tako sam pozvan postupiti i sa svakim čovjekom, nikada ne gledajući vlastiti interes već samo dobro drugoga. Ponekad smo skloni lažnoj toleranciji, pa ne imenujemo stvari pravim imenom, ne proglašavamo ih onim što jesu jer se ne želimo drugome zamjeriti. Potrebno je stoga da se trgnemo te opominjemo braću onako kako to Isus traži od nas. Poziva nas da osobu ponajprije bratski opomenemo nasamo. Ukoliko nas ne posluša, valja pozvati svjedoke, ljude s nama sličnim iskustvom, ne kako bi bili sudci, već svjedoci za Boga.

Ako ni to ne posluša, treba ga dovesti crkvenom autoritetu koji ima zadaću poučavati i pasti povjereno mu stado Božje. Ako i to ignorira, Isus kaže neka nam taj čovjek postane kao poganin i carinik. To ne znači da te osobe trebamo odbaciti, već da im trebamo opet iznova navijestiti radosnu vijest spasenja. Nije najvažnije obznaniti tuđi grijeh nego potaknuti grešnika da se okrene k Bogu, ali isto tako budimo neporočni i ne popuštajmo pred navalama onih koji bi htjeli da pitanje grijeha pripustimo svakoj pojedinačnoj savjesti, kad znamo da nam je Bog kao vrhovno mjerilo objavio istinu o dobru i zlu u ljudskom životu. Poštujmo dostojanstvo osobe, pa time i svakog grešnika, ali pomozimo svakome da nauči poštivati sama sebe time što će u svjetlu Božje ljubavi i milosrđa sagledati sebe, svoj grijeh i propuste, te se opredijeliti za obraćenje. Pozvani smo drugima biti ne teret nego lijek i put prema Bogu. A da možemo to i ostvariti, budimo postojani u zajedničkoj molitvi kako bi Krist vazda bio s nama te nam uslišio i molbu kojom ga molimo da nam bude milosrdan i da nas sve spasi.

Nedjeljna duhovna misao – 22. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 20, 7-9; Ps 63, 2-6.8-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27

U današnjem evanđelju Isus nam daje uputu što nam je činiti da bismo ga istinski slijedili: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom" U ovoj jednoj rečenici sadržana su četiri stupnja nasljedovanja Isusa. Prvi je htjeti ići za Isusom. Bog ne djeluje na silu, ne prisiljava nikoga da bude vjernik, već daje slobodu da se u toj slobodi opredijelimo za njega. Uvjet je htjeti ići za Isusom, tj. poniziti se i dati se voditi. Kada to odlučimo, slijedi drugi, možda i najteži korak, a to je odreći se samoga sebe. To ne znači odreći se vlastitog postojanja nego odreći se misli i željâ za ambicijama, uspjehom, vladanjem. A tu smo svi slabi, mučimo se s time da budemo ponizni sluge, a ne željni vladanja nad drugima, da smo skromni, a ne oholi. Ovdje svakodnevno mnogo puta padamo, ali ne smijemo posustati, jer uza sve naše slabosti, Bog računa na nas. Kad uspijemo u tome, sljedeći je korak uzeti križ. Isus ovdje ne govori o smrti na križu već o putu osamljenosti i odbačenosti, putu napuštenosti od svih, putu muke sa samim sobom i ljudima oko sebe. Tek kada smo prihvatili protekla tri koraka, onda je četvrti korak ići za Isusom. Htjenje se realizira tek kada se odreknemo sebeljublja i uzmemo križ na sebe, da uzvratimo Bogu ljubav za ljubav.

Put prema vječnosti nije posut ružama, već trnjem; nije to široka staza, već uski put na kojemu često zastajemo i poželimo odustati; nije bajka, već ponekad poput napetog trilera i drame. Ali sve to ima smisla samo ukoliko hodamo za Isusom, ukoliko pratimo njegove stope, koračajući sigurno s onim koji je jedini Put k Ocu. Dolaze nam trenuci da poput Joba proklinjemo dan svog rođenja, da s Jeremijom jadikujemo što smo zavedeni od Boga, da poput Jone ne želimo ostvariti Božju volju. Sve je to sastavni dio života. Ali u ovim likovima trebamo gledati i uzore, jer shvaćaju da su pogriješili, jer uviđaju kako ih Bog nije napustio već im je u kušnjama i križevima bliži no ikad, te se prepuštaju ostvarenju njegove volje. I nama je kroz mnoge nevolje doći u Božju neposrednost. Trgnimo se iz uljuljanosti i lijenosti, uzmimo križ na se i pođimo za Isusom, kako bismo u dan kada dođe suditi nebo i zemlju mogli čuti njegove riječi: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta.“

Nedjeljna duhovna misao – 13. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

2Kr 4, 8-11.14-16a; Ps 89, 2-3.16-19; Rim 6, 3-4.8-11; Mt 10, 37-42

Slušajući današnje evanđelje mogli bismo se složiti s Isusovim suvremenicima koji su rekli da je njegova riječ tvrda besjeda. To je rezultiralo time što su ga mnogi u tom trenutku ostavili. Isusova besjeda je uvijek tvrda zato što ide protiv onog što je sebično i egocentrično te upućuje na ono što je bogocentrično. Isus nas ne želi udaljiti od obitelji već od bolesne navezanosti. Želi nas osloboditi. Oslobađa djecu od one krive poslušnosti i ovisnosti koja nerijetko priječi da čovjek raste te da se ostvari. Oslobađa roditelje od idolizacije vlastite djece, od čega više nego ikad boluje današnje društvo. Tko uspije stvari posložiti tako da Boga stavi na prvo mjesto u svome životu, tome će doista i sve ostalo biti na svome mjestu, a time će se onda formirati i ispravna ljubav prema bližnjima. To nužno za sobom povlači i nošenje križa koji je znak osude i sramote, koji može dovesti do gubitka ugleda, što je neznatno manja cijena od toga da se izgubi vječni život s Bogom.

Govoreći o gubljenju i pronalasku života Krist nam želi poručiti da tko misli samo na sebe taj nužno propada, dok onaj koji misli na druge ostvaruje sebe u potpunosti. Tko se radikalno odluči živjeti po Božjoj riječi taj je nerijetko osuđen na sramotu križa, ali ona nije sramota u Božjim očima već je proslava Boga. Stoga onaj koji živi za Krista biva njegova prisutnost, pa je njegovo prihvaćanje ili odbijanje, zapravo prihvaćanje ili odbijanje samog Krista. Pozvani smo biti učenici Kristovi. On nam je najbolji učitelj škole slobode i ljubavi koja ide do krajnjeg poniženja poradi našeg uzdignuća. Krista je vodila poslušnost i cjelovito predanje Ocu nebeskom čime se oslobodio od ropstva vlastitoga da bi bio slobodan za Boga. To smo i mi pozvani nasljedovati da se žrtvujući navezanosti oslobodimo za njega kako bi nas priznao svojima pred Ocem nebeskim i uveo nas u vječnost s Bogom.

Nedjeljna duhovna misao – 12. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Jr 20, 10-13; Ps 69, 8-10.14.17.33-35; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33

U današnjem evanđelju Isus nam daje ohrabrenje u našem djelovanju oko naviještanja evanđelja i širenja kraljevstva Božjega. Ove riječi zasigurno su pratile i mučenike koji se nisu bojali ovozemaljskih vlastodržaca već su ispred svega, pa čak i ispred vlastitog života, stavili Boga. Rezime današnjeg evanđelja mogao bi se sažeti u rečenici prvog pape, sv. Petra apostola, koji je u prvoj poslanici napisao: Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima. Ovo vrijedi i za nas danas, da je vrhovni autoritet kojem se trebamo priklanjati i čije zapovijedi trebamo vršiti Bog. Služiti Bogu ne bojeći se ljudi znači ići protiv struja koje su često vladajuće i sve pokušavaju okrenuti u smjeru koji s vjerom i Bogom nemaju veze. Primjeri toga su mnogobrojni. Dok moderni svijet proklamira pobačaj, eutanaziju ili pak homoseksualnost kao svojevrsne vrednote i prava, vjernik, kojem je doista na pameti ono što je Božje, a ne što je ljudsko, neće dopustiti da ga nosi ova pogubna struja već će se boriti za ono što je istina koju je Bog objavio. To nas može skupo koštati, kao što je istina i samog utjelovljenog Boga koštala smrti na križu.

Ali ni pod cijenu vlastitog života ne smijemo zanijekati istinu ili šutjeti o njoj. Isus je tu vrlo ozbiljan jer nam govori kako će se naše priznanje njegovim pred ljudima preslikati i na njegovo priznanje našim pred Ocem nebeskim. Drugim riječima, ako prešutimo svoju pripadnost Kristu, to nas može koštati vječnosti. Stvoreni smo da budemo pšenica, a ne pljeva, da hranimo ovaj svijet Božjom riječju, a ne da se uklopimo u parazitski način života. Doista, radi se o ozbiljnoj uputi jer će doći dan polaganja našeg računa i pokazati će se kako se isplatilo živjeti na način da se treba pokoravati Bogu, a ne svijetu jer ne možemo služiti dvojici gospodara. Kao kršćani nismo pozvani biti politički korektni već prije svega evanđeoski djelatni. A to ćemo postati u onom trenutku kada će nam jedino biti na pameti što Bog, a ne čovjek misli o nama. Tada ćemo doista postati ljudi u službi Krista kojih se on neće postidjeti i odreći već će nas privesti u svoje nebesko kraljevstvo.

Nedjeljna duhovna misao – 11. nedjelja kroz godinu

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 19, 2-6a; Ps 100, 2-3.5; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36–10, 8

Isus u današnjem evanđeoskom odlomku nastoji odgovoriti na potrebe svoga puka. Problem koji se pojavljuje je taj što nema pravih pastira koji bi bili na raspolaganju Bogu s nakanom da svoje poslanje vrše s Božjim autoritetom i na Božji način. Osim pastirskog problema, možebitan je i problem povjerenog naroda koji se ne da voditi već odnos s Bogom svode isključivo na privatni odnos, zanemarujući činjenicu da je Bog providio vjerodostojan način odnosa između sebe i svoga puka. Isus traži rješenje za potrebe puka i odgovor na njihovo potraživanje, jer je radnika malo, a žetva velika. Nije smisao i cilj poslati bilo koga u žetvu, jer se nekvalificiranim radnikom može napraviti više štete nego koristi. Zato je vrlo bitno da se moli od gospodara žetve da on svojim duhom nadahnjuje one koji će prihvaćati poslanje te ga revno i dosljedno vršiti. Isus šalje svoje učenike dajući im poslanje i ovlast da ga mogu ispuniti. Ne vrše ga oni svojom snagom, mudrošću i sposobnošću, već Božjom mudrošću i njegovim vodstvom.

Svaki pastir treba imati odlike koje imaju apostoli koje je izabrao Isus, a koji su primili vlast nad nečistim dusima, da ih izgone i da liječe svaku nemoć i bolest u narodu. A da bi u tome uspio, istinski se pastir treba odlikovati čistoćom duše kako bi drugima prenio čistoću Božju. To može samo onaj tko daje sebe očistiti i biti Bogu potpuno na raspolaganju. Jedino svećenik koji dopušta Kristu da mu bude uzor, učitelj i vodič, uspješno privodi duše Bogu sabirući ih u njegovu žitnicu. Ne preostaje nam drugo nego moliti gospodara žetve da pošalje kvalitetnih, Bogu ugodnih i odanih radnika u žetvu svoju kako bi ovaj svijet čistili od nečistih duhova i sveg zla koje čovjeka udaljava od njegovog cilja te kako bi Božji puk vodili putem spasenja.

Nedjeljna duhovna misao – Presveto Trojstvo

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 34, 4b-6.8-9; Otp. pj.: Dn 3, 52-56; 2Kor 13, 11-13; Iv 3, 16-18

U želji da odgovori na onaj unutarnji poziv koji mu je govorio o postojanju vrhovnog bića, čovjek je kroz povijest u mnogim fenomenima i prirodnim pojavama prepoznao djelovanje Boga, ali je u svojoj ograničenosti tom djelovanju ili pojavi pridružio božanske atribute. Bog uviđa čovjekovu nesposobnost da ga dohvati te se u svojoj ljubavi odlučuje sam objaviti čovjeku. On nam se u Starom zavjetu kroz riječi i djela objavljuje kao jedan i jedini. Bog nije dalek, kako se smatra u drugim religijama, već je bliz, razgovara s nama. On ne želi čovjeku priči samo riječju i djelom već i ljudskim tijelom, želi postati čovjekom da bi čovjeka pobožanstvenio. Taj se veliki misterij dogodio utjelovljenjem Sina Božjega u osobi Isusa iz Nazareta. Time što je Bog postao čovjekom, čovjek je uveden u Boga, pa se isti očituje kao jedan, ali u tri božanske osobe. To su Otac, Sin i Duh Sveti, jedan Bog u tri osobe koje su međusobno različite, ali su iste božanske biti. Koliko god bio pametan i mudar, koliko god bio sposoban osmisliti začuđujuća tehnološka dostignuća, čovjek ipak nije mogao izmisliti ovakvog Boga, jer dok svaki svoj produkt može objasniti, Bog i dalje ostaje otajstvo.

Upravo zato i možemo reći kako kršćanstvo nije religija tj. puki skup obreda, već vjera u kojoj se očituje jedina istina trinitarnog monoteizma. Činjenica je da ćemo puninu spoznaje najvećeg otajstva naše kršćanske vjere proniknut tek nakon smrti, koja upravo Božjim interventom ne biva konac već prelazak iz ograničenosti u neograničenost jer iz stvorenoga prelazimo u onog koji je jedini Nestvoren. Do tog trenutka ostaje nam vjerovati, tj. čvrsto držati istinitim ono što nam Bog po svojoj Riječi, po svome Sinu i po svojoj Crkvi govori o sebi. Kršćanski Bog nije deistički, udaljen, već posve bliz uvodeći nas u zajedništvo sa samim sobom. U tome je veličina današnje svetkovine, koja u sebi sadržava sva otajstva vjere, da nam Bog koji je u sebi zajedništvo otvara samoga sebe da postanemo dionici tog zajedništva, da postanemo članovi Božje obitelji. Neka nam zagovor onih koji već žive u Bogu pomogne na putu da postanemo njegova prisutnost i utjelovljeno evanđelje svakom čovjeku, kako bismo postigli milost da iz promišljanja o neshvatljivom otajstvu prijeđemo u promatranje lica Trojedinoga Boga.

Nedjeljna duhovna misao – Duhovi

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2, 1-11; Ps 104, 1ab.24ac.29b-31.34; 1Kor 12, 3b-7.12-13; Iv 20, 19-23

Svetkovinom Duhova završava vazmeni liturgijski ciklus, ali time ne završava djelovanje Božje. Upravo nam svetkovina Pedesetnice govori o trajnoj prisutnosti Boga među nama. Što se to danas dogodilo, odgovor daje izvještaj iz Djela apostolskih koji opisuje silazak Duha Svetoga nad apostole koji su bili okupljeni u dvorani Posljednje večere. Iz teksta se razabire jedan bitan preduvjet silaska Duha, a to je zajedništvo na istome mjestu. Kao što Toma nije susreo uskrslog Isusa jer je bio izvan zajednice, tako ni onaj koji nije u zajednici Kristove Crkve ne može primiti Duha Svetoga. Nakon silaska Duha Svetoga zapažamo kod apostola dvije stvari: govor svima razumljivim jezicima i svjedočenje bez straha. Zbog tog su Duhovi početak javnog djelovanja Crkve, njezinog očitovanja i ispunjavanja Kristovog naloga, jer se samo po ovom svetom daru dobiva sposobnost vršenja tog poslanja. Ako smo po krštenju, a posebno po potvrdi dobili Duha Svetoga, koji je i sada u nama, zašto se bojimo svjedočiti za Istinu, kada je s nama Parakleotos, onaj koji je naš Branitelj, koji odstranjuje u korijenu uzrok svake patnje?

Odgovor je: zato jer nismo otvoreni Božjem djelovanju, jer nam nije na pameti navještaj Evanđelja, već se tjeskobno brinemo za ovosvjetska dobra. Zato ne govorimo drugim jezicima: ne nekim stranim ili arhaičnim jezicima, već jezikom djelotvorne ljubavi, koji razumije svatko. Jedan od bitnih plodova Duha Svetoga je radost. Gdje nema radosti, kaže papa emeritus Benedikt XVI., tamo nema ni Duha Svetoga, a samim time ni Božje prisutnosti. Završava vazmeni ciklus, ali ne i Božje djelovanje, koje se nastavlja po Duhu koji djeluje u nama. Sami ga ne možemo izvršiti, već nam je potrebna zaogrnutost silom odozgo. Dopustimo stoga Ocu da po Sinu izlije svoga Duha, koji će nas poput apostole izvesti iz nas samih i poslati nas u svijet navijestiti radosnu vijest da smo svi po pashalnom otajstvu Isusa Krista spašeni i da nam je taj isti Krist objavio Boga kao zajedništvo Triju Osoba, a u to zajedništvo želi i nas uvući. Neka radost bude prvi plod Duha Svetoga u našim životima, a naš život neka bude svakom jeziku razumljiv govor da pripadamo Isusu Kristu, pravom Bogu i čovjeku, jedinom spasitelju i otkupitelju svakog čovjeka.

Nedjeljna duhovna misao – 7. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 1, 12-14; Ps 27, 1.4.7-8a; 1Pt 4, 13-16; Iv 17, 1-11a

U današnjem evanđelju susrećemo Isusa molitelja koji se obraća svome Ocu poznatom velikosvećeničkom molitvom kojom na poseban način naglašava svoje neraskidivo jedinstvo s Ocem. Kroz nju nas poučava da je cilj molitve staviti se u neprestanu komunikaciju s našim Ocem nebeskim, da nam molitva postane poput otkucaja srca. Kao što hrana i piće omogućuju život tijelu, tako sakramenti i molitva omogućuju život duše. Kroz te elemente dolazi se do života vječnoga, što podrazumijeva upoznati Boga i njegovog jedinoga poslanika, Isusa Krista. Kada se to ostvari, već ovozemaljski život postaje predokus raja jer kršćanin je pozvan da uistinu životom, a ne samo riječju, ima srce gore kod Gospodina, jer gdje nam je srce, tu nam je i najveće blago. Samo ako nam je Bog najveće blago nećemo biti razočarani. Isus uoči svoje muke iznosi pred svoga Oca da je ispunio svoje poslanje, da ga je proslavio vršeći njegovu volju, što pak rezultira Kristovom proslavom.

Recept je jednostavan: ukoliko želimo biti proslavljeni, a to ne znači ovosvjetska slava, već slava koja podrazumijeva vječnost s Bogom, nužno je da vršimo ono što je volja Božja. To nije uvijek lako i biva nerijetko mučno te zahtjeva veliku žrtvu. Ali ako je žrtva učinjena s ljubavlju za Boga, kao što je Abraham bio spreman žrtvovati Izaka, onda ona ne ostaje bez ploda već dobivamo natrag ne samo ono što smo žrtvovali već i mnogo više, iako se to možda ne čini uvijek tako. Razlog tome je što mi vidimo samo jedan detalj svog života, dok Gospodin promatra čitav mozaik, te je jedini sposoban svaku situaciju okrenuti na dobro i dati joj smisao. Dok kao apostoli iščekujemo Pedesetnicu, budimo poput njih postojani u bratskoj ljubavi i molitvi za posvećenje sebe i čitavoga svijeta, otvorimo vrata svoga srca Kristu i njegovoj spasiteljskoj moći da od nas učini svoja korisna oruđa po kojima će se njegova Radosna vijest proširiti ovim svijetom kako bi svi narodi svijeta spoznali jedinoga Boga koji je svijetlost i spasenje svakoga čovjeka.

Nedjeljna duhovna misao – 6. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21

U današnjem evanđelju Isus nas po prvi puta otvoreno poziva na ljubav prema njemu samome. Ta se ljubav očituje kroz obdržavanje njegovih zapovijedi, a osobita zapovijed dana od Isusa je: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Budući da je Isusova ljubav išla do krajnjeg sebedarja i služenja, tako se i naša ljubav prema bližnjemu, a samim time i naša ljubav prema Isusu, očituje kroz sebedarje i služenje. Drugim riječima, ljubiti Isusa znači služiti čovjeku. Tko tako ljubi, taj će primiti dar za koji Isus moli, a to je Duh Sveti kojeg naziva Braniteljem. On nastavlja Isusovu pastirsku službu te vodi Crkvu prema kraljevstvu Božjem. To je Duh Istine koji Kristove vjernike vodi pravim putem kroz ispravnu sliku o Bogu koju Duh otvara očima naše duše. A ta slika govori nam da je Bog ljubav koja se velikodušno stavlja u službu drugima. Isus kaže kako svijet ne može primiti tog Duha jer su principi svijeta moć i vlast, a ne služenje. Ovo je i nama dobar ispit savjesti da se zapitamo koji nas to duh i kojim putem vodi.

Isus najavljuje svoj odlazak, ali navješćuje svoju prisutnost koja će po Duhu biti još intimnija. Iako izmiče fizičkim očima, ljudima vjere Isus je prisutan. Svijet ga ne vidi jer ne čini njegova djela, a tko živi u skladu s Kristovom riječju, čini ga prisutnim. Svi mi pojedinačno i zajedno pozvani smo Boga donositi ovome svijetu. Naša hrana i naše poslanje treba biti služenje Bogu kroz služenje čovjeku. Tada izvršavamo Isusovu zapovijed i pokazujemo da ga doista ljubimo. Nerijetko se kršćanstvo od pripadnika drugih religija nazivalo religijom ljubavi. Zašto se to danas ne koristi, možemo se zapitati počevši od samih sebe i vlastitog odnosa prema drugima. Ljubav je glavni pokretač svega: ona je Boga potaknula da od ničega stvori sve, da nas stvori na svoju sliku kao vrhunac sveg stvorenog, da nas spasi, da bude s nama, da nas učini nebesnicima. Neka i nama glavni pokretač bude ljubav kako bismo u otvorenosti Duhu Svetome i poslušnosti zapovijedima Sina Božjega bili istinski i prepoznatljivi sinovi i kćeri Oca nebeskoga.

Nedjeljna duhovna misao – 5. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12

Isus je jedini Put kojim smo pozvani hodati. Svaki naš put koji zaobilazi Isusa nije put prema dobru i prema konačnom cilju, već je svojevrsna zaobilaznica ili pogrešna cesta koja nas udaljava od Boga. Hod s Isusom najsigurniji je, ali i najzahtjevniji oblik postizanja cilja. Biti na putu s Isusom koji je put Ocu znači odreći se sebe i svojih želja, uzeti križ i slijediti ga. Dokle god postoji u nama želja za nečim mimo Isusa, tako dugo će naše srce biti uznemireno. Jer, kako kaže sv. Augustin, nemirno je naše srce dok se ne smiri u Bogu. Stoga nas Isus danas i poziva da se ne uznemiruje naše srce već da vjerujemo u Boga i u njega. Činjenica nemirnog srca znak je da smo se udaljili od onoga koji jedini donosi mir. Pozvani smo na svetost, koja pak nije romantični i ugodni događaj, već proces u kojem umiremo sebi da bismo živjeli Bogu. Kada koračamo s Isusom putem koji vodi Ocu, nalazimo se na sigurnom putu koji je prožet istinom. I na ovo temeljno pitanje života i njegova smisla opet je odgovor Isus.

U njemu se nalaze svi odgovori našega života. Kada je Pilat upitao Isusa što je istina, nije dobio odgovor, već je Isus šutio, jer upravo pred Pilatom nalazio se utjelovljeni odgovor na postavljeno pitanje. Ako u Isusu ne prepoznajemo jedinu Istinu, uzaludan je bilo kakav drugi govor. Istina se prepoznaje po Duhu Svetom čiji smo hram, tako da oboružani nadnaravnim darovima bivamo uvijek sposobni prepoznati istinu koja dolazi od Boga od drugih samozvanih „istina“ koje nas žele udaljiti s puta spasenja. Na koncu, Isus je i Život. Bez njega čovjek ne postoji, već umire, jer kao što nam daje ovozemaljski tako nam daje i nebeski život. On je pobjednik nad smrću, on je naša krajnja destinacija, jer vječnost nije ništa drugo nego naša participacija na Božjoj besmrtnosti, tj. život vječni koji je moguć samo zato što ćemo biti u onome koji je Život. Samo onaj tko je na putu istine s Isusom može ostvariti život, jer kako kaže papa u miru Benedikt XVI.: „Čovjek je u Nebu onda i u onoj mjeri u kojoj je kod Krista.“ Uzmimo Krista za svoj životni put, njegovu riječ kao jedinu puninu istine da bismo s njime uživali vječni život.

Nedjeljna duhovna misao – 4. vazmena nedjelja
NEDJELJNA ČITANJA Dj 2, 14a.36-41; Ps 23, 1-3a.3b-4.5.6; 1Pt 2, 20b-25; Iv 10, 1-10 Da bismo razumjeli Isusovu
Nedjeljna duhovna misao – 3. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2, 14.22-23; Ps 16, 1-2a.5-11; 1Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35

Emaus, u koji putuju likovi današnjeg evanđelja, bio je važno mjesto jer se u njemu dogodila bitka između Jude Makabejca i pogana u kojoj su Židovi pobijedili. Stoga je Emaus mjesto nade u Boga osloboditelja koji će pobijediti pogane i osloboditi Izrael. Dvojica učenika vraćaju se u mjesto koje je za njih mjesto pobjede Boga. Susreću Isusa ne uspijevajući ga prepoznati jer su zatvoreni u prošlost i misle da je Mesija spasitelj Izraela, a Isus nije došao samo da spasi Izraelce već čitav svijet, nije došao oživjeti mrtvo Davidovo kraljevstvo nego započeti kraljevstvo Božje. Isus stoga dvojici učenika interpretira Pisma u onom istom Duhu kojim su bila nadahnuta. A taj Duh je stvarateljska Ljubav po kojoj je sve stvoreno. Učenici idu u selo, koje je u evanđelju simbol tradicije i nerazumijevanja Isusove riječi. Stoga, kad dođoše u selo, Isus htjede ići dalje, jer on ide prema novome, a oni se uporno vraćaju prema starome. Unatoč tome, mole Isusa da ostane s njima. On u njihovu prisustvu čini ono isto što je učinio na posljednjoj večeri. Tada ga prepoznaše jer se Isusa prepoznaje kada kruh biva uzet i razlomljen.

Isus, Sin Božji, postaje kruhom, lomi svoj život za ljude kako bi oni koji ga prihvate i sami postali kruh i životna hrana za druge. Upravo takvo iskustvo čini Isusovu prisutnost opipljivom i prepoznatljivom. Isus u tom trenutku nije iščeznuo, kako donosi hrvatski prijevod, nego je postao nevidljiv zato što je vidljiv samo u kruhu koji se lomi, kruhu koji se dijeli u zajednici koja postaje kruhom za druge. Ovo evanđelje slika je euharistije kroz koju nam Bog na našem životnom putu daje svoju riječ i tijelo kako bismo ustrajali do kraja i zadobili spasenje. Neka se taj susret s živim Bogom očituje u našoj svakodnevici da poput dvojice iz Emausa podijelimo s drugima radost tog susreta da bi svi postali Crkva, mistično tijelo Kristovo koje se lomi i daje za druge, kako bi svi upoznali da je Isus Krist jedini otkupitelj svakog čovjeka kojeg živog primamo u euharistiji. Neka nam Gospodin udijeli milost redovito čuti Božju riječ i blagovati njegovo tijelo do onog trenutka kada ćemo ga imati u vječnosti.

Nedjeljna duhovna misao – 2. vazmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 2, 42-47; Ps 118, 2-4.13-15.22-24; 1Pt 1, 3-9; Iv 20, 19-31

Isus se u današnjem evanđelju učenicima objavljuje dva puta u razmaku od osam dana, a uvijek se radilo o prvom danu u tjednu, tj. nedjelji. To je dan spomenčina Gospodnjega spasenjskog dijela, pa nam tekst daje do znanja kao je u otajstvu euharistijske žrtve Krist uistinu živ prisutan. Svako okupljanje zajednice vjernika prvog dana u tjednu ponazočuje Isusa, gdje on postaje vidljiv i opipljiv kao u evanđelju. Isus nazočne čak tri puta pozdravlja s: "Mir vama!" Ne radi se ovdje o miru koji je stanje bez konflikta već o Božjem miru. Bez obzira na sve vanjske turbulencije, Bog daje mir koji ništa ne može poljuljati, jer je mir dar Uskrsa koji nam govori o smislu života. Onaj koji je u vezi s Bogom, ne može biti čovjek nemira. Nakon susreta s Uskrslim apostoli tu radost prenose čovjeku koji je bio dio apostolskog zbora, ali nije bio nazočan tom događaju. Stoga i nije nesmotreno sumnjati u nešto takvo, kako to čini Toma koji nam je poznat kao „nevjerni“. Vrlo bitan detalj je to što Toma ne bijaše s ostalima, pa ne doživljava susret s Isusom. Ovo nam jasno poručuje kako čovjek izvan zajednice nije sposoban susresti Boga, kako je Krist prisutan tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime.

Unatoč svemu što smo čuli o njemu, Toma nikako nije nevjernik. On je čovjek koji ne želi biti fanatik nošen nekakvim osjećajima vjere i bezumnim zanesenjaštvom već želi vjeru oplemeniti razumskim argumentima koji će čitavom biću dati povod za prihvaćanje stvari istinitom. Prazan grob nije dokaz Isusova uskrsnuća, ali susret s njime jest. Isus dolazi među okupljenu zajednicu i daje se Tomi opipati, da se ovaj uvjeri kako nije privid, halucinacija, već stvarnost, da je smrt pobijeđena te da je vjera nužan produkt susreta s Isusom. U ovom trenutku pokazuje se kako je Toma itekako vjernik, jer jedini od apostola javno priznaje Isusa Gospodinom i Bogom. Njegova je vjera dobila i razumske argumente te sada ovaj čovjek biva nepokolebljiv svjedok Isusa Krista do mučeničke smrti. Toma nije bio gori od drugih, jer i ostali su apostoli prethodno vidjeli Isusa da bi povjerovali, ali je Toma jedini izrekao svoju uskrsnu vjeroispovijest. Isus na koncu izriče blaženstvo za one koji ne vidješe, a vjeruju. A to smo svi mi, koji nismo vidjeli povijesnog Isusa na području Svete zemlje, ali smo ipak doživjeli susret s njime koji je naš život zaokrenuo u jedinom mogućem smjeru kako bismo ostvarili njegovu svrhu, a to je vječnost s Bogom.

Nedjeljna duhovna misao – Uskrsnuće Gospodinovo

NEDJELJNA ČITANJA

Dj 10, 34a.37-43; Ps 118, 1-2.16ab-17.22-23; Kol 3, 1-4; Iv 20, 1-9

Velika je danas radost jer ulazimo u događaj koji se dogodio prije gotovo 2000 godina, a koji začuđuje i danas, dajući nam nadu i smisao da živimo kršćanskim životom. Taj je događaj uskrsnuće Gospodina Isusa Krista od mrtvih. Ovdje se prelama povijesni pojam tj. da je Isus živio, u aktualnost, tj. da je Isus živ. Uskrsnućem Isus nije osoba prošlosti već osoba koja je svakom vremenu suvremenik, pa tako i našemu. Samo uskrsnuće je novi život koji nije podložan smrti i postojanju, a ne radi se ni o isključivo Isusovom, individualnom događaju, već je to događaj za čitavo čovječanstvo kojim je otvorena nova dimenzija postojanja po kojoj mi živimo u Božjoj besmrtnosti. Tako je vječni život zapravo život u onome koji je jedini vječan, a uskrsnuće je pridruživanje produhovljenog tijela tom obliku života. Ivan nam u svom izvještaju o Isusovu uskrsnuću donosi pregršt simbola koji nam pokušavaju progovoriti o dubini uskrsa. Da je Isus uskrsnuo doznalo se prvoga dana u tjednu, što je pak poveznica sa prvim danom stvaranja, kada iz ničega nastaje nešto novo. Uskrsnuće je nastajanje novog života, pa se nedjelju u uskrsnoj perspektivi naziva i osmim danom, budući je početak jednog otajstva koje vodi u vječnost te izlazi iz redovitog tjednog ritma u jednu eshatološku stvarnost osmog, odnosno vječnog dana s Bogom.

. Žene na grob dolaze još za mraka. To je slika ondašnjega, ali i današnjega svijeta. Dok svijet živi u tami grijeha, ne uviđa da mu je već svanulo vječno sunce, da postoji njegov izbavitelj koji ga može privesti vječnom svjetlu. Ne dopustimo da uskrsnuće Gospodinovo ne donese svjetlo i u najtamnije trenutke našega života. Ono što su žene odmah primijetile je da nema Isusa te su pomislile da ga je netko ukrao. Ovdje se dolazi do bitnoga, a to je kako prazan grob u Jeruzalemu nije vjerodostojno svjedočanstvo da je Isus uskrsnuo. Potvrda da je Isus uistinu živ proizlazi iz mnogobrojnih susreta Uskrsloga s apostolima i učenicima, ali u konačnici, da je Isus uistinu živ uvjerili smo se i mi susrećući ga na mnoge načine kroz što smo spoznali da je evanđelje istina. Svatko od nas je pozvan biti poput Marije Magdalene koja hita drugima svjedočiti svoje iskustvo susreta s Uskrslim. Ne dopustimo da nas naše žalosti i tjeskobe uvedu u stanje duhovne smrti, već dopustimo da nas zahvati svjetlost Uskrsloga te širimo to svjetlo svijetom, da upozna da smo od Boga pozvani i poslani. Dopustimo Isusu da uđe u naše srce i naš život, da nas oživi, podigne iz mrtvih te da nam dade snage ići naprijed na našem životnom putu prema vlastitom uskrsnuću.

Nedjeljna duhovna misao – Cvjetnica

NEDJELJNA ČITANJA

Iz 50, 4-7; Ps 22, 8-9.17-20.23-24; Fil 2, 6-11; Mt 26, 14 – 27, 66

Rezime današnjeg evanđelja, koje donosi Kristovu muku, bio bi: naš je Bog umro da bismo mi živjeli. Isusova žrtva, koja nije tražila ništa svoje već je izraz sebedarja i samoizvlaštenja da bismo mi postali nebesnici, bila je najveće Bogojavljenje u povijesti spasenja ljudskoga. Na križu Bog nije objavio svoju svemoć kao kod stvaranja ili izlaska iz Egipta, već je na križu Bog objavio svoju nemoć pred onim što on u sebi jest. A on je u sebi beskonačna ljubav koja se daje za druge. Bog je savršen i ništa osim njega nije mu bilo potrebno. No, on kao čista ljubav nije mogao to zadržati za sebe već je stvorio čitav svemir, nebeska i zemaljska bića kojima je vrhunac čovjek, samo zato da bi ljubav, tj. samoga sebe podijelio s drugima. I kada mu je čovjek na ljubav odgovorio egocentričnim sebeljubljem kojim je Boga želio maknuti i sebe proglasiti bogom, on ne odustaje od čovjeka već sam postaje čovjekom da nas pobožanstveni.

To otajstvo preveliko je za naš razum i koliko god ga nastojali dokučiti, i dalje će biti otajstvo koje se pak najjednostavnije tumači kao Božja ljubav. Danas je nedjelja kojom se proslavlja Isusov svečani ulazak u Jeruzalem i njegovo poniženje na križu. Dočekujmo i mi svakodnevno Isusa ne prostirući pred njim masline i palme, već svoje molitve i svoja srca, spremni prihvatiti njegovu riječ i u život ju sprovesti. Isusova muka govori nam kako nakon kušnji, boli i same smrti dolazi ono što je vječno i jedino vrijedno, a to je život s Bogom i u Bogu. Križ i njegovo prihvaćanje srcem jedini je način kako se uspeti na nebo, kako postići vlastito uskrsnuće. Kada je Isus umro na križu rasporila se hramska zavjesa iza koje se skrivalo svetište. Ovime se želi reći kako se u Raspetom Isusu Bog potpuno objavio i otvorio nam pristup sebi, jer više nema zastora pred licem Božjim već ga gledamo u Kristu. Neka se kroz naš životni križni put razdire sve što zaklanja pogled prema Bogu kako bismo po prelasku s ovoga svijeta ugledali njegovo lice i sa svim stvorenjem ispovjedili svoju vjeru Pavlovim riječima: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.

Nedjeljna duhovna misao – 5. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45

U današnjem evanđelju ponovno čujemo o bolesti koja je na Božju proslavu, kao što je to bilo i protekle nedjelje u slučaju slijepca od rođenja. Ovoga puta bolesnik je Isusov prijatelj Lazar koji od posljedica svoje bolesti umire. Isus se sa svojim učenicima upućuje u Betaniju da se dogodi čudo kako bi povjerovali u njega. U susret mu izlazi Lazarova sestra Marta koja izriče kako on zasigurno ne bi umro da je Isus bio uz njega. Ovdje se skriva istina kako je Isusova prisutnost znak života, jer gdje je on prisutan tu smrt ne može ništa konačno učiniti, osim razdvojiti dušu od tijela koji će se na slavu Božju opet sjediniti o uskrsnuću mrtvih. Uz Isusovu prisutnost nužan preduvjet za čudo je i vjera pojedinca koji želi primiti milost, a koju Marta potvrđuje. Vjera u Isusa koji je uskrsnuće i život temelj je života jer on smrt preobražava u prelazak iz ništavila u prelazak k Bogu.

No, nisu i drugi tog uvjerenja pa je Isus zaplakao: ne samo zbog smrti Lazara već zbog toga što mnogi ne vjeruju u njega, a neće čak niti nakon čuda koje slijedi. Isus plače zbog nevjere ljudi da smrt po njemu doista nije kraj već početak, da nije točka na kraju rečenice života već zarez nakon kojeg se nastavlja i zadobiva smisao. Isus čudo započinje zahvalnom molitvom Ocu za uslišanje nečega što se još nije dogodilo te nas poučava da svaka naša molitva mora biti izrečena u uvjerenju da smo traženo već primili. Isusova zapovjedna rečenica probudila je Lazara iz smrtnog sna. Samo jedna Isusova riječ može pobijediti smrt i dati novi život. Ako mu vjerujemo, to se može dogoditi i nama.

Nedjeljna duhovna misao – 3. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Izl 17, 3-7; Ps 95, 1-2, 6-9; Rim 5, 1-2.5-8; Iv 4, 5-42

U današnjem evanđelju je zanimljiva slika Isusa koji sjedi i čeka na zdencu. To je slika Boga koji nas čeka, koji je žedan naše vjere i povjerenja u njega. Tražeći strankinju iz naroda s kojim Židovi nisu u dobrim odnosima da mu da piti Isus ruši sve barijere te se pojavljuje kao onaj koji sve povezuje u jedno. Bog nije onaj koji razdvaja, već spaja sve ljude budući je svima Stvoritelj i Otac, bez obzira na vjeru, rasu i nacionalnost. Bog je žedan susreta s nama, on je žedan naše vjere i povjerenja, a istovremeno u nama pobuđuje žeđ za sobom, jer samo on utažuje iskonsku potrebu našega tijela da budemo ispunjeni njegovom milošću kako bismo provodili njemu ugodan život. Isus ženi ubrzo daje do znanja kako poznaje njezino traganje i nemir, što je simbolizirano kroz ženinu žeđ, budući je i ona došla na zdenac po vodu. Isus joj nudi živu vodu od koje više neće ožednjeti. Time naglašava kako za čovjekov radostan i ispunjen život nije dovoljno samo udovoljiti tjelesnim potrebama, već je potrebno napojiti dušu Bogom koji je nepresušan izvor milosti i života kojeg nam daje u izobilju. Žena je otvorena za Isusovu besjedu te joj on pedagoški pomalo otkriva sebe kao onoga kojega svijet čeka od svog postanka. Isus traži da pozove muža, na što ona odgovara kako ga nema, a Isus se u tom trenutku predstavlja kao onaj koji poznaje tajnu njezinog srca.

Ovo je zapravo ženina ispovijed da se nalazi u grijehu i da je potrebna pomoći te se time otvara Bogu da djeluje. Budući se žena potpuno otvorila onome s kime razgovara, Isus joj se objavljuje kao onaj koga najavljuju proročki spisi kao Mesiju. Nakon te spoznaje, ona više ne postavlja pitanja već čuvši riječ Božju, ostavila je vrč i krenula u grad, tj. ostavila se svega onoga što ju je sputavalo i vezivalo za ovosvjetsku prolaznost te je postala glasnik radosne vijesti koja proizlazi iz osobnog susreta s Bogom. Ženina riječ okupila je Samarijance oko Isusa koji se sada osobno uvjeravaju u istinitost onoga što su čuli od žene, štoviše, u Isusu su prepoznali samog spasitelja svijeta. Ovdje se jasno ocrtava kako je svjedočanstvo pojedinca koji je susreo Krista vrlo važno za obraćenje drugoga, ali tek kada čovjek osobno susretne Boga, dolazi do promjene u njegovu životu. Samarijanci na koncu mole Isusa da ostane s njima te on uslišava njihovu molitvu. I mi se trebamo učiti od Samarijanaca te svakodnevno moliti Isusa da ostane s nama, tj. da mi trajno ostanemo s njime, da nas nitko i ništa od njega ne rastavi.

Nedjeljna duhovna misao – 2. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 12, 1-4a; Ps 33, 4-5.18-20.22; 2Tim 1, 8b-10; Mt 17, 1-9

Preobraženje, o kojem nam govori evanđelje, prethodilo je Isusovoj muci i anticipacija je onoga što slijedi po uskrsnuću. Isus uzima trojicu apostola na goru, što je simbol povlaštenog mjesta gdje se čovjek susreće s Bogom. Isus je tu došao moliti te se usred susreta s Ocem preobrazio. Tom prilikom dogodilo se da su apostoli vidjeli ono što je ljudskom oku nevidljivo, a to je božanska narav Isusa Krista. Preobraženom Isusu u kojem se vidi sam Bog pridružuju se Mojsije i Ilija koji predstavljaju Zakon i Proroke kojih je Isus ispunjenje. Otac, kao i na krštenju u Jordanu, potvrđuje svoga Sina u kom je sva njegova milina te poziva prisutne da slušaju Isusa. Naime, oni su Mojsija i Iliju smatrali većima i od Isusa, pa Bog daje do znanja da je pred njima ne samo netko tko je veći od spomenute starozavjetne dvojice već da je pred njima onaj koji je usavršenje Zakona i Proroka. Apostoli su se prestrašili jer su razbijene njihove slike o važnosti Mojsija i Ilije, a još više se prestrašiše što shvatiše da su pred samim Bogom. A Božja blizina zna za čovjeka biti teška, jer u njegovu svjetlu prepoznaje svoje nedostatke, spoznaje svoju ništavost pa se trojica apostola pobojaše za svoju opstojnost. Isus ih hrabri da se ne boje jer Bog nije zatornik, on ne uništava, već stvara i daje život.

Zasigurno je svatko od nas doživio svoje iskustvo Preobraženog Isusa, svatko od nas je u svojoj nutrini, ali i u stvorenom svijetu vidio slavu Božju te tu sliku nosimo u sebi u trenucima kada dolaze problemi, poteškoće, razočaranja. Činjenica je da Isus nije uslišao Petrovu molbu da ostanu na brdu već se vratio s njima dolje. Time želi reći kako se treba vratiti u svakodnevicu i u njoj živjeti ono što je doživljeno. Ovozemaljski život nije uživanje u gledanju Boga već često tapkanje u mraku, traženje izlaza iz teških situacija. Poneki put izgleda nam da se Bog sakrio, da je daleko od nas dok nosimo terete i križeve života. U takvim se trenucima trebamo vratiti na svoju osobnu goru preobraženja gdje smo susreli Isusa i iskusili njegovu ljubav te vođeni tom nadom krenuti dalje. Time ohrabreni trebamo biti sposobni zahvaljivati Gospodinu za trenutke kada doživljavamo njegovu slavu, ali i za trenutke patnje, jer u svima njima Bog nam je blizu te nas priprema da po vlastitom križnom putu postanemo dionici Kristova uskrsnuća.

Nedjeljna duhovna misao – 1. korizmena nedjelja

NEDJELJNA ČITANJA

Post 2, 7-9; 3, 1-7; Ps 51, 3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5, 12-19; Mt 4, 1-11

Često se korizmeno vrijeme promatra kao tmurno vrijeme odricanja, posta i pokore, gotovo kao vrijeme nekakvog zapovijedanog očaja. Takav pogled na ovo milosno vrijeme je pogrešan i ne može u konačnici ostvariti ono što korizma jest. Korizma je priprava za slavlje Uskrsa, radosno iščekivanje susreta s onim koji je pobijedio smrt, a koji je i nama to isto obećao. Svjesni svoje grešnosti i mnogih manjkavosti kojima ne zaslužujemo nazivati se kršćanima, ovo vrijeme koristimo za popravljanje i vježbanje u savršenosti i svetosti. Ono na što nas korizma poziva je obraćenje. To nije događaj koji se odvija jednom već je obraćenje svakodnevni proces odluke kojom nastojimo otkriti novi život u Kristu. Što obraćenje podrazumijeva ponajbolje nam govori njegova grčka inačica metànoia, koja poziva na promjenu misli te na otkrivanje smisla postojanja, a koji se nalazi onkraj ove prolazne stvarnosti. Korizma dakle nije vrijeme besmislenog odricanja koje vodi k eventualnom smanjenju konfekcijskog broja i boljem izgledu, ona nije dokazivanje da ja mogu izdržati bez nečega i pokazati svoj karakter.

Korizma dobiva svoj smisao samo ako nas vodi k obraćenju, k ponovnom i trajnom okretanju prema Kristu. Ako sam Bogočovjek, kako nam donosi današnje evanđelje, nije bio pošteđen đavolskog zavođenja i napastovanja, onda toga nismo niti mi. Svakodnevna je duhovna borba koja se vodi u nama i potrebno je uvijek odlučiti se za Boga, othrvati se strastima i požudama koje nas pritišću za ovaj svijet, osloboditi se utjecaja Zloga koji želi našu propast i trajno nas odvojiti od Boga. Mnogi su od nas odlučili činiti neku pokoru, u ovome se vremenu nečega odreći, što je veoma pohvalno i potrebno. Međutim, ne smijemo zaboraviti ono temeljno, a to je da trebamo postiti tako da se odreknemo grijeha. Zato je veoma važno da uvidimo u čemu najviše griješimo, gdje su naše slabe točke, pa da se onda u ovoj korizmi pomoću naše pokore obnovimo i očistimo, da bismo onda u punoj radosti mogli slaviti uskrsnuće Kristovo i uskrsnuće naše.